Prošlo je nešto više od mjesec dana od kada se riješih ispita i faksa uopće i frustracija koje prate istog. Bar sam tada tako mislio. Nekako si sve isplaniraš po svojoj prilici, potrudiš se diplomirati prvi s pohvalnim uspjehom. Radiš tijekom cijelog studija kako bi si priuštio nešto što inače nikada ne bi mogao i onda se nađeš u neobranom grožđu.
Danas sam poslao dvadeset i treću zamolbu za posao. Naravno da me nitko nikada nije ni kontaktirao. Takve stvari polako ali sigurno čovjeka dotuku unatoč svom optimizmu i sreći što je završio ono što je oduvijek htio i unatoč svom elanu za posao. Školska godina uskoro počinje, a ja ni na nebu ni na zemlji. Svakodnevno tipkam i šaljem. Postajem sekretarica.
Gotovo svakodnevno se sjetim što su mi rekli na obrani - "Kolega, Vi ste jedan od najboljih diplomanata koje smo imali. Odlično Vam ide. Doviđenja!" Čovjek bi očekivao da će najboljima ponuditi nešto, no to nije slučaj u ovoj realnosti. Oni trebaju prosječnjake koji će plesati kako oni hoće i koji će šutjeti i biti poslušni.
Oduvijek se vidjeh u školi. Imam puno iskustava s djecom i volim s njima raditi. Sve što sam ikada htio je prilika. Ne želim brda i doline. Ne trebaju mi zlatne poluge, nabrijani auto, kuća na moru. Treba mi posao da se imam napokon za što uhvatiti u životu. Ovako ću i dalje raditi posao za NKV osobu i pri tome sretati ljude i bivše učenike koji će me pozdraviti dok brišem pod - "Bok, profesore!" A ja ću se umjetno nasmiješiti kao da je to potpuno prirodna i očekivana situacija.
Post je objavljen 20.08.2008. u 11:03 sati.