Anastasia - Final (from 'Rosenkrantz & Guilderstern Are Dead') (album 'Melourgia')
NON MIIIHIII DOOOMINEEEEEE!!! NON MIHI, DOMINE, SED NOMINI TAU DA GLOOORIAAAAM!!! (*1)
Zrak je bio rasparan, a potom i ukočen tim strašnim pokličem kojeg je vojvoda Bertrand de Granmercy ispustio iz svojih umornih pluća svom snagom...
Non miiiihiii!!!!....
Riječ se prelomila, a Bertrand je osjetio željeznu bol tik iznad lijevog boka... Toplina gnejcave krvi pomiješana s parom koja je sukljala iz nosnica njegova konja prepukle desne stražnje noge, koji se koprcao tužno njišteći, prekrila je sniježno bijeli ogrtač i stremila ka grimiznom križu izvezenom preko njegovih grudi. Vojvoda je otupljelim pogledom smlavio mameluka koji mu je jataganom rasparao bok...
S mačem kovanim samo za njega u Damasku, potrčao je za njim, nesvjesan prostora i vremena, nekoliko desetaka koraka... I kada je mameluk bio na sam dohvat ruke, premda je Bertrandlova želja bila da mu cijankalijsko-žuto odrubi glavu - stao je... ispustio stravičan krik iz crnog ponora duše i pustio ga je da pobjegne...
Toga je dana dotad netaknuti, djevičansko-bijeli pijesak obale, kojoj se kraj nije mogao dosegnuti neprekinutim pogledom, bio prekriven nepreglednom masom osakaćenih tjelesa koja nikada neće dočekati ukopa, već samo i isključivo lešinarsku kliku, koja je već čekala u prikrajku, primičući se svaki puta sve suženijim koncentričnim krugovima... Bitka kod Tira je bila gotova... a preživjelih, osim njega, nije bilo...
Uto je začuo zapomažući mrmljaj: 'De Granmercy!', tek nešto jači od požudnog kliktaja lešinara... 'De Granmercy!!! Nemoj me ostaviti sama!!!'
Ogledao se... nije vidio nikakovih kretnja, već samo mrtva tjelesa, nagomilana u nekom morbidnom, Đavoljem piru... Tek je tada uočio Jeana de Villiersa, koji je, klečući, držao sasječenu i smrvljenu desnu ruku i očima iz kojih je izvirivao beznadni očaj dozivao Bertranda... Niz desnu mu se sljpoočnicu slio mlaz slane krvi, koji se već bio gotovo skorio...
'Jean!!!' povikao je vojvoda... 'Evo me, stižem... Jeaaaan!!!'
Jean je bio u lošem stanju... Bertrand ga je spremio svoj mač u korice i uhvatio go ispod plećki, pridržavajući ga ispod pazuha... Još ih je samo petnaestak koraka dijelilo od mora... vojvoda se još jednom okrenuo i zabrinuta čela želio uvjeriti da ih nitko od progonitelja ne slijedi... Ponovno je pogledao na pučinu, gdje je par stotina koraka dalje, bila usidrena mletačka galija... vidio je da je galija u more spustila maleni čamac, koji je trebao doći po njih... Bertrand ih nije želio čekati na rubu obale, pa je, i dalje podupirući Jeana, zakoračio u more... Nakon nekoliko koraka, kada im je voda došla do iznad pojasa, Bertrand je polegao Jeana i, pridržavajući mu glavu iznad površine vode, zaplivao prema čamcu... Morska je voda grizla njihove rane, pretvarajući ih u živu, narančasto-žutu vatru... Jean je, nedugo zatim, zaokrenuo očima i onesvijestio se...
Nekoliko minuta kasnije, spasenje su našli u okrilju čamca koji ih je, uzburkanom sivom moru usprkos, dovukao do galije... krenuli su u Famagustu, na Cipar...
* * *
Andro se trgnuo iz mučnoga sna, obliven znojem... još uvijek ležeći na krevetu, požudno je hvatao eterične čestice toliko potrebnog zraka...
Konačno je poklopio budilicu koja ga je izbavila iz ludila sna... Morao se ustati... ustati i spremiti se... jučer se sa Soledad dogovorio da će u 9 sati sići na kopno i razgledati Rodos... bez obzira na to što se osjećao vrlo loše, i što je još uvijek bio pod utjecajem stravičnoga sna, nije želio prekršiti danu riječ... nije je želio iznevjeriti...
Dok se brijao, pred očima su mu se vukle teške i nezamislivo okrutne slike... mučnina mu je bila već na rubu grla i osjećao je da će, vrlo brzo, povraćati... Čemer koji je izbacio iz tijela bar je malo olakšao njegovu dušu... Nije shvaćao otkuda mu te slike... nije bio siguran da li ih je vidio u snu ili na javi... ili pak u onom, nejasno razgraničenom trenu između ta dva stanja... krajnji naturalizam slika ga je jako opterećivao... No, sada više nije želio razmišljati o tome...
Kada je sišao s broda, ugledao je Soledad... ona je nestrpljivo cupkala na mjestu, i kada ga je vidjela, počela mu je nervozno domahivati...
SO: - Idemo, André, idemo... nemam cijeli dan vremena... moram još oprati rublje...
AD: - Evo me, stižem...
Dok su užurbano hodali nekoliko stotina metara dugim putem uz rub gradskih zidina sve do ulaza u grad, Andro je promatrao kamenje zidina iz kojeg je, gdjegdje počela nicati trava... To je kamenje bilo smeđe, izgrizeno od mnogih oluja tijekom cijelog niza stoljeća - imalo je posebnu patinu...
Kada su ušli u grad, Andru se učinilo da je vrijeme ostalo isto kroz stoljeća... samo su mnogobrojni restorani i trgovine kvarili taj dojam... Užurbano hodajući kadkad užim, a ponekad širim ulicama, stigli su do Palače Velikog Meštra reda Malteških vitezova... ušli su razgledati palaču... građevina je bila ogromnih proporcija, opasana debelim fortifikacijskim zidovima, koji su svojom moći naglašavali obrambenu ulogu gradića tijekom srednjeg vijeka... Soledad to nije previše zanimalo i ona ga je požurivala da što prije završe s posjetom... Kada su već bili u blizini izlaza, Andro je ugledao jedan drveni pisaći stol s mnoštvom pretinaca... Soledad je pogledala pogledala u vodič i pročitala:
SO: - Ovo je bio radni stol Velikog Meštra...
AD: - Da, ali nije stajao na ovom mjestu...
SO: - Što kažeš, André?
AD: - Ništa, ništa....
Odjednom ga je obuhvaio ledeni znoj i Andro se počeo tresti, kao u ognjici... Morao je izaći... izaći sada i odmah... i to po svaku cijenu...
AD: - Hoćemo li poći, Soledad, molim te...
SO: - Idemo... Otkud sad odjednom žurba???
AD: - Ne osjećam se baš najbolje...
SO: - Ništa, idemo odmah na brod... grad ćemo obići za dva tjedna, kada se ponovno vraćamo...
AD: - Ja bih ipak negdje sjeo i popio kavu...
SO: - Morala bih ići... hoćeš li moći sam?
AD: - Moći ću... vidimo se kasnije...
Andro je krenuo u suprotnom smjeru od onoga kojim se zaputila Soledad... izašao je kroz monumentalna gradska vrata i kao teletransportiran, našao se u modernom, mondanom centru koji sa starom jezgrom nije imao nikakovih dodirnih točaka... Sjeo je na klupu, koja se kupala u hladovini staroga bora... osjećao je lagani morski povjetarac koji mu je izuzetno godio...
Pogledom je zaokružio vidokrug... grad je vrvio ljudima, iako se podne već dobrano približilo... turisti su, gužvajući vrećice prepune svakojakih suvenira, hodali nekim, samo njima poznatim itinerarom... Jedna je majka vukla za ruku djevojčicu staru 3-4 godina... dijete je odbijalo poslušnost i, premda nije plakalo, dureći se, pokazivalo svoj stav prema ostatku svijeta... prodavač sladoleda pokušao je rasprodati sav sladoled prije ručka, i krenuti na zasluženi poslijepodnevni počinak... konobari su hvatali potencijalne goste za rukav, uvjeravajući ih da je, upravo samo nijhov (i ničiji drugi) najbolji restoran na cijelom otoku, a možda i u cijelom poznatom Svemiru...
Andro je, u daljini primijetio jednu zgradu osebujne arhitekture, neuobičajene za Rodos... vidjelo se da je novijeg datuma, pretpostavljao je da je građena nešto prije drugog svjetskog rata... Otvorio je kartu i sudeći po položaju i suodnosu s drugim zgradama, ali i drugim karakteristikama grada, zaključio je da se najvjerojatnije radi o zgradi Prefekture Dodekaneza, za koju je pisalo da je sagrađena za vrijeme talijanske okupacije otoka, a koja je u to doba Guvernerova Palača...
Još uvijek slabašan i umoran, Andro se nekako pridigao s klupe i krenuo prema obližnjem kafeu... sjeo je u hlad, otkuda je imao odličan pregled i prema luci, kao i prema zgradi Prefekture... Uživao je u njenim formama, koje su prizivale gotičke uzore, osobito one venecijanskog tipa... Prefektura je bila obrubljena pretjerano širokim gotičkim lukovima koji su tvorili svojevrsnu lođu ... Kafe nije bio previše napućen i u njemu je vladao podnevni mir, koji mu je jako godio... Nakon što je dobio naručeni cappuccino, vidio je da se na njegovoj pjeni nalazila nekakva prašina oker boje, za koju je odmah posumnjao da je cimet... Vrškom žličice probao je nekoliko zrnaca smeđe prašine, i uvjerivši se da je bio u pravu, ostrugao ih je na rub tanjurića... Andro je mrzio cimet, a nikako nije mogao razumijeti zašto ga grci stavljaju na cappuccino... otpio je gutljaj smeđe pjene pomiješane s kavom i konačno je bio zadovoljan...
Nekako je morao srediti misli... nije znao što mu se to desilo u Palači Velikog Meštra... i to ga je plašilo... Otkud mu takve misli? Što se to događalo s njime? Andro to nije mogao dokučiti... mučio ga je i noćašnji san, ali mu je odbijao pridavati ikakvu veću pozornost... ipak je to samo bila noćna mora...
Morao je prekinuti s negativnostima... prisilio se razmišljati o nečem pozitivnom... o nečem lijepom... i to ga je podsjetilo na sinoćnji događaj...
* * *
Thievery Corporation – Indra (album 'The Mirror Conspiracy')
Kada je Megan došla do njihovog stola, Andro je tiho ustao i ponudio joj slobodnu stolicu koja se nalazila s njegove lijeve strane...
Megan je sjela i prekrižila bjelokosno duge noge... istovremeno je, što Andri nikako nije moglo promaknuti, popravila rub haljine, koji je poslušno legao na svoje mjesto, tik ispod koljena... ispravila je jedan plamenasto neposlušni pramen kose, koji je, svjestan svoje izuzetno bitne uloge, zaplamtio neuobičajeno žarkim sjajem... Bakar je iskrio u zraku, a Megan je Andri uputila dugi ispitivački pogled... Andro je dvojio da li da svrne pogled na kutiju cigareta, te da na taj način zabavi ruke i oči, ali je ipak odustao... Pogledi su im se sreli i tijekom jednog cijelog eona, možda čak i dva, oni su se netremice promatrali širom otvorenih očiju, širom otvorenih duša... Atmosfera se pušila od silne koncentracije nevidljivih energetskih silnica... energija se obostrano razmjenjivala i umnožavala... Sve je prijetilo katastrofom hirošimskih razmjera, no niti Megan, a niti Andro nisu željeli, a niti su mogli prekinuti taj začarani strujni krug... Andrina se desna ruka lagano podigla s naslona stolice i on je, savršeno uglađenom kretnjom, stigao do čvora kravate i provjerio da li je s njime sve u najboljem redu... a nakon toga je ruku, istom tom savršenom kretnjom položio natrag na naslon... Imao je osjećaj da je prikovan za stolac, vezan nevidljivim remenima i da čeka fatalni udarac... da netko konačno i neprijeporno povuče ručicu i da se strujni krug zatvori, pa da kroz njegovo tijelo prostruji odlučni, nesprječivi udar, onaj udar koji će konačno dati olakšanje i mir njegovu uzburkanom umu... Međutim, nitko nije želio preuzeti tu odgovornost... Dok su se Andrine misli smjenjivale u njegovoj glavi strahovito munjevitom brzinom, Megan je i dalje vodila nesmiljenu borbu s Pramenom... to joj je na neki način, davalo utjehu alibija... Imala je dojam da je svojim pogledom dosegla nepresušno dno Andrine duše te da se sada mora ili usidriti, ili izbaviti na površinu očajnički hvatajući dah... Ruke su joj se znojile... Andrina je desna ruka već počela nervozno poskakivati u nepravilnim intervalima, to je poskakivanje bila predigra tiku i Andro je protrljao ruke, pokušavajući, na prilično neuspješan način, osušiti mokre dlanove... Oči su im se iskrile i u njihovim je kutevima već stajala skrivena čežnja... neizreciva... neizrečena... Zašto je vrijeme stalo? U tom je vremenskom paradoksu, koji nije trajalo više od dvije-tri sekunde realnog vremena, Megan znala Andrine misli u potpunosti, isto kao što je i Andro vidio cijeli njen svijet, sve njene kontinente, zaljeve oceane i otoke... i ono što su oboje vidjeli, bilo je dobro...
Njihovo bi uzajamno propitkivanje čvrstoće živaca još dugo trajalo da Imogen, konačno, nije prekinula tu užarenu tišinu koju se moglo rezati žiletom:
IM: - Megan, ovo je naš novi kolega, André
MG: - Drago mi je, André... Kako si?
AD: - Dobro, hvala... Svidio mi se vaš show...
MG: - Hvala na komplimentu... lijepo od tebe...
JS: - André je Riccardov cimer... zar ne André?
AD: - Da, iako mogu reći da ga baš pretjerano i ne viđam...
JS: - Možda je i bolje tako... hiiihiiiiihii...
IM: - Ma daj, molim te, Jessica... André nije Riccardov tip...
AD: - Sva sreća...
JS: - A tko je tvoj tip, André?
Andro je žarko želio izreći svoje skrovite misli, ali ih, jednostavno, nije mogao izustiti... Uto je došla i konobarica...
IM: - André nam je malo sramežljiv, Megan zar ne?
MG: - Da... ali, neka se ne brine... ispravit ćemo to!
JS: - Što ćemo popiti?
AD: - Stvarno ne bih znao...
IM: - Ja bih gin-tonic...
JS: - Za mene votka-juice...
MG: - Ja bih porto...
AD: - Paaa... može i za mene...
Androvo je raspoloženje bilo vrhunsko, no počeo ga je hvatati užasan umor... Sve je bilo u najboljem redu, no ipak... Ova ga je 'emotivna procjena' koštala i više no što je želio priiznati... Glava mu je počela lagano tonuti na lijevo i dolje i to mu je bio znak da se sprema potpuni gubitak svijesti...
AD: - Sutra smo u Rodosu, zar ne?
IM: - Da... želiš li izaći s nama? Mi ćemo krenuti do grada oko 9 sati...
AD: - Vrlo rado, međutim dogovorio sam se sa Soledad...
JS: - Baš šteta...
Andro je na brzinu popio svoj porto i počeo pospremati cigarete i upaljač... ova ga je večer iscrpila, želio je platiti račun i pobjeći... glavom bez obzira...
AD: - Volio bih platiti račun i povući se na počinak, inače sutra neću biti u formi za obilazak grada...
IM: - A ne, ne... ja sam te pozvala i ja častim...
AD: - Ali...
MG: - Nema ali, André... šefica je tako naredila...
AD: - Kad je već tako, zahvaljujem... laka vam noć, moje dame...
IM: - Laku noć, dragi...
MG: - Laku noć...
JS: - 'noć... Lijepo spavaj...
* * *
A sada, lijepo priznajte vašem stričeku Adwocatusu: zar vas nisam barem malo izferfremdao??? :))) Hoću reći, čovjek očekuje love story, kad ono... krvi do koljena... :)))
Bilježim se, s osobitim znacima štovanja,
Vaš
Adwocatus Dyabolly
----------
(*1) lat. – Ne meni, Gospode! Ne meni, već imenu Tvome podari Slavu!
Post je objavljen 10.09.2007. u 03:03 sati.