27.03.2017., ponedjeljak

Prekršaj i paradajz

Policijska postaja. Tražim zapovjednika.
Lik, koji unatoč istanjujućoj čačkalici u kutu ustiju izgleda kao da je progutao gajbu pive skupa sa gajbom, telefonira; „tu je neki, oće tebi… aha. …aha-a.“
Meni: „Pa što hoćete od zapovjednika?“
„Da mi pojasni razlog kazne za prometni prekršaj.“
„Daj 'vamo to...“ (žvače čačkalicu). „Pa to je za prometni prekršaj!“
„Da, ali za koji točno?“
„Aaa… to moraš zapovjedniku…“
/šutke ga puštam da izvrti film dovoljan broj puta.“
„ aaaAA!… gor'…“, pokaza licem sa čačkalicom.

„Rekli su mi da ste već jutros dolazili. Izvolite…?“
Zamolim ga pojašnjenje kazne za nepropisno parkiranje, smatrajući da sam parkirao na označenom mjestu, uz sve ostale regule.
„…znao sam ja da'š doć'… onda se obrati curi u uniformi, koja jede nešto iz ambalaže istovjetne ambalažama razbacanim oko koša na hodniku. „Razguli, kolegice, trebam prostor…! A Ti sjedi tu, gospodine.“
...
Upire prstom u ekran. „Vidi, ovdje!“
„Ne vidim ekran odavde, okrenut je od mene.“

Čita mi odredbu trijumfalnim glasom.
„U redu“, pojasnim. „To je zakonska odredba. Ali mislim da nisam parkirao suprotno toj odredbi.“
Ramena mu padaju usklađeno sa zakretanjem glave. Prvi put me zbilja percipira.
„Šta Ti misliš, da ja Tebe šikaniram?“
„Ne“, smješkam se, „nikako; to bi samo nekome bolesnom palo na pamet. Samo molim pojašnjenje, zašto da platim kaznu za nepostojeći prekršaj.“
„Vidiš Ti ovo; tu piše, tko parkira tri do pet metara…“
„Aha. Sad mi je jasno. Ali je li tri ili pet metara?“
„Jel' Ti mene zajebavaš, ... ?!“ /dometne prezime u tečnom vokativu, bez stanke za razmišljanje/
„Ne. Ali koja je udaljenost mjerodavna, tri metra ili pet, i, molim, koliko sam bio točno udaljen od referentne točke? Usput, na istom mjestu sad je parkiran terenac, Mercedes AMG, bez kazne.“
„aaa, čekao sam ja tebe, sad sam išao izvidjeti još jednom! To je od umirovljenog kolege …“



„Vidi“, veli, „eto kakvi su nama zakoni. Ja Tebi dao kaznu, ali ako sad potpišeš krivicu, 50% popusta, i gotovi smo…“
„Meni se ne radi o iznosu, nego ne želim biti reketaren bez veze. Imate djecu na skuterima, babe na neosvijetljenim biciklima, neosvijetlene traktore; pa vašim patrolnim autima svjetla ne rade! A mene kažnjavate, umjesto da me upozorite, ako već mislite da ima osnove!“
...
„Ti si, vidim, stranac.“
„Da.“
„Pa kako da Ti sad upišem JMBG?“
„Državljanstvo, po kojem ovdje imam dozvolu boravka, ne poznaje JMBG. Ne znam. Voljan sam sad i ovdje priznati krivicu i platiti.“

„Berlin, veliš… /tajac/ … išao sam ja kao dijete u Berlin. Otac mi tamo radio. Jebiga, treba se snalazit'. Evo ja sad radim s' plastenic'ma, znaš što su plasten'ci, ono, paradajz, salata, paprika…“

„I,kako ćemo sad“, pita.
„Izdiktirat ću Vam svoj bivši JMBG, hrvatski.“
„Zajebavaš me!“
„Nikako. Ali inače, kako ćemo sad?“, pitam.
"... aj... pa da platiš dolje, kod dežurnog..."

Glasom dobrostivosti poput "ali ni to nije sve", rezonira:
"Nego, (moje prezime, vokativ), ne bi Ti smio sa našom boravišnom imati vozačku druge zemlje!" - tu trijumfalno ušuti.
"Točno", rekoh. "Moja matična država ne dopušta ni da sa stranom vozačkom vozim auto njezinih oznaka."
"E, to mene ne zanima!"
"U pravu ste; zakoni nisu usklađeni, ali su oprečni. Koji zakon bih po Vama trebao kršiti?"

„Eto, ako 'oš, samo pitaj u selu; ako trebate paradajza… I 'de otiđi tamo ravnatelju, to da nam na autima svjetla ne rade; mi mu stalno, al' mi tu ne možemo ništa … “


/... negdje u regiji ... /


Oznake: parkiranje, policija, povrće


- 13:44 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

20.03.2017., ponedjeljak

Pismošušk i mailopling, uz solo kavu usput

Da nije sve rečeno, dok svi to nisu rekli, i dalje vrijedi.
Pa jer tjednima nisam doprinio kakofoniji o Zeitgeistu…

… dobro staro Vrijeme pisama.
Ne mislim pritom na miris znoja usjale poštarice, dok rutinski ubacuje poštu u limene sandučiće; te stalnopostavne objekte žudnje i pokojeg strahosijeva.
Mislim na dane, kad po glavi vrtiš nečije riječi, odlomke, trotočja, rukopis. Kad ih miješaš, mijesiš, miluješ i sljubljuješ sa fragmentima svog odgovora, kojeg danima nosiš, kamogod pošao.
I onda, kako dolikuje ritualu, odvojiš – Vrijeme u vremenu. Ne nađeš; odvojiš. Kao što za dobro jelo, za dobru kavu, za dobro piće vrijeme odvajaš. Jer u suprotnom, dovoljan je površni zbrljozbrz, koji te kad-tad prožme.
Uz odvojeno vrijeme, odvojiš i mjesto; prostor za stolom, odabrani papir i pisaljka – nekome naliv-pero, nekome jednokratna kemijska…
Rukopis, pravopis, poravnanje redaka na listu, presavijanje „na tri“ ili „na četiri“, koverta, markice… Slanje; onaj udarac žiga, toliko odlučniji od Kolindine šake po stolu, toliko rutiniraniji i dalekosežniji… Pismo je krenulo; danima ga tvoje misli prate po kombijima, vlakovima, avionima…
I onda, kad si procijenio da je stiglo – kreće vrijeme čekanja, dok druga strana smišlja, sriče, presavija… Dani puta, poštarica …

Planiram predstojeći put poslom. U jednom danu parsto kilometara do odredišta; tamo odraditi potrebno, ugrabiti neki sendvič, neku kavu-za-ponijeti, pa parsto kilometara natrag, uz kontemplaciju o predstojećim sljedovima iz te gaže. U jednom danu, četiri granice inclusive.
Par dana pred put, chic, novodobno, šaljem SMS prijatelju A.
Pretpostavljajući odgovor, proslijedim isti tekst prijateljici B. Te C i, priznajem, D:

„Bok, idući tjedan u utorak oko /toliko-i-toliko/ sati prolazim kroz /pa ime grada, gdje svi žive/. Ako si za kratku kavu, javi kad i gdje.“

Nisam pisao pismo. Nemam vremena. A A do D sigurno već desetljećima ne gledaju u poštanski sandučić. Nema se vremena.
Još malo, pa ćemo sandučiće poukidati, kao što smo i fiksne telefonske brojeve ukinuli… (A taj moj 6527-505 pratio me gotovo cijeli život… )
Uglavnom, u idućih par dana…

Prijatelj A:
„Bok, sori, u gužvi sam, daj mi se javi kad dođeš, pa ću vidjeti.“

Prijateljica B:
„Sori, Ti ne kužiš, mi ovdje radimo.“

Prijateljica C:
„Ne mogu, smještam mamu u dom krajem godine.“

Prijateljica D:
„Joj super, ali moram radit tortu, mali ima rođendan u petak, a sa starijom moram na bazen a raskopali su nam ulicu a tak sam umorna i još moram peglati a spremamo se i krečiti. I mačak ima proljev. Kužiš. Sori, neki drugi put.“

Odradim gažu; na benzinskoj u svom gradu, kojim sam sad u tranzitu, ugrabim anemični sendvič i plastificirani espresso-to-go.
Zvuk ENC-a na tren prekine moju kontemplaciju o predstojećem izvještaju, o pismima, o Vremenu.
Par sati kasnije, parkiram pred zgradom; kraj dana.
Pokraj poštanskog sandučića prođem nesvjesno.
Mobitel kreće plingati obavijestima sa Fejsa, WhatsAppa, Messengera, Vibera.
Laptopi kao pod ravnanjem onog nekog Dešpalja krenu plingati prispjele mailove.
Gasim sve, odlazim pod tuš.
Voda šumi bezvremenski. Ugodno bezvremenski.

Oznake: komunikacija, prijateljstvo, vrijeme


- 11:46 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

23.02.2017., četvrtak

Pet gaća za unutrašnji mir (Hiya, Stralya)


Otkako se sjećam, za put se pakiram uvijek istom rutinom. Uz torbicu sa „higijenom“, broj gaća jednak je broju dana (pravilo BGBD), plus rezerva jedan. Sve ostalo ovisi o okolnostima i planu; obzirom da često putujem autom a u autu često pijem kavu, korisnim mi se pokazalo, ponijeti hlače i košulju viška.
Još korisnijim potvrdilo mi se pravilo pet gaća, poznato i kao PPG – proširenje pravila BGBD. Jer, „do pet gaća“ znači, nema pranja veša; nošeno vraćam kući i perem nakon puta. E, ali brojka pet… Put je, dakle, duži, dalji; gaće će ili biti prane usput, dokupljene, …



Pravilo pet gaća ujedno često znači i redukciju količine ostale prtljage; ako je gaća pet, laptop-od-posla obično ostaje kući; laptop-od-privatnosti ostaje čuvati laptop-od-posla. Deset kila manje prtljage, samo slijedeći PPG!
S godinama i prilikama, BGBD i PPG razradio sam i šire. Tako, za duža putovanja avionom umjesto robe-za-polazak-iz-zime i one za dolazak-u-ljeto nosim svoju staru, dobru „ljetnozimsku“ jaknu, dovoljno toplu za skakutanje do balkanskog aerodroma, koliko i laganu za vješanje preko ramena toplog ljetnog jutra na suprotnoj Zemljinoj polutki. A u foto-ruksaku (nakon zamjene dva objektiva jednim, uz sukladno smanjenje mase i dobiveni slobodni prostor) - roll-on i vlažne maramice. Za dva dana letenja oko pola globusa, dovoljno! Sve dalje je opet – PPG.



I onda… Toplo jutro prosinca miriše vegetacijom, duga kiše, koja je maločas krstila avion na pisti, kao da piše dobrodošlicu nebom juga; dodici i plenkovići, vučići i todorići ostali su na petogaćomet, zaključani u drugoj dimenziji. I ja – ne njihov, već samo svoj ja si mogu početi …





















Oznake: Melbourne


- 10:46 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

31.01.2017., utorak

Denied by policy

"The following message to obvezno-osiguranje@hzzo.hr was undeliverable.

The reason for the problem:

5.1.0 - Unknown address error 550-'Denied by policy'"

Oznake: HZZO, komunikacija


- 11:38 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

25.01.2017., srijeda

Proud to be Croat – i moje osobno WTF


Moj je otac mogao biti bilotko. Mladom čovjeku digla se piša, poseksao je moju majku – a moja je majka mogla biti bilotko – i iz žlice sluzi nastao sam ja.
Zanijet negdje, u nekoj sam se državi rodio, od oca porijeklom od negdje i majke porijeklom od negdje.
Na državu mog rođenja to nije utjecalo.
Kasniju interakciju države i mene definirale su većinom nužnosti, tek ponekad (moji) svjesni odabiri.
Ponos, rekoše mi moja bilotko majka i moj bilotko otac bilogdje, negdje gdje sam se slučajno rodio iz globalno istovjetne žlice sluzi, ponos je uvjetovan razvojem; činjenjem ili nečinjenjem. Nisi ponosan na kišu, na Buško Blato, na amazonsku prašumu, na veliku kitu. Nisi ih ti stvorio. Ponosan si na svoj osobni razvoj, na tuđe poštovanje koje si stekao; na svoja odricanja, svoje odabire, na svoja djela, ponajviše na ona, koja si platio pošteno, koliko i skupo.
Tako mi, otprilike, rekoše.

Vremenom, mijenjao sam gradove, države, škole, fakultete, prijatelje, firme.
Svi su ti gradovi, sve te države, škole, fakulteti, prijatelji i firme bili spojivi sa pridjevima; proizvoljnima ili očitima – ugodni, bitni, zamjenjivi, marginalni, izgubljeni.
Formirali smo se međusobno, u hodu kroz vrijeme više nego u hodu kroz prostor.
U hodu kroz prostor shvatio sam da je pletivo selekcije tim uže a etiketa pripadnosti tim veća, što je prostor manji, statičniji, usmjereniji sam na sebe i sam sebi mjerilo umišljenog značaja.
Australcu je dovoljno da si iz Europe.
U Europi, kao Slaven ili German ne prolaziš isto.
Na Balkanu, bitna je država.
U balkanskoj državi, gleda se grad porijekla.
U gradu porijekla, bitno je porijeklo roditelja i kvart adolescencije. Dečki iz Pruđa, dečki s Bukovca: čo'eče, dva svijeta. Dva reda sisavaca, oba uvjerena u svoju superiornost i nemiješabilnost. Malo kao dečki s Tijarice i dečki sa Voštana. Iz Privlake i iz Andrijevaca. Zna se, ipak, tko je tko, i tko koga po šibice šalje.
(Opciju kuišono ne – ne, ne kužim…)

I onda to sa ponosom dečka iz Privlake, Tijarice, Zapruđa, Zagreba ili Splita, Hrvatske ili Srbije, Balkana ili zapadne jugoistočne Europe, južne ili srednje, iz Europe ili Azije ili Australije. Sve silni ponosi.
Ponosi, što su očevi, koji su mogli biti bilotko, poseksali majke, koje su mogle biti bilotko, i što su se slijedom rađali ponosni klinci, bilogdje, ni krivi ni dužni (za početak). Klinci, ponosni na slučaj rođenja baš u Tojšićima, Vrapčićima, na Medveščaku, u Sremskoj Mitrovici. Niti ćunom mrdnuli, drvo posadili, kuću sagradili, struku izučili, djecu ljudima odgojili, ali ponosni; ponosni što su iz Utrina, iz Splita, iz Hrvatske, Hrvati, Srbi, Kosovari.
Proud to be…
Ponosni istim aršinom na Andrića, Đikića, Teslu, Gotovinu, Ujevića, Šešelja, Karadžića; na korupciju, emigraciju, nelustraciju, selo svoje, selo moje; nema veze, ponosni bezuvjetno, all inclusive na sebe i svoje. Ponosni bez učešća, jedino ne na rate, to nikako. Ako si pravi, sve ili ništa; ponos je nedjeljiv, ponos je jedan. Nećemo se dijeliti u ponosu. Na to smo ponosni.
Proud to be…
I na tradiciju ponosa bez doprinosa i učešća smo ponosni. Pogotovo na to.
(Eksplicitno ovdje izuzimam sve one, koji jesu učestvovali; sa srcem, sa osjećajem ispravnog, i koji se time ne busaju u prsa javno. Izuzimam sve one, koji nisu bianco i all inclusive Proud to be… )
Ponosni smo tako na ženu majku predsjednicu, na naše dečke, na svoje ljude, na prepoznatljivost huligansku, na naše bengalke, na istjerane azilante, politikantske kalkulante, na otišle obitelji i kadrove; mi smo ponosni. Ni luk jeli, ni luk mirisali, i baš tim više – ponosni. Na našu Blanku, našeg Filipovića, Lučićku, na rukometaše.

A ja?
Rođen u državi, na što i na koju nisam imao utjecaj niti opciju odabira, začet od oca bilokoga i majke bilokoje, bilogdje; pukim slijedom vremenski ograničenih okolnosti mijenjajući sredine, društva, zanimanja, diskretno, u tišini vlastita četiri zida, ali ne u bilokojem kutu, svojoj sjeni šapćem tek – Proud to be… myself…

Oznake: nacija, osobnost, ponos


- 12:14 - Stisni pa pisni (23) - Papirni istisak - #

< ožujak, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)
Ožujak 2013 (6)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se