WELLCOME
Mogla bih pišat,ili popit vode..da mi se piša još više.
Čačkam žličicom utore,nisu to ni utore,između parketa improviziranog stola pored mog improviziranog kreveta.
Pišam.
Mogla bih i spavati,bih kada ne bi bila puna paracetamola i kofeina koji me održavaju na životu.
Pušim i pišem,improviziram i krhka sam,baš kao što je i krhko,ne znanje,neću to reći,nego baš kao što je i krhko sve u ovoj kući.
Svaka slika (osim dvije) pričvršćena je bijednim špenadlima za šareni zid.
Velika,crna,dominantna polica s dvije strane (medalje?) je najklimavija i strpljivo me čeka. Da se spotaknem,popiknem,traljavo naslonim na nju i srušim sve neuredno nabacane knjige.Godinama skupljane bezvrijedne sitnice iz mog života talože se na plemenitoj prašini crne iverice.Tamo nema reda i lažem čim zinem,dok smireno izjavljujem kako sve držim pod kontrolom i kako točno znam gdje što stoji.
Znam da nikada neću raskrčiti klimavi radni stol,koji se tamo gdje je nikako ne uklapa,bode u oko,ali pod njim se sasvim praktično može odložiti sve ono što nema svoje mjesto.Uostalom,što ima?
Kanta za prljavi veš nije ni kanta,spiralna žica drži mrežu u kojoj se tjednima leluja moje prljavo rublje.Ponekad ga izvlačim van .. i odijevam na sebe,dok izlazim u močvaru,jer je tamo ionako mrak,jer me tamo ionako nitko ne vidi,jer tamo ionako smrdi,jer su ljudi koje tamo susrećem ionako navikli na to.Sve to.
Ladice mog improviziranog kupaonskog ormarića ne otvaram često.Kreme kojima je rok davno istekao,uredno skupljam u nasljeđenom,Filipovom ili Davorkinom bivšem noćnom ormariću,koji je možda,nekada,krio njihove velike tajne.
Vjerojatno nije,jer su oni tada bili mali i što su uostalom imali kriti?
Ona soba je ormar.Ima balkon na ulicu,kućice u nizu.To je prozor u dražestan,bajkoviti,skladan američki život,kojem se nikada nisam ni nadala,a sada ga odlučno odbijam. Dakle,ta soba mi se gadi i u nju ne zalazim,osim kada se hitno trbam riješiti hrpe veša iz dnevnog mi boravka.U boravku boravim,to je usput i moja spavaća soba,a ja volim male prostore,pa ne spavam na prostranom tavanu,gore mi nešto ulijeva strah u kosti,no to je već druga priča i neću je ispričati,ne sad!
Kišu koja pada ne vidim jer je noć,samo ju čujem i ne slušam.Ne volim izljevati romantične pizdarije o kiši.Da je dan,možda bih navukla svoje improvizirane zavjese,pričvrstila ih kvačicama za potrganu bambusovu trsku.Možda,vjerojatno ne bih jer volim svijetlo,osim kada spavam.Jebiga,morala sam nekako ubaciti svoje improvizirane zavjese u tekst.
I nije ni bitno što je u ovoj kući sve klimavo i pvršno.Praktično je i promjenjivo.Zabavno.
Kada to odlučim,pozabijat ću čavle na sve slike,toliko duboko da probijem zid.
Imati pravi stolić kraj visokog kreveta s kojeg će mi pucati pogled na uredno složenu stručnu literaturu,katalogiziranu na stabilnoj polici boje bukve.
Kreme za peglanje bora ,te zubna proteza,bit će ciljano smiještene na čistom mramornom postolju kupaonskog ormarića,pored jacuzzija(to je utjecaj američkog sna).
Bit ću čista,možda nabavim i rolete.Nije baš ugodno gledati razvaljenu grosu sa hrpom celulita kako gola šeće pred prozorom.
Jednog dana,neću improvizirati,sve će biti ZAPRAVO.
E da,prešutila sam da sam patka; mala,slatka,sretna,zaigrana i ...prljava
PSSSST ,tiho! To ne bih priznala ni u ludilu.
|
