Žuta Minuta

Evo me nazad u vrelom Sarajevu. Godišnji odmor je standardno prekratko trajao. Što se mora tiče... bila sam 7 dana u Gradcu. Sama sam odgovorna za taj čin.... čin odlaska u možda najružnije mjesto na jadranskoj obali. Gužva, prljavo more, nedostatak fine kafanice, nedostatak hladovine... neljubaznost, previše bosanaca. I na kraju previše djece koja svoje negodovanje ulaska/izlaska iz vode izražavaju dernjavom i histeričnim plakanjem.

Ja jednostavno nisam osoba za masovnih plaža... gužve, prženja na suncu.... Meni treba mala uvalica mir i tišina.

Smješteni smo bili u sobici koja je vjerovatno "prepravljena" da bi zadovoljila kriterije izdavanja sobe. Mala, pretopla i nadasve grozno arhitektonski riješena. Ako kažem da je imala 10 ćoškova (uglova, kutova) što onih od 90°, što onih od 270°. "Krevet" je improvizacija napravljena od dvosjeda koji je dobio dasku i premekani madrac. Sve u svemu bljak... ali bila je prevelika gužva u mjestu, nama se nije dalo tražiti dalje, a nije bila skupa... Kada smo legli u krevet znali smo i zašto.

Naša soba se nalazila pored zvonika crkve... koja je počinjala zvoniti u 05:00. To zvono mi nije smetalo... više je smetalo ono koje je zvonilo u 09:00.... To je onaj momentak kada se polako budiš... ali si još uvijek u nekom polusnu... i onda t zvono zvekne 9 puta... i to je to, vrijeme da se ustaje.

Navečer smo slušali radio i neku toplistu/muzičku emisiju koju vodi neki muškarac totalno gay glasa. Predrasuda... šta ću, ali mi je to bila prva asocijacija kada sam ga čula... još je pričao sa nekom ženskom o tome kako su Backstreet Boysi velika grupa koja je sazrela, bla,bla....

Jedan od razloga odlaska bio je Gradac i bech--bar Pineta. Od par ljudi čuh da je tamo (kao) dobro, pa smo se zaputili u ludi provod. Nije loše... Muzika... neka hausica... pa onda malo tech house... A tamo negdje oko 02 sata... poče zavijat po' dolara o prodavnici slatkiša, te "Šaćira" sa svojim novim ultra mega giga hitom, sa nekim drugim hispanjolcem. DJ, svaka čast.... 10. za glupost. Štajaznam, možda sam malo ostarila.... ipak ti barovi su više za morsko "barenje", a manje za neki muzički doživljaj. Bili smo tamo 2 puta i svaki put se izlazak završio bježanjem od kiše... Ko zna, možda je to bio neki znak.



Nakon 7 dana ostavili smo tu nezvaničnu bosansku ljetnu koloniju i uputili se na Pelješac. Obišli smo čitavo poluostrvo (hvala izumitelju klime u autu) i skrasili se u lijepom klimatiziranom apartmanu u Orebiću gdje smo proveli još 4 dana. Iako smo imali mnoštvo planova (odlazak na Mljet i Korčulu), vrijeme smo proveli na maloj djeca-free plažici sa mnoštvom hlada. Vrijeme koje nije provedeno na plaži iskorišteno je za pijenje gemišta.

Moju grozničavu internet ovisnost ublažile su novine 24 sata... pravi ineternet portal u štampanom izdanju. Upratila sam šta se dešava sa Brajšom i njenim višestrukim problemima u glavi... U apartmanu gdje smo odsjeli prvi put sam se susrela sa RTL televizijom. Gledala sam onu emisiju prijatelji na kvadrat. Bila mi je jako zanimljiva da sam zaspala nakon 7-8 minuta aktivnog gledanja.

I tako.... ljetovanje prođe i vrijeme je za nove radne pobjede. Imam još par dana odmora, a onda stiže moj brat iz Londona sa dvoje malodobne djece...

The fun starts on Monday.... Puna kuća i mnogo posla... Već razmišljam o sljedećam odmoru.

Soba je je u totalnom haosu... kao da je neko bacio bombu u nju. Katastrofa... Gomila majica i suknji čeka na peglanje... a ja.....


Ja nikad nisam bila sretnija.

Sutra se u 06:00 sjedam u auto i odoh na more...

Ima li ljepšeg osjećaja... od onog kada znaš da sljedećih 10 dana, najteže što ćeš učiniti je odšetati do plaže, zavaliti se u hladovinu i čitati knjigu...

Pripremila sam 5 knjiga... Ambiciozno. Ali tako sam poželila pročitati nešto što NE MORAM, nešto što me neće opterećavati ocjenom. Ponijela sam jednu fakultetsku knjigu... čisto da se držim studentske tradicije... šatro učenja na moru.

I tako... odoh pospremiti ovaj džumbus u torbu...

Kad sam već kod toga... čovječe... kako god se krenem pakovati, koliko god sebi govorila... nećeš ovoliko stvari nositi... uvijek imam duplo više stvari od svoje bolje polovine...

Ahhh.... ljepote.

Pišemo se za 10 dana.

Da su stvari išle po planu, sada bi bila na jadranskoj obali namakala svoje noge u moru.... Stvari nisu išle kako treba, pa sjedim u kišovitom i hladnom Sarajevu. Bavim se intenzivnim bogaranjem i proklinjanjem zle sudbine.

Ne znam kada ću se (i da li ću se) otisnuti ka jugu.

Šta se desilo.... Dan prije odlaska, mog darlinga su potkočila leđa... ne može da hoda, da stoji, da sjedi...

Jeb'o me svak' ako ću ga više ikada pustiti da igra košarke.

Da stvari budu još gore, komšija iznad mene ruši pregradni zid... betonski pregradni zid... Šum mora zamijenila sam udarnom bušilicom za beton...

Sjaaaajno....

Ne mogu, a da ne osjetim mučninu svaki put kada spomenu Srebrenicu u kontekstu...


Kako jedna sramotno izlizana fraza. Mene bi stid bilo to reći. Svaki put kada na TV-u počnu pričati o hapšenju Karadžića i Mladića prebacim na drugi kanal... Svaki put kada kažu da Srbi moraju preuzeti odgovornost za zločin u Srebrenici, proderem se na TV kao luđak i upitam ih kada će ostatak svijeta preuzeti odgovornost... jer odgovorni su... itekako su odgovorni.

Kako zaboraviti pobjedonosni ulaz Philippea Morillona u Srebrenicu i njegovu poruku preplašenim ljudima da se ne boje... oni su pod zaštitom UN-a.

11. jula 1995. godine nesretni Srebreničani otišli su pred bazu UN-a tražeći obećanu zaštitu. Oni su kao miševi u rupama ostali i gledali početak strašnog zločina na pragu 21. vijeka.

Istog tog 11. jula 2005. sjedili smo u podrumu i igrali table-ko-manje kad je došla vijest. Nevjerica i šok... Sutradan smo dobili struju. Gledali smo kako Mladić u titovskoj maniri gladi djecu po glavi priča sa nekim starcem i govori im da će sve biti uredu, da se ne boje... Znao je kako se to radi... učio je od UN-a.

Međutim ne treba kriviti samo Mladića, Karadžića... Zar su svi zaboravili malog odurnog Japanca Yasushia Akashia? Kako ono... specijalni predstavnik UN-a za bivšu Jugoslaviju. Usrao je zračnu podršku taj dan, dopustio da se ona gnjda Mladić posere na instituciju UN-a. Dao je koljačima nož u ruke.

Narednih dana pratili smo vijesti u nevjerici... gledali uplakane žene i nadali se da će se sve sretno završiti. Nada zadnja umire...

I umrla je sa 8000 nedužnih ljudi.



Sutra će biti pokopano još 613 posmrtnih ostataka... Na dan svoje smrti imali od 14 do 96 godina.

Kako oprostiti? Kako zaboraviti? Kako shvatiti da neko može ubiti nenaoružanog nevinog čovjeka? Kako zadržati vjeru u ljude, kako imati vjeru u boga?

Vrijeme je da porodice ovih nedužnih ljudi dobiju pravdu. Grozna je sama činjenica da je njihova smrt bila uzaludna, a još je gore to što su odgovorni na slobodi. Grozno je što ih svi lažu, grozno je što za njih niko ne brine... Sramota nek ih bude.

Srebrenica 11. juli 1995 – 11. juli 2005.

Da se ne zaboravi i ne ponovi.

Nekom je kupovina zabavna, nekome nužno zlo, a nekome smrt. Ja spadam u ove prve. Ne idem često, jer nisam u rodu sa Rockfelerom... ali kad odem volim da razgledam, pipkam... Za mog muškarca to je smrt.

Međutim mrzim da idem sama. Sama mogu otići u razgledanje... Nabijem slušalice na uši i ignorišem prodavačice, ali kada idem da kupim nešto moram imati još nekoga uz sebe. I tako sam danas otišla sa svojim dragim...

Odlazak u kupovinu s njim je kao vađenje upaljenog korijena zuba... Obostrano. Njemu je dosadno, a meni muka što je njemu dosadno. Složi onu umiruću facu i hoda iza mene... Kada mu pokažem nešto ili pitam ga za mišljenje, iskrivi usta i napravi facu kao da sam mu govno stavila ispod nosa. U tom trenutku mi ubije svaki poriv za daljnom kupovinom.

Ovakva situacija se ponovi dva do tri puta godišnje... Hodamo i razgledamo. Ja vidim gomilu nekih slatkih stvarki, kada probam počnem bogarati po univerzalnoj veličini (ovu veličinu tekstilnoj industriji nikada neću oprostiti) i iznerviram se. Pokušam naći nešto što mi odgovara, a dotada je njemu već dopizdilo hodanje i kupovanje. Onda se iznerviram jer je on mlak i nikakav, on se iznervira jer sam se ja iznervirala i što sam ga uopšte dovuka da ide samnom. Nakon toga se sporječkamo i "mrzimo" se dan-dva.

Iz tog razloga kada god mogu pokušam uloviti neku prijateljicu...

Muškarcima je odstranjen centar za kupovinu pri rođenju... Čovjek (žena) se jednostavno mora pomiriti sa tom činjenicom i voditi ga u kupovinu samo kada njemu nešto treba.

Kupila sam jednu slatku majicu i dva kupaća kostima, ostatak kupovine je propao zbog nedostatka entuzijazma, znate već koga. Treba mi još neka ljetna lepršava suknja...

Komentar na sliku: Laž i prevara... Muškarac i žena nikada nisu zadovoljni i sretni kada su u kupovini.

Leeloo ovog ljeta neće kukati kako svi idu na more osim nje... Leeloo idućeg četvrtka ide ka plavom Jadranu.

Dosta oslovljavanja u trećem licu.

Danas sam malo pregledavala svoj ormar... ono, šta treba oprati, šta ću nositi... Kao da ne čekam zadnji čas... I tako, prolazeći po svojoj manje više oskudnoj garderobi došla sam do hrpe koju volim nazvati "optimistična kupovina".

To su one stvari kojie su mi se jaaaako svidjele, ali su bile za pola ili za broj manje... Logikom "smršaću kilu-dvije pa će mi moći" desi se da kupim krpicu. U neke stvari jesam upala kad sam smršala kilu dvije, a u većinu ipak nisam. Koliko god da smršala, nikako se ne mogu samnjiti za broj. Ne mogu mi noge/ruke postati kraće nikako.

Ta gomila se svake godine povećava za jedan ili dva artikla, ali nikada ne bacam ama baš ništa. Nekako mi žao... nova odjeća.

I svake godine kažem da više nikada neću kupiti nešto što mi ne odgovara.

Sutra idem u shopping, pa ćemo vidjeti...

P.S. Za ovakvu kupovinu obično je kriva univerzalna veličina.

London je napadnut...

Upravo su na CNN javili da je evropski ogranak Al-Kaide preuzeo odgovornost... Možda ih se javi još, vole oni tu odgovornost preuzimati... prokletinje. Drago im staviti svoj potpis na smrt nevinog čovjeka... aferim neljudi....

Satima pokušavam nazvati brata koji živi u Londonu... Veze su u komi. Nema šanse da ga dobijem. Grozan, grozan osjećaj. Sada pomalo razumijem one koji su bili van BiH u periodu '92-'96. Grozno je ne znati. Stavila sam na automatski redial i nadam se....

Zagledala sam se u ovaj CNN, a možda bi bolje bilo da pogasim sve i pustim si muziku.

Zašto to nekome treba u životu... Ubijati ljude. Jesu li razmišljali o djeci koja su krenula u školu. Imaju li trunka jebene ljudskosti u sebi. Da imaju ne bi radili ovo što rade. Kažu žele da postignu više ciljeve...

Serem im se u više ciljeve...

Update: Brat se javio, svi su na broju... mogu odahnuti.

Jedna poznanica sa faksa me zamolila da joj napravim PowerPoint prezentaciju diplomskog rada... I ja budala rekla, nema problema...

Mislim, nije nikakav problem.... samo nek napravi teze i da donese da to uradimo... Sjednemo skupa i to je za dva sata gotovo... maksimalno 3. Štajaznam, nisam to mislila ni naplatiti... Fakat bezze posao...

Međutim ona se danas pojavila se bez teza, sa diplomskim radom od 30 stranica u kojem je podvuka jednu trećinu teksta i rekla da joj prezentacija treba trajati 15-20 minuta.

Popila je kafu i otišla... a ja ko budala gledam one papire i ne mogu da se načudim svojojekstremnoj gluposti...

I evo sada se jebem sa ovim papirima, i usput jebem sebi mater glupu...

Puna sam nekog bijesa....

Jutro sam provela gledajući video streamove sinoćnjeg koncerta. Zbog nevjerovatne euforičnosti oko Floyda, u prošlom postu sam ostala nedorečena što se ostalih muzičara tiče.

Ne mogu opisati žaljenje što nisam bila u Londonu, pa neću ni opisivati...

Madonna
Uvijek mi je bila solidna. Sinoć se pokazalo da nije ona za grandioznih koncerata. Em joj je muzika prosječna, em joj je glas ispod prosjeka.

Pet Shop Boys
Otpjeva "Boy" u Moskvi "Go West".

*Bljuv* Došlo mi je da trknem tamo da ga išamaram. Pjesma mi je bila nekako ne primjerena za glavni ruski grad, a i za samu manifestaciju.

U2
Sada sam ih pogledala na video streamu. Odlična svirka. Edge je fakat majstor gitare.

Annie Lennox
Kao prvo, kada dođem u njene godine, želim da izgledam kao ona. Otpjevala je odlično.

Coldplay
Nisam neki fan Coldplaya. Malo mi je muzika preintenzivna... Previše drljanja po gitari, premalo prave svirke i finih tonova. Još mi izgledaju kao U2 wannabes. Nisu bili loši, ali meni nisu legli...

The Who
Prva misao... Počinje CSI Las Vegas :))) Generalno nisu loši, ali bogamu, mogli su malo skratiti pjesme. Previše drljanja po gitarama bez nekog smisla.

Robbie Williams
Halo momak, nije to tvoj koncert, smanji doživljaj. Sramotni pokušaj imitiranja Freddiea uz pjesmu "We Will Rock You" me skoro natjerao na povraćanje. Odlazak do publike mi je bio *blah*...

Velvet Revolver
Taj dio koncerta sam gledala na Slo2, gdje kvalitet zvuka nije bio zadovoljavajući. Visoki tonovi su bili previsoki. Čini mi se da nisu loši. Momak je dobro pjevao. Slash je dobro svirao, ali moram ustvrditi da mu kožne tole ne stoje ko u stara dobra vremena.

Mariah Carey
Glas odličan, ona kritična... Štajaznam, baš je ne volim.

Snoop Dogg
Muzka kojom se bavi također nije za velikih koncerata. Krajnje dosadno. Nikad mi nije bio drag, a pogotovo od ofirnog dueta sa malim Justinom.

REM
Nažalost nisam vidjela njihov nastup. Nadam se da ću ih uhvatiti na live streamu koji još uvijek fura. Nemilosrdno trošim broadband.

Alicia Keys
Odličan glas, ali smrtno dosadna muzika. Mislim da sam na njenoj izvedbi prošarala da vidim šta ima na drugim kanalima.

Destiny's Child
Fljus šamarčina. Ne volim grupe koje sviraju samo radi para, kojima je muzika samo posao... a one su takve.... Šatro umjetnice.

Linkin Park
Njih nešto volim pravo. Onaj momak odlična glas ima. Odlično su svirali. Poštujem grupe koje zvuče live skoro isto kao na studijskom albumu.

A-ha
A-ha-ha-ha-ha... Flashback, kasne 80. poster u magazinu Ćao, pramenovi... To mi se urezalo u sjećanje... imala sam mentalnu sliku, pa staru pjesmicu i nisam baš najbolje čula.

Scissor Sisters
Navodno pravo dobri. Meni nešto nisu legli. Možda bi trebala u tišini preslušati album.

Pink Floyd
Umrla bi da ih nisam ponovo stavila. Šta o njima mislim, to sam već napisala.

Live 8
Čovjek se mora nadati da će biti bolje. Dok sam gledala par puta mi je na pamet pao Donald Trump i negov reality show. Zamišljala sam se kako mu čupam ono ofirno gnijezdo (koje naziva kosom) sa glave. Sinoć je čitav svijet bio ujedinjen u jednoj stvari, u jednoj ideji. Za nadati se da se ovo neće završiti sa koncertom, da će se neke stvari napokon početi mijenjati.

Ako do sada niste, dajte svoj glas za borbu protiv siromaštva.

Zašto sve ovo...

Gledala sam Live 8 od početka TV prijenosa (hvala Slo 2). Po glavi su mi se motale neke dubokoumne misli i već sam se vidjela kako pišem post o životu, hipokriziji, ma ona filozofska sranja o stanju u kojem se ova planeta danas nalazi...

A onda su na scenu izašli Floydi.



Ne mogu tačno opisati osjećaj koji me spopao u tom trenutku... sve su brige nestale... samo je ostao osjećaj nevjerovatan sreće.

Ah, patetične li rečenice ali tako je...

Ne znam kada sam prvi put čula za Floyde, ali sam ih "otkrila" krajem '92. Jednog ratnog dana na vrata nam je pokucala struja. Upalila sam TV i na jednom od kanala je bio njihov koncert. Kako nisam imala filmova za gledati zadržala sam se na koncertu. Sat vremena poslije mislim da se moj život promijenio (opet patetika mrtva, ako niste primijetili). Nešto kasnije, zarovila sa se u bratove kasete i našla jednu... Momentary Laps of Reason. Sljedećih godinu dana to je bila jedina kaseta koju sam slušala. (Patetika Alert!) Dolasci struje su mi dobili novo značenje.

Onda sam počela sakupljati ostala njihova izdanja. Koncert koji me "navukao" puštali su više puta pa sam ugrabila priliku i snimila ga. Jednostavno sam obožavala njihovu muziku. Bila mi je to "maksuzija muzika". Pogasim sve živo, stavim slušalice na uši i slušam... samo ja i muzika (aaa.... patetike, somebody stop me).

Nikada nisam prežalila što nisam rođena barem desetak godina ranije... Mislim da sam za dlaku propustila najbolji muzički period. Nikada nisam imala priliku da vidim (i osjetim) uživo dva meni najveća benda Pink Floyd i Queen.

Večeras se rodio tračak nade da će možda opet napraviti neku turneju, da ću ipak slušati to savršenstvo uživo... Fakat, zvučali su savršeno, jednostavno je nevjerovatno kako neko onako može svirati. Naravno ugođaj su malo kvarili komentatori sa svojim glupim baljezganjem između pjesama.

Možda su mogli završiti koncert s njima, a ne sa McCartneyem... al' hajd' nek im bude...

O gladi, siromaštvu i problemima neki drugi put... Ja sam svjesna problema svaki dan...

Ovo je za mene bilo veče Pink Floyda...