Pričica - drugi dio
Iako se činilo da se primirila, napravila je scenu na svom vjenčanju. Zamislite prizor: prašnjavim slavonski šorom idu svatovi. Prate ih tamburaši. Kola koja voze mladence urešena kako priliči. A u njima: tužna djevojka u bijelom. Kraj nje ponosni mladoženja. Sav se ukipio. Isprsio. Ta nije mala stvar – ženi se seoskom ljepoticom i bogatašicom. Nije važno što je ona malo snuždena. Rekli su mu da je malo čudna u društvu nepoznatih osoba, al da je inače veselo i prpošno stvorenje. A vremena za upoznavanje nije bilo. Koga i briga –pred njima je cijeli život, upoznat će se. Zavoljet će ona njega. Ako zbog ničeg drugog, a ono zbog toga što je odvodi na more. More! Eeeej! Malo je bilo seljana, pa čak i ovih imućnijih koji su ga ikad uživo vidjeli. A on je imao sreću. Poslije odslužene vojske ostao je dolje. Više mu se sviđao kruh sa sedam kora od žetve, sjetve i ostalih «blagodati» ravnice. Svraćao je dvaput godišnje u svoje selo. Za Uskrs i Božić. Više da se malo pokaže, nego da roditelje i braću obiđe. I tako, u seoskoj birtiji ovog proljeća popio koju čašicu s Željkinim tajom. Ovaj mu kćer nafalio. A i na misi ju je vidio. Baš ta neznatna odsutnost duha i nezainteresiranost za njegovu uniformu, taj pogled prema daljini, odraz neba u njenim očima, baš sve to, ili od svega toga pomalo, zainteresirale su ga za nju. Gotovo sve su dogovorili te večeri. On dolazi krajem rujna, kad prođu glavni poslovi na polju. Svadba će biti tu, u selu. A nakon toga putuju na jug, u lijepu kuću u kaštelanskom zaljevu koja već dugo vapi za domaćicom. Zadubljen u svoje planove za budućnost nije se puno obazirao na ukipljenu Željku. Čak ni kad je podigla šlajer, i iz svega glasa viknula: «Al ja njega ne volim!!!!! Ne volim ga!!!» Više se obraćajući uzvanicima nego čovjeku koji je sjedio kraj nje. Više vičuči nebu, nego ocu i majci koji su se ponosno vozili za njima. A nebo je samo šutjelo. Jedino je ono i zašutjelo u tom trenutku. Svirci, već dobrano nacvrcani, nisu ni čuli. A oni koji su čuli, pravili su se da nisu. Urotnički su okrenuli glavu, nagnuli dvadesetogodišnju šljivovicu i prihvatili pjesmu. Čak je i mladoženja potegnuo jedan dobar gutljaj i okrenuo glavu na drugu stranu. A mnogo ih je čulo, mnogi su se lecnuli. Mnogi otac je pomislio: «eh da to meni tako moja kaže, ja bih je…uh». Poslije je ova epizoda dugo prepričavana, nadodavani su joj detalji, ko legenda je ostala kružit selom i okolicom. Ali bez neke pouke, bez poante, osim one da žensko dijete ništa ne može (osim malo glasa pustiti, i nek bud sretna da joj na vjenčani dan, tam u kolima nije otac ili budući muž jednu vruću prek usta prepalio..ih, koje to vidio, šlajer dizat, take stvari divanit…), nego se poviti želji oca, pa muža, pa sina ak joj ga Bog dade.
Vjenčanje i pučko slavlje prošli su kak Bog zapovida, u pismi i ciki sve do drugog jutra.
Drugo jutro novovjenčani par se oprostio od roditelja i s nekoliko kofera zaputio na vlak prema jugu.
|
