30.09.2007., nedjelja

Kazimierz, part 1 – Who Wants to Live Forever, iliti Leicht Motiv

Kazimierzova se duša već danima, prvo egzaltirana, a zatim prizemljena u stanje neoklasicističke realnosti, koprcala iza vrata MadDogova Pakla.

I on je znao da tome tako još dugo ne može biti... I spremao se na svoj vlastiti pogreb, uređivao je legacije, pisao posljednju volju i oporuku...

Jer, uistinu...


Who Wants To Live Forever
Queen

There's no time for us
There's no place for us
What is this thing that builds our dreams
Yet slips away from us

Who wants to live forever
Who wants to live forever....?

There's no chance for us
It's all decided for us
This world has only one sweet moment
Set aside for us

Who wants to live forever
Who wants to live forever?

Who dares to love forever?
When love must die

But touch my tears with your lips
Touch my world with your fingertips
And we can have forever
And we can love forever
Forever is our today

Who wants to live forever
Who wants to live forever?
Forever is our today

Who waits forever anyway?

Kroz bujičavost misli koja ga je pratila tijekom cijeloga ponedjeljka, iako u gradu, među ljudima, on nije izšao iz sjene, na svjetlost dana... Funkcionirao je mehanički... Misli su bile premnoge, preintenzivne... a kada je konačno nastupilo otrježnjenje, osjećao se vrlo zahvalno... jer bilo je previše, premnogo svega...

I kao već nebrojeno puta do sada, uronio je u pjesmu... kao što je to i inače činio u kritičnim momentima...


There Is the Light That Never Goes Out
The Smiths

Take me out tonight
Where there's music and there's people
Who are young and alive
Driving in your car
I never never want to go home
Because I haven't got one anymore

Take me out tonight
Because I want to see people
And I want to see life
Driving in your car
Oh please don't drop me home
Because it's not my home, it's their home
And I'm welcome no more

And if a double-decker bus
Crashes into us
To die by your side
Is such a heavenly way to die
And if a ten ton truck
Kills the both of us
To die by your side
Well the pleasure, the privilege is mine

Take me out tonight
Take me anywhere, I don't care
I don't care, I don't care
And in the darkened underpass
I thought Oh God, my chance has come at last
But then a strange fear gripped me
And I just couldn't ask

Take me out tonight
Oh take me anywhere, I don't care
I don't care, I don't care
Driving in your car
I never never want to go home
Because I haven't got one
No, I haven't got one

And if a double-decker bus
Crashes in to us
To die by your side
Is such a heavenly way to die
And if a ten ton truck
Kills the both of us
To die by your side
Well the pleasure, the privilege is mine

There is a light that never goes out
There is a light that never goes out
There is a light that never goes out
There is a light that never goes out

Iako je pouzdano znao da u toj pjesmi može prepoznati bar nekoliko scena iz njegova života, (na kojega se Kazimierz nikada nije žalio...) prihvaćao je pražnjenje njegove klepsidre onako kako je i trebao prihvatiti... ponizno... krotko...

Premda mu je ta pjesma značila mnogo, on je više nije doživljavao auto-destruktivno, kao što ju je doživljavao nekada... sada je konačno znao izdići se iznad njene destruktivnosti, naći u njoj onu punoću osjećaja... A upravo je ta punoća osjećaja, prepuštanja i svega ostaloga bila afirmativna... ona je bila destrukcija destrukcije... ergo... konstrukcija...

Opet, prisjećanja... i opet taj strašni leicht motiv koji se je već toliko puta zrcalio u njegovom mozgu... u njegovoj duši...

Nick Cave & The Bad Seeds - Into My Arms

I don't believe in an interventionist God
But I know, darling, that you do
But if I did I would kneel down and ask Him
Not to intervene when it came to you
Not to touch a hair on your head
To leave you as you are
And if He felt He had to direct you
Then direct you into my arms

Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms

And I don't believe in the existence of angels
But looking at you I wonder if that's true
But if I did I would summon them together
And ask them to watch over you
To each burn a candle for you
To make bright and clear your path
And to walk, like Christ, in grace and love
And guide you into my arms

Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms

And I believe in Love
And I know that you do too
And I believe in some kind of path
That we can walk down, me and you
So keep your candles burning
And make her journey bright and pure
That she will keep returning
Always and evermore

Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms

No ovoga je puta sve bilo drugačije... i iako to Kazimierz neće nikada priznati, potresen pjesmom, proživio je ono što je toliko trebao – katarzu... oslobođenje... smirenje...

I tada je Kazimierz otkazao pokornost... iz sporadičnih reminiscencija, zapisa, on se iznenadno, ali definitivno, profilirao u neovisnu osobu... I počeo je egzistirati svom svojom nepredvidivošću, kao neukroćeni vulkan... tako različit od Andre, tako... živ...

Prisjetio rekurentnog sna, kojega je sanjao u nastavcima između Cvjetnice i Uskrsa ove godine, a sami su nastavci slijedili točno tamo gdje su i bili prekinuti prilikom prethodnog buđenja...

U svoj svojoj strašnoj ljepoti, u precrnoj, predugoj haljini struka uhvaćenog poširokom falernitanskom vinskom trakom, zaogrnuta pashminom satkanom od mirijada Mjesečevih zraka, srebrnastih, koje su parale njegov um... stajala je...

Ona Koja Je Oduvijek Bila, Koja Jest I Koja Će Zauvijek Biti…

I sjećao se svih međusobno izmjenjenih rituala između njega i njegove Premile, sjećao se ceremonije približavanja, prosidbe pod svjetlom svijeća... kao i stavljanja vjenčanog prstena na prst njegove otežale, onemoćale ruke...

Iz njegove se vanjštine ni po čemu nije moglo zaključiti o čemu razmišlja... tek je blagi smješak na njegovu licu ocrtavao neko nedefinirano unutarnje zadovoljstvo, koje nije imalo nikakovu podlogu u realnom svijetu...

Oči joj je već poklonio i nije ih želio natrag... počeo je spoznavati svijet kroz njegove zvuke, kroz njegovu toplinu... toplina dana okupala je Kazimierzovu dušu, i on je pomislio: u miru sam sa samim sobom... konačno... kakav Savršen Dan...


Perfect Day
Lou Reed & Friends

Lou Reed - Just a perfect day, Drink Sangria in the park...
Bono - ...And then later, when it gets dark...
Morcheeba - ...We go home....
David Bowie - ...Just a perfect day...
Suzanne Vega - ...Feed animals in the zoo...
Elton John - ...Then later, a movie, two, And then home...
Boyzone - ...Oh it's such a perfect day...
Lesley Garrett - ...I'm glad I spent it with you...
Burning Spear - ...Oh! such a perfect day...
Bono - ...You just keep me hanging on...
Thomas Allen - ...You just keep me hanging on...
Brodsky Quartet - (Instrumental)
Heather Small - ...Just a perfect day...
Emmylou Harris - ...Problems all left alone...
Tammy Wynette - ...Weekenders on our own...
Shane McGowan - ...It's such fun...
Sheona White - (Instrumental)
Dr. John - ...Just a perfect day...
David Bowie - ...You made me forget myself...
Robert Cray - ...I thought I was someone else...
Huey - ...Someone good... Yeah
Ian Broudie - ...Oh! it's such a perfect day...
Gabrielle - ...I'm glad I spent it with you...
Dr. John - ...Oh such a perfect day...
Evan Dando - ...You just keep me hanging on...
Emmylou Harris - ...You just keep me hanging on...
Courtney Pine - (Instrumental)
Andrew Davis/BBC Symphony Orchestra - (Instrumental)
Brett Anderson - ...You're going to reap just what you sow...
Visual Ministry Choir - ...Reap, reap reap...
Joan Armatrading - ...You're going to reap...
Laurie Anderson - ...Just what you sow...
Heather Small - ...You're going to reap just what you sow...
Tom Jones - ...You're going to reap just what you sow...
Visual Ministry Choir - ...Reap, reap reap what you sow...
Lou Reed - ...Oh! What a perfect day...

Mojoj Premiloj... za sve one Savršene Dane koje mi je blagoizvoljela pokloniti...

Hvala Ti, Premila moja :))
I love You...
Forever & Ever & Evermore


UPDATE (30.09.2007. 16:03)

Kazimierz Kažiprstowsky ovime objavljuje Urbi et Orbi da je u 15:52:27 po srednjeevrposkom vremenu prestao pušiti. Dixi. Punctum. (senilac stari, zaboravio je dvije jako bitne, pače krucijalne riječi... jer bi bez njih sve skupa moglo biti shvaćeno kao pošalica, vic... EDIT 30.09.2007. 20:10)

Ugodan ostatak dana vam želim :))


- 13:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

29.09.2007., subota

Intermezzo 10 – Blogozabušavanje, iliti Jedna brza, jedna spora

Proglašavam 29. rujna za moj, osobni i vlastiti, Svjetski Dan Blogozabušavanja

Uzrok i povod ovome Danu su, iako potpuno nebitni, vrlo jednostavni: umoran sam (uzrok) i ne da mi se (povod)... a kako bi jedan moj stari frend rekao: 'Ako ti se nešto ne da napraviti, onda je to dovoljno dobar razlog da to ni ne napraviš.'

OK...

Bez obzira na to, ne želim vas, dragi prijatelji, zakinuti za dnevnu dozu glazbe... :))

Prvo jedna brza:


George Gershwin

A onda jedna spora:


Mike Oldfield (pjeva Wendy Roberts) (na žalost nema na Yubituu)

I Got Rhythm
Music by: George Gershwin
Lyrics by: Ira Gershwin
Arranged by: Mike Oldfield
Vocals by: Wendy Roberts


I got sunshine
I got blue sky
I got my guy
Who could ask for anything more

Old man trouble
I don't mind him
You won't find him
Hanging round my door

I got rhythm
I got music
I got my guy
Who could ask for anything more

I got rhythm
I got music
I got my guy
Who could ask for anything more

I got sunshine
I got blue sky
I got my guy
Who could ask for anything more

I got starlight
I got sweet dreams
I got my guy
Who could ask for anything more

Old man trouble
I don't mind him
You won't find him
Hanging round my door

I got rhythm
I got music
I got my guy
Who could ask for anything more

Jedna brza, jedna spora – a, u biti obije su iste... Ovu je pjesmu za mjuzikl Girl Crazy napisao George Gershwin 1930. godine. Ta je pjesma, posebice u Oldfieldovom aranžmanu, jedna od definitivno meni najdražih pjesama svih vremena...

Ne znam kako sam se baš sada sjetio te pjesme, vjerojatno nije ni bitno... Procesi razmišljanja su vrlo često tako čudni... osobito ako se o nečemu ili o nekome previše razmišlja...

Na kraju krajeva:

'I won't think about it now, I'll think about it tomorrow, when I can stand it. After all... tomorrow's another day.'
Scarlett O'Hara, Gone by the Wind

E pa... odoh ja sada lijepo s frendom u Trst na kavu... jer nam se tako hoće... :))
Enjoy the weekend!!! :)))
- 08:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

28.09.2007., petak

Intermezzo 9 – Manifest, Rekapitulacija, iliti Rani radovi

Svijet se i inače ruši, a ne samo danas - pa što onda???

Danas sam iz jednoga stanja posvemašnje euforije u samo jednoj sekundi upao, poskliznuvši se, dakako bez klizaljki, na ledu koji ionako nije bio predviđen za klizanje, te prešao u stanje zamrloga krika na usnama... Eto, upravo tada (ili neposredno nakon toga, tko bi znao reći?) postalo mi je sve kristalno jasno. Dakle, sve je izvan moje moći, ja zasigurno ne mogu zaustaviti rotaciju planeta Zemlje, a niti je invertirati; a sve će, ionako, biti točno onako kako mora biti. I nikako drugačije. I jedino što mogu učiniti jest: biti onakav kavav jesam. Biti svoj.

I to mi je donijelo spokoj, koji je polako, ali sigurno, obuzimao moje tijelo, koje je tonulo u stanje sužene svijesti, sposobno fokusiranja, da – ali, 'one step at the time'....

Tražeći jednu davno zametnutu knjigu, našao sam desetak bilježnica u koje sam u svojoj prvobitnoj kreativnoj fazi, koja je nastupila dalekoga Ljeta Gospodnjega 1986. i trajala jedno relativno kratko razdoblje, za koje će povjesničari umjetnosti jamačno reći 'negdje do konca osamdesetih godina dvadesetog stoljeća'. Bila je to tzv. faza Ranih Radova. Da - ako su je imali Marx i Engels, zašto je ne bih mogao imati i ja.

Anyway:

Listajući nasumice te listine, koje još uvijek nisu počele zaudarati na vlagu, ali je njihova inklinacija nepogrešivo vodila ka tome da to u vrlo skoroj budućnosti tako i bude, procjenjivao sam s tzv. 'vremenske distance od 20-ak godina' napredak njihova tvorca, te došao do zaključka da su neki motivi i slike, doduše, bili lijepi, ali... Ta patetika, teenagerska patetika i depresija prouzrokovana Prvom Pravom i Jedinom Ljubavlju, koja (po defaultu) mora biti nesretna, jer kakva bi to inače Ljubav bila... I iako se od cijeloga, svekolikoga opusa ranije imenovanih radova zagubila velika većina, neke od pjesama (naravno... pisao je poeziju, kao i svaki drugi pošten i zaljubljen mladić koji je težio realizaciji potisnutih intimnih preokupacija... ah, kakvog li wertherijanskog romanticizma) mogle su čak, nakon izvjesnog tesanja, dobiti neku vrst mršave trojke... Ali dvije... dvije su bile skoro pa dobre... onako... za jednu četvorkicu s točkom dolje...

Zato vam ih ni neću uskratiti... donjet ću vam ih u cijelosti... onakve kakve su bile kada su izašle na svijet, 1987. godine

Sjećanja

Dim
fotografije u plamenu
dnevnik iz mladosti
gori u kaminu –
Sjećanja?...
Hoće li navrijeti
kao nekad?...
Hoću li se sjetiti
našeg frenetičnog doticanja
dok smo gledali
ludo divljanje planetâ
u orbitama našg mikrokozma
ili će opet,
pred mojim očima
defilirati scene
samokažnjavanja
zbog boli koju sam ti nanio

* * *

Rez

Iznenadni rez
u taštinu
otkriva
nove vidike:
Iznenadno je
raspadanje materije
u dodiru s metalom
Opijen Istinom
gledam pulsiranje uništenih nada
Nesimetrični su
rezovi
na mojim žilama

* * *

Teenagerima bi definitivno trebalo zabraniti pisanje poezije... jer poezijom upadaju u začarani krug depresije i patnje iz kojih se godinama i godinama ne mogu iščupati....

A ako se to, zbog formiranja njihova estetskog i kritičkog suda, ne može izvesti, tada bi trebalo uvesti Dozvolu za Zaljubljivanje... barem to...

Neka izvole lijepo sjesti, proučiti materiju, odslušati obvezatna predavanja i na koncu konca... položiti ispit... Mislim da je to najmanje što oni mogu učiniti... Broj suicida za tu dobnu skupinu bio bi jamačno već samim time smanjen za jednu dobru polovinu... Uostalom... ako se mora polagati za vozačku dozvolu, za jednu tako banalnu i trivijalnu stvar kao što je automobil, zašto se to pravilo ne bi moglo uvesti i u ranijespomenutom slučaju??? Nusprodukt Dozvole za Zaljubljivanje bio bi svekoliki razvoj naše dragocjene mladeži, ogromno smanjenje broja pušača i alkoholičara, a, na koncu, no ne i najmanje važno: zadržavanje mlade generacije u okviru idealističkog gledanja i pristupanja životu...

Anyway (# 2):

Moram napomenuti da je autor ovoga kritičkoga osvrta u potpunosti svjesan težine izrečene riječi. Doduše, on si uzima i pri sebi (no dobro, nije baš jako pri sebi) zadržava pravo licentie poetice i sve što se pod nju može podvaliti. Uostalom, on kreće od premise da je važan samo put, eventualno dopušta da mogu biti važne usputne stanica, no nipošto ne i sam cilj putovanja...

I vu to ime – The Passenger... jer svi su oni samo putnici... i Andro, i Kazimierz Kažiprstowsky, i Bertrand de Granmercy, (i još neki drugi, za sada još uvijek nepoznati), a u konačnici i ja... jer putujem u vašim očima, u vašim mislima...

Jer svi smo mi samo putnici, koji se susreću na nekim usputnim stanicama, malo popričaju... i nastave... svatko za svojim putem... za svojom Zvijezdom...

Takav sam kakav sam... ili me prihvatite ili me odbacite... svjestan sam da me svi ne mogu voljeti, niti bih to želio... Ja bih na to rekao: c'est la Vie (a legendarni Franci Blašković bi jamačno dodao: mona mi, mona ti...)

Anyway (# 3):

Ovaj put sam široke ruke – čak dvije odlične verzije, iako, moram priznati... Siouxsie je ipak bolja... :)) Ipak je to jedna od najznačajnijih i najljepših pjesama mojeg Zlatnog Doba.


Siouxsie & The Banshees


Iggy Pop & The Stooges

The Passenger

I am the passenger and I ride and I ride
I ride through the city's backsides
I see the stars come out of the sky
Yeah, the bright and hollow sky
You know it looks so good tonight

I am the passenger
I stay under glass
I look through my window so bright
I see the stars come out tonight
I see the bright and hollow sky
Over the city's ripped backsides
And everything looks good tonight

Singing la la la la la..
lala la la,
la la la la..
lala la la

Get into the car
We'll be the passenger
We'll ride through the city tonight
We'll see the city's ripped backsides
We'll see the bright and hollow sky
We'll see the stars that shine so bright
Stars made for us tonight

Oh, the passenger
How, how he rides
Oh, the passenger
He rides and he rides

He looks through his window
What does he see?
He sees the sign and hollow sky
He sees the stars come out tonight
He sees the city's ripped backsides
He sees the winding ocean drive

And everything was made for you and me
All of it was made for you and me
'Cause it just belongs to you and me
So let's take a ride and see what's mine
Singing la la la la..
lala la la
lala la la
lala la la
- 02:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

27.09.2007., četvrtak

Intermezzo 8 – Here comes the Rain, iliti Osjećam Haiku, jako

Nešto me pogodilo posred čela... i Haiku izlazi iz mene kao što ova kiša izlazi iz Neba...


Rain
The Cult

Hot sticky scenes, you know what I mean
Like a desert sun that burns my skin
I've been waiting for her for so long
Open the sky and let her come down

Here comes the rain,
here comes the rain
Here she comes again
Here comes the rain

Hot sticky scenes, you know what I mean
Like a desert sun that burns my skin
I've been waiting for her for so long
Open the sky and let her come down

Here comes the rain
Here comes the rain
Here she comes again
Here comes the rain

I love the rain
I love the rain
Here she comes again
Here comes the rain

Oh, rain
Rain
Rain
Oh, here comes the rain

I love the rain
Well, I love the rain
Here she comes again
I love the rain

Rain
Rain

I to me podsjetilo na koncert na Drava Rock Festivalu, na koji smo otišli samo radi njih, samo radi The Culta... i koji su otprašili dobrih sat i pol, zajedno s bisom... i nakon kojih sam se osjećao... kako bi rekla Annie Lennox: '17 again'... Interakcija bubnjeva i bas gitare je bila fenomenalna, a i Ianov glas je bio tu... suveren i izuzetno jak... i želio sam da taj trenutak nikada ne prestane...

Danas sam umoran... jako umoran... i dalje loše spavam, nemam snage pisati... izgleda da Haiku izlazeći iz mene, sa sobom odnosi i svu moju energiju... a kako je katarzičan, možda je to i dobro... možda će kiša donijeti okrepu...

Konac rujna je
Oganj njegova srca
Bubnjanje kiše


Pa, kada je već tako... još samo jedan Haiku za kraj:
Noi due, Sole
Dubrovnik, quasi inverno
Essenze marine
(*1)

--------
(*1) Haiku, (napisao i preveo Kazimierz Kažiprstowsky, AKA A.D.)
Nas dvoje, Sunce
Dubrovnik prije zime
Mirisi mora

- 01:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

26.09.2007., srijeda

Intermezzo 7 – Contemplatio i Haiku, iliti O gledanju iza ugla

Kazimierz se odmarao, vozeći se autobusom iz Zagreba prema kući... osjećao se izvanredno dobro, dobro kao rijetko kada...

Odmaranje je prošlo u kontemplaciji nad riječima pročitanima u onoj sjajnoj Škiljanovoj knjizi o semantici ljubavi... svakih je nekliko minuta pročitao par redaka, nekoliko fusnota, a tada ih je, bez ikakvog plana i potpuno ponesen riječima knjige, ali i Ljubljenom, kontemplirao jedan nepoznato dugi trenutak...

Odjednom je začuo toliko poznate taktove... i morao se... jednostavno se morao prepustiti pjesmi...


Film – Neprilagođen

Dok je prstima dijelio ritam, osjećao je bujanje misli u njegovoj glavi...

Kada su izašli iz tunela koji je upravo bio rasporio trbuh Učke, Kazimierz je pomislio... kako je lijepo, toplo i dobro biti tu... svugdje je dobro... ali, ovdje je najbolje... a iz toga je proizašlo:

Istarska jesen
I ružičastoplava
Bez Tebe sve je bol


A kako misli, (uostalom, kao i nesreća), nikada ne dolaze same, već u parovima, nalik na trešnje, nastavio je:

Jesen u glavi
Proljeće u srcu i
Ti negdje drugdje


I tko zna zašto, tko zna kako, ali misli su mu dolutale na njegov problem... Kazimierz nije vozio automobil... i to ga je sputavalo u njegovim naumima... a koliko je već puta želio piti kavu u Ljubljani, u Aquilei ili pak u Graćišću... sam...

To ga je, u posljednje vrijeme, jako opterećivalo... Zašto nije vozio? Kao što je i pričao Premiloj, nakon one proklete nesreće (ne, nije vozio on, vozio je njegov Prijatelj, i ne... nije bila Prijateljeva krivica, već krivica one budale koja je po poledici i u punoj brzini prešla na njihovu stranu ceste), iz koje su i njegov Prijatelj i on izašli gotovo neogrebeni, (zaštićeni na neki premilostiv, čudan način, koji je definitivno proizašao iz Božjeg protektorata nad njima), nije se više mogao prisiliti sjesti za volan... Od tada je počeo previše gledati iza ugla... 'iza zavoja'... i to ga je toliko opterećivalo da više nije nalazio niti snage, a niti opuštenosti volje, koja je za vožnju bila prijeko potrebna...

Međutim, problem se nastavljao... i u svim drugim smjerovima... i Kazimierz je tada shvatio da je to 'gledanje iza ugla' jedna jako opasna stvar... zbog koje se nije želio upuštati u neke situacije koje su u sebi sadržavale čak i smiješno malu dozu rizika, dozu nužno potrebne improvizacije...

A tako je želio znati što se krije iza ugla...


Just Around the Corner
Cock Robin

Things aren't quite as they seem
Inside my domain
You can't know about everything
Only pleasure and pain

You wonder why I come here
With head to my hands
Where else can I be cured
And the king of your mansion?
A thorn in your side and
A child to protect
That claims he's free

Just around the corner
Half a mile to heaven
Strong enough to hold you
Starved for some affection.
Darling come quickly
Come ease my mind
For my prayers have not been answered
In a long time

I've already made my bed
Like it or not
As long as there's no regrets
I'll be here when the ride stops
These comforts to me and
These crosses to bare
With which we live

Just around the corner
Half a mile to heaven
Strong enough to hold you
Starved for some affection.
Baby, I can't drag you into this mess!
I'm the thorn in your side
And the child to protect

Just around the corner
Half a mile to heaven
Strong enough to hold you
Starved for some affection

Darling come quickly
Come ease my worried mind
For my prayers have not been answered
In a long time

Just around the corner...
I'm strong enough to hold you... Yes, I am...
Half a mile to heaven...
Just around the corner...

P.S. :
:))) umjesto kraja :))) :

Ma Chérie et moi
Ravis par le crépuscule
Attendons l'été

--------
(*1) haiku, (napisao i preveo Kazimierz Kažiprstowsky, AKA A.D.)
I Draga i ja
Očarani sutonom
Čekamo ljeto

- 01:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

25.09.2007., utorak

Andro, part 9 - Maudit, iliti Kazualitet kauzaliteta

Kazualitet kauzaliteta AKA Slučajnost uzroka

Iz Famaguste je krenuo među posljednjima... Bolnog hoda, kretao se na kraju kolone... znao je da, kada stigne u Nikoziju... da... tada će sve biti drugačije...

Dok su napuštali grad, pogledom je pratio crne, kišonosne oblake na dalekom horizontu... Međutim, oni mu više nisu zadavali briga... želio je da konačno pljusne kiša, da kroz neukrotivu grmljavimu i spasonosnu kišu doživi katarzu koja mu je, kao i svima ostalima bila potrebna... ali, katarze nije bilo... ma koliko ona bila potrebita...

Iako baš nije bilo ni vrijeme, a niti mjesto, nije mogao odoljeti proučavanju krajolika kojim je hodao... Njegove su iscrpljene i bolne noge gazile očajno vruć kamen koji je prijetio drobljenjem pod prevrućim Suncem... pokušao je procijeniti hoće li tmasti oblaci rashladiti kamen... nije bio siguran...

Premda mu je kroz glavu prolazilo na tisuće misli, nije mislio na sebe... kao i toliko puta prije toga, mislio je na sve one koje je sreo putem, a konačno, i u gradu koji je ostajao iza njega... u svojoj umrtvljenoj i užasnutoj konačnosti... Beskonačnost... kako je doumiti... kako doumiti bezvremeno, bestežinsko, beskonačno...

Već ga je sama pomisao na Beskonačnost pothranjivala sablasnom panikom... Grašci znoja ni u kom slučaju nisu izostali, oni su gravitacijski težili ka njegovom licu... Međutim, oni nisu bili rezultanta gotovo nepodnošljive sparine, dapače... jasno su ocrtavali njegovo stanje duha i svijesti...

Bez obzira na nepodnošljive bolove koji su parali njegovo tijelo, trebalo je hodati... hodati dalje... prema već unaprijed zacrtanom cilju... A činilo se da cilj svakim korakom biva sve udaljeniji, nikako bliži... i linija se horizonta, kao u svojevrsnoj izmaglici sparine, topila, pretapala, izmicala... kao neki pradavno viđeni pejsaž kojega je, pokušavajući ga obgrliti rukama, uporno ispuštao iz ruku... Ognjica je uzimala svoj danak... i on je tonuo u svoj suton, premda je bilo tek rano poslijepodne...

Kako izmaći ognjici tijela? Kako izmaći ognjici koja je uništavala njegovu dušu, koja je dosezala samu njegovu bit?...

Odgovor je uporno tražio, ne mogavši ga nikako naći...

I dok su mu se misli gubile u bezdanu između sna i jave, ukazao mu se lik nepoznate Žene... koja mu se smiješila, zaogrnuta u svoju predugu, precrnu haljinu... koju je u pojasu vezala poširokom trakom boje vina, onoga posebnoga Falernskog vina... ognjenocrne oči davale su mu nadu, lažnu... kao što je lažna bila i utjeha da će je dotaći, doživjeti je njemu blisku... da će, zajedno s njom odjahati u Svjetlost... da će se stopiti u Jedno, u Ništavilo, prstima stoput, pa i tisućuput isprepletenim, milujući se pogledima, očima... riječima... milujući se dahom koji će cvrčati i ključati kao svi pakleni vještičji napitci dovučeni s nekih slika koje će tek morati nastati od čovjeka koji će se tek jednoga dana, ipak [ (sigurno kao Smrt, sigurno kao utjeha Noći) nužno, nužno kao i sama bit svega što postoji po onome po čemu postoji, nužno kao Bitak, kao Vrijeme, ta prokleta neuhvativa lisica koja svojim crvenkasto-narančastim kitnjastim repom maše u suton... (smiraja, Noći mi dajte...) ], velim, ipak morati roditi, Bosch sum natus Hyeronimus appellatus(*1)... u paklenim mukama svoga snoviđenja sa Njom ali i bez Nje, s Ognjem i s Mačem, uz trublje strašne Apokalipse... s cvijetom onim prokletim žutim, SladunjavoMirišljavimCvijetomOdKogaMuSeOkrećeStomakIPo-vraćaMuSeJerStomakJeIzmučenLjudima... riječima... činima... da, činima i Činima... djelima... čudima... premnogim viđenim i tek ovlaš doživljenim bezgrešnim začećima kojih su pune mitologije Istoka, Juga... tražeći mir i utjehu kako Sjevera, tako i Zapada... svoje crkvice koja daruje spokoj Herojima, koja daruje san izmučenima, koja ne zna za patnju, u kojoj se sve poništava i sve klizi kao ruka koja uzima mač... kao ruka koja tijelu iz kojeg je potekla, a kojemu služi mora dati spokoj, pa makar i spokoj grijeha... vode, Vode mi dajte jer bez vode... bez Vode... učinite neka dođe... učinite da dođe već jednom... jer bez Nje mi nema života, a ni smrti mi nema... Života... Smrti... premnoga, prestrašna, preniska, pregrozomorna, preočajna, presevobuhvatna, presveobuzimajuća, prebogohulna djela... i nema... nema ničega... samo je Sjeta tu... i koračaj do Sna... i misao... Nje nema i nema... ali, zašto nema, kako nema kada je do prije jednoga trenutka bila ovdje... u svojoj predugoj, precrnoj haljini s pojasom boje onoga posebnoga vina iz Falerna; kome nema, zar meni, meni da je nema... oh, pa mora Je... mora Je biti... pa prepuknut ću, razlit ću se preko rubova mojih ravnica, preko hladnoga ruba semipermeabilnih stijeniki koje selektivno prihvaćaju Nešto, a selektivno ispuštaju Nešto Drugo... čemu šutnja, čemu mrki pogled, čemu zamišljenost, čemu Bogom prokleti očaj, a čemu i suze, čemu usklici potpomugnuti bolom, jer ova bol samo žari, ova bol pali, ova je bol Mač Ognjeni koji žari dušu, dušu koja želi samo Otpust... i Oprost... i Smiraj... i sladak san... zaborav... zaborav, mir... spokoj... spokoj zaborava... da ognjica već jednom stane... u svoj svojoj pošasti, da stane... konačno... definitivno... jer Duh je jak, ali Tijelo je slabo, a rana iznad njegova boka peče... ali on više ničega nije načisto svjesan... on ionako vidi samo Nju, koja sjedi pred vratima njegova osobnog pakla, i koja mu otvara vrata, iza kojih seže pogled duboko, duboko, duboko... u ponor... u nepovrat... u...

I dok padaše, i glavom muklo i bolno dodirivaše već pod Suncem dobrano izmrvjeni kamen koji mu čelo sijekaše, koljena mu više ne klecaše... za Život ne bijaše, niti za Smrt bijaše, i gledaše on, samoga sebe gledaše i pogled mu vrludaše i vidješe, očima ne... duhom vidješe krpe kojima noge obmotaše, noge bolne, prekrvave i patne... i tada, odjednom, ni to više ne vidjaše...

Odmah mu u pomoć bijahu priskočili njegov odani ratni drug, Humbert od Melka, s kojime Bertrand de Granmercy bijaše bio izvojevao premnoge pobjede, kao i Otton de Grandson, i oni ga bijahu položili na kola koja bijahu vukla dva izgladnjela magarčića...

'Non mihi, Domine... non mihi, sed...'(*2) pomislio je Bertrand; ali misao se bijaše prekinula, i on više ničega ne bijaše svjesan... samo kroz duh, on bijaše vidio sumrak, i Mjesec, i zvijezde... I zavežljaje koji bijahu prikupljeni na brzinu, sa smirnom, zlatom i tamijanom u njihovim nutrinama...

U Nikoziju su stigli u sumrak trećega dana nakon pada Tira... Bilo je to 22. svibnja 1291. godine... Bertrandovo je izmučeno tijelo još samo tankom, nesigurnom crvenom niti bilo vezano uz ovaj svijet, ma koliko nesavršen on bio, ipak jedini Svijet kojega je Bertrand poznavao... Njegov je oporavak bio dug i mukotrpan... a tek nakon dobrih šest tjedana, bio je koliko-toliko pokretan... Šest tjedana muke i grizodušja radi napuštanja Tira... No, što su drugo mogli učiniti? Uzeti Baussant(*3) u ruke i sjuriti se isukanih mačeva u višetisućglavo mamelučko mnoštvo???

Iako ga je Veliki Meštar Templarskoga Reda, Thibaud Gaudin, često posjećivao, nikada se nije zadržao s Bertrandom u dužem razgovoru... njihov je razgovor bio izmjenjivanje prigodnih, ali i toplih riječi, želja za brzim oporavkom...

Mjeseci su tekli, ponekad izuzetno sporo, a ponekad izuzetno frenetično i brzo... Nakon oporavka, Bertrand de Granmercy se posvećivao duhovnoj i tjelesnoj okrepi meditacijom i vrlo napornim tjelovježbama...

Božić mu te godine, ipak nije donio nikakvo olakšanje... A početkom 1292., umro je Veliki Meštar… Njegov je nasljednik, Jacques de Molay, bio izabran u proljeće te iste godine… I on je, odmah nakon izbora, sastavio plan prema kojem je Bertrand morao djelovati…

Maudit(*4)

U najvećoj su tajnosti petorica najeksponiranijih članova Templarskog Reda, među kojima su bili i Bertrand de Granmercy, kao i Veliki Meštar de Molay, krenuli malom trgovačkom galijom iz Famaguste za La Vallettu… kako bi se zaštitili od neželjenih pogleda drugih putnika, putovali su incognito(*5), odjeveni u skromnu, strogu odjeću, zaogrnuti crnim, teškim plaštevima… putovali su pod okriljem noći…

I tada je, negdje na pola puta između Famaguste i La Vallette, dok je stajao na palubi gledajući kako galija polako klizi mirnim morem konca srpnja 1292. ljeta, Bertrand, vojvoda od Granmercya spazio krhko lice, obasjano srebrnkastim mjesečevim svjetlom… bila je to Ona…

Ona Koja Je Oduvijek Bila, Koja Jest I Koja Će Zauvijek Biti…

Aurora Pilar de Mendoza y Orientes, kći vikonta od Mendoze, stajala je uz bočnu ogradu galije i zamišljeno gledala Mjesec, koji je gledao nju, obasjavajući je nevjerojatnom količinom srebrnog svjetla... I gledali su se, Mjesec i Ona, licem u lice... stajali su, netremice se gledajući u jednoj nadzemaljskoj i mističnoj seansi, koja je trajala izuzetno dugo, sve dok je Bertrand nije prekinuo, rekavši:

BD: - Ti znaš tko sam ja, ali ja ne znam tko si Ti...
AP: - Da... Ti si moj vitez...
BD: - A tko si Ti?
AP: - Ja sam žena... Tvoja Žena...
BD: - Kako se zoveš, Ženo?
AP: - Aurora... Aurora Pilar...
BD: - Uistinu... Ti jesi moja Žena...

I tada je Bertrand, vojvoda od Granmercya, spustio svoju otežalu ruku, iscrpljenu premnogim borbama, ali i njegovim unutarnjim previranjima, na Njenu ruku... a Ona je Bertrandovu ruku prihvatila... mirno i ponosno... kao ruku onoga kojeg je oduvijek čekala...

I sve je bilo dobro... sve je bilo u savršenom redu...

Bertrand je znao da to mirno, a opet egzaltirano stanje njegova duha nije moglo dugo trajati... Valjalo je stići do La Vallete, naći se s ostalima, spasiti ono što se spasiti dalo... Ali, La Valletta je bila, još uvijek, miljama i miljama daleko... a Ona je bila blizu... tako blizu.... i on ju je osjećao... tako intenzivno... tako bilzu... i prsti su im se ponovno isprepleli, kao što su im isprepleteni oduvijek i bili...

* * *

Sakupljeni u kući Velikog Meštra Hospitalaca, Bertrand je, stojeći uz de Molaya, njemu je i drugima prisegao na vječnu vjernost... dobio je zadatak, njemu toliko težak i mučan, pa opet... Bertrand je jednostavno znao da ga mora, ali i da ga želi ispuniti...

Bolilo ga je do njegove same srži to što su od njega tražili... a tražili su da se odrekne svoje templarske sudbine, te da se, kukavički prerušen u halje malteškog viteza, suoči s ostatkom svoga života... kao renegat, kao izopćenik... kao onaj koji je pogazio svoju riječ, koji je napustio svoje mjesto u Redu... on to nije želio... iako su mu tako naredili... Zatražio je vode, da umije svoje ruke, da spere ljagu sa svojega lica... Zašto??? Zašto su izabrali baš njega??? Odgovora, naravno nije bilo... Slučajnost??? Međutim, Bertrand u slučajnosti nije vjerovao... i pokorio se... krotko... bezpogovorno...

U posebnom je ritualu pranja imaginarno-krvavo-crvene boje sa svojih ruku, pokušao je sa sebe sprati svu krv ovoga svijeta... neuspješno... prokleto neuspješno...

I sam se osjećao takvim... okrvavljenih ruku... i osjećao je da je proklet za sva vremena.... in Seacula Saeculorum...

To je bio uzrok svemu... a taj je uzrok, u svojoj osnovi bio, na neki način, nasumičan... slučajan... koliko to samo može biti, promatran kroz prizmu čina izvučenoga iz konteksta...

Krug se upravo začarao... Uzroci su bili poznati, a posljedice... one nipošto nisu bile, niti će ikada biti slučajne... Jer prokletstvo ne podlježe pravilima kazualiteta...

A bio je proklet...


Maudit!(*6)
Litfiba

Di notte voglio entrare nei segreti tuoi
E voglio costruire una fortezza senza inganni
Saro' il corto circuito nella stanza dei bottoni
E sciogliero' i veleni delle tue decisioni

Di notte voglio ballare nella televisione
Truccarmi da pallone e poi raccontarvi tutto
Tutto tutto sulla mafia
Tutto tutto sulla P2
E l'Europa che ci fa "Ciao"
Pizze pazze e corruzione
Euromafia da esportazione
Tutto tutto sul mio fegato
Tutto tutto, tutto e niente...

Je suis maudit, maudit, maudit
maudit, maudit, maudit
Je suis maudit, maudit, maudit
Maudit, maudit, maudit

E via il guinzaglio

Di notte voglio entrare nei segreti tuoi
E li voglio raccontare alla gente che s'inganna
Di notte voglio ballare nella stanza dei bottoni
staccare tutti i fili delle tue decisioni

Staccare tutti i fili con la tua benedizione

Tutto sulla chiesa in Africa,
Tutto tutto sull'obiezione,
E le stragi senza nome,
Tutte passano da Roma
Pizze pazze e corruzione
Tuttotutto sul mio fegato
tutto tutto, tutto e niente...

Jo soi maudit, maudit, maudit
Maudit, maudit, maudit
Jo soi maudit, maudit, maudit
Maudit, maudit, maudit

E via il guinzaglio

Je suis maudit, maudit, maudit
Maudit, maudit, maudit
Je suis maudit, maudit, maudit
Maudit, maudit, maudit

E non e' tutto!
Dirti
Tutto tutto sui veleni
E i segreti del Vaticano,
Tutto tutto sulle elezioni,
Tutto tutto su noi coglioni
Tutto tutto, tutto e niente...
Autoelogi e insabbiamenti,
Funerali, tutti presenti
I politici e la malavita, i politici e la bella vita
Tutto tutto, tutto e niente...

Je suis maudit,
Maudit, maudit
Je suis maudit,
Ma-ma-ma-maudit
Je suis maudit,
Ma-ma-ma-maudit
Maudit, maudit, demode'
Dirti tutto tutto

* * *

Andro se probudio, teške, natrule duše... i zakašljao je, hripavim glasom... i znao je da ništa više neće... da ništa više ne može biti isto... a Aurora Pilar je nestala, u začaranom krugu Prostora i Vremena... i on nije znao tko je Ona... nije je mogao prepoznati... Da li je Ona, u stvari, Meganina svojevrsna reinkarnacija???

Ne... nije... jamačno nije...

Mašio se kutije cigareta i krenuo pušiti... opušci su se nizali u pepeljari kao osakaćena trupla...

Tada se sjetio prethodne noći, sjetio se Megan... i onoga prekrasnog, sveprožimajućeg osjećaja... Što mu se to desilo??? Što taj okrutan san, uopće, znači??? Odgovora, naravno, nije bilo...

No, shvatio je nešto...

Kao i Bertrand de Granmercy, i Andro je shvatio da je preuzeo templarski pečat, pečat kojega više nikada nije smio nositi, stoga se zavjetovao da će do kraja svoje svjetovne egzistencije nositi malteške insignije, insignije viteza Hospitalca...

---------
(*1) lat. – Bosch rođen sam, Hyeronimus nazvan
(*2) lat. – Ne meni, Gospode, ne meni već...
(*3) staro-fran. – # 1) od riječi Vaut Cent = vrijedi (za) stotinu; Baussant je templarska zastava, a njegovo samo ime simbolizira vojnu snagu templarskih vitezova za koje se govorilo da jedan vitez vrijedi kao stotinu bilo neprijateljskih, bilo prijateljskih vojnika; # 2) podjeljen u dva dijela, dvodjelni; templarska zastava, sastavljena od dva jednaka dijela i to od bijele plohe, nešto veće, koja se najčešće nalazi iznad crne plohe (rjeđe: obrnuto), a koja simbolizira, čak i različitom veličinom, pobjedu Dobra nad Zlim. Postojala je i inačica u trokutastom obliku, isto tako podjeljena na bijelu i crnu polovicu, s završecima u formi lastina repa.
(*4) fran. - proklet
(*5) lat. – u tajnosti
(*6) tal. / fran. – tekst pjesme (prijevod: A. D.)
Proklet!
Litfiba

Noću želim ući u tvoje tajne
I želim sagraditi tvrđavu bez varki
Bit ću kratki spoj u sobi dugmadi
I otopit ću otrove tvojih odluka

Noću želim plesati u televizoru
Prerušiti se u loptu i onda vam sve ispričati
Sve, baš sve o mafiji
Sve, baš sve o loži P2
I o Europi koja nam maše 'Ciao'
Lude pizze i korupcija
Euromafija za izvoz
Sve, baš sve o mojoj jetri
Sve, baš sve, sve i ništa...

Ja sam proklet, proklet, proklet
Proklet, proklet, proklet
Ja sam proklet, proklet, proklet
Proklet, proklet, proklet

I bacam povodac!

Noću želim ući u tvoje tajne
I ispričati ih ljudima koji se zavaravaju
Noću želim plesati u sobi dugmadi
Raskinuti sve niti tvojih odluka

Raskinuti sve niti s tvojim blagoslovom

Sve o crkvi u Africi
I sve o prigovoru savijesti
I o pokoljima bez imena
Baš svi prolaze kroz Rim
Lude pizze i korupcija
Sve, baš sve o mojoj jetri
Sve, baš sve, sve i ništa...

Ja sam proklet, proklet, proklet
Proklet, proklet, proklet
Ja sam proklet, proklet, proklet
Proklet, proklet, proklet

I bacam povodac!

Ja sam proklet, proklet, proklet
Proklet, proklet, proklet
Ja sam proklet, proklet, proklet
Proklet, proklet, proklet

I to nije sve!

Reći ću ti
Sve o otrovima
I o tajnama Vatikana
Sve, baš sve o izborima
Sve, baš sve o nama mudonjama
Sve, baš sve, sve i ništa

Samohvale i pokrivanja pijeskom
Pogrebi, svi su prisutni
Političari i zločinci, političari i glamour
Sve, baš sve, sve i ništa

Ja sam proklet,
Proklet, proklet
Ja sam proklet.
Pro-pro-pro-proklet
Ja sam proklet,
Pro-pro-pro-proklet
Proklet, proklet, demode
Reći ti sve, baš sve
- 00:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

24.09.2007., ponedjeljak

Intermezzo 6 – Agram, Teil 2 – Die Suche nach ‘Das Schpielzeug’ ilitiga Nekoć davno izgubljeno, a sada nađeno

Dakle… Agram… drugi i finalni dio…

Nešto za atmosferu…


Moon Over Bourbon Street
Sting

There's a moon over Bourbon Street tonight
I see faces as they pass beneath the pale lamplight
I've no choice but to follow that call
The bright lights, the people, and the moon and all
I pray everyday to be strong
For I know what I do must be wrong
Oh you'll never see my shade or hear the sound of my feet
While there's a moon over Bourbon Street

It was many years ago that I became what I am
I was trapped in this life like an innocent lamb
Now I can only show my face at noon
And you'll only see me walking by the light of the moon
The brim of my hat hides the eye of a beast
I've the face of a sinner but the hands of a priest
Oh you'll never see my shade or hear the sound of my feet
While there's a moon over Bourbon Street

She walks everyday through the streets of New Orleans
She's innocent and young from a family of means
I have stood many times outside her window at night
To struggle with my instinct in the pale moonlight
How could I be this way when I pray to God above
I must love what I destroy and destroy the thing I love
Oh you'll never see my shade or hear the sound of my feet
While there's a moon over Bourbon Street

Friday's Night Fever... Hehehe...

Te se je petkove večeri Kazimierz našao s dvojicom prijatelja, i krenuše oni u noćni pohod… Našli su se na trgu Burze, kod vodoskoka… i susret je bio susret trojice pravih, dugogodišnjih prijatelja koji se, istina Bog, nisu vidjeli već nekoliko godina, ali su… bez obzira na sve to… nastavili razgovor točno na onom mjestu gdje su stali… Hodajući Jurišićevom prema Placu, komentirali su veselo, stare i nove dogodovštine…

Grad je Kazimierz doživio drugačije no ikada do sada… ipak je to bio, na neki način, insajderski pogled na Grad… a i Kazimierz je znao da neki grad možeš doživjeti samo prenoćivši u njemu… i veselilo ga je to novo iskustvo…

Otišli su do ‘Pinte’, pivnice koja je svojom rustikalnom atmosferom Kazimierzu savršeno odgovarala… Mjesto je toliko blizu Trga, u najstrožem centru Grada, a opet tako daleko…

I priča se nastavljala kroz reminiscencije, kroz podsjećanja na stare, dobre dane njihova 23-godišnjeg prijateljstva, koje se kalilo kroz dobro i kroz loše… no ipak, prvenstveno kroz dobro… I Kazimierz se osjećao savršeno opušteno, mirno i veselo… i crno pivo je savršeno odgovaralo… i sjećao se svega… i smijao se kako se nije smijao već premnoge godine… uistinu premnoge… I sve je bilo dobro… sve je bilo u savršenom redu…

Kada su ih konačno, u ponoć, pomeli na ulicu, otišli su dvadesetak metara dalje, do Krleže… i tamo nastavili, samo što se tema počela zaokretati ka globalnoj politici… tako normalno… tako predvidivo… tako – svojstveno njima…

I složili su se, iako se nisu štedjeli sučeljavati argumentima da će se, u dogledno vrijeme dogoditi kako slijedi:

Ad 1.) Da će Europa biti osuđena na kvartar – pomalo opasna teza koju je promovirao Kazimierz… međutim, ostala su se dvojica svesrdno s njome složila
Ad 2.) Da će nas kinezi preplaviti… što je samo pitanje vremena
Ad 3.) Da je Europi jedini spas da s Rusijom i sjevernom Afrikom stvori svojevrsnu Super-Državu, kako bi se oduprla Dalekom Istoku, i to čistom Logikom Velikih Brojki
Ad 4.) Da će Sjeverna Amerika, ako se ne trgne i to na brzu-brzinu, polako ali sigurno, otići u krasni klinac
Ad 5.) Da je sve to skupa jedno veliko sranje… na što je Kazimierz reako da mu cijela ta priča sve više i više liči na Orwelovu 1984., na tri Super-Države… dvije od njih ratuju protiv treće, i to naizmjenično… uz pojavnost brisanja povijesnog pamćenja…

* * *

Subotnje je jutro došlo brzo… prekrasno je vrijeme i Kazimierzovo tiho zadovoljstvo svime donijelo mir u njegovo jutarnje ispijanje kave, negdje na kraju Tkalče… A nakon toga, Kožarskom, pa stubama do Markova trga, a onda, pored Vlade… nizbrdo… uz rub Tuškanca… pa preko Frankopanske do Maršalova trga… i natrag, preko Tesline do Dolca… voće se ponovno caklilo, ispolirano do visokog, gotovo kromiranog sjaja… Kazimierz je promatrao piramidalnu strukturu njegovog slaganja… čak su i krumpiri bili tako poslagani… Kumice su vabile na pokus robe… Kazimierz je vjerovao da su opuzenske mandarine uistinu slatke i sočne, a da su breskve stvarno vinogradske…

I have to indulge myself… pomislio je Kazimierz u sebi, netom prije nego što je to izrekao na glas… Želio je pokloniti si nešto… i nedugo zatim, u parfumeriji Importanne Galerije na Iblerovom trgu, kupio si je Cartierov Déclaration… Kazimierz je oduvijek obožavao parfeme… to je bila ona nota Pisces-Taurus, koju je on namjerno, svjesno i suvereno odabrao za samoga sebe… I sada je osjećao bogati miris koji se savršeno upio u njegovu kožu…

The Quest

Kazimierz Kažiprstowsky je te subote ujutro telefonski razgovarao sa sestrom. U pozadini je čuo veselo čavrljanje njegove nećake (Mali Mišek, 3.5 god. :)) ), i njegova mu je nećaka jednostavno morala nešto reći… priupitati ga…

MM: - Bok…
KK: - Bok, Mišek… Kako si mi?
MM: - Dobro… Ujkić?…
KK: - Molim, Mišek…
MM: - A si mi kupio nekakavu igračkicu???
KK: - Budem, Mišek… znaš da tebi tvoj ujkić uvijek nešto kupi kada je na putu…
MM: - Da…
KK: - Ajde bok, Mišek… sutra dođem kući…
MM: - Bok, Ujkić…

I počela je frenetična potraga…


Sting - The Dream of the Blue Turtles

Bertrand de Granmercy je, u svoj svojoj templarskoj slavi tražio svoga Svetoga Graala… The Quest for the Holy Grail… Njegov Graal, pehar Josipa od Arimateje, kojeg je Andro doživljavao onako kako mu je intimno odgovaralo, kroz ironični i pomalo humoristični prizvuk filma ‘Indiana Jones & The Last Crusade’, Kazimierz Kažiprstowsky je vidio na sličan način, ali i pomalo izdignuto iznad samog banalnog, materijalnog svijeta… Što je to Graal??? Vjerojatno svatko ima svoj, intimni odgovor na to pitanje… a Kazimierzu je taj odgovor ležao u činjenici da Malome Mišeku treba naći njenog Graala - Igračkicu… a to nije jednostavan posao… to je upravo to… Die Suche nach ‘Das Schpielzeug’(*1)… Svaki je put ta potraga postajala sve kompleksnija, zamršenija, zahtjevnija; ali i sve manje banalna i svakodnevna… Prerastala je sam čin kupovine, postajala je simbolom… i Kazimierz je, ne bez muke, uspio naći Igračkicu koju Mali Mišek još nije imao… plišanoga Slonića Tonića, koji se (BTW. ovo je vrlo bitno :) ) odrješito glasao na pritisak na njegov stomačić… i Kazimierz je znao da je to dobar izbor… jer nije svaka igračkica Igračkica, kao što ni svaki pehar nije Graal… dapače, Graal je samo jedan, a isto vrijedi i za Igračkicu… i na taj način, Potraga je postajala svaki puta sve neuspješnija, kako bi, u bliskoj budućnosti koju je Kazimierz već mogao dosegnuti pogledom, već vrlo vidljivo bila osuđena na neuspjeh propasti… Kako bi potvrdio odabir, izabrao je još jednu sitnicu, za koju je znao da ne može pogriješiti… maleni prsten s Mickey Mousom, kojega je Mali Mišek jako, jako volio…

Kada je, idućeg jutra Mali Mišek došao i užurbano pozdravio Baku, Dedu i Ujkića, odmah je požurila do Mjesta Za Novu Igračku… već davno ranije definiranog… i Slonić Tonić je stajao tamo, veselo iščekujući reakciju, koja, dakako, nije izostala… Neprocjenjiv smješak Malog Mišeka odao je njeno zadovoljstvo i potvrdio dobar odabir Igračkice… njeno je odobravanje bilo podcrtano pusom koju je Ujkić dobio… A pusa je bila Mišekovo veliko blago koje je ona ljubomorno čuvala, raspolažući njime izuzetno parsimoniozno…

MM: - Ujkić… hvala ti na Igračkici…
KK: - Molim, Mišek… Ti se sviđa???
MM: - Da… [i tu je uslijedila pusa]
KK: - A što ti je ljepše? Slonić Tonić ili Mickeyev prsten?

Odluka je bila teška, no ipak je, na koncu, pala:

MM: - Prstenić…
KK: - A šta si ti Ujkiću? Maaaalli…
MM: - Mali Mišekkk…

Igrala se sa Slonićem Tonićem, a prstenčić je još dugo, dugo vrtila na prstiću…

I Kazimierz je, odlazeći na kavu, počeo razmišljati… Koji je njegov Graal???

Sjećao se, kao mali, Graal mu je bio onaj fenomenalni električni vlakić kojeg je prije 30-ak godina proizvodila Mehanotehnika Izola… kojeg je tako davno imao… i koji se negdje zagubio… a možda je u neko doba i bio poklonjen nekom drugom Malom Čovjeku…

Ali sada??? Sada???

Odgovor se nametnuo sam… bez mnogo riječi, bez ikakve pompe i patetike… Jer Graal to ni u kom slučaju nije… jer je Graal u svoj svojoj veličanstvenosti samo Jedan... i to Fantastično Jednostavan… Nepretenciozan…

Jer Graal je Ona

I sjetio se desetak scena koje je doživio na izletu u Prijedstolnicu… i kojih ga je, bilo poprilično sram… Kazimierz, dakako, nije nikakav ljepotan, nikakav macho tip… međutim… u tih je nekoliko dana osjetio, na svome tijelu i na svome licu, ispitivačke poglede desetak žena… i proživio susret pogledima s 4-5 od njih…

Tada je i shvatio da, kroz svu suptilnu i jako izraženu intuiciju koja im je atavistički prirođena, žene mogu cijeniti one i samo one muškarce koji se osjećaju dobro sa samima sobom… one koji su sigurni u same sebe… one koji znaju što žele…

I sjetio se da je, u petak poslije podne, dok je tražio Internet caffe iz kojega bi mogao poslati mail i napisati post vidio jednu vrlo lijepu djevojku... ženu… koja ga je promatrala s neskrivenim smješkom… bez skrivenih primisli… jednostavno i meko… i koja mu se otvoreno nasmiješila… i kojoj se on nasmiješio… a zatim se okrenuo… i otišao…

Jer, u tom momentu (ali i kasnije…), taj mu događaj nije značilo apsolutno ništa…

Da… Kazimierz je već dugo vrijeme znao što neće, ali je sada, konačno i nepogrešivo, znao što hoće

Ad metalla!(*2) Da!!! U slatke okove, u okove Ljubavi!!!

I on je znao, nepogrešivo točno… konačno i savršeno… da ne želi nikoga drugoga… nikoga osim Nje… Forever & Ever & Evermore… I sve druge žene nisu više bile bitne… Ništa više nije bilo bitno… Osim Nje

I to je, samo i isključivo Njoj, u mislima i rekao…

I have my eyes only for You…

I Punctum.(*3)

Zaključak: shvatiti... da… ali i… prihvatiti činjenično stanje stvari… I tada je sve postalo savršeno jednostavno i jasno… Kazimierz nije bio samo zaljubljen… on je volio Nju... tiho i meko...

I za sve one… koji su tražili i, konačno, našli… ali i za one koji ipak, bez obzira na sve… nastavljaju svoju Potragu za Graalom:


Seekers Who Are Lovers
Cocteau Twins

Brush by gracefully
A love as big as a risk
Fills you up
And you can't look on

The breath of God in my mouth
A love you can taste
God get some paste
He and I, breath to breath

Clothed in saliva
Healing thru your arm
I can't stop hungering for the worst

I forgot the use
My head fall out the sky
And crashed into my palms
Jesus God Valentine

Love
On the tip of it
The old rivers lack of other sweet scents
So sweet
You are a woman just as you are a man

Creeping on the Gas
Is a magic love, like,
Like a Flights, clouded peak
I was choking on the blood
Whose camouflages, lack of soul
Whose misty fire, muses soul

Kneeling by the harm
Which is promising the way
His poor essence, under the truth
love and heart polish itself
I slid my heels but slowly ran
So send Lucifer into hell

Dok se vraćao s kave kući, prisjetio se pjesme iz noćašnjeg posta… Suzanne… i srsi su mu jednostavno, a snažno, počeli kolati tijelom…

I sve je bilo dobro… sve je bilo u savršenom redu…

---------
(*1) njem. - Potraga za ‘Igračkom’
(*2) lat. - U okove!
(*3) lat. - Točka (u smislu intrepunkcijskog znaka, Op. A.)
- 00:33 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.09.2007., nedjelja

Intermezzo 5 – Sonet, iliti Zašto ne mogu spavati?

Put je bio dosta dug i zamarajući… međutim, bez obzira na umor, želim s vama podijeliti iskustvo jednog prekrasnog soneta… No, prije svega… first things first:

Jučer sam s frendom šetao centrom Grada i, kako on zna za moju pasiju vezanu za knjige, upita on mene, da li bi išli do (barem za mene) novog Profilovog Megastore-a u Bogovićevoj… iako nisam baš imao neku pretjeranu inspiraciju za kupovinom, rekoh, pa možemo napraviti đir po trgovini… čisto da vidim kakva je… nismo se dugo zadržavali… do ruku mi je došlo 5-6-7 interesantnih knjiga, jedna prekrasna monografija o firentinskim Uffizima, monografija ‘500 autoportreta’… itd… itd… i, na koncu… jedna knjiga Dubravka Škiljana – ‘Vježbe iz semantike ljubavi’… Kako me je naslov prilično zaintrigirao, uzeo sam knjigu u ruke… i otvorio nasumice, stranicu 156… I smrznuo se… I iz prvog pokušaja, iz nasumice otvorene stranice, našao sam odgovor na pitanje koje glasi: ‘Zašto loše spavam posljednjih mjesec dana???’

OK… neću duljti… sonet:(*1)

Ay, Floralba! Sońé que te... Dirélo?
Sí, pues que sueńo fue, que te gozaba
Y quién sino un amante que sońaba,
juntara tanto infierno a tanto cielo?

Mis llamas con tu nieve y con tu hielo,
Cual suele opuestas flechas de su aljaba,
Mezclaba Amor, y honesto las mezclaba,
Como mi adoración en su desvelo.

Y dije: "Quiera Amor, quiera mi suerte,
que nunca duerma yo, si estoy despierto,
Y que si duermo, que jamás despierte"

Mas desperté del dulce desconcierto,
Y vi que estuve vivo con la muerte,
Y vi que con la vida estaba muerto.

Francisco de Quevedo (AKA Francisco Gómez de Quevedo y Santibáńez Villegas)

E sada… na toj, ranije imenovanoj stranici Škiljan lijepo obrazlaže kroz antagonizam antonima što je što… i u konačnici… što je čemu uzrok… neću elaborirati… osim dvaju finalnih antagonizama, koji su međusobno povezani: dulce desconcierto = slatka konfuzija / vida-muerte = život u smrti, a u svezi sa: duermo = spavam / estoy despierto = budan sam…

I sve bi jasno… osim činjenice da sam počeo loše spavati nekih desetak dana prije toga… a to mogu protumačiti samo kao… svojevrsnu anticipaciju…

* * *
Sutra: više o zadnjem danu u Prijestolnici

* * *

Pjesma za laku noć / dobro jutro / dobar dan:



Suzanne
Leonard Cohen

Suzanne takes you down to her place near the river
You can hear the boats go by
You can spend the night beside her
And you know that she's half crazy
But that's why you want to be there
And she feeds you tea and oranges
That come all the way from China
And just when you mean to tell her
That you have no love to give her
Then she gets you on her wavelength
And she lets the river answer
That you've always been her lover

And you want to travel with her
And you want to travel blind
And you know that she will trust you
For you've touched her perfect body with your mind.

And Jesus was a sailor
When he walked upon the water
And he spent a long time watching
From his lonely wooden tower
And when he knew for certain
Only drowning men could see him
He said "All men will be sailors then
Until the sea shall free them"
But he himself was broken
Long before the sky would open
Forsaken, almost human
He sank beneath your wisdom like a stone

And you want to travel with him
And you want to travel blind
And you think maybe you'll trust him
For he's touched your perfect body with his mind.

Now Suzanne takes your hand
And she leads you to the river
She is wearing rags and feathers
From Salvation Army counters
And the sun pours down like honey
On Our Lady of the Harbour
And she shows you where to look
Among the garbage and the flowers
There are heroes in the seaweed
There are children in the morning
They are leaning out for love
And they will lean that way forever
While Suzanne holds the mirror

And you want to travel with her
And you want to travel blind
And you know that you can trust her
For she's touched your perfect body with her mind.

-------
(*1) – španj.: sonet – (prijev. N. Milićević)

Floralba, sanjah da te… Zar da kažem?
Da, jer san bješe, da grlim te ludo.
Ljubavnik samo, u snu, takvo čudo
stvara, i skupa raj i pakô slaže.

Tvoj snijeg ledeni i moj oganj vreli,
kao suprotne iz tobolca strijele,
spajao Amor, spajao ih smjele,
ko ljubav moja, kad te budna želi.

I rekoh: da mi sudbina dosudi,
ako sam budan, da ne zaspim nikad,
i ako spavam, da se ne probudim.

Al prodbudih se, nesta što sam snio,
i vidjeh da sam živio u smrti,
i vidjeh da sam, živeć, mrtav bio.
- 00:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

21.09.2007., petak

Intermezzo 4 - Capital Report AKA Glazbena divinacija

Nakon vidnog olakšanja koje je nastupilo kada je Doc Holiday izrekao svoj pravorijek glede stanja očnog fonda i koreliranih objekata, Vaš se odvjetnik Kazimierz Kažiprstowsky mogao potpuno opustiti... Naime, očni je doktor rekao da je problem koji Kazimierz osjeća nevezan za stanje vida, i to je ono što je on i htio (ili se barem nadao) čuti... Pa ipak... vrijeme koje je bilo utrošeno na seriju vrlo temeljitih pregleda, nije bilo uzalud bačeno... donijelo je smirenje... a smirenje je donijelo potpuno opuštanje i jedno ugodno nirvanoidno stanje... Kazimierz je dvije noći noćio u toplicama, tako blizu, a opet tako daleko od vreve Prijedstolnice...

Osjećao se vrlo opušteno i fenomenalno dobro, iako plauzibilnih razloga za to nije imao... Anyway... Petkovo je jutro započelo izuzetno dobro... a to je bio signal da će i ostatak dana biti fenomenalan...

Kako je to znao??? Tehnikom Glazbene Divinacije...

Kazimierz je znao da, ukoliko prvih nekoliko pjesama koje čuje odmah, natašte, budu dobre... (onak, kako samo njemu odgovara :)) ) da dan jednostavno ne može skrenuti u krivom smjeru... A prva je pjesma koju je Kazimierz čuo toga jutra, dok se sunce uzdizalo nad zagorske brege... bila... A koja bi druga mogla biti no House of the Rising Sun... Eric je pjevao fantastično upečatljivo, a i njegove su životinje upravo primoradijalno cijepale note ritma... Kava je bila dobra... i prijala je... i sve je bilo maksimalno opušteno... i sve je bilo dobro...

Još je nekoliko pjesama prošlo, onako... 'u revijalnom stilu'... A tada je, iako se već mašio cigareta kako bi ih pospremio i otišao, začuo... kako slijedi:


Total Eclypse of the Heart
Bonnie Tyler

Turn around
Every now and then I get a little bit lonely and you're never coming round
Turn around
Every now and then I get a little bit tired of listening to the sound of my tears
Turn around
Every now and then I get a little bit nervous that the best of all the years've gone by
Turn around
Every now and then I get a little bit terrified and then I see the look in your eyes
Turn around, bright eyes
Every now and then I fall apart
Turn around, bright eyes
Every now and then I fall apart

Turn around
Every now and then I get a little bit restless and I dream of something wild
Turn around
Every now and then I get a little bit helpless and I'm lying like a child in your arms
Turn around
Every now and then I get a little bit angry and I know I've got to get out and cry
Turn around
Every now and then I get a little bit terrified but then I see the look in your eyes
Turn around, bright eyes
Every now and then I fall apart
Turn around, bright eyes
Every now and then I fall apart

And I need you now tonight
And I need you more than ever
And if you'll only hold me tight
We'll be holding on forever
And we'll only be making it right
'Cause we'll never be wrong
Together we can take it to the end of the line
Your love is like a shadow on me all of the time
I don't know what to do
I'm always in the dark
We're living in a powder keg
And giving off sparks
I really need you tonight
Forever's gonna start tonight
Forever's gonna start tonight

Once upon a time I was falling in love
But now I'm only falling apart
There's nothing I can do
A total eclipse of the heart

Once upon a time there was light in my life
But now there's only love in the dark
Nothing I can say
A total eclipse of the heart

Turn around, bright eyes
Turn around, bright eyes

Turn around
Every now and then I know you'll never be the boy you always wanted to be
Turn around
Every now and then I know you'll always be the only boy who wanted me the way that I am
Turn around
Every now and then I know there's no one in the universe as magical and wonderous as you
Turn around
Every now and then I know there's nothing any better there's nothing that I just wouldn't do

Turn around bright eyes
Every now and then I fall apart
Turn around bright eyes
Every now and then I fall apart

And I need you now tonight
And I need you more than ever
And if you'll only hold me tight
We'll be holding on forever
And we'll only be making it right
'Cause we'll never be wrong
Together we can take it to the end of the line
Your love is like a shadow on me all of the time
I don't know what to do
I'm always in the dark
We're living in a powder keg
And giving off sparks
I really need you tonight
Forever's gonna start tonight
Forever's gonna start tonight

Once upon a time I was falling in love
But now I'm only falling apart
Nothing I can do
A total eclipse of the heart

Once upon a time there was light in my life
Now there's only love in the dark
Nothing I can say
A total eclipse of the heart
A total eclipse of the heart
A total eclipse of the heart

OK... Capital Report

Iako baš nije obožavao Capital City, Kazimierz je, doduše rijetko, ali ipak tamo dolazio... više radi prijatelja koji su tamo živjeli, nego radi Grada samoga... A kada je već bio u Gradu, provodio je svoj Ritual... koji se sastojao u tome da je uvijek, ali baš uvijek, želio vidjeti Grad onako kako je on to želio, u slikama s njihovim vlastitim vrjemesljeđem...

I tako je krenuo od Dolca, koji mu je, zapravo, oduvijek bio drag, zainteresirano promatrajući ljude koji su kupovali povrće, ali i same prodavače, koji su nudili svoju robu... međutim, vremena je bilo prilično malo i Kazimierz je krenuo preko Dolca na Kaptol, do Katedrale... volio je njenu strogogotičku liniju... Gotika ga je uvijek fascinirala, i to više germansko-kontinentalna od onog stila gotico fiorito, toliko tipičnog za Mletke... I u tom je Ritualu postojao Ritual, kao sličica u većoj slici koja se gradi od hrpetine sličica... Prva je Postaja kod spomenika Petru Zrinskom i Frani Krsti Frankopanu... uz molitvu i kontemplaciju induciranu toliko milim mu riječima... 'Navik on živi koji zgine pošteno'... Jednostavno... istinito... savršeno točno... Potom, Stepinčeva Postaja, pa Postaja Glavnog Oltara...

Izlazeći iz Katedrale, trebalo se maknuti od gužve... pa je Kazimierz sporednim uličicama koje prolaze ispod trbuha Dolca stigao do Zakmardijeve Zavojnice... barem ju je tako Kazimierz zvao... do stuba koje su dopirale na Grič, odakle sve izgleda drugačije... želio je ponovno pogledati grad iz Matoševe vizure... to ga je, na neki način... smirivalo... ionako je Kazimierz shvaćao Grad kroz Matoševu vizuru i kontemplaciju na temu Zagorkinih riječi... koje su mu oduvijek bile drage... Lotrščak, i pucanj topa koji se zbio prije nekih sat vremena, a koji mu je još uvijek odzvanjao u ušima... uspon prema The Hillu... Uvijek je obilazio mjesto na koje je on gledao kao na materijalizaciju 'Trodiobe vlasti'... Trg Sv. Marka je danas izgledao prilično pust, neužurban... osim jednog, očito zalutalog narodnog deputata koji je izlazeći iz Sabora, žustro davao petama vjetra... tja... što ćemo... pa petak je... treba si organizirati produženi vikend...

Međutim, još dok se odvjetnik Kažiprstowsky penjao usponom ka samome Trgu, odjednom mu je, kao nikada do tada, postalo jasno da takozvane 'Trodiobe Vlasti', osim u Ustavnom smislu... nema... Promatrajući korelate, Vladu s jedne strane, Sabor s druge, a Ustavni Sud u sredini, shvatio je... da se sve, u stvari vrti oko Crkve... pa bila ona i Sv. Marka... Njen je krov, prekriven šarenim gyorsko-pečuhskim crijepovima na podnevnom suncu raskošno razbacivao svoje bogato svjetlo...

I tada... ritualni povratak... nizbrdicom ka Gospi od Kamenitih Vrata... dok je, moleći se, kontemplirao njenu sliku, na um mu je dospjela jedna druga... ne Pieta', niti Uznesenje... već čarobni mozaik Vizitacije iz porečke Eufrazijane... kojega je vidio mnogo, mnogo puta... i koji ga, svojom savršenom jednostavnošću, oduvijek ostavljao bez daha...

Kava u Tkalči s prijateljem bio je svojevrsni maksimum gužve koju je on danas mogao podnijeti... kafić nije bio pretjerano frekventan...

* * *

Ako ste mislili da će ovo biti neki glamour-report... e pa prevarili ste se :)))
Ali, možda me vidite i na TV... hehehe... naime, u kafiću u kojem sam pio kavu s frendom snimala se (pretpostavljam) neka sapunica... i eto, ni kriv niti dužan, postadoh dio 'dekoracije'... Redundantnog li elementa!!!

Vaš će se odvjetnik sada, ipak... odnazočiti... potrebito je sastaviti priziv... a raditi se... dakako... mora :))

Uvijek Vaš,

Kazimierz Kažiprstowsky

PS: Još mi je uvijek u glavi ovaj stih (over & over & over again):
Once upon a time I was falling in love
But now I'm only falling apart
Nothing I can do
A total eclipse of the heart

- 14:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

19.09.2007., srijeda

Intermezzo 3 - The Morning Show

Post nubila Phoebus...

Poslije kiše definitivno i uvijek dolazi Sunce. Jer to je tako, jednostavno tako mora biti...

Jutro je donijelo olakšanje u vidu burnog pogleda na Dolomite koji su se ljeskali okupani u japansko crvenoj boji...

Na pola zaljeva, na moru,
ribarske oznake
kao zastave
samuraja iz doba šogunata
razmotane pod vjetrom...
razmotane pred bitku...
Jer boriti se treba...

Ili pak samo misao:
Katana - reže...

Misli se smjenjuju
Ritam postaje sporiji
Rez je bio dubok
Môra mora proći



The Cure
Kyoto Song

A nightmare of you
Of death in the pool
Wakes me up at quarter to three
I'm lying on the floor of the night before
With a stranger lying next to me

A nightmare of you
Of death in the pool
I see no further now than this dream
The trembling hands of the trembling man
Hold my mouth
To hold in a scream

I try to think
To make it slow
If only here is where i go
If this is real
I have to see
I turn on fire
And next to me...

It looks good!
It tastes like nothing on earth
It looks good!
It tastes like nothing on earth
It's so smooth it even feels like skin
It tells me how it feels to be new

It tells me how it feels to be new
A thousand voices whisper it true
It tells me how it feels to be new
And every voice belongs
Every voice belongs to you

* * *

Inventurna komisija objavljuje završetak inventure. [ Konačno!!! :)) Bilo bi i vrijeme!!! :)) ]

Stanje: uglavnom štima (plus/minus = 0)... spojnice i kopče koje nedostaju će biti nadomještene novima... i boljima... nema panike... sve je u najboljem redu... :))

S poštovanjem se bilježe, i to u nekoliko primjeraka...

Andro & Đavolji Odvjetnik

Enjoy your day!!! :))
- 09:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.09.2007., ponedjeljak

Intermezzo 2 – Svim dragim ljudima

Ova se inventura neplanirano odužila... Iako je u međuvremenu bilo aktivnosti u vidu prepričavanja Androvih avantura, one su, na neki način, visile u zraku... i same bi se ispričale da ih ja sam već nisam...

Danas ću samo u par riječi reći jedno veliko hvala - hvala svima vama... Hvala vam od srca, zato što ste, u ova protekla tri tjedna učinili za mene neizmjerno mnogo... Ponovno ste mi povratili jako uzljuljano povjerenje u samoga sebe... učinili ste ogromnu stvar za jednog malog čovjeka: dobronamjernim ste riječima učinili da konačno, nakon premnogih godina, ponovno počnem vjerovati samome sebi... da vidim svijet svježim očima, da hodam ulicama Grada visoko uzdignuta čela... Dopustili ste mi da... ponovno osjećam... da vidim veselje u svijetu... ukratko: da živim, a ne kao do sada, samo gutam kisik...

Večeras sam prošetao nakon dugo vremena... došavši na moje skrovito mjesto, sada oslobođeno od mase ljudi, s tek ponekim šetačem, kao što sam uostalom i ja sam, sjeo sam na klupicu i promatrao Savudrijski svjetionik... dva su se broda mimoišla u njegovoj blizini... Tko zna? Možda će se jednoga dana ponovno sresti... Svjetionik je bacao svoje nesebično, dragocjeno svjetlo, podsjećajući ih na opasnosti svih Scilla i Haribdi ovoga Svijeta... No brodovi su plovili mirno... u sumrak zlaćano-smeđe boje...

A pošto je u mom mozgu sve uzročno-posljedično povezano... sjetio sam se... da, sjetio sam se...


Golden Brown
The Stranglers

Golden brown texture like sun
Lays me down with my mind she runs
Throughout the night
No need to fight
Never a frown with golden brown

Every time just like the last
On her ship tied to the mast
To distant lands
Takes both my hands
Never a frown with golden brown

Golden brown finer temptress
Through the ages she's heading West
From far away stays for a day
Never a frown with golden brown

Never a frown
With golden brown
Never a frown
With golden brown

Prije otprilike dva mjeseca pukla mi je neka žilica na mrežnici lijevoga oka... Bio sam kod okulista, koji mi je ozbiljnog lica rekao da situacija nije baš bezazlena... i sitacija se sanirala... donekle... međutim, posljednja me 3-4 dana to oko poprilično boli... Vjerojatno ću tijekom idućeg tjedna morati otići na kontolni pregled u Zagreb... Još su me prošlog petka kolege s posla nagovarali da to obavim... Nerado sam prihvatio njihovu sugestiju, jer sam mislio da stanje ipak nije toliko zabrinjavajuće... ali, sada sam sklon to učiniti bez pogovora... Nadam se da sam ipak ja bio u pravu... i da se radi o lažnoj uzbuni :)

Stoga, oprostite što večeras neću odgovoriti na vaše komentare... možda sutra...

Srdačan pozdrav svima... :))

Live long and prosper!
- 00:52 - Komentari (8) - Isprintaj - #

16.09.2007., nedjelja

Andro, dio 8. - Ceremonija približavanja - A strange dialogue

Napomena: ovo je jedna neuobičajena, poprilično čudna priča... bolje rečeno: a strange dialogue... Zaista... čudan dijalog...

Jedino što vam - dragi moji vjerni čitatelji - mogu sugerirati jest, da je doživite kroz glazbu... jer je ona sastavni dio priče... ona je ocrtava... ona je nadopunjuje... ona je... Život...

I još jedna preporuka: listen loudest!!!
(*1)

* * *

I sve je bilo dobro... osjećao je da mu se približava nešto izuzetno pozitivno, nešto što mu je tijekom već predugog vremenskog razdoblja bilo potpuno strano... da... osjetio je da se približava... jedna, njemu potpuno nevjerojatna, posebna ceremonija...

Ceremonija približavanja...

Pošto je Andro, konačno i definitivno, usvojio Salernitanski poučak, ponovno je uslijedila Savona... nakon koje je slijedilo još jedno kratko, šestodnevno putovanje...

Kako je Savona njegovom brodu bila matična luka, stalno su se u nju vraćali... međutim, Andri to nije smetalo... za vrijeme njihova zadnjeg boravka u Savoni, grad mu se ukazao na jedan sasvim drugačiji način...

Srednjevjekovna tvrđava Priamar otkrila mu se u svoj svojoj maestoznoj i strašnoj čari... Više od sat vremena šetao je prekrasnim parkom u njenom podnožju, polako... staloženo... un demi-metre par pas (*2)... udišući proljetni zrak... Osjećajući Život i njegovu punoću osjećao se odlično, iako pomalo patetično... osjećao se:


Genesis – The Brasilian (album 'Invisible Touch')

A novo je putovanje je započelo njegovim najnapornijim dijelom – sea day-em (*3)... trebalo je prevaliti najduži put u komadu, a nakon toga će uslijediti stupnjeviti povratak... Gabes, Tunis... La Valletta... Salerno... ponovno Savona...

No, ovaj se sea day razlikovao od drugih... upravo zato što se te večeri trebao organizirati crew party (*4)

Andro je bio prilično umoran... nije želio ići...

IM: - Hoćeš li doći na crew party večeras, André?
AD: - Ne znam... dan je bio dug i naporan... prilično sam umoran i ne pretjerano društven...
IM: - Dođi, svi ćemo biti tamo... i mi smo umorni... ova gala večer na kraju sea day-a uvijek iscrpljuje... ali baš zato se treba opustiti...
AD: - Uvjerila si me... Doći ću...
IM: - Is that a promise?
AD: - Yep!... (*5)

Kada je Andro ulazio u crew bar (*6), zapljusnuo ga je val latino ritma...


NN – Lluvia de noviembre (obrada pjesme November Rain - Guns 'N' Roses )

Oduvijek su mu bili simpatični latinoamerikanci... Andro je znao da oni, bez obzira na sve moguće životne tegobe, a možda i upravo zato, cijene svaki trenutak života... Iako je tek tri tjedna boravio na brodu, već se upoznao s mnogima od njih... a bili su izuzetno ljubazni i susretljivi... Voljeli su ljude koji su radili u dućanu, Andrine kolege, pa su stoga i s njim vrlo brzo uspostavili prisni, ljudski kontakt.... a voljeli su ih upravo zato što se Andro i njegovi kolege prema njima nisu ponašali kao prema manje vrijednima, dapače...

Ušavši, pogledom je zaokružio prostoriju... srce mu je odmah poskočilo i nastavilo brže kucati kada je na sredini podija krcatog ljudima ugledao Megan, koju je Enrique, konobar, vrtio na sve moguće strane... i oboje su uživali... Megan, koja je bila balerina, lako je pratila frenetični, ludi latino ritam... bila je vidljivo dobro raspoložena... osmijeh joj nije silazio s lica...

Padre se nalazio uz jedan rub prostorije i mahao mu da dođe do njega... Andro je, probijajući se kroz rastuću gužvu, ne bez poteškoća konačno stigao...

PD: - Andrea, konačno si stigao...
AD: - Vjerujte, Padre, to nije bio nimalo lak podhvat...
PD: - Još si u svečanom odijelu...
AD: - Da sam se išao presvući, sigurno ne bih došao... umoran sam...
PD: - Da, dan je bio dug... pa tko ne bio bio umoran??? No, bez obzira na to, neće nas valjda umor spriječiti da se malo zabavimo, zar ne???
AD: - Tako je, Padre!!!

Andro je stajao uz Don Gennara, sve bolje raspoložen... obojica su bili opušteni, uživali su u večeri... jedan je drugome gdjegdje dobacivao pokoji šaljivi komentar...

Pjesma je završila i Enrique je, pomalo teatralno, poljubio Megan u ruku... Megan mu je pokazala prema rubu prostorije, prema mjestu gdje su se nalazili Padre i Andro, pa ju je Enrique, krajnje učtivo i galantno, dopratio do njih, naklonio se i otišao...

Megan je bila odjevena u dugu crnu svilenu haljinu, koja je dosezala gotovo do samoga poda... haljina se, od struka, preko njenih formoznih bokova pa naniže, sužavala, i Andro je osjetio nezaustavljivu potrebu da protrlja svoje umorne oči... Činilo mu se da se Megan, u svoj svojoj eteričnosti približavanja, pretvorila u sirenu...


This Mortal Coil – Song to the Siren (album 'It'll End in Tears')

MG: - Dobra večer, Padre... Ciao, André...
AD: - Ciao, Megan...

Padre je nešto zaustio reći, no ugledavši Meganin sanjivi pogled, odmah je odustao i mašio se cigareta...


Suavemente(*7)o
Elvis Crespo

Suavemente, besame
que quiero sentir tus labios
besandome otra vez
Suavemente, besame
que quiero sentir tus labios
besandome otra vez

(Suave) Besame, besame
(Suave) Besame otra vez
(Suave) Que quiero sentir tus labios
(Suave) Besandome otra vez
(Suave) Besa, besa
(Suave) Besame un poquito
(Suave) Besa, besa, besa, besa,
(Suave) Besame otro ratito

Pequeńa, hechate pa'ca!!!

Cuando tu me besas
me siento en el aire
por eso cuando te veo
comienzo a besarte
Y si te despegas yo me despierto
de ese rico sueńo que
me dan tus besos

Suavemente besame
(Que yo quiero sentir tus labios)
Besandome otra vez
Suavemente ese coro!
(Besame) Que yo quiero
sentir tus labios
Besandome otra vez

Besame suavecito,
sin prisa y con calma
dame un beso bien profundo
que me llegue al alma
dame un beso mas que en mi boca cabe
dame un beso despacito,
dame un beso suave

Suavemente, besame
que quiero sentir tus labios
besandome otra vez
Suavemente, besame
que quiero sentir tus labios
besandome otra vez

(Suave) Tus labios tienen
(Suave) Ese secreto
(Suave) yo beso y beso
(Suave) y no lo encuentro
(Suave) un beso suave
(Suave) es lo que anhelo
(Suave) un beso tuyo
(Suave) es lo que quiero... Damelo!

(Suave) Yo me pregunto
(Suave) que tienen tus besos
(Suave) trato de escaparme
(Suave) y me siento preso
(Suave) besa, besa, besame un poquito
(Suave) besa, besa, besa, besa,
besame otro ratito... Damelo!

(Suave) Besame, besame
(Suave) besame otra vez
(Suave) que yo quiero sentir tus labios
(Suave) besandome suavemente,
(Suave) tiernamente,
(Suave) carińosamente,
(Suave) dulcemente,
besame mucho,sin prisa y con calma
dame un beso hondo que
me llegue al alma
Acercate, acercate no tengas miedo
solamente yo te digo, una cosa quiero
besame
suave

MG: - Ova mi se pjesma jako sviđa... Da li bi želio plesati sa mnom, André?
AD: - Žao mi je, Megan... istina je da ja osjećam ritam, ali imam i dvije lijeve noge...
MG: - Ma, nema veze...
AD: - Stvarno to ne bi ličilo ni na što... pogledaj koliko ovdje ima odličnih plesača...

Megan se osjetila malo povrijeđenom, moglo se to zaključiti iz njena pogleda... ali je Padre spasio situaciju...

PD: - Ma pusti ovu drvenu Mariju, Megan... idemo plesati...
MG: - OK, Padre...
AD: - Samo vi idite... a ja ću paziti na vaše ovčice, Padre... kako ne bi bilo problema... hehehee...

Ipak izmamivši osmijeh na Meganino lice, ona se s Don Gennarom zaputila na podij... Nedugo nakon toga, vrata su se otvorila i na njima se pojavila Imogen... Odmah ga je spazila, i spretno izmičući potencijalnim plesnim partnerima, došla je do njega...

IM: - Ciao, André...
AD: - Ciao!
IM: - Gdje je Megan?
AD: - Na podiju... pleše s Don Gennarom...
IM: - Čudno da nije htjela plesati s tobom...
AD: - Htjela je ona... ali sam je ja odbio...
IM: - Odbio??? A zašto???
AD: - Zato što ne znam plesati...
IM: - Pa ti stvarno nisi normalan...
AD: - A što ću???

Andro je ležerno stajao, gibajući se u ritmu merenguea, kojeg je čuo po prvi put, a koji mu se odmah svidio... Zapalio je cigaretu, a lijevu je ruku nonšalantno gurnuo u džep hlača... pjesma se polako primicala kraju... Nedugo zatim su Megan i Padre došli do njih... Megan je, još iz daleka, mahnula Imogen, srdačno se smiješeći... Došla je do nje i izmijenila s njom nekoliko riječi, šapćući jedna drugoj u uho, a potom je Imogen mahnula Don Gennaru, rekavši:

IM: - Padre, hoćete li mi pomoći da skočim po neko piće?
PD: - Svakako, Imogen...
IM: - A što bi vi popili?
MG: - Ja bih pivo...
AD: - I ja...

Odlazeći od njih, Imogen je stala nešto objašnjavati Don Gennaru, gotovo talijanski gestikulirajući... potpuno netipično za njen temperament...

Megan je stala s Andrine lijeve strane i slušala glazbu, diskretno njišući bokovima... ponesena glazbom... U jednom je trenu njen bok dotakao Andrin... no Andro na to nije reagirao... njen je bok ponovno dotakao njegov... a tada je Megan...


Johann Sebastian Bach – Toccata e fuga in D minore

Kada je Andro shvatio da je njegova lijeva ruka koja je, još uvijek počivala u džepu hlača, odjednom bila obuhvaćena Meganinom desnom rukom, osjetio je snažan adrenalinski val koji je slao ogromne količine krvi iz njegovog srca, ravno u njegovo lice, u njegov mozak, u kojem je počela čekićati Bachova Toccata i Fuga, koja je, u potpunosti, neutralizirala sve zvukove koji su se nalazili u njegovoj okolini, nadjačavajući ih, istovremeno ih poništavajući... Andro je čuo sve, premnoge note... i znao je da iza Toccate neumitno kao Smrt, dolazi usudna Fuga... pa ipak, iako se neumitnosti ne može izmaći, on je to pokušao... bezuspješno pokušao...

MG: - Hoćemo li izaći malo na zrak, André... ovdje je prilično zagušljivo...
AD: - Svakako...

Još uvijek rukom pod ruku, Megan i Andro su izišli kroz pokrajnja vrata crew bara, na otvorenu palubu... Čim su izašli, osjetili su svjež proljetni, noćni, morski zrak... aerosolno fine kapljice morske pjene raspršene u zraku osvježavale su im lica... kada je Andro vidio da je Megan zadrhtala od svježine travanjskog zraka, skinuo je sako i pomogao joj da ga obuče... Megan mu je na tome bila zahvalna... kroz bočnu oplatu broda, iz crew bara je dopirala glazba, no ne više toliko zaglušujuće glasna kao ranije... Andro se leđima naslonio na zid i savio desnu nogu u koljenu... izvadio je cigaretu i zapalio je, pohlepno povlačeći prvi dim...

Tada se dogodilo nešto što je Andro, dakako, naslućivao, ali nije mogao vjerovati u to kao u realnu mogućnost...

Počeli su govoriti u šiframa, posebno kodiranim šiframa, samo njima znanima...

Megan je rekla:


My funny Valentine
Frank Sinatra

My funny Valentine
Sweet, comic Valentine
You make me smile with my heart
Your looks are laughable
Unphotographable
Yet you're my favourite work of art

Is your figure less than greek
Is your mouth a little weak
When you open it to speak
Are you smart?

But don't change a hair for me
Not if you care for me
Stay, little Valentine, stay
Each day is Valentine's day

Is your figure less than greek
Is your mouth a little weak
When you open it to speak
Are you smart?

But don't you change one hair for me
Not if you care for me
Stay, little Valentine, stay
Each day is Valentine's day

A Andro joj je odgovorio:


I've got you under my skin
Frank Sinatra & Bono Vox

I've got you under my skin
I've got you deep in the heart of me
So deep in my heart, that you're really a part of me
I've got you under my skin

I've tried so not to give in
I've said to myself this affair never will go so well
But why should I try to resist, when, baby, will I know than well
That I've got you under my skin

I'd sacrifice anything come what might
For the sake of having you near
In spite of a warning voice that comes in the night
And repeats, repeats in my ear

Don't you know, you fool, you never can win
Use your mentality, wake up to reality
But each time I do, just the thought of you
Makes me stop before I begin
'cause I've got you under my skin

Na to Megan ništa nije rekla... zagledala se Andri duboko, duboko u oči... sekunde su crpile snagu minuta, minute snagu sati... naslonila se cijelim svojim tijelom na njega... i šutjela... Međutim, vjetar je vrištio:


She's Lost Control (album 'Unknown Pleasures')
Joy Division

Confusion in her eyes that says it all.
She's lost control.
And she's clinging to the nearest passer by,
She's lost control.
And she gave away the secrets of her past,
And said I've lost control again,
And a voice that told her when and where to act,
She said I've lost control again.

And she turned around and took me by the hand and said,
I've lost control again.
And how I'll never know just why or understand,
She said I've lost control again.
And she screamed out kicking on her side and said,
I've lost control again.
And seized up on the floor, I thought she'd die.
She said I've lost control.
She's lost control again.
She's lost control.
She's lost control again.
She's lost control.

Well I had to phone her friend to state my case,
And say she's lost control again.
And she showed up all the errors and mistakes,
And said I've lost control again.
But she expressed herself in many different ways,
Until she lost control again.
And walked upon the edge of no escape,
And laughed I've lost control.
She's lost control again.
She's lost control.
She's lost control again.
She's lost control.

Andro je, nježno, trima prstima svoje desne ruke dodirnuo neukroćeni Pramen Meganine kose boje svježe rastaljenog bakra...

I tada joj je rekao:


Fly me to the Moon
Frank Sinatra

Fly me to the Moon
Let me sing among those stars
Let me see what spring is like
On Jupiter and Mars

In other words, hold my hand
In other words, baby kiss me

Fill my heart with song
Let me sing for ever more
You are all I long for
All I worship and adore

In other words, please be true
In other words, I love you

Daljnje riječi nisu više bile potrebne... Misli su im ključale, bili su uzajamno okupirani jedno drugime... njihova je čežnja za uzajamnošću bila na vrhuncu i Andro je, odbacivši i zgazivši opušak cigarete, desnom rukom nježno primio Megan ispod brade, a vanjskim je bridovima prstiju lijeve rukom milovao njeno užareno lice... da bi, odmah zatim, uhvatio njeno lice svojim otvorenim dlanovima i primakao ga svome, spojivši ih tako, neporecivo i u vječnosti milisekundi, u jedan krajnje senzualan i ekstatički poljubac... Istog je trena u njihovim srcima nastupila intenzivna oluja...


Vanessa-Mae - Storm

Dok su se zvuci električne violine vođeni sigurnom rukom kroz punoću Vivaldijevih taktova maestralno i ceremonijalo izmjenjivali, oni su, izgubljeni za ostatak svijeta, stajali u osami od ljudi, tako sami... njih dvoje - okruženi nepreglednim Mediteranom... Cjelovi su se izmjenjivali i nije se znalo tko je započeo s tom opasnom igrom... tko je bio onaj koji je povukao usudni potez... a to nije ni bilo bitno... znali su da su Jedno... ma koliko to dugo taj trenutak trajao...

Uhvativši ga za ruku, Megan ga je povela se sobom u unutrašnjost broda... prema njenoj kabini, rekavši:


Into My Arms
Nick Cave & The Bed Seeds

I don't believe in an interventionist God
But I know, darling, that you do
But if I did I would kneel down and ask Him
Not to intervene when it came to you
Not to touch a hair on your head
To leave you as you are
And if He felt He had to direct you
Then direct you into my arms

Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms

And I don't believe in the existence of angels
But looking at you I wonder if that's true
But if I did I would summon them together
And ask them to watch over you
To each burn a candle for you
To make bright and clear your path
And to walk, like Christ, in grace and love
And guide you into my arms

Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms

And I believe in Love
And I know that you do too
And I believe in some kind of path
That we can walk down, me and you
So keep your candles burning
And make her journey bright and pure
That she will keep returning
Always and evermore

Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms

A Andro joj je uzvratio, najjednostavnije što je mogao i znao...


Urban – Odlučio sam da te volim

Došavši gotovo do vrata njene kabine, Andro je se naglo zaustavio, i izvukao svoju ruku iz njene... Netremice ju je gledao, tražeći razloga u njenim očima, da se pokupi... da nestane... da pobjegne glavom bez obzira, dok je još za vremena... no, Megan ga je uhvatila za ramena, okrenula ga, zajedno sa samom sobom, oko njegove osi i on je gotovo pao na pod, ionako izluđen od prejakih emocija, koje si je nakon Lovorke obećao zabraniti ikada više dopustiti... Ah, puste tlapnje!!! Megan ga je pritisnula za zid kabine... i strasno ga poljubila...

AD: - Megan, već je skoro jedan poslije ponoći... vrlo je kasno... noć je i svi spavaju...
MG: - Zar ti ne znaš da noć pripada ljubavnicima?


Because the Night (album 'MTV Unplugged'
10,000 Maniacs


Take me now, baby, here as I am
Hold me close, try and understand
Desire is hunger is the fire I breathe
Love is a banquet on which we feed

Come on now, try and understand
The way I feel under your command
Take my hand, come under cover
They can't hurt you now

Because the night belongs to lovers
Because the night belongs to lust
Because the night belongs to lovers
Because the night belongs to us

Have I doubt, baby, when I'm alone
Love is a ringa a telephone
Love is an angel, disguised as lust
Here in our bed 'til the morning comes

Come on now, try and understand
The way I feel under your command
Take my hand, come under cover
They can't hurt you now

Because the night belongs to lovers
Because the night belongs to lust
Because the night belongs to lovers
Because the night belongs to us

With love we sleep, with doubt the vicious circle turns, and burns
Without you, I cannot live, forgive the yearning burning
I believe in love too real to feel, take me now, take me now, take me now

Because the night belongs to lovers
Because the night belongs to lust
Because the night belongs to lovers
Because the night belongs to us

I posljednji su Androvi ešaloni obrane popustili... Dok je Megan čeprkala po torbici tražeći ključ njene kabine, Andro joj je, sada već potpuno raspamećeno grickao uho, milovao vrat i igrao se Pramenom... sada je već bio potpuno izgubljen... i nije mu bilo stalo ni do koga... ni do čega... osim do Megan... Ponudio joj je časni uzmak, no ona ga je s indignacijom odbila... i radi toga je Andri bilo neizmjerno drago... Megan ga je, sada konačno s ključem u rukama, zaljubljeno gledala... Andro ju je privukao k sebi... obuhvatio je rukama njena ramena i leđa... dijagonalno, svojom lijevo rukom njeno desno rame, i obrnuto, i privukao je k sebi, zabacujući glavu unatrag, očekujući spasonosni poljubac koji nije izostao... koji je trajao u vremenu... a kojeg je, konačno, nakon nekoliko desetaka sekundi, prekinuo tihi, puteni smijeh nekih drugih ljubavnika koji su, u polumraku hodnika, tražili put do svoje sobe...

I tada je Megan jednostavno rekla:


Touch and Go – Would You...?

Andro se samo zaljubljeno nasmiješio....

Vrata su popustila pred nesmiljenim atakom ključa... ušli su u njenu kabinu i Megan je, željna dodira, milovanja i nježnosti, počela otpuštati Andrinu kravatu... Andro je, ruku spuštenih na njene bokove, koje je milovao otvorenih dlanova, sporim, ritmičkim pokretima, i dalje ljubio njen vrat... Nakon što je kravata, razvezana, zmijski kliznula na pod kabine, Megan se latila dugmadi... Bez prevelikog otpora, dugmad Androve košulje kapitulirala je redom... jedno dugme za drugim... Megan milosti nije imala... a da je i imala... ne bi je dala... Kada je i posljednje dugme stajalo samo, u svojoj goloj otkopčanosti, Megan je jednostavnim pokretom ruku strgnula košulju s njegovih pleća... Blaga svježina noći samo je upotpunjavala Andrinu tihu čežnju i želju... želju za konačnim i definitivnim spajanjem... Andro je blagim pokretom okrenuo Megan leđima prema sebi... dodirujući je blago, s njenih je bokova očajno polako prešao na njen trbuh, a onda, milimetar po milimetar, nezaustavljivo krenuo prema njenim grudima, koje je tek ovlaš dotaknuo... i zaustavio se na njenim ramenima... podigao je nekoliko vlasi bakrene kose koja je prekrivala sniježno bijeli vrat i zagubio se poljupcina... na njenom vratu... u meandrima njene drage kose... Megan se naslonila na njegovo rame, žudno iščekujući rasplet ove iscrpljujuće, slatke igre... I tada je Andro, polaganim, ali odlučnim pokretom ruke, otvorio patent njene haljine, koja ja bezrječno spala na pod... a iz koje je, ponosno, i ni u kom slučaju ponizno ili skromno, iskoračila Megan...

Kao da joj je egzistencija u pitanju, Megan je dohvatila pojas na Andrinim hlačama i nestrpljive, brzajuće ruke, u dva ga je, odlučna i usudna poteza Oslobodila...

I Andro je stajao ispred Megan... i Megan je stajala pred Androm... i njihove su ruke počele diligencioznu, nezaustavljivu ekspediciju... poljupci su se nizali u vrtoglavom ritmu, i Andro je na trenutak osjetio obezglavljujuću vrtoglavicu koja je prijetila akutnom nesvjesticom... uzeo je Megan za ruku... i doveo do kreveta na koji su, oboje, poslušno i meko legli...

U smiraju tišine noći, Andro je dodirivao njeno krhko, a opet žilavo tijelo, a Megan je na njegove dodire uzvraćala senzualnim kruženjem kažiprsta po njegovim grudima... Iz njihovih je tijela sukljala strašna, opaka plazma, no ona ih nije plašila, već je, usmjeravajući se u jednu jedinu točku njihovih stopljenih tijela koja su govorila neizrecivom senzualnošću, prijetila latentnom i kataklizmičkom eksplozijom duša, koja je mogla biti pogubna svima... osim njima samima...

Nisu samo vodili ljubav... jednostavno: voljeli su se - dugo, sveobuhvatno i bez ostataka...

Nakon što su klonuli, otupljeli posvemašnjim ekstatičkim iskustvom duha i tijela, ležali su dugo, dugo, isprepleteni u prostoru... isprepleteni u vremenu... zagrljeni, zamršenih prstiju ruku...

Zora je bila tik pred dolaskom... valjalo je zaključiti ovo vrhunaravno iskustvo...

AD: - Trebao bih se istuširati i poći...
MG: - Da... uskoro će svanuti...

Andro je ustao s kreveta, ne srameći se svoje, gotovo bestjelesne, neobučenosti... krenuo je prema tušu, a Megan je s poda podigla njegovu, njoj nekoliko brojeva preveliku košulju... stavljajući je na sebe, htjela je u jednoj senzualnoj i kratkoj sekundi udahnuti sav njegov miris, miris njegovog tijela, miris njegovog, blago slatkastog, parfema... miris njegove duše... A kada je Andro izašao iz tuša, rekao je Megan, koja je sjedila na krevetu:

AD: - Sada će mi trebati košulja...
MG: - E paaaa... onda dođi i uzmi je...

Kad se Andro približio, Megan ga je lagano pljesnula po stražnjci, smijući se od srca...

AD: - E paaaa... sad se čuvaj... dobit ćeš ono što si i tražila...
MG: - Hahaha... pusta obećanja...

Andro je sjeo na krevet i strgnuo svoju košulju s Megan... i ritual je mogao ponovno započeti... točno tamo gdje je prethodni put stao...

Sat vremena nakon toga, Andro je ležao uz Megan, njihova su se tijela jedva vidljivo, međutim jako osjetno dodirivala:

AD: - Dat ću ti košulju, ali, sada moram doći do kabine... ne mogu baš hodati brodom neodjeven...
MG: - Držim te za riječ...

Andro je, konačno, bio sretan... njegova je sreća bila više od neutažive putene želje... bio je sretan zato što je Megan držao za ruku... njihovi su mu isprepleteni prsti bili dovoljan dokaz... a više od toga Andro nije tražio, a niti želio...

Želio joj je pokloniti nešto posebno, jedinstveno i neponovljivo... želio joj je dati... Šal Od Svile


Haustor – Šal od svile

I sve je... ali ovaj put, kao nikada do sada... bilo dobro...
----------
(*1) eng. – slušaj najglasnije!!!
(*2) fran. – korakom od pola metra
(*3) eng. – morski dan, dan tijekom kojega brod ne dotiče nijednu luku
(*4) eng. – crew party – vrsta zabave, diskotečnog tipa, koja se, u pravilu, održavala nakon sea daya (v.! (*1), Op. A), obično u ne previše osvjetljenoj, zadimljenoj prostoriji crew bara (v.! (*5), Op. A), uz prisustvo prilično glasne glazbe... nešto najsličnije čajanci, iako... ipak malo opakijeg karaktera [ :)) Op. A.]
(*5) eng. – konverzacija:
IM: - Da li ja to čujem (tvoje) obećanje?
AD: - Mhda...
(*6) eng. – bar koji je na brodu predviđen za slobodno vrijeme, druženje i razonodu posade broda
(*7) španj. - tekst pjesme, [prijevod/prepjev: A.D.]
Nježno
Elvis Crespo

Nježno, poljubi me
jer želim ćutit' tvoje usne
koje me iznova ljube
Nježno, poljubi me
jer želim ćutit' tvoje usne
koje me iznova ljube

(Nježno) Ljubi, ljubi me
(Nježno) Iznova me ljubi
(Nježno) jer želim ćutit' tvoje usne
(Nježno) Koje me iznova ljube
(Nježno) Ljubi, ljubi me
(Nježno) ljubi me bar malo
(Nježno) Ljubi, ljubi, ljubi, ljubi me
(Nježno) Još jedan tren

Malena, dolazi 'vamo!!!

Kada ti me ljubiš
kao da sam u zraku
i zato kad te vidim
počinjem te ljubit'
i ako se rastaneš od mene, ja se budim
iz krasnog sna kojeg
mi tvoji poljupci daju

Nježno, poljubi me
(Jer želim ćutit' tvoje usne)
koje me iznova ljube
Nježno, zbore!
(Poljubi me) Jer je želim
ćutit' tvoje usne
koje me iznova ljube

Poljubi me najnježnije,
bez žurbe i s mirom,
dubok mi poljubac daj
da mi dođe do duše
Još jedan mi poljubac daj, jer u moja usta stane
poljubi me vrlo polako,
poljubac nježan mi daj

Nježno, poljubi me
jer želim ćutit' tvoje usne
koje me iznova ljube
Nježno, poljubi me
jer želim ćutit' tvoje usne
koje me iznova ljube

(Nježno) Tvoje usne drže
(Nježno) Ovu tajnu
(Nježno) Ja ljubim i ljubim
(Nježno) I ne nalazim ju
(Nježno) Poljubac nježan
(Nježno) Za njim ja žudim
(Nježno) Poljubac tvoj
(Nježno) Ono je što želim... Daj mi ga!

(Nježno) I ja se pitam
(Nježno) Što je u poljupcima tvojim
(Nježno) Pokušavam pobjeć'
(Nježno) I osjećam se uhvaćeno
(Nježno) Ljubi, ljubi, ljubi me bar malo
(Nježno) Ljubi, ljubi, ljubi, ljubi me
Još jedan trenutak ... Daj mi ga!

(Nježno) Ljubi, ljubi me
(Nježno) Iznova me ljubi
(Nježno) Jer ja želim ćutit' tvoje usne
(Nježno) koje me nježno ljube
(Nježno) Osjećajno
(Nježno) Prijazno
(Nježno) Slatko
Puno me ljubi, bez žurbe i s mirom
poljubac dubok mi daj koji
dopire mi do duše
Približi, približi se, nek te nije strah
samo, kažem ti, jedno ja želim
Poljubi me
Nježno...
- 09:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #

15.09.2007., subota

Andro, dio 7. - Salernitanski poučak

Savona... pa zatim krstarenje od 5 dana... pa ponovno Savona...

Krstarenje je bilo kratko i lijepo... Andro je volio kratka putovanja... Volio je zgusnute, brze događaje...

Idući dolazak u Savonu otkrio mu je svu draž grada... A Savona je bila lijepa...

Imogen i Andro su uživali pijući kavu na promenadi koja je, pod pravim kutem u odnosu na obalu, odvlačila pozornost ljudi od brodova i galebova... i usmjeravala je prema kontinentu. Ulica je bila uokvirena lijepim, starim kućama u čijim su se prizemljima nalazile trgovine i caffei...

Sjedili su već nekih pola sata, grijani proljetnim suncem... Bilo je 11 sati... nije bilo prostora za žurbu... i opušteno su razgovarali...

IM: - Vidjela sam Megan, jutros...
AD: - Daaaa...

Andro je lecnuo, istoga trena osjetivši nekakvu čudnu, neuobičajenu slabost u koljenima, koja su mu otkazala poslušnost... srećom, sjedio je... da tome nije bilo tako, mogao je riskirati da se stropošta na zemlju...

IM: - Danas je u gužvi... rekla je da mora nešto obaviti, kupiti... Ali da će možda i proći... u Savoni obično pijemo kavu u ovom kafiću...
AD: - Aha...

Andro nije želio ništa dalje komentirati... zadubio se u svoje misli, u sjećanja na onaj dan... na one dane...

IM: - Ti znaš da se sviđaš Megan, zar ne?

Zastala mu je knedla u grlu... upravo je potegao dim cigarete... imao je osjećaj da mu dim želi izaći van na oči... zakašljao se i začuđeno ju je pogledao...

AD: - Otkud sada to???
IM: - Ma ne budi smiješan, André!!!
AD: - Pa dobro, znam da smo se počeli stvarno lijepo slagati, sprijateljili smo se... ali nešto više od toga...
IM: - Možda bi se začudio... koliko sam ja shvatila, Megan drži da si joj jako prvilačan...
AD: - Ma daj, molim te...
IM: - Što ti je???
AD: - Ne vjerujem u to...
IM: - Zašto???
AD: - Imogen, ja sam jako dobro svjestan kako izgledam... Jedna tako lijepa žena ne može nikako biti zainteresirana za mene...
IM: - Pa dobro, kada ti tako kažeš, André...

Megan je upravo stizala, okupana suncem...

MG: - Ciao!
IM: - Ciao, draga... pridruži nam se...
MG: - Na žalost, samo na kratko... moram požuriti na brod, imamo probu za pola sata... Ciao, André!
AD: - Dobar dan, Megan...

Koliko god to nije želio priznati, adrenalin mu je zamračio um i tih je nekoliko jednostavnih, svakodnevnih riječi, Andro izustio krajnjim naporom...

IM: - Jesi li štogod kupila?
MG: - Našla sam famoznu torbicu... Mandarina Duck...
IM: - Pokaži!

Megan je izvadila torbicu iz papirnate vrećice i dodala je Imogen, koja je stručnim, zadovoljnim okom iskusnog trgovca okretala torbicu na sve strane, tražeći eventualne nepravilnosti u izradi, moguće greške...

MG: - Stvarno je lijepa... Pogledaj André...

Uzeo je torbicu u ruke i prvo što je primijetio bila je mekoća kože... torbica je bila mala i jednostavna, krem boje s tek jednim detaljem... Andro je znao cijeniti jednostavnost stvari i u njima je nalazio onu posebnu ljepotu...

AD: - Dobar izbor... sviđa mi se... diskretna je i lijepa...
MG: - Hvala ti... Sada stvarno moram ići... Vidimo se!

Dok je to govorila, Megan je gledala Andru i se zavodnički nasmiješila...

IM: - Hahahaaaa... ma vi ste oboje skuhani, pukli... vidim ja...
AD: - Ma neee...
IM: - Slušaj, vidim ja to još od prije par dana, od Tunisa... sigurna sam da si je tamo osvojio...
AD: - Ma o čemu pričaš??? Ja, pa osvojio??? Molim te...
IM: - Jesi, jesi... rekla je ona meni... Slušaj, André, ona mi je jako dobra prijateljica... a i ti si mi u ova dva-tri tjedna prirasao srcu... sigurna sam da ste kao stvoreni jedno za drugo... samo si to morate dopustiti... jednostavno, dozvoliti da vam se nešto prekrasno dogodi...

Andro nije znao što reći... Znao je da je Imogen dobronamjerna, iako nije mogao vjerovati da je to stvarno istina...

Dok su tog ranog predvečerja isplovljavali iz Savone, Andro je, po svom dobrom, starom običaju, stajao na krmi... volio je tu promjenu perspektive kojoj je bio uzrok odmicanje broda prema otvorenom moru... Udaljavanje mu je davalo odmak, koji mu je bio toliko potreban... Kako bi uopće mogao funkcionirati, morao je srediti misli ... napraviti svojevrsnu inventuru, popisati štetu, otpisati razbijene stvari i, konačno, staviti svaku stvar na svoje mjesto...
Sjetio se tuniške avanture, no to je već jedna druga priča...


Joy Division – Atmosphere (album 'Substance 1977-1980')

Salerno je Andri donio osvježenje... i poučak... koji je, kao i svi poučci, došao neočekivano, spontano i... jednom riječju: jednostavno...

Nakon Tunisa, Megan i Andro su bili gotovo nerazdvojni... koliko im je to njihov posao dopuštao... Njihova je, uvjetno rečeno, prijateljska šetnja La Vallettom, Andri otkrila vizure koje još nije vidio... nikada do tada...

Osjećao je izuzetnu sklonost prema Megan... OK, OK... možda je to preblaga riječ... osjećao je izuzetno jaku privlačnost, iako se nije usudio osjećati ništa što bi ga vodilo u tom smjeru... dvije emocionalne katastrofe u godinu dana... bilo bi to uistinu previše... Sjećanje na Lovorku bilo je krajnje svježe, rane su još žarile, pa ipak... Andro nije mogao, niti je želio boriti se protiv sebe... Razgovor s Imogen mu je, na neki način, dao do znanja da njegova, više ne tako skrovita, nadanja nisu bez odaziva s druge strane... i to ga je uzbuđivalo... i ushićivalo... Viđao se s Megan ujutro, na jutranjoj kavi, na ručku, večeri... Imogen je uredila da s Androm ide na ručak i večeru u drugom, kasnijem terminu, znajući da je tada i Megan tamo... s druge strane, kolege su im bile zahvalne što su ih puštali da oni prvi ručaju ili večeraju... i svi su bili sretni i zadovoljni... Alba je Andri diskretno davala do znanja da shvaća njihovu igru, i da ih podržava...

Megan je to salernitansko jutro trebala imati probu u 11 sati, pa je Andro odlučio izaći sam u grad... putem je susreo Riccarda, koji ga je pozvao da se priključi njemu i hrpi njegovih prijateljica na ručku... i Andro je to rado prihvatio... Iako mu je u prvi tren izgledalo čudno što je Riccardo bio okružen najzgodnijim djevojkama koje su radile na brodu, ubrzo je shvatio da se one, u stvari, u Riccardovom društvu nisu osjećale ugrožene... na bilo koji način... pored toga, s njime su uvijek mogle razgovarati o modi, kremicama i sličnom... a mnoge od njih su, potajno, bile nesretno zaljubljene u njega, te su ga svojim čak i isuviše direktnim ponašanjem, pokušale osvojiti i 'preodgojiti'... no, to im nije polazilo za rukom... Riccardo je cijenio to što se Andro prema njemu ponašao kao prema čovjeku... najobičnijem čovjeku, a ne s podozrenjem, sumnjičavo i prezirno... Andro mu je jednom prilikom jasno dao do znanja da ga njegovo spolno usmjerenje uopće ne zanima, sve dok ne počne osjećati nekakovu ugrozu... i Riccardo se s time složio... nikada više nisu razgovarali o tome...

Otišli su na pizzu u jednu simpatičnu pizzeriju u samom središtu Salerna, a nakon toga je Riccardo s curama krenuo u shopping... Andru shopping nije zanimao, te je on krenuo natrag prema brodu... Stigavši na nekih petstotinjak metara do broda, na jednoj je lijepoj, maloj terasi caffea vidio Imogen, koja je sjedila u društvu Don Gennara...

IM: - André, dođi da te upoznam...
AD: - Vrlo rado...
IM: - Ovo je Don Gennaro, ali mi ga svi zovemo Padre...
AD: - Piacere, Padre... (*1)
PD: - I meni je drago, Andrea...
IM: - Jutros si izašao rano, André?
AD: - Da, oko 8 i 30...
IM: - Tako mi se i činilo... ja sam izašla oko 9 sati, kucala sam ti na vrata, no nitko nije odgovorio... ma nema veze... Evo, pričam s Don Gennarom o talijanskom slikarstvu...
PD: - Čini mi se da je Imogen prilično dobro informirana... A što ti misliš o talijanskim majstorima, Andrea?
AD: - Sve najbolje, Padre... Hehehe... Ma, šalim se... meni se sviđa Tintoretto... i Rafael, i De Chirico, ali prije svih... Ticijan... on mi je nekako poseban...
PD: - Ovaj mladi čovijek ima čudan ukus... trpati autore iz različitih vremena u jedan koš, prilično je odvažno...
AD: - Nemojte se ljutiti, Padre... to je ono što mi se sviđa... uostalom, nisam ja nikakav stručnjak... ali znam što volim... i imam oko za lijepo, barem se tako meni čini...
PD: - Hahaha... ne ljutim se, dapače... sviđa mi se tvoj izbor... kažeš da imaš oko za lijepo, ali ti ipak nešto izmiče...
AD: - Meni? A što to?
PD: - Paaaa... recimo Megan...
AD: - Ali, Padre... sad me je sram...
IM: - Ne znam zašto, André... ne vidim tu ništa lošeg...
PD: - Ni ja... ljubav je nešto najljepše... ako je ljubav čista...
AD: - Ne znam što bih vam rekao...
IM: - A što te muči?
AD: - Istina je, zaljubio sam se... ali, nisam siguran da je i druga strana istog mišljenja...
IM: - A ti pitaj, pa ćeš znati...
AD: - Nisam ja na njenom nivou... Megan je lijepa... međutim... budimo realni... ja sam ja...
IM: - I što tebi fali? Pa imaš ruke, noge... uši...
AD: - Osobito uši... i to klempave... hahahaha...
PD: - Eto, imaš i smisao za humor, za auto-ironiju... to je dobro...
AD: - Paaaa... je... dobro je... barem mi toga ne fali...
IM: - No, eto... u čemu je, onda, problem...
AD: - Pa rekao sam već...
IM: - Što to? Da je Megan lijepa... pa što onda... i ti si njoj lijep...
AD: - Hahaha... pa da, nego što... mogu mislit'...
PD: - Eh, caro mio... tu ancora, ovviamente, non lo sai: Non e' bello quel che e' bello, ma e' bello quel che piace... (*2)

Andro nikada do tada nije na stvari gledao iz tog kuta... Padre mu je pružio jedan potpuno novi, drukčiji rakurs, i htio-ne htio, morao je priznati da je Don Gennaro u pravu... I povjerovao je da će sve biti uredu...

Napetost je rasla... i Andro je bio spreman prepustiti se toku života... sa svim njegovim pozitivnim i negativnim posljedicama... ni u ludilu nije očekivao da će se situacija tako brzo razvijati, no, međutim... sada je osjećao da je potpuno spreman...

Vraćajući se na brod, Andro je konačno dopustio mogućnost da mu se počnu događati pozitivne stvari; ukratko - shvatio je da, bez obzira na povijesno sjećanje, vrijeme, već samim svojim protekom, čini da svekoliko zlo – ma kako ono veliko i odvratno bilo – pada u neumitni zaborav...

Slijedom tih misli, dopustio si je da se podsjeti na jednu staru, dobru pjesmu...


Haustor – Samo na čas (album 'Uživo, Novi Sad 1989')

I sve je bilo dobro... osjećao je da mu se približava nešto izuzetno pozitivno, nešto što mu je tijekom već predugog vremenskog razdoblja bilo potpuno strano... da... osjetio je da se približava... jedna, njemu potpuno nevjerojatna, posebna ceremonija...
--------
(*1) tal. – Drago mi je, Oče
(*2) tal. – E, dragi moj... očito je da ti još uvijek ne znaš: Nije lijepo ono što je lijepo, već je lijepo ono što nam se sviđa...
- 01:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #

14.09.2007., petak

Intermezzo 1 – Impresija

Ovog sam poslijepodneva s prijateljem bio u Opatiji (poslovno)... dok smo se spuštali od tunela Učka prema Opatiji i Rijeci, gledao sam, opčinjen, prekrasnu panoramu Kvarnerskog zaljeva... more je bilo mirno kao ulje... na nebu jedva koji oblačak... Iako je dan već gotovo bio na izmaku, vidio se Krk, Cres, Lošinj, a čini mi se da sam razabrao i dio Raba, pa (možda) sve do sjevernog Velebita... a možda sam si to samo umislio... nije bitno... u mislima sam vidio i dalje... sjevernije... južnije... do Zadra... a možda čak i dalje...

Mislio sam večeras pisati o nečem drugom... međutim...
To je život, zar ne???

Gledajući i uživajući u prizoru, na pamet mi je pala ova pjesma:



On the Turning Away
Pink Floyd

On the turning away
From the pale and downtrodden
And the words they say
Which we won't understand
"Don't accept that what's happening
Is just a case of others' suffering
Or you'll find that you're joining in
The turning away"

It's a sin that somehow
Light is changing to shadow
And casting its shroud
Over all we have known
Unaware how the ranks have grown
Driven on by a heart of stone
We could find that we're all alone
In the dream of the proud

On the wings of the night
As the daytime is stirring
Where the speechless unite
In a silent accord
Using words you will find are strange
Mesmerized as they light the flame
Feel the new wind of change
On the wings of the night

No more turning away
From the weak and the weary
No more turning away
From the coldness inside
Just a world that we all must share
It's not enough just to stand and stare
Is it only a dream that there'll be
No more turning away?

Inventura je pri kraju... za sada fale samo neke spojnice, kopče, što li već... pa tako, ne zamjerite Andri ako ima problema s njima... ako ne kopča baš najbolje... nema dovoljno repro-materijala :))

Srdačan pozdrav svima... :))

Live long and prosper!
- 00:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.09.2007., četvrtak

Inventura

Zbog događaja koji su se zbili u posljednja 24 sata, a koje sada ne mogu pojasniti (niti ću ih, po svoj prilici, uopće ikada moći), Ukazom Đavoljeg Odvjetnika, Andro, u njegovo ime i za njegov račun, proglašava izvanredno stanje, kao i posvemašnju

I N V E N T U R U

misaonu, i inu... uz predsezonsko, zimsko pospremanje ladica i ormara...


Po ranije navedenom, postupaju:
Adwocatus Dyabolly, v.r.
Andro, v.r.
kao i ostala družina Letećeg Cirkusa Montya Pythona; svi v.r.

PS:
Do not worry!!! I shall be watching YOU!!! :))
In the meanwhile... enjoy!!! :))



Yep! That's She!!! :))
- 01:16 - Komentari (8) - Isprintaj - #

12.09.2007., srijeda

Andro, parte 6. - Auto da Fe

Uskršnji je dan započeo kao i svaki drugi, jutarnjom kavom u baru u blizini dućana. Andro je oduvijek mrzio piti kavu na brzinu... zato se uvijek dizao više od sat i pol prije početka radnog vremena... kako bi ga imao dovoljno... Trebao je barem pola sata za kavu i 5-6 cigareta – time je mogao biti zadovoljan... Nekoliko minuta nakon što je stigao, pojavila se Imogen... Kada je ugledala Andru, veselo se nasmiješila i sjela za njegov stol... Iz vrećice, koju je donijela sa sobom, izvadila je kinder-jaje i pružila ga Andri...

IM: - Sretan Uskrs, André...
AD: - Hvala, niste trebali...
IM: - Nisi trebala...
AD: - OK...
IM: - Nisi baš najbolje raspoložen...
AD: - Ma, jesam... samo sam malo nostalgičan...
IM: - Da, brod to zna činiti ljudima...
AD: - Koliko si već na brodu?
IM: - Na ovom? Četiri mjeseca...
AD: - A inače?
IM: - Osam godina
AD: - I nisi nostalgična?
IM: - Ponekad...
AD: - I kako si tada pomažeš?
IM: - Mislim na drage ljude...
AD: - Da...

Uistinu, druge pomoći nije bilo, i Andro je to osjećao... deset je dana bio na brodu, i tog je uskršnjeg jutra po prvi put osjetio žal za domaćom grudom, za domaćom rječju, za prijateljima, ocem, majkom i sestrom... Isto tako je znao da se ne treba baviti tom mišlju – njegov se život u tom trenu odvijao daleko od njegovog Grada... i Andro je tu realnost prihvaćao u potpunosti...

IM: - Sutra stižemo u Savonu... Jesi li bio tamo?
AD: - Ne, nisam...
IM: - Lijepo mjesto... ima neku posebnu draž...
AD: - Raduje me što ću ga vidjeti...
IM: - Ako želiš, možemo izaći zajedno... moram kupiti par sitnica, a možemo i malo prošetati...
AD: - Vrlo rado...
IM: - Današnji će dan biti vrlo dug...
AD: - Da...
IM: - No, ne brini... mijenjat ćemo se i svatko će imati vremena ručati, ali i popiti poslijepodnevni čaj...

Kao prava engleskinja, Imogen je govorila o tea time-u, o vremenu u kojem se ne pije kava, već čaj...

Razgovor s Imogen ga je prvih dana mentalno iscrpljivao... govorila je izrazito jakim manchesterskim naglaskom, otkuda je i bila... riječi koje je izgovarala Andri su djelovale vrlo čudno, no nakon samo nekoliko dana, uspio se priviknuti i sada se na to više nije obazirao... Imogen je voljela razgovarati s njim, jednostavno zato što je u njemu nalazila dobrog sugovornika, koji nije s izrazom nerazumijevanja na licu pratio svaku njenu riječ, već je živahno sudjelovao u konverzaciji...

IM: - Ti prilično dobro govoriš talijanski, zar ne?
AD: - Nije na meni da kažem...
IM: - Ma govoriš, govoriš... vidjela sam te kako razgovaraš s Riccardom i Albom... oni kažu da, doduše, imaš neki neuobičajeni naglasak, ali da se, sve u svemu, odlično snalaziš...
AD: - Hvala...
IM: - Ako možeš, zamolila bih te da mi sutra pomogneš oko carinskih formalnosti s talijanima... Znam da je sutra tvoj slobodni dan...
AD: - Nema problema...
IM: - Jesi li siguran?
AD: - Apsolutno...
IM: - Odlično... financi bi trebali doći na brod oko 8 sati... naći ćemo se kod dućana...
AD: - Dogovoreno...

Idućeg se dana završavalo prvo, krnje Andrino putovanje... krnje radi toga što se ukrcao u Napulju, a Savona je bila polazišna luka broda... predstojala su tri kratka putovanja, a nakon toga se ritam krstarenja vraćao u normalu...

Uskoro su počeli stizati njihovi kolege, i Imogen je svima podijelila kinder-jaja... Izrazi njihovih lica su jasno oslikavali njihovo dječje oduševljenje tim sitnim znakom pažnje, koje nikoga od njih nije ostavilo ravnodušnim... Nedugo zatim, krenuli su na posao...

Samo nekoliko dana nakon što je počeo raditi, Imogen je Andru iz trgovine cigaretama i pićem prebacila u parfumeriju-draguljarnicu... iskusnim je okom procijenila da je prilično stručan... Uostalom, njegovo se iskustvo vrlo brzo pokazalo korisnim, a to što je govorio nekoliko stranih jezika promoviralo ga je u 'stručnjaka za rješavanje kriznih situacija'...

Imogenin je ured bio u stražnjem dijelu draguljarnice, i ona bi često, kada bi joj to posao dopuštao, časkala s njim o mnogim stvarima... Dugi dani plovidbe na otvorenom moru bez ikakvog zaustavljanja bili su iscrpljujući i svaki bi ih iole kvalitetniji razgovor umnogome ublažavao... Za takvih se dana radilo 14 sati u komadu i Imogen je znala da to ljudima predstavlja problem... zato je za svakoga našla toplu riječ... Pola sata nakon što su otvorili trgovine, stigao je hotel director kako bi s Imogen dogovorio promotivne akcije koje će se održati tijekom idućih nekoliko tjedana

Pet minuta kasnije, kao izašla iz etera, u trgovinu je ušla Megan.

Andri je zastao dah u grlu... njen iznenadni dolazak ga je zatekao i nije se odmah snašao...

MG: - Dobro jutro...
AD: - Dobro jutro... mogu li vam pomoći?
MG: - Mi smo na ti, zar ne?
AD: - Ah, da... zaboravio sam...
MG: - U stvari, trebala sam Imogen...
AD: - Zauzeta je, hotel director je kod nje...
MG: - Malo ću pričekati... ne vjerujem da će dugo...

Megan je nezainteresirano pregledavala police s parfemima, a za to se vrijeme Andro, diskretno izmaknuo u stranu... Pa ipak, bio je dovoljno blizu da u dva koraka stigne do nje i odgovori na pitanja koja bi mu Megan eventualno postavila...

AD: - Želiš li probati neki parfem?
MG: - Me ne, eto... samo gledam... u stvari, čekam da Imogen obavi taj razgovor... valjda će brzo...

Osim njih dvoje, u trgovini nije bilo nikoga...


Joy Division - Love Will Tear Us Apart (album Substance 1977-1980)

Andrina se i Meganina igra munja odjednom ponovno počela uprizoravati... Andro je bio zapljusnut bakrenošću njene kose, pogođen... onesposobljen...

Ponovo se izmaknuo u stranu... ovaj put, tražeći kut iz kojega ju je mogao promatrati, a da ne bude primjećen... Gledajući Megan, zaključio je da on, u biti, nema što od nje tražiti... niti joj ima što dati... Bio je savršeno svjestan da je ona... tako lijepa... i baš zato tako daleka... I bojao se... da se ona one fatalne večeri samo poigravala s njime, želeći ispitati njegov prag tolerancije... procijeniti koliko ga daleko može odvući, gdje ga može ostaviti, napustiti i povući se, kao da se ništa nije dogodilo...

Ništa se ni nije dogodilo... njegova su razmišljanja tvorila babilonske kule u zraku, a pod tim su kulama Andro i Megan govorili različitim jezicima... Bili su samo brodovi koji se mimoilaze u noći, tek su njihovi radari osjetili uzajamnost njihova postojanja, no ti se brodovi, najvjerojatnije, nikada neće sresti... A možda je i bolje tako... možda i jest... njihova bi kolizija bila pogubna... pitanje je tko bi preživio...

Megan se, odjednom, okrenula, i uhvatila Andrin zamišljeni, skrutinirajući pogled... Njegovo je lice oblilo vruće, iznenadno i neugodno crvenilo... nikakav se alibi nije mogao složiti, bio je uhvaćen u nedjelu... a njen je pogled prodirao kroz njegove pore lica, sidrio se u njegovu mozgu i pekao, pekao kao ugriz guje, guje otrovnice... tako neopoziv, tako konačan i bolan... Vjerovao je da će se Megan naljutiti i indignirano napustiti mjesto njegova zločina, no ona se nije pomicala, zarila je noktima još jače, još dublje u njegov mozak i on se već osjećao izgubljenim... ne nađenim... i bilo mu je sasvim svejedno zbog toga... U tom se trenu odlučio predati na njenu strašnu milost i nemilost, a ona je...

Ona je samo razvukla mekane, pune usne u blagotvorni osmijeh i pogledala ga nježno, kao što majka gleda svoje čedo, ali drugačije... milo i blago... i nemilosrdno... Kao Ona Koja Ima Moć Dati Oprost... kao vojska koja se sprema u usudni boj... I kada se iz kuta njenoga oka zaiskrila iskra strasti, Andro je osjetio da je sve dobro... i da je sve u najboljem redu... i da je, ipak, nekim milenijskim čudom, a da ni sam nije znao kojim, potpao pod njezino okrilje, ušao u njezinu Milost...

Ponovno, kao začaran, Andro htjede zaustiti riječ, ali se riječi nisu usudile izići na površinu... i u tom je trenu Andro znao da je izgubljen, poderan i bačen pred njene noge... i sve je bilo dobro... sve je bilo u savršenom redu...

Kada je Andro, iz očaja, primijenio onu istu strategiju koja je upravo bila primjenjena nad njime, osjetio je da se njeno lice mijenja, začuđeno intenzitetom njegove Želje, Volje i Stremljenja... Ustuknuvši, ali samo za mikrometar, ona je dopustila lijevom kutu njenih, terakota-smeđom bojom ocrtanih usana, da prijeđe u defanzivu... dopustila je da taj kut usana iznjedri jedva čujni uzdah koji je parao njene uši, koji je zvonio na uzbunu, koji je vršio nezamislivo nasilje nad njenim zavjetom tišine...

Andro je želio žrtvovati samoga sebe, i na taj način učiniti nedvosmislen Auto da Fe (*1), njegove vjere u nju, a samim time i njegove vjere u Boga, koji je učinio da sve to postane moguće... i stvarno... Odlučno i nepokolebljivo spaljujući sve svoje nečistoće, Andro je čvrsto vjerovao u Njega i u njegovu Redemptorsku Moć...

Stajali su tako, potpuno nesvjesni Svijeta i ljudi oko njih... i već kada je Andro zaustio prisegnuti Njenom Carskom i Kraljevskom Visočanstvu na vječitu vjernost, iz ureda je izašao hotel director, a trenutak-dva kasnije i Imogen.

Imogen i Megan su izustile svega nekoliko riječi i Megan je, s osmjehom koji je sjao intenzitetom dijamanta od nekoliko karata, pozdravila Andru, ostavivši ga da se bori sa svojim mislima...

Dok se Megan udaljavala, Andro je izgubljeno, tupim, zurećim pogledom gledao kroz staklenu stijenu trgovine za njom... Uto je ugledao broskog kapelana, Don Gennara, koji je užurbano obavljao zapovijedani kržni put...

Te je iste večeri, šiban jakim krmenim vjetrom, opet i iznova razmišljao o događajima koje mu je donijelo uskršnje jutro. U daljini, raspršena su svjetla Bezimenog Grada simulirala konstelaciju Corone Australis (*2), a Andro se osjećao izgubljenim... promašenim u prostoru i vremenu.

Sjetno je uzdahnuo, prisjećajući se narodne poslovice koju je, ponekad, znala spomenuti njegova majka: 'Svatko ima svoj križ, a netko i kapelicu'
------------
(*1) španj. – čin vjere
(*2) lat. - Južna Kruna
- 03:53 - Komentari (9) - Isprintaj - #

11.09.2007., utorak

Andro, pars 5. - In principio erat Verbum

Andro je izašao iz bara, vođen primordijalnom željom za povlačenjem u svoju vlastitu osamu, u osamu krme broda... tamo je mogao biti nasamo sa samim sobom, tamo ga nitko nije uznemiravao...

Njegovi su krugovi te večeri bili jako uzburkani i Andro se bojao da će se plimni val preliti preko ruba njegovog tijela, čineći na taj način, nepopravljivu štetu, koju si on nije mogao priuštiti... Brodolom s Lovorkom još ni izdaleka nije bio saniran, a već mu se u glavi vrtio scenarij novog, vjerojatno još goreg... 'Noli turbare circulos meos, Megan!!! (*1) Noli turbare!!! Ne bih to mogao podnijeti...'

Znao je da je blasfemično brzo popio porto, no u toj situaciji nije ni mogao drukčije postupiti... Kapljice porta su u njegovim ustima stvorile rubinsko-crveni film kojeg ništa nije moglo isprati... Osjećao ga je, osjećao je slatkasti miris i aromu oraha i zrelih, krvavih trešanja... i znao je da će ga, od sada pa dovijeka, kad god ga bude pio, uvijek piti s Megan... U nadi da će pušenjem barem ublažiti tu ekstatično nijemu, presnažnu aromu, Andro je proždirao smotke duhana... neumorno, jednu za drugom... bezuspješno, jednu za drugom...

Andro nije znao što bi učinio s iskustvom koje je graničilo s izrazito jakom formom privremene neubrojivosti, koju mu niti jedan Sud ovoga svijeta ne bi uzeo za olakotnu okolnost...

* * *

Trgnuo se iz reminiscencija na proteklu večer... pogledao oko sebe... i shvatio da se njegova cigareta, nehajno naslonjena na rub pepeljare, odavno ugasila... Gdje je??? Gdje se nalazi... nije mu odmah bilo jasno... skinuo je sunčane naočale, protljao krmeljive oči iz kojih se filigranskim mlazom cijedila mliječno-sluzasta tekućina, formirajući nakupinu na njegovim trepavicama... 'O, moj Bože...' pomislio je Andro, tek tada postajući svjesan mjesta, no ne i vremena... 'Koji je danas uopće dan??? A koji datum??? Ili bar nešto od toga, ali brzo... brzo...' Andro nikada nije bio svjestan dana i datuma, onako... istovremeno... pokušavao se prisiliti na razmišljanje... 'Danas je... utorak??? Petak???' Nije išlo... 'Datum... datum...' pomislio je i jedva je uspio, nakon iscrpljujućeg mozganja prizvati u svijest činjenicu da ima datumar na satu... 'Bože, kako sam glup... ili glup - ili spržen... valjda to tako mora biti...' pomislio je... Bio je 12. travnja... 13 sati 34 minute i 11 sekundi... zagledao se u najdužu, najbržu kazaljku, koja je nesmiljenom žestinom kružila u nekom začaranom krugu, odrađujući glupav posao za koji ni sama nije bila uvjerena da ima nekog krucijalnog smisla... Ona se vrtila i vrtila... vrtila i vrtila... i Andro se vrtio s njom, vrtio se nesmiljenom žestinom... i upao u svojevrsnu crnu rupu druge dimenzije... a da ni sam nije znao na koji način... Počeo je osjećati prve, najznačajnije simptome vrtoglavice, ono odvratno meko znojenje ruku, pa se, zabacujući glavu unatrag, svom svojom težinom ukopao u naslon stolice... grašci znoja su se počeli skupljati na njegovom čelu, i veselo se, kao niz brijeg počeli spuštati prema njegovim obrvama, licu i usnama... Vrtoglavica je izuzetno dobro odradila svoj posao i dovela ga, posredstvom svojevrsne metalno plave crvotočine u vremenu, u ono drugo vrijeme - daleko vrijeme, bezbrižno vrijeme... od kojega danas nije bilo ni spomena...

Nekih devet godina ranije, točnije, 1992. godine, Andro je ushićeno očekivao otvorenje izložbe grupe Irwin u njegovom, u ono doba, omiljenom kafiću... Kafić se nalazio u njegovom Gradu i imao je status kultnog mjesta... ne status 'špice', iako su se u njemu pojavljivali svi oni koji su željeli vidjeti i trebali biti viđeni, već upravo radi izložbi... koje su nadilazile granice njegovog Grada, ali i šire... mnogo, mnogo šire... Ni ne mičući se iz Grada, tijekom 15-ak godina, vidio je izložbe mnogih izuzetno kvalitetnih autora, od Roberta Mappelthorpa, preko Roya Lichtenstaina, Richarda Serre, Andresa Serrana do Marka Modica i grupe Irwin.

Andro nije volio otvorenja izložbi... oduvijek se grozio gnjecavih bezmirisnih kanapea sumnjive krem boje, koji su se posluživali uz falš pianino-glazbu i obvezatnu čašu bijelog vina... U privitku se, kao svojevrsna neponištena taksena marka, uvijek dostavljalo mišljenje Znamenitog Stručnjaka-Kritičara, koji je nadahnutim prigodničarskim govorom, polupatetičnim glasom, redovito i u pravilu panegirički slavio "oniričke, gotovo eteričke svjetove duše Majstora, koji u svome intergalaktičkom putovanju kroz eklektičke svjetove ruši malograđanski svjetonazor, ili pak gradi mostove između današnjice i jednog, jamačno boljeg, Sutra..." Pppfffuujjj!!!... Stoga je, uz uporabu krajnje samokontrole i discipline (jedva-jedvice) dočekao iduće jutro, kada je, nesmetano od bilo koga, mogao razgledati izložbu od koje je mnogo očekivao... Zamolio je šeficu da ga pusti na marendu (*2), i ona ga je (znajući da je to Andro izuzetno rijetko tražio), rado pustila... Kafić se nalazio samo nekoliko minuta udaljen od njegovog radnog mjesta... Stigavši, sjeo je za stol za kojim je imao najbolji pregled situacije... Naručio je (pogađate, zar ne??? :)) Op. A.) cappuccino... i znatiželjno pogledao oko sebe... Već je na prvi pogled ustanovio da su izložena djela, po njegovom skromnom sudu, bila vrhunske kvalitete... Ehhh, kad bi bar bio pijani ruski grof... sve bi to pokupovao i uživao u toj ljepoti svakoga slobodnog trenutka... međutim, on to nije bio, pa se morao zadovoljiti s time da to svoje bogatstvo dijeli sa svekolikim pučanstvom...

Iako je daleko najmarkantnja bila slika crnoga grčkog križa na bijeloj podlozi, koja je, bila zaštitni znak cijelog pokreta Neue Slowenische Kunst, ali i leitmotiv, koji se provlačio kroz mnoga njihova djela, Androvu je pozornost privukla mala plastika, dakle nešto što bi se danas nazivalo 'instalacija'... ona se sastojala od starinskog, plehnatog, priprosto-seljačkog dubokog tanjura, kojeg je i sam imao priliku mnogo puta vidjeti kod bake na selu... Na njega je bilo pričvršćeno srce opasano bodljikavom žicom, koje kao da je bilo živo izvađeno iz nečijeg tijela... Cijeli je ensamble bio odmaknut od samog tanjura dva do tri centimetra. I tu je Andro učinio kobnu grešku... Privučen tim čudnovatim, mračnim i mističnim predmetom, kao ruskom ikonom Krista Pantokratora iz nekog XV, XVI stoljeća, Andro se uvukao sa njene stražnje strane, točno između srca i tanjurske, bolesno hladne podloge... Vrijeme je brzo curilo... morao se vratiti na posao... Žurno je platio kavu i izašao...

Nakon što se vratio u ured i sjeo za svoj stol, odjednom je počeo teško disati... srce mu je počelo luđački bubnjati, osjećao se izuzetno loše... Kolegica je, ulazeći u njihov ured i sjedajući za stol, odmah primijetila da s Androm nešto nije u redu... on je sjedio duboko zavaljen u svoj stolac, mrtvačko blijedog izraza lica... i nije se micao...

KO: - Što ti je, Andro??? Nije ti dobro?
AD: - Ne osjećam se baš najbolje...
KO: - Što se desilo??? Pa sada si se vratio s kave i bilo je sve u redu... Što ti je???

Andro joj je u grubim crtama opisao njegov mistični, ludi doživljaj... ni sam nije mogao vjerovati suludim riječima, koje su izlazile iz njegovih usta... No, kolegica se nije smijala, već je, zabrinutog izraza lica rekla:

KO: - Da si se smjesta vratio tamo i izašao iz slike na isti način na koji si ušao!!! Jesi li me razumio!!! Kreni!!! Odmah sada!!!
AD: - Ma nije mi ništa... biti će sve u redu...
KO: - Odmah kreni!!! Nemoj gubiti ni trena!!! Diži se!!!

Andro je bio prisiljen poslušati kolegicu... nije mu bilo drago, ali, poštovao ju je i cijenio... Ona je bila dvadesetak godina starija od njega, voljela ga je, kao što je i on volio nju... Često znala reči: 'Volim te kao vlastitog sina kojeg nikada nisam imala...'

Dok se užurbano vraćao u kafić, brinulo ga je što će konobarica misliti o njemu... malo ode, pa se malo vrati... zaista čudno i nadasve sumnjivo ponašanje... Kada je vidio da je, umjesto nje, došla jedna druga, bilo mu je izuzetno drago... Ponovno je naručio... pogledao sliku od koje je strepio... i učinio ono što mu je Kolegica savjetovala... četveronoške se ušuljao u sliku, skvrčio i nakon nekih tridesetak sekundi, uspravljen, izašao iz nje... Istoga je trena osjetio olakšanje kao da mu se velika kamena gromada strovalila sa srca...

Andro se stresao, sjećajući se te scene... i odmah je postao svjesan svega... Ustao je, platio, i krenuo natrag prema brodu... Iako je ono što je proživio bilo teško i iscrpljujuće, osjetio je neki novi polet, neku novu svježinu... Rano poslijepodnevno sunce je grijalo njegova izmučena pleća i on se prepustio milovanju njegovih zraka...

Galebovi su kliktali, tražeći zalogaj ručka... sve se pripremalo za poslijepodnevni mir...

Da su sljedećeg dana bili u Khiteri, mogao je svjedočiti samo temeljem lažnog sjećanja koje mu je u mozak usadila Soledad... nije se ni sjećao prethodne večeri, kada su, u smiraj dana napustili Rodos...

Jutro nakon Khitere Andro je odradio poletan i čio... Premda su se tmasti, olovom začinjeni oblaci prijeteći skupljali, nagovještavajući Veliku Subotu, uplovljavanje u La Vallettu ga je silno veselilo...

Tog poslijepodneva nije želio biti društven... Među prvima je sišao s broda i zaputio se dugom šetnicom prema uzbrdici... stigavši u podnožje brda, primijetio je da putokaz s natpisom centar vodi uzbrdo, pa se, laganim korakom zaputio u tom smjeru... Uzverao se dugom uzbrdicom, uspeo se uz premnoge stube, no cijeli je taj napor itekako vrijedio truda...

Prošavši kroz glavna gradska vrata, ostao je iznenađen slikom... ljudi su se doslovno slijevali u potocima... Vozeći najzahtjevniji slalom sezone, krčio si je put prema tvrđavi Svetog Elma...

Osjećao se zahvalno, osjećao se jako dobro... i uživao u svakom trenutku ljepotom okupanog grada... Stigavši do vidikovca pokraj tvrđave, pogled koji je mu je bio pružen ostavio ga je zabezeknutog, malog i beznačajnog... I njegova je duša počela pjevati, zapjevala je njemu naljepšu Pjesmu:

(1) In principio erat Verbum,
Et Verbum erat apud Deum,
Et Deus erat Verbum.
(2) Hoc erat in principio apud Deum.
(3) Omnia per ipsum facta sunt:
Et sine ipso factum est nihil, quod factum est.
(4) In ipso vita erat,
Et vita erat lux hominum:
(5) Et lux in tenebris lucet,
Et tenebrae eam non comprehenderunt.

Biblia Sacra, Novum Testamentum, Evangelium secundum Ioannem (1, 1-5) (*3)

Ali, on je jako dobro znao da riječ može i ubiti. Brže nego metak, podmuklije od hladne oštrice kame...

Kada se vraćao iz Oluje, ljudi su klicali Osloboditeljima (o, da, tako su ih nazivali)... Nikada neće zaboraviti kada su njihovi autobusi s razvijenim trobojnicama prolazili kroz Rijeku... i sve one ljude koji su ostavljali svoj svakodnevni posao i dočekivali ih, trubeći, veseleći se, pjevajući... darujući na taj način dio sebe kao svoje, vlastito učešće u radosti ratnika...

Vrativši se kući puna srca, želio je zagrliti svakoga... pa tako i svoju dobru prijateljicu... koja se, kada je došao samo na korak do nje, izmaknula rekavši: 'Smrdiš...'

Htio joj je svašta izreći... kako je on toga svjesan, kako i sam sebi smrdi... kako baš i nisu imali vode u izobilju... kako je, jedne žedne noći pio kišnicu koja se slijevala niz oluk u njegove šake, zahvaljujući dragome Bogu na njoj... kako, uostalom, nisu išli na piknik, nego u rat... Htio joj je skresati to, kao i tisuću drugih, strašnih riječi...

No, rekao je samo: 'Oprosti... Neću ti smrditi nikada više.'
-----------
(*1) lat. - Ne diraj (ne kvari) moje krugove, Megan!!!
(*2) lok., ist. - kont. = gablec
(*3) lat. – citat:
(1) U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
(2) Ona bijaše u početku u Boga.
(3) Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
(4) u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
(5) i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Biblija, Novi Zavjet, Evanđelje po Ivanu (1, 1-5):
(prijevod s grčkog izvornika: Bonaventura Duda i Jerko Fućak, Op. A.)

- 04:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

10.09.2007., ponedjeljak

Andro, pars 4. - Non mihi, Domine, non mihi, sed nomini Tau da Gloriam


Anastasia - Final (from 'Rosenkrantz & Guilderstern Are Dead') (album 'Melourgia')

NON MIIIHIII DOOOMINEEEEEE!!! NON MIHI, DOMINE, SED NOMINI TAU DA GLOOORIAAAAM!!! (*1)

Zrak je bio rasparan, a potom i ukočen tim strašnim pokličem kojeg je vojvoda Bertrand de Granmercy ispustio iz svojih umornih pluća svom snagom...

Non miiiihiii!!!!....

Riječ se prelomila, a Bertrand je osjetio željeznu bol tik iznad lijevog boka... Toplina gnejcave krvi pomiješana s parom koja je sukljala iz nosnica njegova konja prepukle desne stražnje noge, koji se koprcao tužno njišteći, prekrila je sniježno bijeli ogrtač i stremila ka grimiznom križu izvezenom preko njegovih grudi. Vojvoda je otupljelim pogledom smlavio mameluka koji mu je jataganom rasparao bok...

S mačem kovanim samo za njega u Damasku, potrčao je za njim, nesvjesan prostora i vremena, nekoliko desetaka koraka... I kada je mameluk bio na sam dohvat ruke, premda je Bertrandlova želja bila da mu cijankalijsko-žuto odrubi glavu - stao je... ispustio stravičan krik iz crnog ponora duše i pustio ga je da pobjegne...

Toga je dana dotad netaknuti, djevičansko-bijeli pijesak obale, kojoj se kraj nije mogao dosegnuti neprekinutim pogledom, bio prekriven nepreglednom masom osakaćenih tjelesa koja nikada neće dočekati ukopa, već samo i isključivo lešinarsku kliku, koja je već čekala u prikrajku, primičući se svaki puta sve suženijim koncentričnim krugovima... Bitka kod Tira je bila gotova... a preživjelih, osim njega, nije bilo...

Uto je začuo zapomažući mrmljaj: 'De Granmercy!', tek nešto jači od požudnog kliktaja lešinara... 'De Granmercy!!! Nemoj me ostaviti sama!!!'

Ogledao se... nije vidio nikakovih kretnja, već samo mrtva tjelesa, nagomilana u nekom morbidnom, Đavoljem piru... Tek je tada uočio Jeana de Villiersa, koji je, klečući, držao sasječenu i smrvljenu desnu ruku i očima iz kojih je izvirivao beznadni očaj dozivao Bertranda... Niz desnu mu se sljpoočnicu slio mlaz slane krvi, koji se već bio gotovo skorio...

'Jean!!!' povikao je vojvoda... 'Evo me, stižem... Jeaaaan!!!'

Jean je bio u lošem stanju... Bertrand ga je spremio svoj mač u korice i uhvatio go ispod plećki, pridržavajući ga ispod pazuha... Još ih je samo petnaestak koraka dijelilo od mora... vojvoda se još jednom okrenuo i zabrinuta čela želio uvjeriti da ih nitko od progonitelja ne slijedi... Ponovno je pogledao na pučinu, gdje je par stotina koraka dalje, bila usidrena mletačka galija... vidio je da je galija u more spustila maleni čamac, koji je trebao doći po njih... Bertrand ih nije želio čekati na rubu obale, pa je, i dalje podupirući Jeana, zakoračio u more... Nakon nekoliko koraka, kada im je voda došla do iznad pojasa, Bertrand je polegao Jeana i, pridržavajući mu glavu iznad površine vode, zaplivao prema čamcu... Morska je voda grizla njihove rane, pretvarajući ih u živu, narančasto-žutu vatru... Jean je, nedugo zatim, zaokrenuo očima i onesvijestio se...

Nekoliko minuta kasnije, spasenje su našli u okrilju čamca koji ih je, uzburkanom sivom moru usprkos, dovukao do galije... krenuli su u Famagustu, na Cipar...

* * *

Andro se trgnuo iz mučnoga sna, obliven znojem... još uvijek ležeći na krevetu, požudno je hvatao eterične čestice toliko potrebnog zraka...

Konačno je poklopio budilicu koja ga je izbavila iz ludila sna... Morao se ustati... ustati i spremiti se... jučer se sa Soledad dogovorio da će u 9 sati sići na kopno i razgledati Rodos... bez obzira na to što se osjećao vrlo loše, i što je još uvijek bio pod utjecajem stravičnoga sna, nije želio prekršiti danu riječ... nije je želio iznevjeriti...

Dok se brijao, pred očima su mu se vukle teške i nezamislivo okrutne slike... mučnina mu je bila već na rubu grla i osjećao je da će, vrlo brzo, povraćati... Čemer koji je izbacio iz tijela bar je malo olakšao njegovu dušu... Nije shvaćao otkuda mu te slike... nije bio siguran da li ih je vidio u snu ili na javi... ili pak u onom, nejasno razgraničenom trenu između ta dva stanja... krajnji naturalizam slika ga je jako opterećivao... No, sada više nije želio razmišljati o tome...

Kada je sišao s broda, ugledao je Soledad... ona je nestrpljivo cupkala na mjestu, i kada ga je vidjela, počela mu je nervozno domahivati...

SO: - Idemo, André, idemo... nemam cijeli dan vremena... moram još oprati rublje...
AD: - Evo me, stižem...

Dok su užurbano hodali nekoliko stotina metara dugim putem uz rub gradskih zidina sve do ulaza u grad, Andro je promatrao kamenje zidina iz kojeg je, gdjegdje počela nicati trava... To je kamenje bilo smeđe, izgrizeno od mnogih oluja tijekom cijelog niza stoljeća - imalo je posebnu patinu...

Kada su ušli u grad, Andru se učinilo da je vrijeme ostalo isto kroz stoljeća... samo su mnogobrojni restorani i trgovine kvarili taj dojam... Užurbano hodajući kadkad užim, a ponekad širim ulicama, stigli su do Palače Velikog Meštra reda Malteških vitezova... ušli su razgledati palaču... građevina je bila ogromnih proporcija, opasana debelim fortifikacijskim zidovima, koji su svojom moći naglašavali obrambenu ulogu gradića tijekom srednjeg vijeka... Soledad to nije previše zanimalo i ona ga je požurivala da što prije završe s posjetom... Kada su već bili u blizini izlaza, Andro je ugledao jedan drveni pisaći stol s mnoštvom pretinaca... Soledad je pogledala pogledala u vodič i pročitala:

SO: - Ovo je bio radni stol Velikog Meštra...
AD: - Da, ali nije stajao na ovom mjestu...
SO: - Što kažeš, André?
AD: - Ništa, ništa....

Odjednom ga je obuhvaio ledeni znoj i Andro se počeo tresti, kao u ognjici... Morao je izaći... izaći sada i odmah... i to po svaku cijenu...

AD: - Hoćemo li poći, Soledad, molim te...
SO: - Idemo... Otkud sad odjednom žurba???
AD: - Ne osjećam se baš najbolje...
SO: - Ništa, idemo odmah na brod... grad ćemo obići za dva tjedna, kada se ponovno vraćamo...
AD: - Ja bih ipak negdje sjeo i popio kavu...
SO: - Morala bih ići... hoćeš li moći sam?
AD: - Moći ću... vidimo se kasnije...

Andro je krenuo u suprotnom smjeru od onoga kojim se zaputila Soledad... izašao je kroz monumentalna gradska vrata i kao teletransportiran, našao se u modernom, mondanom centru koji sa starom jezgrom nije imao nikakovih dodirnih točaka... Sjeo je na klupu, koja se kupala u hladovini staroga bora... osjećao je lagani morski povjetarac koji mu je izuzetno godio...

Pogledom je zaokružio vidokrug... grad je vrvio ljudima, iako se podne već dobrano približilo... turisti su, gužvajući vrećice prepune svakojakih suvenira, hodali nekim, samo njima poznatim itinerarom... Jedna je majka vukla za ruku djevojčicu staru 3-4 godina... dijete je odbijalo poslušnost i, premda nije plakalo, dureći se, pokazivalo svoj stav prema ostatku svijeta... prodavač sladoleda pokušao je rasprodati sav sladoled prije ručka, i krenuti na zasluženi poslijepodnevni počinak... konobari su hvatali potencijalne goste za rukav, uvjeravajući ih da je, upravo samo nijhov (i ničiji drugi) najbolji restoran na cijelom otoku, a možda i u cijelom poznatom Svemiru...

Andro je, u daljini primijetio jednu zgradu osebujne arhitekture, neuobičajene za Rodos... vidjelo se da je novijeg datuma, pretpostavljao je da je građena nešto prije drugog svjetskog rata... Otvorio je kartu i sudeći po položaju i suodnosu s drugim zgradama, ali i drugim karakteristikama grada, zaključio je da se najvjerojatnije radi o zgradi Prefekture Dodekaneza, za koju je pisalo da je sagrađena za vrijeme talijanske okupacije otoka, a koja je u to doba Guvernerova Palača...

Još uvijek slabašan i umoran, Andro se nekako pridigao s klupe i krenuo prema obližnjem kafeu... sjeo je u hlad, otkuda je imao odličan pregled i prema luci, kao i prema zgradi Prefekture... Uživao je u njenim formama, koje su prizivale gotičke uzore, osobito one venecijanskog tipa... Prefektura je bila obrubljena pretjerano širokim gotičkim lukovima koji su tvorili svojevrsnu lođu ... Kafe nije bio previše napućen i u njemu je vladao podnevni mir, koji mu je jako godio... Nakon što je dobio naručeni cappuccino, vidio je da se na njegovoj pjeni nalazila nekakva prašina oker boje, za koju je odmah posumnjao da je cimet... Vrškom žličice probao je nekoliko zrnaca smeđe prašine, i uvjerivši se da je bio u pravu, ostrugao ih je na rub tanjurića... Andro je mrzio cimet, a nikako nije mogao razumijeti zašto ga grci stavljaju na cappuccino... otpio je gutljaj smeđe pjene pomiješane s kavom i konačno je bio zadovoljan...

Nekako je morao srediti misli... nije znao što mu se to desilo u Palači Velikog Meštra... i to ga je plašilo... Otkud mu takve misli? Što se to događalo s njime? Andro to nije mogao dokučiti... mučio ga je i noćašnji san, ali mu je odbijao pridavati ikakvu veću pozornost... ipak je to samo bila noćna mora...

Morao je prekinuti s negativnostima... prisilio se razmišljati o nečem pozitivnom... o nečem lijepom... i to ga je podsjetilo na sinoćnji događaj...

* * *


Thievery Corporation – Indra (album 'The Mirror Conspiracy')

Kada je Megan došla do njihovog stola, Andro je tiho ustao i ponudio joj slobodnu stolicu koja se nalazila s njegove lijeve strane...

Megan je sjela i prekrižila bjelokosno duge noge... istovremeno je, što Andri nikako nije moglo promaknuti, popravila rub haljine, koji je poslušno legao na svoje mjesto, tik ispod koljena... ispravila je jedan plamenasto neposlušni pramen kose, koji je, svjestan svoje izuzetno bitne uloge, zaplamtio neuobičajeno žarkim sjajem... Bakar je iskrio u zraku, a Megan je Andri uputila dugi ispitivački pogled... Andro je dvojio da li da svrne pogled na kutiju cigareta, te da na taj način zabavi ruke i oči, ali je ipak odustao... Pogledi su im se sreli i tijekom jednog cijelog eona, možda čak i dva, oni su se netremice promatrali širom otvorenih očiju, širom otvorenih duša... Atmosfera se pušila od silne koncentracije nevidljivih energetskih silnica... energija se obostrano razmjenjivala i umnožavala... Sve je prijetilo katastrofom hirošimskih razmjera, no niti Megan, a niti Andro nisu željeli, a niti su mogli prekinuti taj začarani strujni krug... Andrina se desna ruka lagano podigla s naslona stolice i on je, savršeno uglađenom kretnjom, stigao do čvora kravate i provjerio da li je s njime sve u najboljem redu... a nakon toga je ruku, istom tom savršenom kretnjom položio natrag na naslon... Imao je osjećaj da je prikovan za stolac, vezan nevidljivim remenima i da čeka fatalni udarac... da netko konačno i neprijeporno povuče ručicu i da se strujni krug zatvori, pa da kroz njegovo tijelo prostruji odlučni, nesprječivi udar, onaj udar koji će konačno dati olakšanje i mir njegovu uzburkanom umu... Međutim, nitko nije želio preuzeti tu odgovornost... Dok su se Andrine misli smjenjivale u njegovoj glavi strahovito munjevitom brzinom, Megan je i dalje vodila nesmiljenu borbu s Pramenom... to joj je na neki način, davalo utjehu alibija... Imala je dojam da je svojim pogledom dosegla nepresušno dno Andrine duše te da se sada mora ili usidriti, ili izbaviti na površinu očajnički hvatajući dah... Ruke su joj se znojile... Andrina je desna ruka već počela nervozno poskakivati u nepravilnim intervalima, to je poskakivanje bila predigra tiku i Andro je protrljao ruke, pokušavajući, na prilično neuspješan način, osušiti mokre dlanove... Oči su im se iskrile i u njihovim je kutevima već stajala skrivena čežnja... neizreciva... neizrečena... Zašto je vrijeme stalo? U tom je vremenskom paradoksu, koji nije trajalo više od dvije-tri sekunde realnog vremena, Megan znala Andrine misli u potpunosti, isto kao što je i Andro vidio cijeli njen svijet, sve njene kontinente, zaljeve oceane i otoke... i ono što su oboje vidjeli, bilo je dobro...

Njihovo bi uzajamno propitkivanje čvrstoće živaca još dugo trajalo da Imogen, konačno, nije prekinula tu užarenu tišinu koju se moglo rezati žiletom:

IM: - Megan, ovo je naš novi kolega, André
MG: - Drago mi je, André... Kako si?
AD: - Dobro, hvala... Svidio mi se vaš show...
MG: - Hvala na komplimentu... lijepo od tebe...
JS: - André je Riccardov cimer... zar ne André?
AD: - Da, iako mogu reći da ga baš pretjerano i ne viđam...
JS: - Možda je i bolje tako... hiiihiiiiihii...
IM: - Ma daj, molim te, Jessica... André nije Riccardov tip...
AD: - Sva sreća...
JS: - A tko je tvoj tip, André?

Andro je žarko želio izreći svoje skrovite misli, ali ih, jednostavno, nije mogao izustiti... Uto je došla i konobarica...

IM: - André nam je malo sramežljiv, Megan zar ne?
MG: - Da... ali, neka se ne brine... ispravit ćemo to!
JS: - Što ćemo popiti?
AD: - Stvarno ne bih znao...
IM: - Ja bih gin-tonic...
JS: - Za mene votka-juice...
MG: - Ja bih porto...
AD: - Paaa... može i za mene...

Androvo je raspoloženje bilo vrhunsko, no počeo ga je hvatati užasan umor... Sve je bilo u najboljem redu, no ipak... Ova ga je 'emotivna procjena' koštala i više no što je želio priiznati... Glava mu je počela lagano tonuti na lijevo i dolje i to mu je bio znak da se sprema potpuni gubitak svijesti...

AD: - Sutra smo u Rodosu, zar ne?
IM: - Da... želiš li izaći s nama? Mi ćemo krenuti do grada oko 9 sati...
AD: - Vrlo rado, međutim dogovorio sam se sa Soledad...
JS: - Baš šteta...

Andro je na brzinu popio svoj porto i počeo pospremati cigarete i upaljač... ova ga je večer iscrpila, želio je platiti račun i pobjeći... glavom bez obzira...

AD: - Volio bih platiti račun i povući se na počinak, inače sutra neću biti u formi za obilazak grada...
IM: - A ne, ne... ja sam te pozvala i ja častim...
AD: - Ali...
MG: - Nema ali, André... šefica je tako naredila...
AD: - Kad je već tako, zahvaljujem... laka vam noć, moje dame...
IM: - Laku noć, dragi...
MG: - Laku noć...
JS: - 'noć... Lijepo spavaj...

* * *

A sada, lijepo priznajte vašem stričeku Adwocatusu: zar vas nisam barem malo izferfremdao??? :))) Hoću reći, čovjek očekuje love story, kad ono... krvi do koljena... :)))

Bilježim se, s osobitim znacima štovanja,
Vaš

Adwocatus Dyabolly
----------
(*1) lat. – Ne meni, Gospode! Ne meni, već imenu Tvome podari Slavu!
- 03:03 - Komentari (9) - Isprintaj - #

09.09.2007., nedjelja

Andro, dio 3. - Velázquezova Infanta

Iduće se jutro probudio u Cataniji... još uvijek premoren od dugog puta, odlučio je jutro provesti odmarajući se ... probudio se relativno rano, spremio se i izašao na gornju, otvorenu palubu... mislio je samo i isključivo na kavu... sjeo je za stol na terasi bazena, licem okrenutim prema gradu i promatrao ga... grad je žurio... u daljini horizonta vidio je dva krana koji su se ritmički naizmjenično gibali u rasponu od devedeset stupnjeva od vertikale, jedan prema desnoj, a drugi prema lijevoj strani, mimoilazeći se u njihovoj tangenti... more je bilo industrijski sivo i jedva je čekao da isplove...

Dani koji su uslijedili neposredno nakon što se Andro ukrcao na brod, nisu mu ostali u sjećanju... posla je bilo i previše, a on se još uvijek teško snalazio na brodu... sve mu je bilo neobično...

Luke su se smjenjivale jedna za drugom... Alexandria, Limassol, Antalya... imao je dojam da brod, u stvari, stoji na mjestu, a da netko preko noći mijenja ploče s imenima luka i svom drugom pripadajućom scenografijom... Tek je u Limassolu, po prvi put od ukrcaja, sišao s broda... do tada je slobodno vrijeme uglavnom provodio u čitanju i odmoru... Dani su bili naporni, radilo se puno i on je bio prilično umoran... dijelom i zbog toga što se trebalo akomodirati na novu sredinu, na ljude koji su ga okruživali...

Dani su se brzo izmjenjivali, crkavali su kao muhe...

Antalya je Andri donijela odmor i spokoj... šetao je gradom s kolegicom, peruankom Soledad... Ona je već mnogo puta bila u tom gradu, poznavala ga je kao vlastiti džep... provela ga je kroz zavojite uličice staroga grada, od Hadrijanovih vrata sve do tvrđave koja je stražarila nad marinom... Svidjela mu se kombinacija antičkog, otomanskog i suvremenog u gradu...

Atmosfera u gradu je bila opuštena, trgovci zlatom i tekstilom mamili su kupce da uđu u njihove trgovine... Soledad je željela kupiti par naušnica, pa su ušli u jednu zlatarnicu... Dok je ona isprobavala naušnice, Andro je časkao s trgovcem, kojeg je apsolutno sve zanimalo... kada mu je Andro rekao da je iz Hrvatske, povikao je: 'Croatia! Hirvatistan!!! Šuker!!! Šuker!!!'

Žustrim je korakom došao do vrata trgovine i dozvao nekoga... Andro je vidio klinca od svojih sedam-osam godina koji je nekamo hitro potrčao... nakon samo nekoliko minuta, dječačić se vratio s poslužavnikom na kojem su stajale tri šalice čaja...

TRG: - Probajte, probajte... ovo je čaj od sušenih jabuka...
AD: - Baš i ne volim jabuke, ali ću ipak probati...

Već standardnom, uobičajenom kretnjom, Andro je posegnuo za čajem... kako je prstima dohvatio čašu, shvatio je da je učinio kobnu grešku... čaša je, naime, bila od vrlo tankog, vatrostalnog stakla, koje je izuzetno dobro prenosilo toplinu (OK, OK, vrućinu) čaja na Androve jadne prste i on je jedva suspregnuo krik, koji se zaustavio na posljednjem milimetru njegovih glasnica... Od muke su mu gotovo suze krenule na oči, no, Andro nije želio ispasti mlitavac i nonšalantno je spustio čašu na rub staklenog pulta ispod kojeg su me se smijale zlatne narukvice, srebrni prsteni kao i nepregledna masa poludragog kamenja, od kojih su jantarne ogrlice bile daleko najglasnije... svojom su se ambrastom žuto-smeđe-crnom bojom upravo kezile, pokauzjući svoje zube... U jednom je trenu Andro mogao priseći da je jedan komarac, što li, iako zarobljen u ćilibarskoj strukturi, zadovoljno trljao prednje noge, podrugljivo se smijući budalašu... Andro je krišom pogledao Soledad, koja je polako apsorbirala mirišljavu tekućinu, tu i tamo umačući kocku šećera u čaj... i tada je shvatio u čemu je trik... Soledad je čašu s vrućim čajem držala na dlanu skupljenom kao da će u njega smjestiti dvije žlice vode...

SO: - Peče, zar ne?
AD: - Malo...
SO: - Ne brini, prvi puta svi nasjednu...

Osmjehnuvši se, izvadila je novčanik iz torbice i platila trgovcu naušnice, koje su se već veselo ljuljale na njenim ušima...

Iako je mislio da mu se neće svidjeti, Andro je probao čaj koji je sada već bio pristojno mlak... bio je odličan!... Aroma je bila ugodna i Andro je malo-pomalo pijuckao, razgovarajući s trgovcem:

AD: - Pa zar vi ne pijete kavu?
TRG: - Ne... uglavnom pijemo čaj...
AD: - Interesantno... kod nas postoji poslovica koja kaže da osoba koja pije puno kave, pije kavu kao turčin...
TRG: - Ma to su izmišljotine... pijemo čaj jer čaj osvježava i vraća izgubljenu tekućinu...

Naravno da Sulejman, kao i svaki drugi pravi trgovac, na njihovom odlasku nije propustio dati im posjetnicu, rekavši:

TRG: - Što god da vam treba, stojim vam na raspolaganju... ali, ne samo što se tiče moje robe, već i bilo čega drugoga... vi samo recite...
AD: - Hvala vam i doviđenja!

Izašavši iz trgovine, Andro se ogledao oko sebe... Sunce je popodnevno lijeno pržilo malobrojne domoroce koji su ih znatiželjno promatrali... krenuli su prema stajalištu, na kojem je već čekao autobus koji ih je trebao vratiti do putničke luke, udaljene nekih 6-7 kilometara od centra grada... dok su se vraćali ka putničkoj luci, Andro je znatiželjno promatrao grad... kako je gužva gradska vreva gubila na intenzitetu, počeli su se nizati mnogobrojni hoteli... Pogled je sezao kakvih desetak kilometara u daljinu i Andro je vidio da je cijela obala, u stvari, jedna dugačka pješčana plaža, na čijim su rubovima nicali hoteli kao gljive poslije kiše... Prošli su pored sveučilišnog kampusa, ograđenog visokim zidom, a u daljini su se razabirale planine, koje su se okomito uzdizale nekoliko stotina metara u vis, gotovo iz samoga mora...

Kada su silazili s autobusa, Soledad i Andro su ugledali Imogen, koja im se nasmiješila i mahnula da dođu do nje...

IM: - Večeras isplovljavamo tek oko 21 sat, pa nećemo ni otvarati dućane... taj jedan sat koliko bi radili, stvarno se ne isplati otvarati ih... Umjesto toga, mogli bismo otići na predstavu, a poslije na piće... što kažete?
SO: - Ja sam za... a večeras je ionako kapetanova večer, zar ne?
IM: - Da, večeras je gala-večer, to znači nikako uniforma, već odijelo, Andro! Hoćeš li doći na predstavu s nama?
AD: - Pa što ja znam...
IM: - Dođi... Jessica, pjevačica, ima stvarno odličan glas, a ni plesači nisu loši, dapače...
AD: - Dobro...

Sišli su do kabine i polako se spremili... Predstava je počinjala u 22 sata, tako da su imali dovoljno vremena... Riccardo, Androv 'cimer' koji nikada nije spavao u njihovoj kabini, pojavio se na tren, obukao odijelo i misteriozno nestao...

S Imogen su se dogovorili da se nešto prije 22 sata nađu kod ulaza u kazalište, koje je zauzimalo pramčani dio treće i četvrte palube broda... na trećoj je palubi bio parter, a na četvrtoj su bili balkoni... Imogen ih je čekala kraj ulaza na trećoj palubi...

IM: - Drago mi je što si došao, André... neće ti biti žao...
AD: - I meni je drago, šefice...
IM: - Možeš me zvati Imogen, André...
AD: - Da, šefice...

Nasmiješila se... osjetila je da Andro poštuje njen autoritet i da mu je teško zvati je osobnim imenom... uhvatila ga je pod ruku i povela u kazalište... našli su nekoliko slobodnih mjesta u stražnjim redovima...

IM: - Ne smijemo sjesti u prve redove, radi gostiju... no, bez obzira na to, i odavdje ćemo sasvim pristojno vidjeti program...
AD: - OK

Sjeli su - Andro u sredini, Imogen s Androve desne, a Soledad s lijeve strane. Uskoro su se pogasila svjetla... i na pozornicu je ušla vrlo zgodna plavuša od kojih 25 godina, odjevena u crnu svečanu haljinu s naramenicama i izrazitim dekolteom...

IM: - To je Jessica... ona mi je prijateljica... pridružit će nam se kasnije...
AD: - OK...

Jessica je počela s točkom... zaista je bila jako dobra u svom poslu... nakon prve pjesme, pridružio joj se muškarac, za kojeg mu je Imogen rekla da se zove Roger i da je gay... otpjevali su jedan lijepi duet... Nakon što su završili svoju točku, publika ih je ispratila burnim apaluzom i zvižducima odobravanja... Jessica je otpjevala još jednu pjesmu i uz duboki nakolon, nestala iza zastora pozornice... Uslijedila je kraća pauza...

IM: - Jessica je nesretno i smrtno zaljubljena u prvog oficira stroja, nekog talijanskog fićfirića, koji kod kuće ima ženu i malo dijete... jadna ona... ona to zna, ali si ne može pomoći... baš se pravo zaljubila...
AD: - Da li se to često događa na brodu? Mislim, da se netko zaljubi u nekoga?
IM: - O da, dragi... i češće nego što misliš... Evo, recimo tebi dajem... mjesec dana...
AD: - Eto, sad ću se zacrveniti... ma tko bi mene htio??? Pa ja sam sav neugledan...
IM: - Pusti ti to, već su se kod mene raspitivale o tebi....
AD: - Raspitivale??? Znači, više od jedne???
IM: - O, da, dragi...
AD: - I što ste im rekli?
IM: - Da si slobodan, barem koliko ja znam... ili nisi?
AD: - Pa, u stvari, da... jesam...
IM: - Vidjet ćeš i sam, stvari na brodu su vrlo jednostavne i spontane... Ipak smo svi mi jedna velika obitelj i ljudi na brodu ne vole komplicirati stvari... ako se nekoj osobi sviđaš, ona će te to i vrlo direktno pitati...
AD: - Pa dobro...

Razgovor je prekinuo ulazak plesačica na pozornicu... bile su odjevene u las vegaškom, kičastom i amerikanski pretjeranom stilu... izvodile su točku koju je Andro zadnji put vidio u američkim mafijaškim filmovima... Iako je koreografija bila smiješno pretjerana, plesačice i plesači su je odradili vrlo profesionalno, na sveopću radost publike... Nakon prve točke, na pozornicu se vratio Roger, koji je sam otpjevao jednu pjesmu, dajući na taj način vremena plesačima da obuku drugi kostim, koji je bio vezan uz točku u brazilskom samba-stilu... ta je točka bila puno kvalitetnija, najviše radi toga što kiča u toj točki gotovo da i nije bilo, izuzmemo li ona smiješna, ogromna nojeva pera koje su plesačice nosile iznad glave... Međutim, to je bio dio samba-koreografje, pa to Andri uopće nije smetalo... Nakon te točke, ponovno je na pozornicu izašla Jessica, koja je otpjevala još jednu, ovaj puta srcedrapateljnu pjesmu... i publika je bila gotovo u deliriju...

Program se polako bližio kraju, i Imogen je signalizirala Andri i Soledad da bi se mogli povući prije no što program završi, kako bi izbjegli gužvu na izlasku... Kako su sjedili u posljednjim redovima, nijhov izlazak ne bi bio primjećen...

Izašli su i pričekali nekoliko minuta pokraj vrata... uskoro se predvorje kazališta počelo puniti ljudima, koji su ih prepoznavali... s više strana se čulo: 'to su oni ljubazni ljudi iz dućana'... neki od njih su im nasmješeno mahali, drugi su se zaustavljali izmjenjujući nekoliko riječi, u stilu: 'kakva krasna predstava'... 'ona malecka stvarno zna pjevati'... 'odlično krstarenje... toliko dragih ljudi'...

Nekoliko minuta nakon toga, priključila im se Jessica....

IM: - Jessica, ovo je naš novi kolega, André... André nije talijančić... odlično govori engleski...
AD: - Drago mi je... Andro... moja šefica malo pretjeruje... ne govorim baš tako dobro engleski
JS: - Andro? Otkuda si? I zašto te Imogen zove André?
AD: - Iz Hrvatske... zove me André valjda zato što joj je to lakše reći...
JS: - Iz Hrvatske? Tamo gdje je bio rat?
AD: - Nažalost, da...
JS: - A jesi li i ti bio u ratu???
AD: - Nažalost, jesam...
JS: - OK... Imogen, Megan je rekla de će doći u bar kada skine šminku...
IM: - Dobro... krenimo, dakle...

Krenuli su prema krmenom dijelu broda, u bar u kojem su i obično sjedili i prije i nakon posla... tamo je radio jedan simpatičan filipinac, Nelson, majstor u pripremanju koktela... Čim su stigli, Nelson je poslao konobaricu k njima... Soledad je ugledala prijateljicu, ispričala se i otišla s njom... Sjeli za jedan od stolova koji nije bio u prvom planu...

IM: - Navečer ne smijemo baš sjesti za neki stol u prvom planu... radi gostiju, znaš...
AD: - Razumijem...
IM: - I, André, kako ti se svidio show?
AD: - Bio mi je prilično interesantan... Jessica stvarno odlično pjeva...
JS: - Hvala ti, André... Dobit ćeš pusu za ovo...
IM: - Nemoj tako, Jessica... dečko je sramežljiv...
AD: - Pa nisam baš, ali... malo mi je neugodno...
JS: - Ma vidi, stvarno! Zacrvenio se!
IM: - Ne zafrkavaj ga... pusti ga na miru... Nego, André, nisam ti rekla... tvoj cimer, Riccardo... on je gay... Roger mu je bio bivši dečko...
AD: - A-haaaaaa...
IM: - Malo si zatečen? Ma, ne brini... nije agresivan... neće ti on ništa... uostalom, već tri tjedna ne spava u vašoj kabini... spava kod novog dečka... Zar nisi ništa primijetio???
AD: - Malo sam zatečen... ma, vidio sam ja da ima puno krema: krema za lice, krema protiv bora... a vidio sam i ogromnog plišanog psa na njegovom krevetu... ali, nisam išao za time...
JS: - Ništa ti ne brini... Mi ćemo te zaštititi... hiiihiiiihhhiii...
IM: - Ne zafrkavaj ga!!!
JS: - Ma dobro, dobro, samo se malo zezam... André stvarno dobro govori engleski...
IM: - Pa zato se i družimo s njime, zar ne??? Dosta mi je već ovih talijančića... idu mi na živce, a osobito ovi oficiričići...
JS: - Pa nemoj baš tako... Što im fali???
IM: - Ma ništa... ništa... i ja sam se šalila... Evo, dolazi Megan... Megan je šefica plesača, ona je iz New Yorka, profesionalna je balerina...

Megan je prišla njihovom stolu, blistajući okupana kristalnim svjetlom preosvjetljenih lustera... njena kosa boje svježe rastaljenog bakra prelijevala joj se niz ramena, uokvirujući njen stas... Crna, pripijena haljina koja je završavala jedan pedalj ispod koljena, s jednom širokom naramenicom prebačenom preko desnog ramena, bila je u direktnom kontrastu s mliječno blijedom kožom lijevog ramena... Ispod donjeg ruba haljine započinjali su dugi crni kožni traci koji su, prvo meandrasto obuhvaćali njene potkoljenice, zatim se križali u obliku dvaju velikih slova X, završavajući u sandalama crne boje, opako visokih peta...

Iako je Andro tada prvi puta vidio Megan, nije se mogao oteti dojmu da je od negdje poznaje... Jasno, to nije bilo moguće... On nikada nije bio u Americi, kao što ni Megan nije bila u Hrvatskoj... pa opet...

I tada se sjetio... u tom mu se trenu učinilo da je Megan, u stvari, utjelovljenje Velázquezove Infante Margarite(*1), koju je vidio u Kunsthistorisches Museumu u Beču prije 5-6 godina... Ali, Margarita koja se primicala njihovom stolu je bila ozbiljna i zrela žena, koju su godine učinile prekrasnom...

(...) to be continued :))

Image Hosted by ImageShack.us

Diego Rodríguez de Silva y Velázquez – Infanta Margarita, Kunsthistorisches Museum, Wien
--------------------
(*1) španj. - princeza (EDIT, zaboravio sam staviti prijevod :))
- 03:43 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.09.2007., petak

Blogostaj 1

Već je gotovo ponoć ili tu negdje... a ja još nisam dovršio sve komentare na vaše postove koje sam naumio napisati, dragi ljudi!!!

Izgleda da ću večeras morati proglasiti privremeni blogostaj... :(( i poslati Andru i njegove putešestvije na kratki počinak...

Post je, dakako, u glavi, samo čeka da se iz uma, a kroz prste doskliže do tipkovnice... :))

Ukoliko uspijem, apdejtat ću ovaj post, a ako ne... do čitanja!!! :)))

UPDATE:
08.09.2007. - 02:07 h
Desila se jedna čudan stvar: umjesto da sam napisao post, napisao sam odgovor na komentar vezan za post od prije dva dana: Andro, Teil 1 - Der Verfremdungseffekt.

Tako je ispalo... Andro i ja smo bili na kavi... uostalom, ako vas zanima, pročitajte dolje... tamo sve piše... :))

Ugodan vikend! :))
- 23:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Andro, parte seconda – Vedi Napoli e muori - Analize, impresije, reminiscencije

Nakon V-efekta, nastupilo je otržnjenje... kao što to obično i biva... odluku je donio u trenu... želio je samo krenuti i ne osvrtati se više... ići naprijed... bez kompromisa, koje ionako nikada nije podnosio, pa ih, stoga, nije ih ni bio spreman činiti... Oduvijek je smatrao da kompromisom obije strane, u stvari, gube... prije svega, svoju osobnost, svoje ja... a to se neminovno mora reflektirati i na fizičkom, praktičnom planu...

Ja ti obećajem ovo ako ti meni obećaš ono... nema tu nikakve pragmatičnosti... to je, samo i jedino, uzajamna ucjena, koja će prije ili kasnije puknuti na najmanjoj sitnici... Uvijek se pitao da li situacija temeljena na takvoj vrsti nazovi-uzajamnosti može funkcionirati... i zaključio je... samo na kratki rok... ništa više od toga... Dogovor? To je već nešto sasvim drugo... dogovor podrazumijeva zajedničko traženje solucija problema, planiranje i usmjerenost ka nekom ciju, za razliku od kompromisa – bezizglednog i uzaludnog pokušaja izmirivanja zaraćenih antipoda...

Anyway...

Dok je Andro silazio s vlaka na napuljskom željezničkom kolodvoru, nije osjećao strah, čak ni bojazan zbog nenadane kolizije s rabijatno užurbanom i kaotičnom svakodnevicom mišemilijunskog velegrada. Sjetio se majke, koja mu je brižno pripominjala da se čuva... znao je da se sada sigurno brine... i nešto ga je steglo u grlu... Međutim, on tu više ništa nije mogao učiniti...

Vukući tešku, prekrcanu torbu, dograbio je do prvog caffea izvan željezničkog kolodvora, nekih stotinjak metara od glavnog izlaza... Upravo je prošlo osam sati, a on je samo želio popiti svoj ritualni jutarnji cappuccino... osjećao se slomljeno i utjehu je tražio u kavi i cigareti...

Dok je konobar užurbano postavljao stolove na terasi suncem okupanog, malog pobočnog trga, on je promatrao one malobrojne ljude koji su žurno koračali od željezničkog kolodvora prema srcu grada... za jednim je stolom terase sjedio umoran umirovljenik listajući novine... Andro mu je na licu mogao iščitati povijest kartografije bora, koje su tumačile njegov težak život... Upravo posred čela, najdublja je blago skretala desno i dolje, kao da se želi izmigoljiti, kao da ne želi svjedočiti o svom uzroku... Lice mu je bilo savršeno mirno... novine su mu plijenile svu pozornost... ali je, ipak, osjetio da ga Andro promatra... podigao je pogled i dobroćudno se nasmiješio... 'Salute!(*1)' rekao je, podigavši čašicu grappe(*2), koju je ritmički, u poprilično dugim intervalima, izmjenjivao sa šalicom guste, mirišljave, crne kave.

Imao je još podosta vremena... očekivali su ga tek oko podneva...

Konobar je okretno i brzo donio cappuccino... Andro je zapalio cigaretu i uronio u aromu baršunasto pastoznog cappuccina, koji ga je, polako ali sigurno, prizvao iz otupljenosti duha... Razmišljao je o tome da će uskoro trebati krenuti... Tu tešku torbu nije mogao vući još nekoliko kilometara, pa je odlučio pozvati taksi... no, prije toga, javio se kući... uvjeravao ih je da je sve u najboljem redu... iako baš tako i nije bilo...

Zapalio je još jednu cigaretu... povukao prvi, dugi dim... i nazvao Prijateljicu... tek da je čuje... razveselila se... pitala ga kako je... ali ne reda radi, već iskreno... nakon još nekoliko rečenica, rekla mu je da se Lovorka udala prije nekoliko dana... uspio je Prijateljicu još samo zamoliti da joj, kada je sretne, zaželi svako dobro u njegovo ime... Nakon toga, ona je izustila još nekoliko rečenica, ali je Andro više nije čuo...

Opušak, koji je dogorijevao među njegovim prstima, počeo mu je paliti kožu i on ga je, uz bijesno-bolnu grimasu zgniječio u pepeljari... To ga je trgnulo iza sna... Dohvatio je mobitel, koji je čučao na stolu i nazvao taksi... Nije ni shvatio da je od taksi stanice bio udaljen samo kojih dvjestotinjak metara...

Dok je taksist ukrcavao njegovu prokleto tešku torbetinu u Fiatovu Multiplu [zbog njenog smiješnog prednjeg kraja, on ju je zvao Šajkača :)) – s jednim se je frendom još nedavno zafrkavao govoreći da je to tako škartni auto... ili što već jest... da ga Schumacher mora reklamirati :)) ], polako, ali sigurno, počeo ga je hvatati tihi, bijeli bijes... Sjeo je na prednje sjedalo taksija, i rekao taksisti mirnim glasom:

AD: - Al porto, per favore!
TX: - Al porto??? Ma lei lo sa che il porto e' lungo piu' di 30 chilometri???
Dove esattamente???
AD: - Non ho idea... la', dove attraccano le navi da crociera…(*3)
TX: - OK!

Morao se prisiliti na nekakvu reakciju.... morao je... racionalizirati... tako je, naime, on nazivao taj, valjda samo njemu svojstven, proces... Znao je da će, kada dođe na odredište, trebati brzo i učinkovito djelovati, samo još nije znao kako... No konačno... nešto će se već srediti...

Svakog se dana prisiljavao da više ne misli na Lovorku, a od danas će to činiti s posebnim žarom....

Uostalom, što je to bilo među njima??? Ništa konkretno, pa čak ni PLANKTONSKA veza najčišćeg tipa... nekoliko odlazaka na kavu, dugi razgovori... i to je sve... kada je malo bolje razmislio, zaključio je da mu ona uistinu nikada nije dala nimalo povoda... niti naznaka... niti bilo čega drugoga... da bi među njima ikada moglo biti išta... i u trenutku u kome je to bjelodano shvatio i prihvatio, u glavi mu je nešto kliknulo... i osjetio je da je, u stvari, na neki vrlo čudan način... oslobođen...

Gledao je kako Šajkača migolji kroz zaista nemoguć promet... vrlo su sporo, gotovo gmižeći, prošli kraj dva skutera u post-sudarskoj fazi... dvojica su muškarca, očito njihovi vlasnici, kvrgavo žustro gestikulirali, a po narogušenim im je licima vidio da, po svoj prilici, jedan od njih izražava vlastitu primordijalnu želju za kopulacijom s nekom milom osobom onoga drugoga... a koju je, istovremeno, epitetirao nimalo laskavim, pače, i pogrdnim imenima... premda je njihova kadenca postala sve sinkopiranija, težište njegove pažnje se ubrzo prebacilo na staricu, koja je stajala na rubu nogostupa, s namjerom zakoračenja na pješački prijelaz, iako se na taj usudni korak nikako nije mogla odlučiti... molećivo gledajući na lijevu i desnu stranu, uhvatila je Androv pogled, a on je u njemu iščitao nemoć i rezignaciju... Djeca su hodala rubom pločnika... veselo... zadrikivajući jedan drugoga... Sve u svemu, Napulj se nije mnogo razlikovao od njegovog Grada... samo što je bio mnogo, mnogo veći...

Ovlaš je pogledao na lijevu stranu, i uvidio da se približavaju luci. Pogled mu je, na tren, zastao na taksisti... muškarcu od svojih 40-45 godina... maslinaste kože, kovrčave crne kose... s lažnim Ray-Ban cvikerima... U Androvim je mislima upravo tako izgledao prototip njegove predodžbe o napolitancima... I zapitao se... ne plaća li i on nekakvu 'zaštitu' kako bi relativno normalno mogao obavljati svoj posao... Andri se činilo da bi to u Napulju bilo toliko normalno...
Ubrzo su stigli i do putničkog terminala. Taksist mu je dodao njegovu torbu... Andro je, zahvaljujući se, platio... taksista se prijazno nasmiješio i pozdravio ga s jednim 'Ciao!'

'Dakle, to je taj Napulj', - govorio je samome sebi hodajući od taksi stanice prema ulazu u putnički terminal... 'Vedi Napoli e muori!' (*4) - pomislio je... pa i nije bog zna što vidio putem... A baš i ne bi... ono... baš sada, odmah, želio umrijeti... za umiranje ima uvijek vremena... sada mu to baš nije bilo po volji...

Na kraju mola ugledao je svoje novo obitavalište, starinski brod koji kao da je doplovio u Napulj izravno sa seta one sladunjave američke serije Love Boat... to je bila prva slika koja mu je pala na pamet... Ali brod... brod je bio uistinu lijep...

'Love Boat!... Mo'š mislit'!...' govorio si je u mislima... i lice mu se, prvi put nakon mnogo vremena razvuklo u spokojni smješak...

Popeo se brodskim pristupnim sizom i javio zaštitaru, koji ga je pitao u kojem će odjelu na brodu raditi. 'U Duty Free Shopu' - rekao je Andro. Zaštitar je nešto kratko progovorio na radio vezu i rekao Andri da sjedne na klupicu do samog ulaza, te da će Andrina buduća šefica doći pred njega... Nekoliko minuta nakon toga, pojavila se Imogen.

Imogen je bila engleskinja, crnokosa četrdesetogodišnjakinja odlučnoga hoda... provela ga je brzo i nepogrešivo meandrima broda, usput mu komentirajući što je što i gdje se što nalazi... Na vlaku je jako loše spavao i bio je vrlo umoran... a u glavi mu se napravila poprilična zbrka... Imogen ga je dopratila do njegove kabine i rekla mu da se opusti i odmori, te da će doći po njega pred večeru, negdje oko 19 sati... Ušao je u kabinu i iz torburine izvadio samo odijelo i nekoliko najnužnijih stvari... Bio je premoren, istuširao se i legao... zaspao kao da nikada u životu nije spavao... Već u polusnu, tijekom onih nekoliko minuta koliko mu je trebalo da zaspi, Andro je razmišljao o Imogen i o tome kako ga je ljubazno i susretljivo prihvatila, iako to i nije bila njena dužnost... Mogla je poslati nekoga drugoga... mogla ga je na brzinu otpiliti i pustiti ga da se sam snalazi... međutim, ona mu je ipak pomogla i Andro je to znao jako dobro cijeniti.

Nešto prije 19 sati, Imogen je zakucala na vrata. Andro je već bio spreman i odmah je izašao.

IM: - Lijepo odijelo!
AD: - Hvala Vam lijepa.
IM: - Večerat ćemo, pa ćemo krenuti do dućana
AD: - OK

Imogen ga je pozvala da sjedne za njen stol, i Androve su kolege ubrzo počele pristizati. Ona ih je upoznavala s Androm i sve je prošlo u jednoj mirnoj i prilično opuštenoj atmosferi. Andri je, naspavanom i sada već nešto manje nervoznom, uspijevalo odgovarati na postavljena kurtoazna pitanja. Nakon večere, krenuli su prema dućanima. Imogen je rekla da imaju običaj svakoga jutra i večeri nalaziti se u baru u blizini dućana, gdje bi popili kavu i krenuli na posao... Objasnila mu je da su dućani otvoreni samo u međunarodnim vodama, te da to znači da oni počinju raditi sat vremena nakon polaska broda iz luke... no Andro je to već znao, jer je i sam nekada radio u Duty Free Shopu... Nekih sat vremena nakon što su otvorili dućane, Imogen je došla do njega i pozvala ga na kavu. Ukratko mu je rekla što od njega očekuje, koji će mu biti posao i još nekoliko detalja. Andro je bio vrlo zadovoljan, zato što je uspio saznati mnogo toga, a da nije morao postaviti nijedno pitanje... i zbog toga joj je bio vrlo zahvalan...

Nakon što su završili s poslom, kolege su ga pozvali na piće, no on se ljubazno ispričao... Nakon svega, trebalo mu je malo samoće...

Povukao se na krmu broda... zapalio cigaretu... Njegov prvi dan na brodu je prolazio... i dan uopće nije bio loš... Gledao je u brazde koje je brod ostavljao za sobom režući more kao neko mekano tijesto... a brazde su bile ozbiljne, i pod mjesečinom su svijetlile rijetkom nijansom satinirane srebrne boje, koja se, u ovisnosti o količini mjesečeva svjetla, utapala u crnu...

Pa ipak... počela ga je mučiti nostalgija... Ni sam nije znao kojim je to začudnim asocijativnim putevima došao do vrsarske crkve, do mreža koje su ribari ostavili na obali, bicikla nehajno naslonjenog na kamenu bitvu, barke privezane u luci, kao nasukane na uljastomirnom moru... i do zalaska sunca... onog prekrasnog porečkog zalaska sunca koje je, silazeći, prštilo onom japansko crvenom bojom, bojom smiraja ljeta i bojom spokoja... sve dok se nije uklopilo u ništavilo plavocrnog... i onih ljubavnika koje je uhvatio u kadar, a da ni sam toga nije bio svjesan... da ih je bio zamijetio, sigurno ne bi svojom intruzijom kvario njihovu samotnu, ekspresivnu i intenzivnu uzajamnost...

Još je sinoć bio u svom Gradu, a sada je miljama daleko... Here today... where tomorrow???

















-----------------------
(*1) tal. - Živjeli!
(*2) tal. - rakija koja se proizvodi od grožđa
(*3) tal. - konverzacija:
AD: - Do luke, molim vas!
TX: - Do luke??? A znate li vi da je luka duga preko 30 km? Kamo točnije?
AD: - Nemam pojma... tamo gdje se pristaju cruiseri...
(*4) tal. – Vidi Napulj i umri!
- 03:03 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.09.2007., četvrtak

Andro, Teil 1 - Der Verfremdungseffekt

Preambula

Iako sam do sada pisao postove u kojima sam rekao uglavnom sve što sam o određenoj temi želio reći, onako... Ab ovo usque ad mala (*1), ovaj će post donijeti izvjesnu promjenu u tom smislu... Naime, tema o kojoj ću početi razglabati, isuviše je duga za jedan, pa čak i za dva posta... stoga ću je razdijeliti na epizode, koje ću okupiti u jedan serijal... Da, još i ovo: svaka veza s realnim svijetom može biti slučajna i/ili namjerna.

Nadam se da će vam tema biti zanimljiva... No, isto tako bih volio čuti i vaš feedback... čisto da znam... da li vas tema zanima... Shall I pull the plug... or simply... should I stay or should I go (© by The Clash)… ima li ova moja galopirajuća skribomanija ikakva smisla, da li da vam kazujem ono što me muči, ono što me brine, što me veseli, ljuti… Da li da vam povjeravam sve one tajne koje NIKADA NITKO nije saznao… ili da umuknem… jednom za svagda… i da otputujem dalje... u neke druge krajeve, bez ijedne daljnje riječi… no, nipošto ne i bez pozdrava! :))

Der Verfremdungseffekt (V-Effekt) (*2)

Brecht je meni s desna od kada je ovoga bloga i svijeta. No neću ovdje o njemu, o njegovim songovima ni o Kurtu Weilu... Govorit ću o onome što za mene V-Effekt znači.

Ljudi misle da sam rutiner. Šablonac. Da mislim u jednoj, eventualno u dvije dimenzije... Što, čak u tri??? Ma neee... to nije on... to ne može biti!!! (Za četvrtu mnogi nisu ni čuli... hee-hee-hee)

I tu ih uvijek zateknem nespremne... onako, na lijevu nogu... iznova se čude mojim reakcijama na kapi koje prelijevaju čašu... They should know better!!!

Godina 2001. mi je bila izuzetno teška... Ali, stopppp!!! Stopppp!

Pa neću valjda govoriti o sebi!!! To ne bi imalo nikakvog smisla!!! Dopustite mi da vam predstavim Andronika... Andru, odmilja :))

Andro je, isto kao i ja, rođen pod znakom riba, 1970. godine.



Antonello Venditti - Sotto il segno dei pesci(*3)

Znamo se od gimnazije... išli smo u isti razred... U nekim smo stvarima slični, dok u drugima uopće nemamo nikakovih dodirnih točaka... zato i jesmo prijatelji...

2001. godina mu je, kao uostalom i meni, bila izuzetno teška... upravo je bio prešao tridesetu... bez pravoga posla, krpario je sa sezonskima, što i ne bi bilo loše, kada bi oni duže trajali...

Nije bio zadovoljan onime što se zbiva oko njega... ali ni s njim samim... žudio je za Lovorkom, ali je ona bila... čudna... sva je bila čudna... Kada se upoznala s njim, rekla mu je da je u vezi... njenog momka nikada nije bilo tu... niti u blizini... A Andro je jedan čudan, čudan karakter... čim je čuo da je Lovorka u vezi, udaljio se od nje... organski nije trpio ulogu Trećega... to bi bilo protiv njegove prirode... no osjećao je privlačnost prema Lovorki... o, daaa... osjećao je on i mnogo više od onoga što bi bio spreman priznati i pod najtežim mukama... a osjećao je da i Lovorka ima nešto 'protiv' njega :))... i imao je dobar, dobar feeling...

Bez obzira na to što je Andro držao distancu, povremeno su se nalazili na kavi... po striktno prijateljskoj osnovi... i tada se Lovorka jednostavno nije htjela – ili nije mogla (to mu je ostalo nepoznato) otrgnuti od njega... jedna je kava vukla u drugu... druga u treću... i na koncu jednog tjedna, emotivno užasno iscrpljujućeg po Andru, odlučio je izokrenuti svoju nutrinu i dovesti Lovorku do situacije u kojoj se bira jednim od dva glasa... s DA ili s NE...

Našli su se na kavi u ljetno predvečerje... u predvečerje okupano milijunima nijansi razbijenog seta akvarela, u omiljenom kafiću u srcu Grada... i počeli razgovarati... oduvijek su razgovarali o svemu, osobito su voljeli ontološke diskusije, kao i diskusije o posljednjim stvarima, koje su im s usana izlazile tako tekuće... tako lako, kao da razgovaraju o planovima za sutrašnju kupnju...

U tim su se raspravama slagali ili ne... nadmetali zaključcima ili ne... ali, nametali – e to pak ne... Prilikom zastupanja neke teze, u koju najvjerojatnije ni sam nije vjerovao, Andro je volio provocirati, izigravajući Đavoljeg Odvjetnika ... to mu je bila omiljena logičko-retorička figura... dovesti nekoga do ruba priznanja poraza, a nakon toga... potezom debelog kista umočenog u crnu boju sve prebojati... sve srušiti... i izvrnuti tezu s reversa na avers... Druge je ljude to obično dovodilo do posvemašnjeg, frenetičnog ludila... često su ljudi zaista smiješni... No Lovorku to nije smetalo... još je u samom početku probila njegovu šifru i znala je u kom smjeru teče priča... i on je znao da ona zna :))... bez obzira na sve to, svatko od njih je savršeno uigrano igrao zadanu ulogu... polako i sistematski... gotovo kao da vrijeme stoji... kao u dugoj partiji šaha, kod koje se već u prvom-drugom potezu pouzdano zna da će završiti u patu...

No, bilo je tu i običnih razgovora:
LV: - Andro... Andro... pa kakvo ti je to ime???
AD: - Što mu fali??? Meni je baš OK...
LV: - Ma nije da mu nešto fali... ali, tako... Pitam?
AD: - To ti je skraćeno od Andronik... znaš onaj... Tit...
LV: - Pa kakve sad veze ima Joža s tobom?
AD: - Tko??? Joža??? Ha-ha-haaa... ma nema ti to nikakve veze s Maršalom... nego sa Veljkom...
LV: - Kojim sad Veljkom???
AD: - Pa kako s kojim Veljkom... s Veljkom... Kopljotresićem...
LV: - S KIME???
AD: - Pa sa Shakespeareom... znaš ono: kopljo-tresić... Shake-spear...
LV: - A Veljko je William... ha-ha-haaa.... ovu još nisam čula...
AD: - Svašta ćeš ti još čuti od mene...
LV: - No, i što s time?
AD: - Pa Shakespearova drama... Tit Andronik... nije baš previše poznata...
LV: - Nisam je čitala...
AD: - Ja sam je čitao u neka pradavna vremena... Kad bi me pitala o čemu je riječ, ne bih ti znao više reći... jednostavno sam zaboravio... sjećam se samo da mi se svidjela...
LV: - A ja sam mislila da ti je to od Andrija, Andraš...
AD: - Neee... prije bi bilo - od andros...
LV: - A što pak ti je sada to???
AD: - Čovjek, muškarac... na grčkom... A bilo bi štosno da si ti Gina... ili Geena... ha-ha-ha....
LV: - Zaštooooo?
AD: - Zato što bi skupa bili andro-gini, onako... u paketu... kužiš???... Ha-ha-haaaa...
LV: - Androgini???
AD: - Pa da... hermafroditi... Hermes plus Afrodita... dvospolci...
LV: - Meni to baš i nije smiješno...
AD: - A meni baš i je... hiiihhhiiii...

Da se odmah razumijemo... Lovorka nije bila glupa djevojka... jednostavno, njena je izobrazba bila usmjerena na drugu stranu... a Andro je bio gimnazijalac... ili, kako je on volio reći dovoljno dobar za sve i svašta, no nedovoljno dobar za nešto konkretno...

Lovorka se nije ljutila na te njegove štoseve... znala je da njemu nije cilj razmetati se znanjem... često je iz njega morala cijediti informacije, na kojima je on škrtario... nije želio ispasti arogantno-neotesan... on to ni u kom slučaju nije ni bio...

Anyway...

Gornja je posuda klepsidre, doduše sporo, ali nezaustavljivo ispuštala pijesak, i to im je bio savršeno jasno... no oni su razgovarali dalje... i dalje... kada su shvatili da, osim njih, nema više nikoga u kafiću, Andro je žurno platio račun i krenuli su u šetnju... noć je bila meka i topla, punašni mjesec je već poodavno izašao u noćni provod, a zvijezde su tvorile neke njemu sasvim neprepoznatljive konstelacije... Hodali su i razgovarali... tako maleni ispod zvijezda...

Bilo je već vrlo, vrlo kasno... u stvari: bilo je već prekasno... Andro je to znao istoga trena kada je dohvatio njenu desnu podlaktcu i držao je nježno i mirno... Nije joj dao nikakav ultimatum... već joj je samo rekao da je voli više od svega... Koliko je samo puta te iste riječi jedan Mladić već izrekao jednoj Djevojci... Sve kombinacije su bar već jednom bile u opticaju... neki novi, nepoznati scenario više ne postoji... Sve što se može napraviti jest pokušati pronaći najbolju moguću varijaciju... najdražu Bachovu fugu, koju su kontrapunktom već svi pokušali dohvatiti, ali im ipak, nekim čudom, to nije uspjelo...

Rekla je da će mu odgovoriti za tjedan dana...

I odgovorila je... niječno... Andro je to, dakako, već i sam znao...

Za mjesec dana je čuo da se udaje...

Dva mjeseca nakon toga čuo je da Lovorka čeka bebu...

I tada je nastupio taj famozni, zloglasni Verfremdungseffekt...



Richard Wagner - Ride of the Valkyries

Tijekom iduća dva tjedna je sredio papire...

Tjedan nakon toga više ga nije bilo u Gradu...

I osjećao je da, samo i jedino za njega, započinje posljednji sedmogodišnji ciklus Samoće.

***

Jedan disklejmerić na kraju ove epizode... čisto reda radi... ono... neka se nađe... ne trebate tražiti sličnosti, ali niti razlike s vašim odanim tekstopiscem... ima ih u istoj mjeri koliko ih i nema...

Jor truli,
Adwocatus Dyabolly
--------------------------
(*1) lat. - Od jajeta pa sve do jabuke (doslovno); od početka do kraja (preneseno)
(*2) njem. - Efekat začudnosti
(*3) tal. - (Rođen) Pod znakom riba
- 02:11 - Komentari (19) - Isprintaj - #

05.09.2007., srijeda

Kingdom come, iliti Kako me je Nietzsche spasio od ludila

'Ja volim one, koji ne traže u zvijezdama razloge za propast i da budu žrtvovani: nego se žrtvuju zemlji, kako bi zemlja jednom postala natčovjekova.'
Friedrich Nietzsche, Also sprach Zarathustra (*1)

DISCLAIMER: ovaj post može izazvati depresivno stanje!!! Ukoliko nastavite s čitanjem, činite to na vašu vlastitu odgovornost!!!

Mislio sam pisati o nečem romantičnom, ugodnom i, barem meni, lijepom... o nečemu sasvim... sasvim drugom... no ipak... nisam mogao... Još sam uvijek pod utiskom kornatske tragedije, a i poklopile su mi se neke stvari... neke moje slobodne asocijacije... možda samo meni svojstvene... a možda i ne? Tko bi znao reći?

Ovaj post pišem pod direktnim uticajem više čimbenika:
- Noćas sam listao Knjigu žalosti za poginule vatrogasce... najčešće riječi na koje sam nailazio bile su: heroji, junaci... Oni to uistinu i jesu... Posebno me pogodila jedna konstatacija koju sam pročitao: da je kornatska tragedija najveća tragedija u našoj zemlji nakon Domovinskog rata... U potpunosti se slažem!!!
- MadDog-ovog bloga, tekuće epizode Gabrielade
- mog komentara na post panove frule (vidi! na njenom blogu) koji me je u mislima vratio 15-ak godina unatrag
- odgovora panove frule na njega, kojeg ću citirati, neizmijenjenog i u cijelosti [nadam se da mi neće zamjeriti :))]: '*Advocatus......teške teme slijede....jelda?'

Ovo je, barem za mene, teška tema...

Nikada nisam mislio da ću govoriti o tome... a kamoli pisati... no, what is here is... ipak je i to dio mene... sve su to moja iskustva i bez njih ne bih bio onaj koji jesam... a s kim ću ih drugo podijeliti, ako ne s vama??? Anyway... here it comes:

Non bene pro toto Libertas venditur auro (*2)

Već sam u jednom ranijem postu spomenuo da sam učestvovao u Domovinskom ratu, kao član 154. brigade HV-a. Manje bitna stvar, nas ratnih veterana ima mnogo... Ovo spominjem samo kao početnu točku... Iz tog razdoblja ne pamtim previše događaja... na neki sam ih način potisnuo u podsijest, namjerno ih prekrio prašinom i pustio ih da tako sjede... u tami...

Kao što to i inače pokušavam u životu, iz svega pokušavam izvući nešto iole pozitivno, pa tako i iz tog iskustva...

Inače sam pacifist po opredjeljenju i ne mogu se sjetiti da sam se ikad potukao... a kamoli nešto više od toga... na neki način vjerujem u dogovore i druga 'diplomatska' rješenja... No, ovaj me rat zgrabio i uvukao u sebe... Nisam ništa poduzimao, čekao sam mobilizaciju, jer sam znao da će je prije ili kasnije biti... i tako bi... Kada sam dobio poziv, odazvao sam se... drugačije nije moglo biti... nisam ni mogao zamisliti otići negdje, sakriti se ili izbjeći taj poziv na bilo koji drugi način, medicinski ili protekcijski... Prije bih sam sebi pljunuo u lice no što bih to učinio...

Anyway, moja je postrojba držala jedan dio ličke bojišnice oko Otočca, Perušića i Kosinja, i tamo sam boravio nekih šest mjeseci između 1992. i 1995. godine. U to sam doba s još jednim prijateljem imao mali privatni biznis... on je isto tako bio mobiliziran... zaključak je vrlo jednostavan zar ne??? Danas ponovno s tim istim prijateljem imam malu firmu (koju smo preuzeli prije nekih godinu dana)... ali, još ni dan-danas ne mogu reći da smo došli na zelenu granu... However... to nije predmet ovog posta...

Dakle, iz jedne sam, mirne, sredine prešao u drugu, u kojoj su vladale neke druge okolnosti, uvjetovane ratom, stradanjima i svime što iz toga proizlazi... okolnosti kojima je zapovijedao nedeterministički kaos razaranja i smrti. Kod mene, kao i kod mnogih drugih, nastupilo je stanje posvemašnjeg šoka. Dakako, funkcioniralo se, zato što je to tako moralo biti... ali na razini stroja, automata koji obavlja ranije isplanirani i pripremljeni proces, bez neke prevelike interferencije njegove vlastite Volje, njegovih htijenja, težnji i nada...

I tada nastaje unutarnji konflikt... teze se opasno počinju zamjenjivati, sve počinje kliziti prema nekom opasnom rubu klisure, i čovijek se počinje odupirati kako zna i umije... međutim, on i dalje klizi... klizi ka rubu, do samog ruba, hvata se za njega... za slamke... za bilo što... i tako sam se ja uhvatio za Nietzschea... Za onu moju jedinu točku normale, za ono što me povezivalo s tzv. 'normalnim životom'...

Jer:
'Il faut etre toujuors ivre.Tout est la': c'est l'unique question. Pour ne pas sentir l'horrible fardeau de Temps qui brise vos épaules et vous penche vers la terre, il faut vous enivrer sans treve.
Mais de quoi? De vin, de poésie ou de vertu, a' votre guise. Mais enivrez-vous. (…)’
Charles Baudelaire, Enivrez-vous, Le spleen de Paris (*3)

A ja sam za opijanje odabrao Nietzscheovu 'poeziju'... :)) Zaratustru sam svugdje i svagdje nosio sa sobom, u džepu hlača uniforme... Iako je danas ona u prilično žalosnom stanju, sva izselotejpizirana, to mi je jedna od najdražih stvari koje posjedujem... jer je za mene više od knjige - ona je štaka koja mi je pomogla da izađem iz nekog, samo mog, pakla...

Mnogo je vremena prošlo od tada... Izgleda da se život nastavlja dalje, tko će znati??? Ili pak je sve ovo jedna jako dobro orkestrirana opsjena... Mnoge su se stvari promijenile... premnoge od tih stvari - na gore...

Vrijeme i dalje prolazi... mrvi mi pleća... savija me po svojoj želji...

A elite, kako onda, tako i sada, nastavljaju sa svojim poslovima... i tražeći alibi, žele me potkupiti nekakvim 'braniteljskim dionicama'... Smiješno!!! Ne želim tih Judinih 30 srebrnjaka kojom me kupuje ona, ova ili ina elita. Odbijam im dati dopuštenje da na mene, kao na neku robu, priljepe etiketu s cijenom... Odbijam biti duhovni bogalj... imam zdrav um i zdrave ruke i želim samo rad!!! Želim se prestati sramiti dok govorim da sam bio u ratu!!! No, ne brinite se... nisam pao u depresiju... samo sam... gadno ljut!!!

Želim samo mir. Za to sam se u ratu borio.

'Na drvu koje se zove budućnost, mi gradimo svoje gnijezdo; neka nama, usamljenima, orlovi donose hranu u svojim kljunovima!'
Friedrich Nietzsche, Also sprach Zarathustra (*1)

Vječna slava poginulim vatrogascima i svim poginulima u Domovinskom ratu.
Pozdrav svim hrvatskim braniteljima, ma gdje god bili.




Kingdom come
The Mission

Desert rat cry me wolf
Shedding skin upon your lips
I pray
For the love of madness
For the hand that takes the grip
And we close our eyes
To forgive and forget
And we close our eyes
To forgive and forget
With bated breath for the kingdom come
With bated breath for the kingdom come

I build myself a brave asylum
And ask all the madmen to play host
And when the colours all fade away
It’s time for us
Give up the ghost

And we close our eyes
To dream a while
And we close our eyes
To dream a while
With bated breath for the kingdom come
With bated breath for the kingdom come

While we’re talking in tongues
Of animal behaviour
With a flick of the wrist you could’ve broken my heart
And done yourself a favour
And I cry in the heat
For the promised and given
The hand I once would trust
Now for the love of heaven
You won’t see me
See me for dust

And we close our eyes
To love again
And we close our eyes
To love again
With bated breath for the kingdom come
With bated breath for the kingdom come
With bated breath for the kingdom come
With bated breath for the kingdom come

----------
(*1) njem. - Tako je govorio Zaratustra
(*2) lat. - ni za sva blaga ne prodaje se Sloboda (parola Dubrovačke Republike, Op. A.)
(*3) fran. - 'Uvijek treba biti opijen. Sve je u tome: to je jedino pitanje. Kako ne bi osjetili užasno breme Vremena koje mrvi vaša pleća i svija vas prema zemlji, treba se opijati bez predaha.
Ali čime? Vinom, poezijom ili krepošću, po vašoj volji. Ali, opijajte se. (…)’ Charles Baudelaire, Opijajte se, Spleen (Melankolija) Pariza (*3)
- 02:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #

04.09.2007., utorak

Le vie del Signore sono infinite

Nedokučivi su putevi Gospodnji



Wolfgang Amadeus Mozart
Requiem - Kyrie

Kornatska me je tragedija jako pogodila.

Premnoga se pitanja roje po glavi... odgovori... lažni su i bestidni... Riječi su tako jeftine... beznačajne... slabe...

Umjesto mene i mojih riječi:



Jean-Michel Jarre
Last Rendez-vous: 'Ron's Piece'

Ovu je, meni izuzetno potresnu skladbu, Jean-Michel Jarre napisao 1986. godine. Dionicu na saksofonu je trebao snimiti astronaut Ron McNair tijekom njegova boravka u Svemiru...

Ron McNair je poginuo u eksploziji space-shuttlea Challenger, 28. siječnja 1986.

Svima onima koji su poginuli na dužnosti moje najdublje i najiskrenije poštovanje, a obiteljima i prijateljima tiha i ponizna sućut

Knjiga žalosti za poginule vatrogasce
- 00:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.09.2007., ponedjeljak

Kobayashi Maru

Kobayashi Maru

Možda vas je današnji naslov posta malo začudio... za poklonike Star Treka, možda on 'rings a bell'... a za ostale ću malo produbiti temu...

Naime, Kobayashi Maru je klasični primjer loose-loose scenarija, u Star Treku se pojavljuje u nekoliko navrata, od kojih je najznačajni onaj iz filma 'Star Trek II: The Wrath of Khan' (Khanov bijes) - tom scenom i započinje film. Naime, poručnica Saavik, koja polaže taj test ne zna da Kobayashi Maru nije taktička vježba na simulatoru, već da se tu prvenstveno radi o testu karaktera, odnosno o snalaženju u bezizlaznoj situaciji. Toliko o tome... koga više zanima, o tome može saznati na: Kobayashi Maru Scenario

A zašto sve to ovdje spominjem?

Naime, panova frula je u svom komentaru dobro definirala pravu naravu stvari, citiram: 'Ma nađi ti što prije curu pa da te odvuče što dalje od ekrana.....bar na neko vrijeme...hihiihihiiih'... Rem acu tetigisti!!!(*1)

Sada bih ja trebao, vjerojatno, reći nešto u stilu: 'Rečeno – učinjeno!', međutim, stvari su ipak trunčicu kompleksnije, (vidi raspravu o Instrumentalu i drugim padežima)

OK, nije baš sve tako tužno i žalobitno, ne žalim se pretjerano... No, ovih se 'Sto godina samoće' maaalčice odužilo... na nekih 105, 106... tko više broji? U konačnici, sve se može svesti na onu poznatu: 'Postoje tri vrste ljudi: oni koji imaju s čim, ali nemaju gdje... oni koji imaju gdje, ali nemaju s čim... i oni koji se pitaju – a čemu sve to???' E, paaaa... ja sam tu negdje u neposrednoj blizini ove zadnje konstatacije... :))

Već više od 15 godina imam Raider-Waiteov deck Tarota... prekrasan dizajn Pamele Colman Smith i Mary Hanson-Roberts... neko sam se vrijeme pokušao udubiti u njega, kontemplirati ga... donekle je i išlo... ali samo donekle... i onda sam ga stavio na stranu, za neko bolje sutra... No ipak, nekako podsvjesno sam odabrao svoju kartu:

Image Hosted by ImageShack.us
By a_dyabolly at 2007-09-02

Tko zna zašto??? ;))

Nastavno na Instrumental... bila je prije nekih mjesec-dva Jedna... nećemo spomijati imena... OK, OK... reći ćemo da se zove Jako Potencijalna (u daljnjem tekstu: JP)... istraga je još u tijeku :)) ... iako imam blagi dojam da ne bu niš' z toga...

No, dobro... priča je i stara i nova... proteže se kroz više od sedam godina, uvijek je bila planktonska, iako sam ja, dakako, želio više... no JP se odlučila i optirala je za jednu drugu varijantu... valjda je to tako trebalo biti...

Elem... JP je od prije nekog vremena slobodna... ter se ja, jadan ne bio, ponadah... da bi moglo biti nečega... pa, možda bi i moglo... u vidu liste čekanja u staračkom domu... Međutim, bojim se da toliko vremena zbilja ne mogu čekati, što sam JP i razgovjetno dao do znanja...

I sad si razmišljam... nisam li možda prije tih nekih sedam godina razbio kakvo ogledalo??? OK, OK... vjerojatno sam ih razbio barem tri (3 x 7 = 21, zar ne???)... povijesno me sjećanje vara :)) ili sam, pak to činio u stanju posvemašnje nesvjestice :)) Moš' mislit'... Bilo kako bilo, ovih sam 20-ak godina proveo u razno-raznim brodolomima (sve same varijacije na temu) s jedne, a s druge strane u krpanjima ogledala... kako bi ponovno mogla biti razbijena... tek sada (možda!, naime, nije znanstveno dokazano) mogu reći da sam tamo gdje sam bio prije 20-ak godina... po bilo kojem pitanju... po ma kojoj osnovi...

Večeras sam bio na kavi s prijateljicom... malo smo popričali, sprema se na put, morala je brzo otići... ostao sam još neko vrijeme i promatrao ljude koji su šetali mekim smirajem dana... nebo blago zakrvavljeno... ljudi tihi... oblaci... mir...

Hodajući prema kući, promatrao sam more... oseka je... a more miruje, za razliku od današnjeg burnog, uzburkanog jutra... što me podsjetilo na:



La herida [Rana]
Héroes del Silencio

Siempre es la misma función,
El mismo espectador,
El mismo teatro,
En el que tantas veces actuó,

[Uvijek ista predstava
i isti gledatelj
u istome kazalištu
gdje je mnogo puta igrala]

Y perder la razón
En un juego tan real
Quizás fuera un error,
Cúrame esta herida, por favor

[I zagubiti razum
u tako stvarnoj igri
možda greška to bijaše
ranu mi zacijeli, molim te]

Qué hay en dos amigos
Cuando después de todo
Parecen perdidos
Y prefieren a otros?

[Što s prijateljima jest
kad poslije svega
izgledaju izgubljeni
i radije su s drugima?]

Qué dan lerdas manos,
Ignorando lo dado,
Si antańo se estrecharon,
Ahora están engańados?

[Što daju lijene ruke
ne mareć’ za dato
nekoć privijahu se
prevarene sad su?]

Qué les hizo alejarse
De su "orilla intranquila",
Tan siquiera un instante
Piensan en esos días?

[Što ih je udaljio
od “nemirne obale” njine
pa da bar i na tren
pomisle na prošle dane]

Siempre es la misma función,
El mismo espectador,
El mismo teatro,
En el que tantas veces actuó,

[Uvijek ista predstava
i isti gledatelj
u istome kazalištu
gdje je mnogo puta igrala]

Y perder la razón
En un juego tan real
Quizás fuera un error,
Cúrame esta herida, por favor

[I zagubiti razum
u tako stvarnoj igri
možda greška to bijaše
ranu mi zacijeli, molim te]

Siempre he preferido
Un beso prolongado,
Aunque sepa que miente,
Aunque sepa que es falso

[Uvijek sam više volio
poljubac jedan dugi
makar znam da laže
makar znam da je lažan]

Qué demonios ocurre
Cuando miradas no se encuentran?
La pelea de gallos,
Se admiten apuestas

[Koji vrazi se roje
kad se pogledi ne sreću?
Borba pijetlova,
oklade primamo]

Quién buscó abrigo
En algún otro lugar?
Es posible que el frío
Venga con la edad?

[Tko je tražio zaklon
na nekom drugom mjestu?
Zar to hladnoća
Dolazi s godinama?]

Siempre es la misma función,
El mismo espectador,
El mismo teatro,
En el que tantas veces actuó,

[Uvijek ista predstava
i isti gledatelj
u istome kazalištu
gdje je mnogo puta igrala]

Y perder la razón
En un juego tan real
Quizás fuera un error,
Cúrame esta herida, por favor

[I zagubiti razum
u tako stvarnoj igri
možda greška to bijaše
ranu mi zacijeli, molim te]

Riječima njihovog pjevača, Enriquea Bunburya: Es una canción que duele... (*2)

Umoran sam i sjetan... možda ću nešto i spavati... Zadnjih sam tjedan dana katastrofalan po tom pitanju, vidi privitak!:

Image Hosted by ImageShack.us
By a_dyabolly at 2007-09-02

Skoro je 3:00, a meni je podne!... I u tim nekim momentima nesanice, milijun mi stvari i situacija prolaze kroz mozak... pa tako i JP...

Well, whatever!!!

Stojte mi dobro! Ili, riječima Mr. Spocka... Dup dor a'az Mubster! – Live long and prosper!!!
------------
(*1) lat., - preneseno: točno si pogodila
(*2) španj., - to je jedna pjesma koja boli
- 02:23 - Komentari (9) - Isprintaj - #

02.09.2007., nedjelja

Kako mi je okulist otvorio oči, i to bez suvišnih 'zašto?'

Dok sam danas razmišljao o čemu bih mogao pisati u novom postu, pored ove teme, o kojoj ću prozboriti nešto kasnije, kroz glavu mi je prostrujala misao o tome da bih na blog mogao staviti neku vrstu 'All time greatest hits'... što je djelomično i nastavak jučerašnjeg posta.

Jasno je da je apsolutno nemoguće taj task izvršiti bez posvemašnjih problema... jednostavno: premnoge pjesme su mi prirasle srcu... što, u principu, i nije loše... zar ne??? :)) Ter odlučih da na tu listu stavim samo one stvari koje su me formirale, promijenile... dale nadu u momentima najdubljeg očaja... dale onaj impuls koji djeluje na to da se tijelo počne gibati pravocrtnom, nevrludajućom putanjom... Želio bih, još noćas, postaviti svojevrsni kostur te priče, na koji ću kasnije samo povješati mišićja i hrskavičad, ter druge neimenovane klamfe... Daaaa...

I tako krenuh ja s poslom...

[slijedi strogo povjerljivi transkript misli AD-a, doturen od strane tajne službe svekolikim blogerskim sredstvima priopćavanja:))]

(...)

da vidimo... prvo ćemo staviti jednu domaću... daaaa... daaaaa... daaaaa... Žigu i Bandiste... Ljubav se ne trži!!!! To je to!!! To je prava stvar!!! Idemo dečki!

[AD pjeva… ohhhhh… budiBogsnama :(( ]

Ljubav se ne trži niti ne kupuje
Ljubav se ne trži niti ne kupuje
Ko' ljubiti ne zna naj se ne hapljuje
Ko' ljubiti ne zna naj se ne hapljuje

Ako nam je ljubav istinska i prava
Ak' je naša ljubav istinska i prava
Z srca ju ne spere Mura niti Drava
Z srca ju ne spere Mura niti Drava

Ljubav ne raspari žbiri ni žandari
Ljubav ne raspari žbiri ni žandari
Žbiri ni žandari, žbiri ni žandari
Niti puglavari

'Naj ide se z vragom, daj ka si to išče jamput otpopvlem!!! Krf je nej voda!!!' (*1)
AD je dobro raspoložen... 'Či bi mel kupico pri roki, se bi vragu spotral!!! (*2)

... no dobro... idemo dalje...

[kraj transkripta]

(...)

Daklem...

Kako mi je okulist otvorio oči, i to bez suvišnih 'zašto?'... Vrlo jednostavno: kaaaapljicamaaaa za prošiiiiirivanjjjjjeeeee zjeeeeniiiiicaaaa... Haaaa-hhaaaaa-haaaa-hhrrrrr...rr..r
Joke! Joke!

OK, dosta sprdanja, kreće priča:

Posljednjih sam nekoliko mjeseci imao zaista ozbiljnih problema s očima... što me iskreno zabrinulo... Naime, moj je cijeli posao, bolje rečeno cijeli praktični, pragmatični i egzistencijalni-da-ne-kažem-egzistencijalistički :) [khmmm... khmmm...] život u izravnoj ovisnosti o mom vidu. Bez vida sam beskorisna nakupina materije, jedva sposobna za ikakav drugi i drugačiji oblik funkcioniranja...

Veza: vid --> čitanje
--> kompić, poslovi vezani uz rad na kompiću

Problem se manifestirao na dva načina, u drugom slučaju, koji se zbio prije nekih mjesec i pol (manje ozbiljnom !!!) kroz prilično tešku formu konjuktivitisa, koji mi tri dana nije dopuštao da gotovo išta vidim... kao što je to i obično slučaj, upravo su mi ta tri dana na poslu bila kritična, jednostavno sam ih morao odraditi... i točka... I odradih ja taj ponedjeljak, ter nakon posla zamolih prijatelja da me prebaci do okulista... imao sam dogovoren tremin, pa sam ubrzo i bio na redu... i nakon podrobnog pregleda, reče meni čovijek, liječnik i okulist [sve u istoj osobi :) ]

OK: - Imate vrlo jak obilk konjuktivitisa… Evo, tu Vam je recept za kapljice i kremu... Otvorite si bolovanje... minimalno jedan tjedan, a po mogućnosti 10 dana...
AD: - ____________________________ [bez riječi, Op. Prev.]

Digresija: Naime, (kao što bi rekao Gobac) jor truli [AD, of course :) ] je privatni poduzetnik koji djeluje u maloj firmi i koji se bori za golu egzistenciju kao i ostalih 4,495.800 građana very Lijepe nam Naše, što izrijekom znači: nema AD-a na poslu, njegov posao stoji... A u tom momentu – posla k'o u priči... OK...

OK: - Kažete da ste danas cijeli dan radili na kompjuteru??? Ne znam kako ste uspjeli... Upala je vrlo jaka...
AD: - Pa eto... nekako... [ni mrtav mu ne bih bio priznao da sam buljio u monitor nosom udaljenim od njegove najisturenije površine ne više od 4,80 – 5,20 cm, pritom cmoljeći kao... kao... maštatigajaznamkaotko...] Khm... khmmm... ne znam hoću li moći do bolovanja... ili godišnjeg... znate... ovaaaj... ja sam privatnik [AD se u tom trenu srami, jaaako]
OK: - Aaaaahhh… da… znam kako Vam je… kod mene je isti slučaj… Pa ništa onda… ali odmarajte… odmarajte… na svakih sat rada – 10 minuta pauze…inače bi moglo doći do ozbiljnih posljedica...
AD: - Hoću doktore!!! [AD-u je osjetno lakše :)]

(...)

To je bio drugi slučaj... a u prvom se (koji se zbio nekih mjesec dana prije drugoga) radilo o tome da mi je pukla neka kapilarica na mrežnici... e, tu me već bila uhvatila teža frka, jer mi se na nekoliko sekundi (ili je to bilo pola minute, minuta... tko bi više znao...) sve zacrnilo... No, izgleda da je sam tretman toga problema bio manje naporan i bezbolniji od onoga drugoga... Iako, čak i sada pri svakoj promjeni vremena osjećam relativno intenzivnu bol u lijevom oku, koja traje... i traje...

OK, to je bila povijest bolesti... i mislim si ja... ne kužim... dobro, tu i tamo sam imao problema s očima... ali, dva puta u mjesec dana... tu nešto jednostavno ne štima... ter se dosjetih jadu:

[slijedi naravoučenije # 1 :)) ]

Sve je, u biti, vrlo jednostavno: bolesti se prvo javljaju na višim, nematerijalnim, idealnim razinama, a tek kada tamo iscrpe sve mogućnosti reakcije, (a na koje se ne odreagira) one se spuštaju na najniži, fizički, materijalni nivo – ergo (*3): ako imam problema s očima, nešto jednostavno ne želim ili čak odbijam vidjeti!!!

[iz čega proizlazi i slijedi naravoučenije # 2 – ono što mi je okulist rekao, pored dijagnoze, a nevezano za nju]:

OK: - Pogledajte gore lijevo!
AD: - [gleda gore lijevo]
OK: - Dišite normalno… Nemojte prestati disati… taaako… dišite normalno…
AD: - [diše… relativno normalno… gleda gore lijevo]
OK: - Pogledajte gore desno!
AD: - [gleda gore desno]
OK: - Dišite... dišite normalno...
AD: - [diše… relativno normalno… gleda gore desno]
OK: - Dragi gospodine, vi ste sav u nekom grču... opustite se... zašto ste tako u grču???
AD: - paaa... [ne zna što bi rekao]
OK: - Dobro... gotovi smo...
AD: - Ahaaa... [misli u sebi: fala klincu!!!]

Nakon što sam se vratio kući, pričam ja sa samim sobom [vrlo česta pojava… ne brinite se… sve je pod kontrolom :)) ]: pa vidiš ti to… čovijek ima pravo… fakat sam sav u grču… treba se opustiti… ma nek’ ide sve u klinac!!!

I to je bila točka loma... nedugo nakon toga sam počeo pisati blog :))

[slijedi naravoučenije # 3 :)) ]

Dragi moji, ako ne želite imati problema s očima, pišite!!! Pišite!!! Pišite!!! Nulla dies sine linea!!!(*4)
---------------------------
(*1) – međ., nek ide sve do vraga, daj da si to još jednom otpjevam!!! Krv nije voda!!!
(*2) – međ., da bi iamo čašu pri ruci, sve bi k vragu porazbijao!!!
(*3) – lat., dakle
(*4) – lat., Ni dana bez linije (doslovni prijevod), tj. u prenesenom smislu - svaki dan napisati, naslikati, učiniti nešto novo
- 03:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

01.09.2007., subota

And now... Ja mrrrzim Times New Roman

Krenuo sam pisati ovaj post u rano prijepodne, ali me nešto spriječilo... OK, OK, budimo iskreni: baš mi se i nije dalo... eto... Radije sam nastavio pisati komentare i čitati postove mnogobrojnih dragih ljudi na koje sam naletio... ni sam ne znam kako... Pa ipak, u ovih tjedan dana skupilo vas se već 15-ak koje redovito čitam... i veselim se vašim riječima... u njima nalazim zadovoljstvo... prepoznajem se... smijem se i patim... suosjećam s vama i veselim se... zajedno s vama :))

Čudno je sve to... do prije tjedan dana nisam mario za blogove... ne mogu ni reći da sam (do tada) pročitao ijedan... Zašto? Ne znam... Kada su se kod nas pojavili blogovi, nekako nisam išao za tim... nakon toga je neko izvjesno vrijeme blogiranje bilo svojevrsna pomodna, fancy kategorija... a to me definitivno ne zanima...

I tako... vjerojatno sam čekao da dođe ono 'pravo vrijeme', kada se svi komadići puzzla slože na pravo mjesto i preostane samo još jedan... E, toga sam jednoga prilično dugo držao u ruci... i nisam ga želio spustiti, dati mu mir, dati mu njegovo zasluženo mjesto... Periculum in mora?!? Neee... upravo suprotno... Postoji jedna prekrasna sicilijanska poslovica koja kaže: ' La vendetta e' un piatto che va servito freddo.' Upravo tako… posljednih godinu dana mnogo sam razmišljao o tome… Nekoć bih prije poludio (pa čak i doslovno!!!) no pričekao da se neka situacija odigra, a kamoli čekati nekoga ili na nešto… niti pod točkom razno...

Promijenio sam se… i to na bolje!!! :)) Sada upravo u čekanju, u zastajkivanju, vidim onu posebnu draž, toliko suprotstavljenu mladalačkoj ishitrenosti… Zrelost… da, možda je to i zrelost… no, u svakom slučaju, to mi pričinjava poseban užitak… Pričekati… zastati... odgoditi… kao što je i čekala Black Mamba :))



(...)

Eto, i sada sam napravio kratki odmak... izašao sam na terasu, zapalio cigaretu...

(...)

Dobro... vratimo se sad na sam početak... na naslov...

Times New Roman... mrzim ga!!! Zašto?

Ništa iracionalno... postoji vrlo jednostavno objašnjenje... ne volim ništa što mi se servira, niti što mi se nameće... smatram da je ono što sam odaberem u svakom slučaju bolje od onoga što bi netko drugi odabrao za mene... pa makar glavom razbio zid... ne volim nikakve nametnute solucije... a niti glazbene kompilacije... ja ću već sam sebi napraviti onakvu komilaciju kakvu ja sam želim...

Zašto??? Zato što sam:

Neprilagođen
Film

Danas sam bacio radio kroz prozor
Razbio se u tisuću komada
Na programu nije bilo ništa za mene
Samo reklame i dileme

Radio ovo je tvoj kraj
Radio baj baj baj
Radio putuj u raj!

Izašao sam iz kuće
Ljudi su se okretali za mnom
Svi su upirali prstom u mene
Ja sam neprilagođen!

Djevojke su daleke
Djevojke su meke
Djevojke su daleko od mene
Ja sam neprilagođen!

Ja sam ooooo!
Neprilagođen ooooo!
Ja sam oo, ja sam ja!
Jedan dva…

Danas sam bacio radio kroz prozor
Razbio se u tisuću komada
Na programu ništa za mene
Samo reklame i dileme

Radio ovo je tvoj kraj
Radio baj baj baj
Radio ja sam ostao isti!
Ja sam neprilagođen!

Ja sam ooooo!
Neprilagođen ooooo!
Ja sam oo, ja sam ja!
Pa da, to sam ja

***

Neprilagođen!!! ... pa baš i jesam!!! :))
- 02:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Svibanj 2012 (1)
Prosinac 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (10)
Rujan 2007 (27)
Kolovoz 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

(1) In principio erat Verbum,
Et Verbum erat apud Deum,
Et Deus erat Verbum.
(2) Hoc erat in principio apud
Deum.
(3) Omnia per ipsum facta sunt:
Et sine ipso factum est nihil,
quod factum est.
(4) In ipso vita erat,
Et vita erat lux hominum:
(5) Et lux in tenebris lucet,
Et tenebrae eam non
comprehenderunt.

Biblia Sacra,
Novum Testamentum,
Evangelium secundum Ioannem
(1, 1-5)


Adwocatus.Dyabolly@gmail.com

since 26.08.2007.:
Free Site Counter
Free Site Counter





Copyright © 2007 - 2010
by Adwocatus Dyabolly

WARNING: Parental advisory needed!
This blog may contain expressions of informal language, some Curses, Invocations (© by The Doors), explicit language, as well as other stuff that you might or might not want to read! If you continue, you are acting on your own free will!
You have been warned!
DISCLAIMER: All the translations, unless othervise stated, are made by Adwocatus Dyabolly. The translations may vary from the original. Licentia poetica is applied.

This Mortal Coil - Song to the Siren