Priča uz fotku
Jesenski dan. Lijep jesenski dan. Malo zlato i ja u šetnji. Odjednom Mali počne vikati: Mama, vidi a! Mama, vidi a! I upire prstom prema nebu. Sva sreća da mi mobać ima fotoaparat. A i dite mi je pametno, pa makar se reklo i da je na ćaću! (op.a. Mali je tada imao dvije godine i jedan ili dva mjeseca)
A sad – moja priča
Stvarno me dugo nije bilo i stvarno ste mi svi falili. Idem vidit, kad ono od 19. siječnja nema novog posta. A svašta se zbilo, i mogla sam štancat i dva posta dnevno kol’ko je bilo tema i događaja. Al ono najvažnije, zbog čega me nije bilo –RIJEŠENO JE!!!! Tra-la-la-la položila sam još jedan ispit. Kažu ljudi da je sve ono najgore i najteže u mom ideksu riješeno. Ja se baš i ne bih kladila, al voljela bih im vjerovati. Daklem, profa je genijalac, da osam pitanja i 10 minuta da se riješi i od pune dvije dvorane studenata prođe nas četvero! I tako da znate, ponosna sam na sebe, i hvala svima koji su mi u komentarima i sms-om pružali podršku.
I još samo da zapišem, više zbog sebe nego zbog vas.... od 19. siječnja do danas ima 21 dan, i tom vremenu bila sam na dva sprovoda i dijete sam u dva navrata vozila u bolnicu. Prvi put rota virus ( Ratnik će znati, a vi ostali bolje da ne znate), četiri dana infuzije i dnevne bolnice, pa tek što se to smirilo, mali si probio bubnjić u lijevom uhu. Katastrofa! Al sve fino zarasta i ne bi trebalo biti nekih posljedica po njegov sluh, tak bar doturi vele, bili jučer na kontroli. I još sam bila bijela udovica četiri dana, jer se moj Zakoniti tepao po Dubrovniku i feštao sv. Vlahu. A naravno da nam je i auto zacrknio, pa smo imali neplanskih troškova, koje smo recimo mogli večeras strajbati na nekoj fešti, ili sam za tu lovu mogla do metropole na blogerske ćevape...Al’ dat će Bog i to. Valjda. Jednom.
Idem vas sad malo čitati, kolko stignem, a sutra sjutra, nastavljam.
Ljubi vas vaša 2mama ( sva još euforična, i u oblacima, mada se vani smrklo, i nešto kanda i pada, al ne i ja!)
|