KONCERT – TAJ MAGIČAN DIJALOG INTIMNOG I JAVNOG

nedjelja , 21.12.2014.

U posljednjih pet-šest, možda i više godina, izbjegavala sam koncerte. Ni sama ne znam kada se dogodio taj rez, no bilo je naglo i poprilično spontano. Nisam posebno razmišljala o tome, niti donijela neku deklarativnu odluku. Poklopilo se to nekako paralelno s mojim distanciranjem od televizije, također sasvim naglim i poprilično radikalnim. Kao da se u jednom trenutku života sve ono što nas iznutra smeta, iritira, žulja, nekako sabere u jednu točku, pomiješa i slijepi jedno s drugim, pa pod tek neznatnim promjenama okoline i okolnosti (a samo malo je potrebno, malo promjene u onom kako smo inače živjeli) izbije na vidjelo i od nas učini neke druge. Druge, a opet iste. Jer, ruku na srce, nikad, čak ni u kasnim tinejdžerskim ili adolescentskim danima, kada sam koncerte ponekad pohađala nošena entuzijazmom i pasioniranošću prispodobivima samo tim mladim, zelenim godinama, čak i tada – kada je koncert značio i mogućnost izlaska, i otpor svakodnevnom/uskom/roditeljskom, otpor konvenciji i pravilima, i priliku za ljubav ili prijateljstvo, čak i tada, nisam prema njima, ili bolje rečeno – u njima – bila onakva kakvi su bili, primjećivala sam, moji vršnjaci. Grupa i ja oduvijek smo imale vrlo složen, dvostruki odnos. Mamile bismo se i privlačile, žudeći se stopiti u onome što može biti otpor, i bunt, i poruka, i biti drugačiji, i pokušati izreći sebe, a s druge strane, već smo se tada, iako možda nesvjesno i neizrečeno, odbijale. Žuljalo me već i tada pripadati većoj grupi (a kamoli masi, masi od N nepoznatih jedinki koja na koncertu ponavlja, gotovo ritualno i hipnotički, iste riječi, iste stihove, iste pokrete – isto, isto, isto. Teror istog. A meni je, redovito, najdraža bila neka druga pjesma, ona koja se na koncertima i ne bi svirala, najdraži mi bio neki drugi stih, baš onaj koji bi ostao nespomenut… Osim toga, zašto bih pjevala kada mi se kaže ( i danas mi je iznimno iritantno kada izvođač poziva publiku da mu se pridruže u pjevanju – baš u momentu kada on odredi, na dijelu pjesme koju on odredi, na način kako je on zamislio), zašto bih plesala tada kada mi se kaže, cupkala i pljeskala onako kako me se usmjerava (pokazujući i ukazujući primjerom, onako kako obično dresiramo životinje)…? Zar sve to samo u svrhu neke tobožnje 'koncertne energije', homogenizacije grupe koja će samim time odavati dojam jedinstva, kolektiva, povezanih istomišljenika i istoosjećajnika? Smetalo me to oduvijek, neki put više, neki put manje, a najviše je iritirala svijest da je gotovo nemoguće pomiriti oboje – i biti dio grupe, dio kolektiva sličnog glazbenog ukusa (a glazbu obožavam), i biti svoj, ponašati se u skladu s onim kako ti se u nekom trenutku ponaša, a pri tome ne biti crna ovca, ne pobuđivati čuđenje, ne plijeniti pažnju odbijanjem ritualnih radnji grupe i pripadajuće ikonografije. Ne, čaša ne može biti i puna i prazna istodobno. I tako sam ja, u jednom periodu života, jednostavno prestala odlaziti na koncerte, baš nekako paralelno kako sam prestala i inače redovito izlaziti (u okupljališta za mlade, klubove, kafiće…), pa i redovito pratiti TV program. Kao da sam svjesno pogasila svjetla u nekim prostorijama navika i konvencija, da bih ih upalila u nekim drugim, manje vidljivima, i samo mojima. Pa sam baš tada slušala glazbu više nego ikada, kupovala CD-ove, otkrivala prostranstva YouTube-a – glazba je za mene postala intimna stvar, ono u čemu se uživa u svoja četiri zida ili, recimo, u svakodnevnim automobilskim turama, sam, izdvojen, slobodan.

I onda se nekako dogodila ova jesen. Igrom slučaja, poklopilo se više situacija i prilika u kojima sam o glazbi počela govoriti javno i glasno, dijeliti dojmove, razmjenjivati iskustva. Pa je u Zagreb stigla Joan Baez. Pa, odjednom i iz čista mira, nisam mogla ne otići. U pratnji sličnih. Sjedili smo, nije bilo guranja, skakanja, znoja… nije bilo mase ni euforije, a bilo je divno. Unatoč tome, ili baš zbog toga – više ni sama nisam sigurna. Nepretencioznost i iskrenost kojom je 73-ogodišnja Joan pristupila svemu, bez imalo pompe i poze, uvjerila me da sam na pravom mjestu. Čak i unatoč tome što mi repertoar koji je odabrala za koncert i nije bio sasvim po volji – izuzev nekih, osobnih mi favorita, za koje bih i vragu dušu prodala, ako bi baš trebalo.



Ne znam ide li to uvijek tako, da neke stvari dolaze periodično, da imamo sezone ovoga i onoga… no kao da mi je ovaj koncert vratio entuzijazam, omekšao neku već sasvim stvrdnutu želju za slušanjem glazbe uživo. Pa je došao Morrisey. Pa su me zvali da idem. Pa sam bez razmišljanja pristala. Još jedan moj glazbeni miljenik, još jedan od onih koje teško da ću ikada prestati voljeti i cijeniti. Steven Patrick Morrissey bio i više nego na nivou. Bilo je odlično, više od očekivanog - energično, predano, zvučno besprijekorno (osobito vokal, koji zvuči gotovo bolje nego na snimkama, bez vidljivog traga umora ili godina), s dobrim omjerom novih i starih stvari, dobro uklopljenom vizualno-zvučnom podlogom... Ali najviše od svega, zadivio me iskrenošću pristupa, koja se uvijek osjeti (barem za sebe mislim da je mogu prepoznati) - upravo onim čime me koncertno dobila i Baez, premda na sasvim drugi način, drugačijom energijom, drugačijim pristupom. Jer često se događa da glazbenici, pogotovo ovakvog kalibra popularnosti i s dugim radnim stažem, odrađuju koncerte mehanički, s pola snage, pomalo naučeno... Više puta imala sam prilike vidjeti kako neki, pa i mlađi i mnogo manje poznati od Morrisseya, izvode nastupe (bilo glazbene, bilo drugih vrsta) automatizmom navike, pomalo glumljeno, s velikom dozom poze. Kako me to i inače strašno smeta, u svakodnevnom životu, upravo to me na ovom koncertu najviše oduševilo - jer kod Morrisseya nisam osjetila ni trunku toga. Dapače, nastup je odavao iskrenost, maksimalnu angažiranost, fizičku i psihičku (ta se vibra naprosto osjeća - iz gesta, mimike, načina ophođenja s publikom…). S druge strane, nije bilo iritantnog pozivanja publike na bilo kakvo zajedničko djelovanje, nasilnog homogeniziranja, umjetnog podizanja raspoloženja i euforije. Sve u svemu, bio je to jedan od koncerata na kojima sam se osjećala lijepo u svojoj koži – jedan od rijetkih na kojima sam osjećala radost što sam dio baš te grupe ljudi, a da se istodobno nisam osjećala dijelom krda.

Ubrzo mi, međutim, dalo misliti. Dan-dva nakon koncerta, naime, sasvim slučajno, dotakla sam se teme Morrisseyeva s jednim poznanikom koji je također bio na koncertu, a čiji su dojmovi sasvim suprotnih od mojih. Pa kaže on da je sve to bilo preseravanje, da publika nije uopće reagirala koncertno, osim na dva-tri hita, da ga totalno razočarala ta mlaka podrška, da nije bilo kvalitetnog presjeka karijere već naglaska na zadnjem albumu, a da će hrvatski kritičari sada, očekivano, koncert dizati u nebesa, iz razloga jer su sigurno još uvijek impresionirani svojim idolom iz 80-ih i obuzeti nostalgičnošću za svojom mladosti i vremenima kad su i sami bili frajeri, dok će istodobno pljuvati, primjerice, po koncertu Editorsa koji je, za razliku od ovoga, bio čista koncertna energija (dok je ovaj bio kao 'za razmisljanje'). Iako me njegove riječi nisu nimalo poljuljale u početnom dojmu, niti taj dojam zasjenile (jer je ionako bio sasvim jasan i čvrst), ovo me pošteno zamislilo… Prije svega, iznenadila me negativna energija, količina frustracije kojom je izrekao svoj sud, kao i baratanje vrlo specifičnim, jakim riječima koje su mi privukle pažnju te mi zvonile još neko vrijeme u uhu. Je li moguće da se dojmovi i preferencije toliko razlikuju? Sve ono što je meni bio plus, njemu je bio minus – njemu je nedostajala 'čista koncertna energija', energija mase i hitova, a meni je baš to, što je bilo pozitivne energije (one koju osjetiš u ljudima, a ne isključivo one koja se manifestira istim gestama i ponašanjem), ali nije bilo pritiska usklađenog djelovanja, zborskog pjevanja ili ponavljanja izlizanih stihova i hitova, bilo odlično. Meni je razina euforije bila sasvim adekvatna, jer sam je ionako sasvim glasno (čak i glasnije nego sam očekivala) čula u sebi – njemu je bila nedostatna. Njemu je bilo previše novih stvari, a meni je (iako sam, prije svega, ljubitelj Smithsa, a tek potom Morrisseya) bilo sasvim normalno, pa i očekivano, da se na turneji naslovljenoj po zadnjem albumu, svira najviše stvari s toga albuma. Njemu su te stvari bile dosadne, a meni su , recimo, stihovi "World peace is none of your business / You must not tamper with arrangements / Work hard and sweetly pay your taxes / Never asking what for / Oh, you poor little fool...“ tako divno korespondentni sa sadašnjicom koje smo i sami dio. I tako, nabrajala bih sada poduže, kada bih krenula govoriti što mi se svidjelo, a još više kada bih pisala o tome što mi se kod Smithsa i Morrisseya sviđa generalno, neovisno o live izvedbama (na prvom mjestu tu su, dakako, izvrsni tekstovi koji u kombinaciji s prepoznatljivom bojom Morrisseyeva vokala osiguravaju nesvakidašnji užitak).

Ono što je, međutim, možda osobito relevantno za ovu raspravu jest činjenica da i sam Morrissey zazire od koncepta fanova i principa glazbe temeljenog na fanovskom obožavanju („Nikad ne razmišljam o smislu fanova. To je tako užasna riječ. Zapravo, ponizavajuća"), bez pravog razumijevanja, i bez osiguravanja slobode autoru da bude svoj, pa makar i takav „kao za razmišljanje“, što bi rekao moj sugovornik. Iz sličnog razloga, Morrissey objašnjava zašto ne voli humanitarne pjesme: „Ne volim proizvedene emocije i to je razlog zašto me smetaju humanitarne pjesme. One nastaju kao proizvod goleme samopromocije glazbenika uključenih u takve akcije.“ Pa ipak, mog sugovornika, koji se zasigurno smatra fanom ovoga glazbenika, to nije smetalo da o koncertu donese sud kakav je donio.

Sve to, međutim, ponovno mi je osvijestilo pitanje kritike. Ima li uopće ikakvog smisla legitimna kritika koncerta, postoji li ona uopće? Postoji li išta izvan osobnih impresija i bezmjerne subjektivnosti? Registar elemenata koje uzimamo relevantnima kada ocjenjujemo koncert puno je širi nego kada ocjenjujemo sam album – pa ćemo suditi o boji glazbenikove košulje, o rečenicama koje je izgovarao između dvije pjesme, o simpatičnosti glazbenika koji su ga pratili, o tome koliko smo dugo čekali na početak koncerta, je li nam se svidjela predgrupa i je li nam na nogu nagazio debeljko koji je stajao pored nas… Sudit ćemo prema tome jesmo li taj dan bili radosni ili nervozni, je li nas boljela glava, ili smo se posvađali sa suprugom… Po tome koliko je naših omiljenih stvari izvođač 'pogodio', a koliko previdio. Po tome koliko smo stihova znali, koliko zapretenih sjećanja nakratko oživjeli. Ima li onda smisla sve to, ima li 'objektivne' kritike (i inače, a kamoli koncerta)? Što više razmišljam o tome, sve se više priklanjam Rolandu Barthesu (Kritika i istina) koji nastoji pokazati da je odnos kritike prema djelu zapravo odnos smisla prema formi. Pa je samim time kritičar taj koji multiplicira smislove (jer ne postoji jedan smisao), iz čega pak proizlazi ono najvažnije: "kritičara ne ovjerava smisao djela, nego smisao onoga što on o djelu kaže".

A ja o Morrisseyu koncertu kažem da sam se provela kao rijetko kada, i unatoč tome što nije bilo mnogih mojih favorita. Recimo ovog:

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se