04.11.2017., subota

Fatalizam binarnog i brojanje seksova - Out of Australia

Subota večer definitivno je loš tajming za novi post. Osim ako se zoveš, recimo, todorić. No, kako smo svi pomalo todorić, kutle, zagorac, sanader, šeks (godine povezuju) – zanemarujem tajming posta.
Ne pretendiram na senzacije, outinge, kvote.
Sjedim uz drugo pivo, nastojim ne otići spavati, kako se u nedjeljno jutro ne bih probudio (punog mjehura) prije crkvenog zvona. Dakle, pišem…

Nekad i negdje u srednjoj školi (nekad, jer vrijeme pomalo pada žrtvom godišta, a negdje, jer te države više nema) fascinirano sam slušao o binarnom kodu. Škola je bila politehnička, ništa duh, ništa duša, ništa može svakako. I to je bila poanta. Može jedinica, može nula. Trećeg nema. Ide/ne ide.
(Jer trećeg puta nije bilo, Juga je bila zapad, preventivno.)
Razumijevajući što čitam, gotovo narcisoidno sam nekad kasnije, na Strojarstvu predratnom, u nekom tamo Fortranu učio o implikacijama jednice i nule, ide, ne ide; ako ide, onda, ako ne ide, onda. Ali, jedinicu i nulu nitko nije poljuljao; ide ili ne ide.
Nekako tada, kasneći mimo običaja, desio mi se i prvi seks. Prva osoba s kojom sam se seksao. Seksova je bilo više. Što me, nerado priznajem, koštalo parcijale na strojarstvu.
Uglavnom, samouvjereno kročeći centrom grada, duboko razumijevajući binarni kod i netom raskrstivši sa statusom kasnećeg jungfera, o Australiji zapravo apsolutno nisam razmišljao. Pitao sam se… Prvi seks, neopisivo. Drugi, krenulo me. Treći… - jel' li to, kao, hodamo…?
Par romana, bora, dijagnoza i sijedih lasi kasnije…

… negdje iznad jednog od onih gradova, za koje pošten Hrvat nikad nije čuo – recimo, Shiraz - mjesečina je bezobrazno prešla preko mog bedra, dok je petstotonski avion korektnim zaokretom, dva stupnja u sekundi, okrenuo nos prema Europi.
Taman dok sam jagodicom na ekranu potvrdio odabir Springsteena, pokušavajući se ugnijezditi preko tri Economy – sjedišta, feminizirani stjuard (ili je bila obloguza stjuardesa poderane hulahopke) procvrkutao je, ili je procvrkutala, smije li mi donijeti još jedan pjenušac. Izdao sam izričito dopuštenje, podigao drugi jastuk sa poda, ušuškao se u dekičak, izmaknuo trticu sa kopče pojasa, pokrenuo Springsteena i skužio da je Prvozakonita iritantno pretjerala sa protokom gin tonica, zavaljeno se cerekajući u redu do. Let je, naime, bio gotovo prazan.
Bio je 4.10.; u sadizmu vremenskih zona, ne mogu pouzdano tvrditi da je baš bila zora iznad Shiraza ili suton ili ponoć, ali tog istog 4.10., 1988., na jugoistoku Europe umro mi je otac.
Znao sam intuitivno; nismo živjeli skupa. Telegram je došao u ruke majci, koja me prethodno pitala, čemu sam obukao crninu.
U crnini, dva dana i dvije noći slušao sam Springsteena, ne spavajući.
… Stjuard ženskastih pokreta ili stjuardesa poderane čarape pružila mi je pjenušavi Chandon; falalepa; opleti, Bruce, ka'ni, suzo…

To sa tri seksa.
Prvi se desi. Uz malo sreće, pamtiš ga; uvijek ostane poseban. /Ako je nekoliko prvih seksova, sjećanju više nije vjerovati./
Drugi je nekako potvrda prvog, wow, ali drukčiji, povezujući, ali možda i posljednji; kad si mlad, perspektive nisu izražene.
Nakon trećeg, kreneš se pitati… Je li to sad to; hodamo li mi; jesmo li čak možda u vezi?
Te večeri, 4.10., nekidan, treći put me avion prenio iznad Shiraza, u povratku iz Australije.
Treći put…
… jesmo li Australija i ja u vezi … ?

To sa binarnim kodom.
Jedan, nula. Ide, ne ide.
Sa trinaest godina, trebao sam preseliti u Sydney, Australia. Humano sam – hm – preseljen u Lutherstadt Wittenberg, DDR.
Slijedom okolnosti, ponovno izići bila je binarna nula, no-go; ne ide. Dok nisam izišao, nuli unatoč.
Nisam na kraj pameti imao da ću puno kasnije htjeti, ponovno nuli unatoč – trajno ući. U Australiju.
Ali, unatoč tri savršena seksa, unatoč apsolutnoj zaljubljenosti i činjenici da smo u vezi – nula. Trajnog ulaska nema.
Prestar, pre-netražen, pre-nekonkurentan, pre i pre.
Jedan, ide, nula, ne ide.
Po Fortranu, ako - ne ide – onda.
Pa tako, jer ne ide, onda barem vidiš crveni centar Australije, daš se dingu da te pod Mliječnom stazom njuška usred ničega; prestaneš skenirati, hoćeš li stati na zmiju; dobiješ sobu s pogledom na cijeli Sydney odjednom, voziš dvanaestocilindarskog Cadillaca, pod duplom dugom slikaš klokane.
.. i sve ti se to tako mota po glavi, 4.10.2017., dok dvokatni Airbus dva stupnja u sekundi skreće ulijevo, ostavljajući Shiraz dvanaest kilometara ispod i pomalo desno iza, ličeći shiraskim kerovođama u večernjoj šetnji tek na treperavu točkicu nekog anonimnog leta tamo visoko.
Treći seks, binarni kod …















Oznake: australija


- 19:59 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

26.10.2017., četvrtak

Južna zemlja – Terra Australis


Osim što je ljeti zima a zimi ljeto, svi uvjerljivo mantraju o gravitaciji i centripetalnoj sili, pojašnjavajući zašto Australci ne spadnu sa Zemlje.
Australci su Australci. Kao takvi, obično pitaju, otkud si zapravo, ali odgovor već percipiraju australskim ušima; ne srpskim, ne hrvatskim, malteškim, talijanskim.
Australci se ne opterećuju perfidno zagađujućim elektroautićima; njima ispod šest cilindara „ne igra“. Obzirom da „idemo popodne na izlet, tu blizu“ lako znači parsto kilometara u jednom pravcu, postaje logično.
Na benzinskoj, a propo, često zaokružuju – na dolje. Down under. Nasuo za 81 dolar; „80 is just fine, mate!“ U tom „fine“ ono „i“ postaje nekakvo polupjevno „uoai“. Valjda jer im glave vise na dolje.
Veliki koraljni greben će se oporaviti; no worries, mate… A kad Kinezima prodaju sav ugljen i svu željeznu rudu…? No worries, mate, počinjemo razvijati nove tehnologije…
Ljudska prava migranata? Da, ali ne iznad prava da država zaštiti ono, što smatra svojim tekovinama. Svejedno, sve više australske djece uči kineski; osim što su Azijati već sveprisutni, po nekim će predviđanjima Australija postati većinski azijska.
Čime se zatvara izvozno – uvozni krug…
U kontekstu se dotaknuti urođenika, kojima su bijeli Australci tek prije četrdeset godina priznali status ljudi, umjesto dotadašnjeg svrstavanja među biljke i životinje – bilo bi možda maliciozno…
Osim hrpe stvari, koja je nedopuštena ali svima tamo poznata, strogim zakonima štićena sloboda ogromnog kontinenta pokazuje se stalno; kilometarskim plažama, satima truckanja crvenim središtem kontinenta, šarenim papigama i čudnim ptičundrama u gradovima… Sloboda policije je, usred grada, usred bijela dana, potpuno zatvoriti višetračnu cestu i alkotestirati svakog vozača. Sloboda životinja počesto ima slatkasti vonj smrti duž nedoglednih cesta nenaseljenim područjima; pregaženi klokani i kojekakvi sisavci češći su od benzinskih postaja, na kojima mahom rade mladi useljenici u nadi trajnije vize. Suprotno njima i svima, koji žele useliti, nazire se i suprotni trend – ekstremno visoke cijene nekretnina i specifičan mirovinski sustav, koji pretpostavlja da mirovina treba samo onima, koji se za radnog vijeka nisu sami zbrinuli za stare dane, navodi sve više Australaca da sa zanimanjem gledaju prema toliko drukčijoj Europi…

… naravno, treći jednomjesečni boravak, tridesetak sati puta, Uluru, Kata Tjuta, kontra Mjesečeve mijene, ono kad opčinjen ljepotom odlučiš, ne fotografirati, i još ponešto i još posvašta … uskoro…















Oznake: australija


- 12:15 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

12.07.2017., srijeda

Manje je više

Navodno, vodenjaci nisu tehnofili.
OK.
Osim što puštam kosu-koju-imam /na nevjericu moje bezračunske frizerkuše/, odlučio sam prije seriozne dijagnoze još i letjeti Junkersom i posjedovati Maseratija na desetak dana.
Život je kratak.

Time, dolazim do iskrižanih snova.
Alfa Giulia iz 1970ih, recimo.
Pa njome nekom ubavom talijanskom cestom, kraj napuštenih plantaža, pa uz obalu...

Teško, ikad.
Recimo, Maserati GrandTurismo. Da ne griješim dušu spomenom Lamorghini Aventadora.
Gdje u Zagrebu, pred zgradom, parkirati takvo nešto, kad leskovačka ćevabdžinica ima gradskoupravnu dozvolu za četiri parkinga (koje ja plaćam...)



I time... Smartphone.
Zamislim da je smartphone moja Alfa.
Cesta je, recimo, Albenga - Carpe di Toirano, Ligurija, prelijepa, serpentinasta.
Kočenja su rezolutna, odmjerena, na mokrome riskantna i sa svom elektronikom novodobno ziheraškom; kamoli sa starom, mehaničkom Alfom de mi corazon.
I onda, taman prije Mosta Samoubojica, prije par godina zagrađenog žičanim pletivom, stisnem kočnicu, škiljeći, dolazi li iz suprotnog smjera lokalni autobus, all inclusive autistični vozač.
"Uploading Updates... This might take a moment..."
Stisnem jače.
"Checking for viruses".
Povučem ručnu kočnicu, mjerkajući kameni zid uz provaliju pred zavojem.
"Restarting ...."
Potežem ručnu do kraja, prebacujem u iduću nižu brzinu uz međugasnu frikcijsku osviještenost tarne ploče ...
"Deinstalling 219 updates, do not turn off your device"
Vraćam jednu brzinu naviše, pa natrag na dolje, u očaju udarim po "gasu" i vučem se kraj zidića uz serpentinu...
"Reconfiguring..."
Zanemarujem objave; short-shiftam naviše iz inata, pa natrag, pa opet, taman prije idućih 180 stupnjeva sa šleperom na polovici.
"Anti-virus has discovered a threat..."
Biciklist, svojih osamdeset godina, plus bicikl, 120, koščat, znojan, domahuje u tjemenu serpentine.
"Program needs to re-start."
...




Vodenjaci nisu tehnofili, barem ne up-to-date.
Alfu Giuliu vjerojatno nikad neću moći financirati, kao ni Maseratija, Lamborghinija.
Ali...
Smartphone.
Košta kao jedna rabljena guma tih auta.
Kao parsto metara vrtnog crijeva za zalijevanje.
mogu li od gumenog crijeva očekivati da ispunjava svrhu?
Mogu li od smartphonea očekivati da me ne kopulira usuho sa aploudima, skenovima, popapima, čekovima, antivirusima?! Može li on to sam, bez da me hebe obavijestima o vlastitoj nesposobnosti, kakvima bih sam sebi isposlovao otkaz u firmi u roku dok-stisneš-kočnicu-Alfe-između-Alassia-i Carpea?
Može li to?

Oznake: Smartphone


- 23:11 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

27.03.2017., ponedjeljak

Prekršaj i paradajz

Policijska postaja. Tražim zapovjednika.
Lik, koji unatoč istanjujućoj čačkalici u kutu ustiju izgleda kao da je progutao gajbu pive skupa sa gajbom, telefonira; „tu je neki, oće tebi… aha. …aha-a.“
Meni: „Pa što hoćete od zapovjednika?“
„Da mi pojasni razlog kazne za prometni prekršaj.“
„Daj 'vamo to...“ (žvače čačkalicu). „Pa to je za prometni prekršaj!“
„Da, ali za koji točno?“
„Aaa… to moraš zapovjedniku…“
/šutke ga puštam da izvrti film dovoljan broj puta.“
„ aaaAA!… gor'…“, pokaza licem sa čačkalicom.

„Rekli su mi da ste već jutros dolazili. Izvolite…?“
Zamolim ga pojašnjenje kazne za nepropisno parkiranje, smatrajući da sam parkirao na označenom mjestu, uz sve ostale regule.
„…znao sam ja da'š doć'… onda se obrati curi u uniformi, koja jede nešto iz ambalaže istovjetne ambalažama razbacanim oko koša na hodniku. „Razguli, kolegice, trebam prostor…! A Ti sjedi tu, gospodine.“
...
Upire prstom u ekran. „Vidi, ovdje!“
„Ne vidim ekran odavde, okrenut je od mene.“

Čita mi odredbu trijumfalnim glasom.
„U redu“, pojasnim. „To je zakonska odredba. Ali mislim da nisam parkirao suprotno toj odredbi.“
Ramena mu padaju usklađeno sa zakretanjem glave. Prvi put me zbilja percipira.
„Šta Ti misliš, da ja Tebe šikaniram?“
„Ne“, smješkam se, „nikako; to bi samo nekome bolesnom palo na pamet. Samo molim pojašnjenje, zašto da platim kaznu za nepostojeći prekršaj.“
„Vidiš Ti ovo; tu piše, tko parkira tri do pet metara…“
„Aha. Sad mi je jasno. Ali je li tri ili pet metara?“
„Jel' Ti mene zajebavaš, ... ?!“ /dometne prezime u tečnom vokativu, bez stanke za razmišljanje/
„Ne. Ali koja je udaljenost mjerodavna, tri metra ili pet, i, molim, koliko sam bio točno udaljen od referentne točke? Usput, na istom mjestu sad je parkiran terenac, Mercedes AMG, bez kazne.“
„aaa, čekao sam ja tebe, sad sam išao izvidjeti još jednom! To je od umirovljenog kolege …“



„Vidi“, veli, „eto kakvi su nama zakoni. Ja Tebi dao kaznu, ali ako sad potpišeš krivicu, 50% popusta, i gotovi smo…“
„Meni se ne radi o iznosu, nego ne želim biti reketaren bez veze. Imate djecu na skuterima, babe na neosvijetljenim biciklima, neosvijetlene traktore; pa vašim patrolnim autima svjetla ne rade! A mene kažnjavate, umjesto da me upozorite, ako već mislite da ima osnove!“
...
„Ti si, vidim, stranac.“
„Da.“
„Pa kako da Ti sad upišem JMBG?“
„Državljanstvo, po kojem ovdje imam dozvolu boravka, ne poznaje JMBG. Ne znam. Voljan sam sad i ovdje priznati krivicu i platiti.“

„Berlin, veliš… /tajac/ … išao sam ja kao dijete u Berlin. Otac mi tamo radio. Jebiga, treba se snalazit'. Evo ja sad radim s' plastenic'ma, znaš što su plasten'ci, ono, paradajz, salata, paprika…“

„I,kako ćemo sad“, pita.
„Izdiktirat ću Vam svoj bivši JMBG, hrvatski.“
„Zajebavaš me!“
„Nikako. Ali inače, kako ćemo sad?“, pitam.
"... aj... pa da platiš dolje, kod dežurnog..."

Glasom dobrostivosti poput "ali ni to nije sve", rezonira:
"Nego, (moje prezime, vokativ), ne bi Ti smio sa našom boravišnom imati vozačku druge zemlje!" - tu trijumfalno ušuti.
"Točno", rekoh. "Moja matična država ne dopušta ni da sa stranom vozačkom vozim auto njezinih oznaka."
"E, to mene ne zanima!"
"U pravu ste; zakoni nisu usklađeni, ali su oprečni. Koji zakon bih po Vama trebao kršiti?"

„Eto, ako 'oš, samo pitaj u selu; ako trebate paradajza… I 'de otiđi tamo ravnatelju, to da nam na autima svjetla ne rade; mi mu stalno, al' mi tu ne možemo ništa … “


/... negdje u regiji ... /


Oznake: parkiranje, policija, povrće


- 13:44 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

20.03.2017., ponedjeljak

Pismošušk i mailopling, uz solo kavu usput

Da nije sve rečeno, dok svi to nisu rekli, i dalje vrijedi.
Pa jer tjednima nisam doprinio kakofoniji o Zeitgeistu…

… dobro staro Vrijeme pisama.
Ne mislim pritom na miris znoja usjale poštarice, dok rutinski ubacuje poštu u limene sandučiće; te stalnopostavne objekte žudnje i pokojeg strahosijeva.
Mislim na dane, kad po glavi vrtiš nečije riječi, odlomke, trotočja, rukopis. Kad ih miješaš, mijesiš, miluješ i sljubljuješ sa fragmentima svog odgovora, kojeg danima nosiš, kamogod pošao.
I onda, kako dolikuje ritualu, odvojiš – Vrijeme u vremenu. Ne nađeš; odvojiš. Kao što za dobro jelo, za dobru kavu, za dobro piće vrijeme odvajaš. Jer u suprotnom, dovoljan je površni zbrljozbrz, koji te kad-tad prožme.
Uz odvojeno vrijeme, odvojiš i mjesto; prostor za stolom, odabrani papir i pisaljka – nekome naliv-pero, nekome jednokratna kemijska…
Rukopis, pravopis, poravnanje redaka na listu, presavijanje „na tri“ ili „na četiri“, koverta, markice… Slanje; onaj udarac žiga, toliko odlučniji od Kolindine šake po stolu, toliko rutiniraniji i dalekosežniji… Pismo je krenulo; danima ga tvoje misli prate po kombijima, vlakovima, avionima…
I onda, kad si procijenio da je stiglo – kreće vrijeme čekanja, dok druga strana smišlja, sriče, presavija… Dani puta, poštarica …

Planiram predstojeći put poslom. U jednom danu parsto kilometara do odredišta; tamo odraditi potrebno, ugrabiti neki sendvič, neku kavu-za-ponijeti, pa parsto kilometara natrag, uz kontemplaciju o predstojećim sljedovima iz te gaže. U jednom danu, četiri granice inclusive.
Par dana pred put, chic, novodobno, šaljem SMS prijatelju A.
Pretpostavljajući odgovor, proslijedim isti tekst prijateljici B. Te C i, priznajem, D:

„Bok, idući tjedan u utorak oko /toliko-i-toliko/ sati prolazim kroz /pa ime grada, gdje svi žive/. Ako si za kratku kavu, javi kad i gdje.“

Nisam pisao pismo. Nemam vremena. A A do D sigurno već desetljećima ne gledaju u poštanski sandučić. Nema se vremena.
Još malo, pa ćemo sandučiće poukidati, kao što smo i fiksne telefonske brojeve ukinuli… (A taj moj 6527-505 pratio me gotovo cijeli život… )
Uglavnom, u idućih par dana…

Prijatelj A:
„Bok, sori, u gužvi sam, daj mi se javi kad dođeš, pa ću vidjeti.“

Prijateljica B:
„Sori, Ti ne kužiš, mi ovdje radimo.“

Prijateljica C:
„Ne mogu, smještam mamu u dom krajem godine.“

Prijateljica D:
„Joj super, ali moram radit tortu, mali ima rođendan u petak, a sa starijom moram na bazen a raskopali su nam ulicu a tak sam umorna i još moram peglati a spremamo se i krečiti. I mačak ima proljev. Kužiš. Sori, neki drugi put.“

Odradim gažu; na benzinskoj u svom gradu, kojim sam sad u tranzitu, ugrabim anemični sendvič i plastificirani espresso-to-go.
Zvuk ENC-a na tren prekine moju kontemplaciju o predstojećem izvještaju, o pismima, o Vremenu.
Par sati kasnije, parkiram pred zgradom; kraj dana.
Pokraj poštanskog sandučića prođem nesvjesno.
Mobitel kreće plingati obavijestima sa Fejsa, WhatsAppa, Messengera, Vibera.
Laptopi kao pod ravnanjem onog nekog Dešpalja krenu plingati prispjele mailove.
Gasim sve, odlazim pod tuš.
Voda šumi bezvremenski. Ugodno bezvremenski.

Oznake: komunikacija, prijateljstvo, vrijeme


- 11:46 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

< studeni, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se