Kingdom come, iliti Kako me je Nietzsche spasio od ludila
|
'Ja volim one, koji ne traže u zvijezdama razloge za propast i da budu žrtvovani: nego se žrtvuju zemlji, kako bi zemlja jednom postala natčovjekova.' Friedrich Nietzsche, Also sprach Zarathustra (*1) DISCLAIMER: ovaj post može izazvati depresivno stanje!!! Ukoliko nastavite s čitanjem, činite to na vašu vlastitu odgovornost!!! Mislio sam pisati o nečem romantičnom, ugodnom i, barem meni, lijepom... o nečemu sasvim... sasvim drugom... no ipak... nisam mogao... Još sam uvijek pod utiskom kornatske tragedije, a i poklopile su mi se neke stvari... neke moje slobodne asocijacije... možda samo meni svojstvene... a možda i ne? Tko bi znao reći? Ovaj post pišem pod direktnim uticajem više čimbenika: - Noćas sam listao Knjigu žalosti za poginule vatrogasce... najčešće riječi na koje sam nailazio bile su: heroji, junaci... Oni to uistinu i jesu... Posebno me pogodila jedna konstatacija koju sam pročitao: da je kornatska tragedija najveća tragedija u našoj zemlji nakon Domovinskog rata... U potpunosti se slažem!!! - MadDog-ovog bloga, tekuće epizode Gabrielade - mog komentara na post panove frule (vidi! na njenom blogu) koji me je u mislima vratio 15-ak godina unatrag - odgovora panove frule na njega, kojeg ću citirati, neizmijenjenog i u cijelosti [nadam se da mi neće zamjeriti :))]: '*Advocatus......teške teme slijede....jelda?' Ovo je, barem za mene, teška tema... Nikada nisam mislio da ću govoriti o tome... a kamoli pisati... no, what is here is... ipak je i to dio mene... sve su to moja iskustva i bez njih ne bih bio onaj koji jesam... a s kim ću ih drugo podijeliti, ako ne s vama??? Anyway... here it comes: Non bene pro toto Libertas venditur auro (*2) Već sam u jednom ranijem postu spomenuo da sam učestvovao u Domovinskom ratu, kao član 154. brigade HV-a. Manje bitna stvar, nas ratnih veterana ima mnogo... Ovo spominjem samo kao početnu točku... Iz tog razdoblja ne pamtim previše događaja... na neki sam ih način potisnuo u podsijest, namjerno ih prekrio prašinom i pustio ih da tako sjede... u tami... Kao što to i inače pokušavam u životu, iz svega pokušavam izvući nešto iole pozitivno, pa tako i iz tog iskustva... Inače sam pacifist po opredjeljenju i ne mogu se sjetiti da sam se ikad potukao... a kamoli nešto više od toga... na neki način vjerujem u dogovore i druga 'diplomatska' rješenja... No, ovaj me rat zgrabio i uvukao u sebe... Nisam ništa poduzimao, čekao sam mobilizaciju, jer sam znao da će je prije ili kasnije biti... i tako bi... Kada sam dobio poziv, odazvao sam se... drugačije nije moglo biti... nisam ni mogao zamisliti otići negdje, sakriti se ili izbjeći taj poziv na bilo koji drugi način, medicinski ili protekcijski... Prije bih sam sebi pljunuo u lice no što bih to učinio... Anyway, moja je postrojba držala jedan dio ličke bojišnice oko Otočca, Perušića i Kosinja, i tamo sam boravio nekih šest mjeseci između 1992. i 1995. godine. U to sam doba s još jednim prijateljem imao mali privatni biznis... on je isto tako bio mobiliziran... zaključak je vrlo jednostavan zar ne??? Danas ponovno s tim istim prijateljem imam malu firmu (koju smo preuzeli prije nekih godinu dana)... ali, još ni dan-danas ne mogu reći da smo došli na zelenu granu... However... to nije predmet ovog posta... Dakle, iz jedne sam, mirne, sredine prešao u drugu, u kojoj su vladale neke druge okolnosti, uvjetovane ratom, stradanjima i svime što iz toga proizlazi... okolnosti kojima je zapovijedao nedeterministički kaos razaranja i smrti. Kod mene, kao i kod mnogih drugih, nastupilo je stanje posvemašnjeg šoka. Dakako, funkcioniralo se, zato što je to tako moralo biti... ali na razini stroja, automata koji obavlja ranije isplanirani i pripremljeni proces, bez neke prevelike interferencije njegove vlastite Volje, njegovih htijenja, težnji i nada... I tada nastaje unutarnji konflikt... teze se opasno počinju zamjenjivati, sve počinje kliziti prema nekom opasnom rubu klisure, i čovijek se počinje odupirati kako zna i umije... međutim, on i dalje klizi... klizi ka rubu, do samog ruba, hvata se za njega... za slamke... za bilo što... i tako sam se ja uhvatio za Nietzschea... Za onu moju jedinu točku normale, za ono što me povezivalo s tzv. 'normalnim životom'... Jer: 'Il faut etre toujuors ivre.Tout est la': c'est l'unique question. Pour ne pas sentir l'horrible fardeau de Temps qui brise vos épaules et vous penche vers la terre, il faut vous enivrer sans treve. Mais de quoi? De vin, de poésie ou de vertu, a' votre guise. Mais enivrez-vous. (…)’ Charles Baudelaire, Enivrez-vous, Le spleen de Paris (*3) A ja sam za opijanje odabrao Nietzscheovu 'poeziju'... :)) Zaratustru sam svugdje i svagdje nosio sa sobom, u džepu hlača uniforme... Iako je danas ona u prilično žalosnom stanju, sva izselotejpizirana, to mi je jedna od najdražih stvari koje posjedujem... jer je za mene više od knjige - ona je štaka koja mi je pomogla da izađem iz nekog, samo mog, pakla... Mnogo je vremena prošlo od tada... Izgleda da se život nastavlja dalje, tko će znati??? Ili pak je sve ovo jedna jako dobro orkestrirana opsjena... Mnoge su se stvari promijenile... premnoge od tih stvari - na gore... Vrijeme i dalje prolazi... mrvi mi pleća... savija me po svojoj želji... A elite, kako onda, tako i sada, nastavljaju sa svojim poslovima... i tražeći alibi, žele me potkupiti nekakvim 'braniteljskim dionicama'... Smiješno!!! Ne želim tih Judinih 30 srebrnjaka kojom me kupuje ona, ova ili ina elita. Odbijam im dati dopuštenje da na mene, kao na neku robu, priljepe etiketu s cijenom... Odbijam biti duhovni bogalj... imam zdrav um i zdrave ruke i želim samo rad!!! Želim se prestati sramiti dok govorim da sam bio u ratu!!! No, ne brinite se... nisam pao u depresiju... samo sam... gadno ljut!!! Želim samo mir. Za to sam se u ratu borio. 'Na drvu koje se zove budućnost, mi gradimo svoje gnijezdo; neka nama, usamljenima, orlovi donose hranu u svojim kljunovima!' Friedrich Nietzsche, Also sprach Zarathustra (*1) Vječna slava poginulim vatrogascima i svim poginulima u Domovinskom ratu. Pozdrav svim hrvatskim braniteljima, ma gdje god bili. Kingdom come The Mission Desert rat cry me wolf Shedding skin upon your lips I pray For the love of madness For the hand that takes the grip And we close our eyes To forgive and forget And we close our eyes To forgive and forget With bated breath for the kingdom come With bated breath for the kingdom come I build myself a brave asylum And ask all the madmen to play host And when the colours all fade away It’s time for us Give up the ghost And we close our eyes To dream a while And we close our eyes To dream a while With bated breath for the kingdom come With bated breath for the kingdom come While we’re talking in tongues Of animal behaviour With a flick of the wrist you could’ve broken my heart And done yourself a favour And I cry in the heat For the promised and given The hand I once would trust Now for the love of heaven You won’t see me See me for dust And we close our eyes To love again And we close our eyes To love again With bated breath for the kingdom come With bated breath for the kingdom come With bated breath for the kingdom come With bated breath for the kingdom come ---------- (*1) njem. - Tako je govorio Zaratustra (*2) lat. - ni za sva blaga ne prodaje se Sloboda (parola Dubrovačke Republike, Op. A.) (*3) fran. - 'Uvijek treba biti opijen. Sve je u tome: to je jedino pitanje. Kako ne bi osjetili užasno breme Vremena koje mrvi vaša pleća i svija vas prema zemlji, treba se opijati bez predaha. Ali čime? Vinom, poezijom ili krepošću, po vašoj volji. Ali, opijajte se. (…)’ Charles Baudelaire, Opijajte se, Spleen (Melankolija) Pariza (*3) |