kolovoz, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

DESIGN BY: ZOKA

|Opis bloga|

Doživljaji, misli i svakodnevica svježeg akademskog građanina i borba za ostvarenjem u onome što oduvijek htjedoh.

|Kolege!!|

mlada tičerica
g. Profesor (s velikim P, da!)
kolega u raljama srednje škole
bernard je malo duže u svemu

|Fotke!!|

Zar nije zanimljiva?

Vrlo staro

Parkić

Ovo želim

Malo šprica!

Belgijo, daleko si

subota|30.08.2008.

|Daleko
|

Moram priznati da mi se u ovih tjedan dana život okrenuo naglavačke. U doslovnom smislu. Da mi je netko rekao prošli tjedan da će mi se ovo sve dogoditi, laganini bih se zapitao - jesi li ti na nekakvim narkoticima?

Nakon poslovno neuspješnog razgovora početkom tjedna, stigne poziv - i gle, vraga, za mene je! Ludilo. Kaže teta - ja sam ta i ta, iz tog i tog mjesta; čula sam za Vas pa ako ste voljni raditi imam ponudu za Vas. Odmah sam si pomislio - "Okkk, prestanite me sprdati tko god da je!!" No, kaže teta da joj je djelatnica otišla nenadano i da ima upražnjeno mjesto, pa bi ona voljela da dođem na dogovor sutra. Naravno da sam pristao iako nije puna satnica; čisto me zanimalo što se nudi.

Sutradan se zaputih autom i trebalo mi je oko 2 sata, minimalno, no imao sam o čemu razmišljati tako da mi nije smetala vrućina koja me laganini podgrijavala! Stigoh ja na cilj, škola nova i super izgleda. Takve u mom gradu nema, zasigurno. Lijepo ja pronađem tetu, pa smo si malo pričali uz kavu i kekse i mogu reći da sam ugodno iznenađen. Reče mi - kolega, imat ćete sve što Vam treba, samo kažite. Ruke su mi odrješene. I to upravo u onome što oduvijek htjedoh predavati. Mom zadovoljstvu nije bilo kraja.

Isti dan sam tumarao susjednim gradom u potrazi za stanom (i namučio se!), a u četvrtak se doselio s autom punim stvari. U petak ujutro me, naravno, čekalo učiteljsko vijeće. Nakon toga mi rekoše da trebaju čovjeka u još jednoj školi pa neka odem na razgovor. I to je prošlo više manje dobro (no tamo mi nešto ne štima, a ne znam još što, hmm), pa sam i njihove sate dobio. Eto mi sad i 6 sati prekovremeno.

Naravno da mi pola priručnika fali jer ih netko nije vratio, naravno da cijeli dan tipkam da si bar donekle posložim nastavne teme prije početka i napravim plan. Krećem od nule. Ali, neka. Biti će naporno, ali ću bar ispeći zanat. Hrpu toga imam u glavi, hrpu pitanja i nejasnoća, ali nema šanse da to pokažem pred djecom jer će me razapeti.

U utorak je dan D. Držite fige.

utorak|26.08.2008.

|10:10
|

Otvaram vrata svog auta, uzimam torbu sa suprotnog sjedišta i eto me. Ispred ulaza palete knjiga i nadobudni adolescenti sa svojim komentarima. Danas je postala tragedija čim se malo ljepše obučeš. Pobogu, idem na razgovor za posao! Ne idem čistiti svinjac..."govorio sam u sebi prolazivši pored njih ni ne pogledavši ih. Onako kako ja to već i radim. Naviknut sam na seljaštvo.

U redu (!) je stajalo bar 6 (čitaj - šest) kandidata, sve od reda žene kao da sam ih pokupio s kavice iz grada. Nezamislivo mi je vidjeti osobu na razgovoru za posao u majičici. Da sam ja ravnatelj, dobile bi minus ko kuća velik. Jasno da su me značajno pogledale. Pored njih sam stršao poput mliječnoputog njemačkog turista usred džamije okružen muslimanima umotanima u metre tkanina koje prekrivaju sve (pa i više od toga).

Za očekivati je da će termin kasniti, kao što i je. Pola sata poslije dođoh na red. Mrzim kašnjenje. Ako ste me naručili, onda izvolite se držati rasporeda. Neprofesionalno, ali ajd, preživjet ću. Neki bi se začudili kak sam smiren. Ekipa oko mene se sva zbližila a mene laganini ignoriraju. Previše sam drugačiji od njih da bih im bio prihvatljiv za neobvezan razgovor. Ili se zapravo boje konkurencije? hm. Mora da je stvar u odijelu.

Još jedna žena u nizu stiže, ali ovaj puta s pratnjom djelatnice škole. Vidno razdragana. Presjekla mi je misli hitro kao potez sabljom na olimpijskom turniru, oštrinom najoštrijeg samurajskog mača. Nije bilo krvi (ovog puta). Nosila se kao da je već dobila posao dok je njezina kolegica okolo šarala po školi pozdravljajući svoje kolege. Jasno je kao dren što će se ovdje zbiti.

Unatoč svemu, razgovor je prošao odlično. Nije me pitao ni s kime živim, niti pušim li, niti imam li izvanbračne djece. Iznosio sam svoja mišljenja i stavove o radu i nastavi kako smatram da je najbolje. Reče mi da mu se sviđaju učitelji poput mene; da sam jezičar, odmah bih dobio ugovor na stol.

Neka, nema veze. Čekam. Naslučujući što će mi reći kada me ponovno nazovu. Ako uopće nazovu.

srijeda|20.08.2008.

|Dvadeset i treća
|

Prošlo je nešto više od mjesec dana od kada se riješih ispita i faksa uopće i frustracija koje prate istog. Bar sam tada tako mislio. Nekako si sve isplaniraš po svojoj prilici, potrudiš se diplomirati prvi s pohvalnim uspjehom. Radiš tijekom cijelog studija kako bi si priuštio nešto što inače nikada ne bi mogao i onda se nađeš u neobranom grožđu.

Danas sam poslao dvadeset i treću zamolbu za posao. Naravno da me nitko nikada nije ni kontaktirao. Takve stvari polako ali sigurno čovjeka dotuku unatoč svom optimizmu i sreći što je završio ono što je oduvijek htio i unatoč svom elanu za posao. Školska godina uskoro počinje, a ja ni na nebu ni na zemlji. Svakodnevno tipkam i šaljem. Postajem sekretarica.

Gotovo svakodnevno se sjetim što su mi rekli na obrani - "Kolega, Vi ste jedan od najboljih diplomanata koje smo imali. Odlično Vam ide. Doviđenja!" Čovjek bi očekivao da će najboljima ponuditi nešto, no to nije slučaj u ovoj realnosti. Oni trebaju prosječnjake koji će plesati kako oni hoće i koji će šutjeti i biti poslušni.

Oduvijek se vidjeh u školi. Imam puno iskustava s djecom i volim s njima raditi. Sve što sam ikada htio je prilika. Ne želim brda i doline. Ne trebaju mi zlatne poluge, nabrijani auto, kuća na moru. Treba mi posao da se imam napokon za što uhvatiti u životu. Ovako ću i dalje raditi posao za NKV osobu i pri tome sretati ljude i bivše učenike koji će me pozdraviti dok brišem pod - "Bok, profesore!" A ja ću se umjetno nasmiješiti kao da je to potpuno prirodna i očekivana situacija.