Marketing
Tovarnik, subota ujutro
Petak, 18.9.
Početkom tjedna, odlučio sam sutra otići u Tovarnik i ponijeti, čime mislim da mogu pomoći makar simbolično.
Dičnoj ergeli prijatelja na Facebooku to sam objavio. OK, od tih pet autobusa ljudi, možda je njih pedesetak dovoljno blizu fizički, pridružiti se, ili poslati nešto za Tovarnik.
Uz par „Likeova“, javio mi se gotovo zaboravljeni bivši kolega i poslao solidnu svotu, obzirom na okolnosti.
Ista situacija kao lani, posavske poplave. Od mojih pet buseva prijatelja, tri donacije.
Krećem dakle u subotu ujutro; ponijet ću dio u namirnicama i vodi, dio u sitnijim apoenima, čemugod…
Razumijem…
Očaj ljudi, koji riskiraju zdravlje i život, putujući kao nomadi tisućama kilometara.
Razumijem da moderna Europa ne pamti usporedivu krizu i nitko – nitko – nije mogao imati spremna rješenja za migraciju ovih razmjera, pogotovo u birokratskoj Europi (then again, prije dva desetljeća niti bi deseci tisuća ljudi bježali, niti bi imali šanse prelaziti granice na silu) …
Razumijem da je lakše za tastaturom ili za šankom palamuditi o ugrozi kršćanstva, nego među musavim očajnicima dijeliti vodu.
Razumijem Murdocha, kad otprilike kaže da je profitirao, tko je podcijenio intelekt mase. Murdoch je guru hrvatskih politikanata; izbjeglice su savršena predizborna platforma. (O tome i pod „ne razumijem“, ispod)
Razumijem da svi pronalazimo mir sa motivima vlastitog odabira.
Što ne razumijem…
Sa svoje dvije putovnice gotovo da i spavam; trauma oduzimanja dokumenata u mladosti, što ću.
Ne razumijem, zašto deseci tisuća ljudi putuju bez dokumenata, osim ako ne žele biti identificirani, a znaju i da na granici trebaju dokumente.
Ne razumijem, zaista ne razumijem, da mladi muški napuštaju Siriju. O ratu nam se nema što pojašnjavati, bez obzira na velesile i zakulisne strategije.
Ne razumijem, gdje ti ljudi pune mobitele, koje vidimo na slikama.
Ne razumijem, da još nisu Kolinda i Pusićka uskočile u prašinu Slavonije, scenično dijeliti vodu i mudre savjete bez smisla. (Vratite koso R …)
Ne razumijem, zašto nije šire poznato, da je kvota pozitivnog rješenja zahtjeva za azil – temeljem vjerodostojnog osobnog progona – ispod pedeset posto, a da status izbjeglice većinom ne znači i pravo ostajanja u zemlji prihvata. (Ekonomska situacija u zemlji porijekla nije priznata osnova izbjegličkog statusa niti azila.)
Ne razumijem, kako će izgledati svakodnevica srednje Europe, sa stotinama tisuća ljudi, koji ne govore jezik, ne smiju raditi, ali su riskirali život, da bi do tamo stigli i tamo ostali.
Posebno ne razumijem, kad novinarima prođe Bandićeva fora o udomljavanju izbjeglica u njegovoj maloj vikendici – ljudi se ne žele zadržavati…
Ne razumijem … puno toga.
Krećem dakle sutra ujutro. Da neću puno više razumjeti niti po povratku, jasno mi je.
(Uz tucetak lajkova na moju informaciju preko Facebooka, da želim odnijeti pomoć u Tovarnik, tri konkretne reakcije i jedno „ja mislila, zajebavaš se“ … Svejedno, prtljažnik je pun. Liježem zadovoljan.)
Subota, 19.9.
Ne razumijem puno više nego jučer …
Istok Hrvatske svakako kao da je ostao u nekom između – vremenu. Dosta kuća na prodaju, dosta napuštenih; pokoja baba sjedi pred kapijom, pokoji penzioner.
Kukurizišta i polja suncokreta ogromna, fotogenična. Ali nema kolona ljudi, nema grupa ljudi. Ljudi nema.
Do Tovarnika, pusto. U mjestu, uz glavnu cestu policijska vozila. Triput me relativno nezainteresirano upućuju u krive ulice (znam, nije im to niti posao). Policija djeluje smireno.
Prolazim kolonu praznih autobusa, koji čekaju.
Što sam donio, kaže policajac, mogu pješke unijeti među izbjeglice. Pun prtljažnik. Hapsim prvu plavu volonterku; pojašnjava mi kako da autom zaobiđem policiju do mjesta za skupljanje i distribuciju pomoći.
DUSZ se vozika među ljudima koji leže, sjede, šetaju uokolo. Pet stotina, osamsto, tisuću; ne vjerujem da ih je više.
U malim šatorima uglavnom žene i djeca.
Novinari, pomalo kao rutinirani ribiči, hvataju kadrove; akreditacija kao sovjetski generali ordenja… Drugosvjetskost na špagi, u plaćenom prolazu kroz još jednu tugu …
Teški, opori, uvijek isti miris zbjega.
Panike nema; straha nema; čak niti napetosti. Ljudi, koji već tjednima putuju i ovdje su samo nakratko stali, ne lokaliziraju emocije…
Poneko pita cigarete; SIM – karticu; mirno stoje u redu za hranu, u redu za higijenske potrepštine.
Volontera nema puno, ali nemam dojam da nedostaje. Mladi Skandinavci, Nijemci, Česi.
Ugrozu domovinske sigurnosti – ne, nju zaista ne vidim.
Vidim prljave nokte, poderane cipele, iskidanu odjeću.
Lica svakakva, ljubazna, nasmiješena, umorna, nezainteresirana. Oči žive, oči mrtve.
Ponegdje, između deka, ruksaka, smeća tek na drugi pogled postaje vidljiv - spavač.
Mobitele pune kod sanitarnih čvorova; par produžnih kablova…
Stajem da propustim mladog čovjeka s djetetom u naručju. On staje i pokazuje da ja prođem. Ja da neću, neka on. Smijemo se obojica.
Udaljavam se uz tupavi „Good luck!“
„Oh, thank you, good luck to you, too!“
…
Odustao sam od svih pitanja…
Nemam što pitati.
Razumijem – da ne moram razumjeti.
Rat se ne razumije.
Poplava se ne razumije.
Ne moram razumjeti.
Ne moram razumjeti samozvane i nepozvane kvazieksperte u medijskoj kakofoniji; salonske, birtijaške, medijske i kvartovske palamudluke o globalnoj politici, azilu, zašto otići, zašto ostati, tko će se boriti, za što se boriti … - nebitno; ne moram razumjeti.
Ali ljude ispred sebe – vidim. Njihovu obuću – vidim. Njihovu smirenu odlučnost – vidim .
I ma koliko pričao o tome – ne moram razumjeti ništa više.
Post je objavljen 19.09.2015. u 12:21 sati.