Andro, parte 6. - Auto da Fe
|
Uskršnji je dan započeo kao i svaki drugi, jutarnjom kavom u baru u blizini dućana. Andro je oduvijek mrzio piti kavu na brzinu... zato se uvijek dizao više od sat i pol prije početka radnog vremena... kako bi ga imao dovoljno... Trebao je barem pola sata za kavu i 5-6 cigareta – time je mogao biti zadovoljan... Nekoliko minuta nakon što je stigao, pojavila se Imogen... Kada je ugledala Andru, veselo se nasmiješila i sjela za njegov stol... Iz vrećice, koju je donijela sa sobom, izvadila je kinder-jaje i pružila ga Andri... IM: - Sretan Uskrs, André... AD: - Hvala, niste trebali... IM: - Nisi trebala... AD: - OK... IM: - Nisi baš najbolje raspoložen... AD: - Ma, jesam... samo sam malo nostalgičan... IM: - Da, brod to zna činiti ljudima... AD: - Koliko si već na brodu? IM: - Na ovom? Četiri mjeseca... AD: - A inače? IM: - Osam godina AD: - I nisi nostalgična? IM: - Ponekad... AD: - I kako si tada pomažeš? IM: - Mislim na drage ljude... AD: - Da... Uistinu, druge pomoći nije bilo, i Andro je to osjećao... deset je dana bio na brodu, i tog je uskršnjeg jutra po prvi put osjetio žal za domaćom grudom, za domaćom rječju, za prijateljima, ocem, majkom i sestrom... Isto tako je znao da se ne treba baviti tom mišlju – njegov se život u tom trenu odvijao daleko od njegovog Grada... i Andro je tu realnost prihvaćao u potpunosti... IM: - Sutra stižemo u Savonu... Jesi li bio tamo? AD: - Ne, nisam... IM: - Lijepo mjesto... ima neku posebnu draž... AD: - Raduje me što ću ga vidjeti... IM: - Ako želiš, možemo izaći zajedno... moram kupiti par sitnica, a možemo i malo prošetati... AD: - Vrlo rado... IM: - Današnji će dan biti vrlo dug... AD: - Da... IM: - No, ne brini... mijenjat ćemo se i svatko će imati vremena ručati, ali i popiti poslijepodnevni čaj... Kao prava engleskinja, Imogen je govorila o tea time-u, o vremenu u kojem se ne pije kava, već čaj... Razgovor s Imogen ga je prvih dana mentalno iscrpljivao... govorila je izrazito jakim manchesterskim naglaskom, otkuda je i bila... riječi koje je izgovarala Andri su djelovale vrlo čudno, no nakon samo nekoliko dana, uspio se priviknuti i sada se na to više nije obazirao... Imogen je voljela razgovarati s njim, jednostavno zato što je u njemu nalazila dobrog sugovornika, koji nije s izrazom nerazumijevanja na licu pratio svaku njenu riječ, već je živahno sudjelovao u konverzaciji... IM: - Ti prilično dobro govoriš talijanski, zar ne? AD: - Nije na meni da kažem... IM: - Ma govoriš, govoriš... vidjela sam te kako razgovaraš s Riccardom i Albom... oni kažu da, doduše, imaš neki neuobičajeni naglasak, ali da se, sve u svemu, odlično snalaziš... AD: - Hvala... IM: - Ako možeš, zamolila bih te da mi sutra pomogneš oko carinskih formalnosti s talijanima... Znam da je sutra tvoj slobodni dan... AD: - Nema problema... IM: - Jesi li siguran? AD: - Apsolutno... IM: - Odlično... financi bi trebali doći na brod oko 8 sati... naći ćemo se kod dućana... AD: - Dogovoreno... Idućeg se dana završavalo prvo, krnje Andrino putovanje... krnje radi toga što se ukrcao u Napulju, a Savona je bila polazišna luka broda... predstojala su tri kratka putovanja, a nakon toga se ritam krstarenja vraćao u normalu... Uskoro su počeli stizati njihovi kolege, i Imogen je svima podijelila kinder-jaja... Izrazi njihovih lica su jasno oslikavali njihovo dječje oduševljenje tim sitnim znakom pažnje, koje nikoga od njih nije ostavilo ravnodušnim... Nedugo zatim, krenuli su na posao... Samo nekoliko dana nakon što je počeo raditi, Imogen je Andru iz trgovine cigaretama i pićem prebacila u parfumeriju-draguljarnicu... iskusnim je okom procijenila da je prilično stručan... Uostalom, njegovo se iskustvo vrlo brzo pokazalo korisnim, a to što je govorio nekoliko stranih jezika promoviralo ga je u 'stručnjaka za rješavanje kriznih situacija'... Imogenin je ured bio u stražnjem dijelu draguljarnice, i ona bi često, kada bi joj to posao dopuštao, časkala s njim o mnogim stvarima... Dugi dani plovidbe na otvorenom moru bez ikakvog zaustavljanja bili su iscrpljujući i svaki bi ih iole kvalitetniji razgovor umnogome ublažavao... Za takvih se dana radilo 14 sati u komadu i Imogen je znala da to ljudima predstavlja problem... zato je za svakoga našla toplu riječ... Pola sata nakon što su otvorili trgovine, stigao je hotel director kako bi s Imogen dogovorio promotivne akcije koje će se održati tijekom idućih nekoliko tjedana Pet minuta kasnije, kao izašla iz etera, u trgovinu je ušla Megan. Andri je zastao dah u grlu... njen iznenadni dolazak ga je zatekao i nije se odmah snašao... MG: - Dobro jutro... AD: - Dobro jutro... mogu li vam pomoći? MG: - Mi smo na ti, zar ne? AD: - Ah, da... zaboravio sam... MG: - U stvari, trebala sam Imogen... AD: - Zauzeta je, hotel director je kod nje... MG: - Malo ću pričekati... ne vjerujem da će dugo... Megan je nezainteresirano pregledavala police s parfemima, a za to se vrijeme Andro, diskretno izmaknuo u stranu... Pa ipak, bio je dovoljno blizu da u dva koraka stigne do nje i odgovori na pitanja koja bi mu Megan eventualno postavila... AD: - Želiš li probati neki parfem? MG: - Me ne, eto... samo gledam... u stvari, čekam da Imogen obavi taj razgovor... valjda će brzo... Osim njih dvoje, u trgovini nije bilo nikoga... Joy Division - Love Will Tear Us Apart (album Substance 1977-1980) Andrina se i Meganina igra munja odjednom ponovno počela uprizoravati... Andro je bio zapljusnut bakrenošću njene kose, pogođen... onesposobljen... Ponovo se izmaknuo u stranu... ovaj put, tražeći kut iz kojega ju je mogao promatrati, a da ne bude primjećen... Gledajući Megan, zaključio je da on, u biti, nema što od nje tražiti... niti joj ima što dati... Bio je savršeno svjestan da je ona... tako lijepa... i baš zato tako daleka... I bojao se... da se ona one fatalne večeri samo poigravala s njime, želeći ispitati njegov prag tolerancije... procijeniti koliko ga daleko može odvući, gdje ga može ostaviti, napustiti i povući se, kao da se ništa nije dogodilo... Ništa se ni nije dogodilo... njegova su razmišljanja tvorila babilonske kule u zraku, a pod tim su kulama Andro i Megan govorili različitim jezicima... Bili su samo brodovi koji se mimoilaze u noći, tek su njihovi radari osjetili uzajamnost njihova postojanja, no ti se brodovi, najvjerojatnije, nikada neće sresti... A možda je i bolje tako... možda i jest... njihova bi kolizija bila pogubna... pitanje je tko bi preživio... Megan se, odjednom, okrenula, i uhvatila Andrin zamišljeni, skrutinirajući pogled... Njegovo je lice oblilo vruće, iznenadno i neugodno crvenilo... nikakav se alibi nije mogao složiti, bio je uhvaćen u nedjelu... a njen je pogled prodirao kroz njegove pore lica, sidrio se u njegovu mozgu i pekao, pekao kao ugriz guje, guje otrovnice... tako neopoziv, tako konačan i bolan... Vjerovao je da će se Megan naljutiti i indignirano napustiti mjesto njegova zločina, no ona se nije pomicala, zarila je noktima još jače, još dublje u njegov mozak i on se već osjećao izgubljenim... ne nađenim... i bilo mu je sasvim svejedno zbog toga... U tom se trenu odlučio predati na njenu strašnu milost i nemilost, a ona je... Ona je samo razvukla mekane, pune usne u blagotvorni osmijeh i pogledala ga nježno, kao što majka gleda svoje čedo, ali drugačije... milo i blago... i nemilosrdno... Kao Ona Koja Ima Moć Dati Oprost... kao vojska koja se sprema u usudni boj... I kada se iz kuta njenoga oka zaiskrila iskra strasti, Andro je osjetio da je sve dobro... i da je sve u najboljem redu... i da je, ipak, nekim milenijskim čudom, a da ni sam nije znao kojim, potpao pod njezino okrilje, ušao u njezinu Milost... Ponovno, kao začaran, Andro htjede zaustiti riječ, ali se riječi nisu usudile izići na površinu... i u tom je trenu Andro znao da je izgubljen, poderan i bačen pred njene noge... i sve je bilo dobro... sve je bilo u savršenom redu... Kada je Andro, iz očaja, primijenio onu istu strategiju koja je upravo bila primjenjena nad njime, osjetio je da se njeno lice mijenja, začuđeno intenzitetom njegove Želje, Volje i Stremljenja... Ustuknuvši, ali samo za mikrometar, ona je dopustila lijevom kutu njenih, terakota-smeđom bojom ocrtanih usana, da prijeđe u defanzivu... dopustila je da taj kut usana iznjedri jedva čujni uzdah koji je parao njene uši, koji je zvonio na uzbunu, koji je vršio nezamislivo nasilje nad njenim zavjetom tišine... Andro je želio žrtvovati samoga sebe, i na taj način učiniti nedvosmislen Auto da Fe (*1), njegove vjere u nju, a samim time i njegove vjere u Boga, koji je učinio da sve to postane moguće... i stvarno... Odlučno i nepokolebljivo spaljujući sve svoje nečistoće, Andro je čvrsto vjerovao u Njega i u njegovu Redemptorsku Moć... Stajali su tako, potpuno nesvjesni Svijeta i ljudi oko njih... i već kada je Andro zaustio prisegnuti Njenom Carskom i Kraljevskom Visočanstvu na vječitu vjernost, iz ureda je izašao hotel director, a trenutak-dva kasnije i Imogen. Imogen i Megan su izustile svega nekoliko riječi i Megan je, s osmjehom koji je sjao intenzitetom dijamanta od nekoliko karata, pozdravila Andru, ostavivši ga da se bori sa svojim mislima... Dok se Megan udaljavala, Andro je izgubljeno, tupim, zurećim pogledom gledao kroz staklenu stijenu trgovine za njom... Uto je ugledao broskog kapelana, Don Gennara, koji je užurbano obavljao zapovijedani kržni put... Te je iste večeri, šiban jakim krmenim vjetrom, opet i iznova razmišljao o događajima koje mu je donijelo uskršnje jutro. U daljini, raspršena su svjetla Bezimenog Grada simulirala konstelaciju Corone Australis (*2), a Andro se osjećao izgubljenim... promašenim u prostoru i vremenu. Sjetno je uzdahnuo, prisjećajući se narodne poslovice koju je, ponekad, znala spomenuti njegova majka: 'Svatko ima svoj križ, a netko i kapelicu' ------------ (*1) španj. – čin vjere (*2) lat. - Južna Kruna |