19.09.2015., subota

Tovarnik, subota ujutro

Petak, 18.9.

Početkom tjedna, odlučio sam sutra otići u Tovarnik i ponijeti, čime mislim da mogu pomoći makar simbolično.
Dičnoj ergeli prijatelja na Facebooku to sam objavio. OK, od tih pet autobusa ljudi, možda je njih pedesetak dovoljno blizu fizički, pridružiti se, ili poslati nešto za Tovarnik.
Uz par „Likeova“, javio mi se gotovo zaboravljeni bivši kolega i poslao solidnu svotu, obzirom na okolnosti.
Ista situacija kao lani, posavske poplave. Od mojih pet buseva prijatelja, tri donacije.
Krećem dakle u subotu ujutro; ponijet ću dio u namirnicama i vodi, dio u sitnijim apoenima, čemugod…

Razumijem…
Očaj ljudi, koji riskiraju zdravlje i život, putujući kao nomadi tisućama kilometara.
Razumijem da moderna Europa ne pamti usporedivu krizu i nitko – nitko – nije mogao imati spremna rješenja za migraciju ovih razmjera, pogotovo u birokratskoj Europi (then again, prije dva desetljeća niti bi deseci tisuća ljudi bježali, niti bi imali šanse prelaziti granice na silu) …
Razumijem da je lakše za tastaturom ili za šankom palamuditi o ugrozi kršćanstva, nego među musavim očajnicima dijeliti vodu.
Razumijem Murdocha, kad otprilike kaže da je profitirao, tko je podcijenio intelekt mase. Murdoch je guru hrvatskih politikanata; izbjeglice su savršena predizborna platforma. (O tome i pod „ne razumijem“, ispod)
Razumijem da svi pronalazimo mir sa motivima vlastitog odabira.

Što ne razumijem…
Sa svoje dvije putovnice gotovo da i spavam; trauma oduzimanja dokumenata u mladosti, što ću.
Ne razumijem, zašto deseci tisuća ljudi putuju bez dokumenata, osim ako ne žele biti identificirani, a znaju i da na granici trebaju dokumente.
Ne razumijem, zaista ne razumijem, da mladi muški napuštaju Siriju. O ratu nam se nema što pojašnjavati, bez obzira na velesile i zakulisne strategije.
Ne razumijem, gdje ti ljudi pune mobitele, koje vidimo na slikama.
Ne razumijem, da još nisu Kolinda i Pusićka uskočile u prašinu Slavonije, scenično dijeliti vodu i mudre savjete bez smisla. (Vratite koso R …)
Ne razumijem, zašto nije šire poznato, da je kvota pozitivnog rješenja zahtjeva za azil – temeljem vjerodostojnog osobnog progona – ispod pedeset posto, a da status izbjeglice većinom ne znači i pravo ostajanja u zemlji prihvata. (Ekonomska situacija u zemlji porijekla nije priznata osnova izbjegličkog statusa niti azila.)
Ne razumijem, kako će izgledati svakodnevica srednje Europe, sa stotinama tisuća ljudi, koji ne govore jezik, ne smiju raditi, ali su riskirali život, da bi do tamo stigli i tamo ostali.
Posebno ne razumijem, kad novinarima prođe Bandićeva fora o udomljavanju izbjeglica u njegovoj maloj vikendici – ljudi se ne žele zadržavati…
Ne razumijem … puno toga.

Krećem dakle sutra ujutro. Da neću puno više razumjeti niti po povratku, jasno mi je.

(Uz tucetak lajkova na moju informaciju preko Facebooka, da želim odnijeti pomoć u Tovarnik, tri konkretne reakcije i jedno „ja mislila, zajebavaš se“ … Svejedno, prtljažnik je pun. Liježem zadovoljan.)


Subota, 19.9.

Ne razumijem puno više nego jučer …

Istok Hrvatske svakako kao da je ostao u nekom između – vremenu. Dosta kuća na prodaju, dosta napuštenih; pokoja baba sjedi pred kapijom, pokoji penzioner.
Kukurizišta i polja suncokreta ogromna, fotogenična. Ali nema kolona ljudi, nema grupa ljudi. Ljudi nema.
Do Tovarnika, pusto. U mjestu, uz glavnu cestu policijska vozila. Triput me relativno nezainteresirano upućuju u krive ulice (znam, nije im to niti posao). Policija djeluje smireno.
Prolazim kolonu praznih autobusa, koji čekaju.
Što sam donio, kaže policajac, mogu pješke unijeti među izbjeglice. Pun prtljažnik. Hapsim prvu plavu volonterku; pojašnjava mi kako da autom zaobiđem policiju do mjesta za skupljanje i distribuciju pomoći.
DUSZ se vozika među ljudima koji leže, sjede, šetaju uokolo. Pet stotina, osamsto, tisuću; ne vjerujem da ih je više.
U malim šatorima uglavnom žene i djeca.
Novinari, pomalo kao rutinirani ribiči, hvataju kadrove; akreditacija kao sovjetski generali ordenja… Drugosvjetskost na špagi, u plaćenom prolazu kroz još jednu tugu …
Teški, opori, uvijek isti miris zbjega.
Panike nema; straha nema; čak niti napetosti. Ljudi, koji već tjednima putuju i ovdje su samo nakratko stali, ne lokaliziraju emocije…







Poneko pita cigarete; SIM – karticu; mirno stoje u redu za hranu, u redu za higijenske potrepštine.
Volontera nema puno, ali nemam dojam da nedostaje. Mladi Skandinavci, Nijemci, Česi.
Ugrozu domovinske sigurnosti – ne, nju zaista ne vidim.
Vidim prljave nokte, poderane cipele, iskidanu odjeću.
Lica svakakva, ljubazna, nasmiješena, umorna, nezainteresirana. Oči žive, oči mrtve.
Ponegdje, između deka, ruksaka, smeća tek na drugi pogled postaje vidljiv - spavač.
Mobitele pune kod sanitarnih čvorova; par produžnih kablova…
Stajem da propustim mladog čovjeka s djetetom u naručju. On staje i pokazuje da ja prođem. Ja da neću, neka on. Smijemo se obojica.
Udaljavam se uz tupavi „Good luck!“
„Oh, thank you, good luck to you, too!“






Odustao sam od svih pitanja…
Nemam što pitati.
Razumijem – da ne moram razumjeti.
Rat se ne razumije.
Poplava se ne razumije.
Ne moram razumjeti.
Ne moram razumjeti samozvane i nepozvane kvazieksperte u medijskoj kakofoniji; salonske, birtijaške, medijske i kvartovske palamudluke o globalnoj politici, azilu, zašto otići, zašto ostati, tko će se boriti, za što se boriti … - nebitno; ne moram razumjeti.
Ali ljude ispred sebe – vidim. Njihovu obuću – vidim. Njihovu smirenu odlučnost – vidim .
I ma koliko pričao o tome – ne moram razumjeti ništa više.


Oznake: Tovarnik, Izbjeglice


- 12:21 - Stisni pa pisni (30) - Papirni istisak - #

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic