Žuta Minuta

Danas sam imala ispit, kod profesora koji je ujedno i ministar. Ispit je počeo u 14:00, ja sam iz kabineta sa ocjenom u indeksu izašla u 22:03. Moje odgovaranje je trajalo 15 minuta, ostalo je bilo čekanje.

Jednostavno sjajno!

Evo upravo vidjeh spot Back Street Boysa. Pa stvarno šta je njima?! Hajd da je to neki rock bend... jebiga vidi Jaggera. Ali njih 4-5 (odraslih?) muškaraca, koliko ih već ima i skupili se da pjevaju kao boy bend. Još jedan kao svira klavir... šatro umjetnik.... uahahahahahahahaha.... ne mogu da vjerujem.

Globalno sam nezadovoljna muzičkom sceom u posljednje vrijeme... ali ovo mi je bilo legendarno i baš me nasmijalo. Evo sad pogledah, izašao im novi album krajem maja.



Vidi što šatro ozbiljno izgledaju.

Imala sam pravo *blah* dan... i pred spavanje provrtih kanale i ugledah ih. Toliko su mi bili smiješni, da sam morala upaliti komp i zapisati ovo.

Život čine male stvari..... :))

Od sarajevskog koncerta U2 prošlo je 8 godina. Svjetski muzičari su zaobilazili Sarajevo u širokom luku. Bilo je koncerata u Zagrebu, Beogradu... ali Sarajevu šipak. A onda je najavljen koncert Jamiroquaia.



Bilo je neke bojazni što se tiče koncerta, jer je na početku prodaja karata išla loše. Nego da ne dužim previše

D Koncert

Iako je ulaz u dvoranu Mirza Delibašić (nekad Skenderija) otvoren u 18 sati, na ulazu se zagužvalo u 21 tako da je koncert počeo sa polusatnim zakašnjenjem. Dok se ulazilo popili smo grozno razvodnjenu točenu Karlovačku pivu - u plastičnoj čaši od 2 dl omjer piva i pjene bio je 2/3 u korist pjene. Svjetla su se ugasila i ludilo je počelo.



Downside

Gužva, vrućina svi skaču.... veselo, fantastično... Pogled okolo, sve urbana raja. Nije bilo kockastih glava... ma ljepota. A onda su krenuli šetači. Mrzim tu populaciju na koncertima. Sve je krenulo sjajno, a onda su se kroz gužvu počeli kretati vozići ljudi. Ali to je nešto nevjerovatno... stvarno ne znam gdje dođavola idu. Ustvari znam... idu da stanu ispred mene. Pokušala sam da stojim čvrsto, da me niko ne gura sa "samo malo" pričom. Međutim nema šanse... Jedan moj pokušaj ignorisanja šetača rezultirao je udarc-guranjem... sekunda je falila da poljubim patos. Ne bi to bio toliki problem da no nisu jedni te isti. I onda me neki dvometraš duge kose gurno i stao drito ispred mene... no to je boljka svih koncerata odlazaka u kino..... uvjek postoji neki dvometraš koji će se nasaditi tačno ispred tebe.

Drugi problem su mi bili pušači i šetači-pušači. Ja pušim od petog razreda osnovne (štaćeš, Heavy Metal period - Furala sam se na Slasha... duga kovrčava kosa i cigara u ustima), i čitav koncert sam uspjela preživjeti bez cigare. Plesala sam, pjevala skakala. Isto su radili i drugi samo sa cigarom u ruci, tako da su me više puta opržili po rukama i leđima. Papci.



Ali sve u svemu....

Koncert je bio odličan. Svirali su fenomenalno. Prva pjesma je bila malo žnjljćčš, ali poslije toga je bilo fantastično. Donijeli su svoje ozvučenje (naravno) pa i pored činjenice da se Skenderija ne ponosi dobrom akustikom zvuk je ipak bio HQ. Osvjetljenje je bilo savršeno. Naglasili su da je zabranjeno unošenje fotoaparata i uređaje za audio-video snimanje. Ove slike što su tu, maznula sam od druga koji je kao i pola dvorane došao sa digitalcem. A ja se nešto poštena pravila.

Jay Kay je odličan showman. Jednostavno ne možeš da povjeruješ da čovjek može onoliko skakati. Tokom pjesme Space Cowboy JK je mahao svjetlosnim mačem. Very cool.

Odradili su koncert krajnje profesionalno. Dvosatna svirka je bila odlična. Izašli su na bis, otpjevali pjesmu Deeper Underground i to je bio kraj. Tako mi je bilo žao kad se završio, imala sam osjećaj da bi mogla skakati cijelu noć. Nije odsvirao pjesmu Virtual Insanity, ali nema veze...

Poslije koncerta smo otišli na JEDNO pivo, koje se pretvorilo u njih više i zajebanciju koja je trajala do 3 sata poslije ponoći.

Sada sam u iščekivanju sarajevskog koncerta krnjeg sastava moje omiljene grupe Queen. Nadam se da će ovo malo oživjeti sarajevsku koncertnu scenu koja je posljednjih godima bila poprilično mrtva.

Ima li išta ljepše od snijega u junu?! Naravno da ima... Snijeg u augustu.

Prije dva dana, kad nas je ovo prekrasno vrijeme zadesilo morala sam u grad. Vidjela sam da kiša pada, vidjela sam i da prolaze automobili prekriveni snijegom, ali ne... ooo ne... Ja se nisam htjela predati zimskom osjećaju u junu. Obukla sam majicu dugih rukava i vjetrovku, te izašla iz kuće. Naravno da sam se smrzla ko.... pa neko ko ledenica.

Isto kao da će moje lagano oblačenje nekako promijeniti vremensku prognozu. Ne bi ja bila ja kad ne bi o vremenu razglabala... prava sam meteropatnja...

Ali dosta je. Da se prisjetim nekih starih dobrih dana... kao recimo prošle subote.

Prošle subote u Sarajevu su održane kvalifikacije za svjetski kup u Warcraftu i Counter Strikeu. Ne, nisam išla kao igrač nego kao navijač i dio medijskog pokroviteljstva. Dan je bio sparan... vruć. Jednostavno... SAVRŠEN! Iz ormara sam izvadila potkošulju... crnu, koja mi se toliko sviđa i totalno može proći kao majica na bretele. Malo je otvorenija tako da mi grudi u njoj (bez lažne skromnosti :) izgledaju za 10. Bez nekog velikog razmišljanja obukoh je...

I tako se ja zaputim sa svojim darlingom na taj event. Mjesto gdje se sve to odvijalo vrvilo je od teenagera. Na 50 igrača bila je jedna djevojka, a bilo je oko 200 igrača.... You do the math.

Nisam odmah obraćala pažnju na silne igrače, nego smo pokušali da nađemo našeg favorita. Onda smo malo stajali sa igračima, ćaskali... i u jednom trenutku sam primijetila da u razgovoru samnom niko ne gleda u moje oči... barem ne u one na glavi. Čovječe svi su gledali u moje grudi...

Kad sam tek skontala bilo mi je neugodno... navlačila sam majicu na gore koliko je to moguće.. *blush*. Nakon izvjesnog vremena mi je dosadilo, jer.... džaba... mogu je ja navlačiti do sutra, ali nema nikakvog efekta. Pomislih da promijenim ime u Mrs. Robinson.

Jeste da su to bili uglavnom 17 i 18-godišnjaci, ali kada vam se zadnji put desilo da se tokom 2-3 sata za vama okrene stotinjak ljudi...

Ljeto je tako zabavno...

Vidjela sam da se digla neka halabuka oko ovog SMS glasanja... aaaaa demokratija!!! revolucija!!! bubuljičavi tinejdžeri će glasati!!! paaaareeee!!! Kontam... ma boli me uvo... i ovo ću prešutjeti.

Evo sad se desi ovo sa Vip-om, pa zalutah na moljčev blog i poželih da kažem nešto o svim "kontroverzama" koje su se desile na blogu... i za SMS-ove, i za bannere, i za liste....

Krenuću sa najfriškijom... SMS

Ja živim i radim na Internetu. Tako da moja egzistencija dijelom ovisi o cyber spaceu... Sve je super, posao zabavan, ali para nikad na vidiku. Barem što se situacije u BiH tiče, kada kažeš trebaju pare za neku web stranicu, to je isto kao da kažeš... Daj mi te pare da ih pocijepam i bacim kroz prozor. Posla i zajebancije vazda ima... ali para skoro nikad nema. Zato nemam ništa protiv postavljanja SMS cool liste. Nije neki brain science... još jedan priliv novca. Ipak ništa nije besplatno... pa i ovaj blog nekog košta. Bilo bi super kada se s vremena na vrijeme blog ne kvari, ali opet kad bolje razmislim... ja sam u ovoj godini 2 puta windowse dizala... vazda im nešto fali, tako da razumijem kada server poludi. Da nisu pokušali zaraditi blogu, mislila bi da su ludi. Jer osvrnimo se oko sebe... ko živi od ljubavi, drugarstva i dobrih namjera?!

Novac, profit, novac, profit....

Tako da mi SMS cool lista ne smeta... glasanje na prijateljskoj osnovi... ko ima para za takve stvari, bujrum.

Banneri

Aaaaa.. baneri..... ovo je moj blog.... aaaaaaaaa, demokratija, revolucija...

Dakle ono što napisah za SMS, vrijedi isto i ovdje. Dok nisu na blogu, onda je to ok. Ako se kojim slučajem nađu na MOM blogu...... onda moraju biti crno-žute boje i koštaće jednu (voznu, autobusku ili avionsku) kartu Sarajevo-Zagreb i sređivanje smještaja kod nekoga (nikad nisam bila.... sramota majke mi).... Pa da vidimo ko će stavljati baner na moj blog :))

Liste su već stara tema. Meni odgovara ovako kako jeste... Jedino bih dodala onu a-z listu. Da kažem da liste nisu bitne... lagala bih k'o pas. Kad su me stavili na cool listu srce mi je bilo k'o bivši SSSR (što se veličine tiče, jelte). Čak sam zvala turu pića nekim prijateljima. Nekom se svidjelo šta ja pišem... mislim, ego trip do neba. Više i ne gledam liste. Obično ujutro pročitam Hezusa, prelistam Tarzan Daily, ponadam se da je Zrinka nešto napisala, navratim do Geishe... i odoh raditi.

Ne znam... ali pored nekih svakodnevnih problema i stresova, stvarno ne znam ko ima vremena da se zamara stvarima poput lista, banera, sms-ova. Podržavam se blogo-akcije tipa.... Let's make this world a better place.... Što se tiče nekih cyber-revolucija tiče... tipa... odlazim odavde, sloboda govora, revolucija, revolucija, jebo te blog.hr... Stvarno ( smajli). Ima dosta besplatnih hostinga... započneš stranicu i nadaš se publicitetu....

Doduše stvar je i pojedinca... kako doživljava svoj blog. Neki ga svrstavaju u novo uber novinarstvo, nekome je svetinja, a meni je zabavna psihoterapija za podizanje ega... Napišem nešto što me nervira-rastuži-nasmije, dobijem lijep komentar i odmah je dan ljepši... Ništa duboko.

Stojim na stanici i gledam na sat... 09:15, autobusa nema. Javljam drugoj prijateljici da ću kasniti (lažem - gužva u saobraćaju) i da mi sazna u kojoj učionici se odvija odbrana. Govori ona, kasna i profesori, a učionica 127. Dolazi autobus... ima nade. I pred stanicu na kojoj trebam izaći bus upade u gužvu... 500 metara deset minuta.

Ulijećem na fakultet, tražim učionicu.... 122, 123, 124, 125, 150, 151 ?!?!?!?!?! Padam u očaj. Pitam čistačicu gdje je 127, a ona kao krenu da mi objasni zašto je to tako... Stepenice, su pomjerene, to je dio stare zgrade... bla, bla... Došlo mi da je protresem i da kažem: WOMAN, THERE'S NO TIME, LIFES ARE AT STAKE...
Gospođo, ne interesuje me... gdje je 127?
Upućuje me na sprat više... Stojim pred vratima... Kuc-kuc otvaram vrata i odmah se izvinjavam.... Kad 5 ljudi koji su bili unutra rekoše... PAZI!!!
I ja kao ŠTA?! i gurnuh vrata do kraja. Bum-tras... srušila sam onaj... kako se to zove... stalak sa bijelim platnom na koji se projektuje. Aaaaaaaa.... sramote.. Zemljo, otvori se.

Sjedam i skidam duksericu, prijateljica do mene me pita.... šta ti viri iz farmerki... okrećem se i primjećujem zelenu čarapu kako viri iz pojasa... Kako se našla tu, nebo zna...

Preskočit ću dio u kojem me na zakusci zajebavaju na mrtvo ime zbog mog katastrofalnog upada na odbranu.

Sljedeća obaveza, predati papire za produžetak pasoša. Popunjavam formular, upisujem adresu i predajem ostatak papira...

Službenik mi govori... Adrese vam se ne podudaraju... Ha?! Napisali ste jednu adresu, a na prijavi mjesta boravka vam je druga... Pogledam onu prijavu, kad tamo Adema Buće 5. Pojama nemam gdje se ta ulica nalazi... On meni... morate otići u CIPS da to ispravite. Odlazim u CIPS, a oni meni da moraju pronaći formulare koje sam ja popunjavala da bi utvrdili čija je greška, moja ili njihova... Biće za 2 dana... AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!

Dolazim kući i kuliram. Dođe mama i zamoli me da odem do ove udaljenije mesnice i kupim joj neke bifteke. Baš fino, taman da provozam moje relativno novo biciko... Napokon se osjetih dobro... Malo mi bi preteško, te krenuh promijeniti brzinu. Zakoči mi zadnji točak i zamalo vrat ne slomih... mjenjač je uletio u zadnju felgu, pokidao žice i zaglavio se. Padam u očaj.... šta da radim. Došlo mi je da bajk ubacim u obližnji potok... Tada sam shvatila kako se oni silni automobili nađu u rijekama.

Bukvalno sam odnijela biciklo do kuće... (skoro 1 km) i pokušala da raspetljam situaciju. Napokon sam uspjela izvući dio mjenjača iz felge, pokušala sam da skinem točak. Jedini ključ koji sam imala je pukao... KOMAD JEBENOG ALATA MI JE PUKAO!!!

U zadnjem pokušaju, uzimam kombinerke hvatam za maticu i luđačkim naporom pokušavam da je odvrnem. Kombinerke spadaju sa šarafa, nokat mog desnog palca kači se za mjenjač i puca... ono.. iz mesa. Vrištim na balkonu ko budala... Oprala sam ruke, zapalila cigaru i legla da odspavam...

Jednostavno, taj dan nisam trebala ustati iz kreveta.

Postoje dani kada jednostavno ne trebaš ustati iz kreveta... ovo je bio takav dan. Sve je krenulo sinoć...
----
Petak...
Sa darlingom sam bila na proslavi rođendana sarajevskog sajta InfoBAR! Točila su se tu neka promotivna piće... Tako da sam popila jedno pivo, 2 gin-tonica, 2 puskin-black votke i jednu puskin red. Tako da sam napravila koktel nad koktelima u svom želucu... Došla sam kući u pripitom stanju i primijetih jednu veliku bubuljicu u punom cvatu(onu kvalitetnu, sa bijelim vrhom, što poprska pola kupatila kad je istisneš) i dvije potkožne... dobro napreduju jer jedne nije bilo kad sam krenula iz kuće.

I ja sam u takvom stanju (pripitom) odlučila da napravim ultimativnu kremu za bubuljice... već sam se vidjela na Oprah Showu... Mlada Bosanka zaradila milione svojom revolucionarnom kremom. Dakle prisjetila sam se svih savjeta koje sam ikada dobila za smirivanje upalnih procesa te sam krenula u akciju.

Uzela sam zdjelicu i stavila u nju malo penaten kreme, malo pernaten pudera, pola one male, male kutijice zinkove paste, par kapi ulja čajevca, malo bivacin pudera, malo paste za zube i na kraju malo kreme koja šatro zaustavlja te upalne procese...

Sve sam to zamiješala u finu pastu i ne štedeći ni sekunde u debelom sloju natrackala kritična područja. Zadovoljna urađenim i oborena alkoholom, zaspala sam.
----
Jutro, 07:30

Nakon jako lošeg i nemirnog sna probudilo me mehaničko zvono na satu. Da je moja zgrada kojim slučajem izgrađena na drevnom indijskom groblju, vjerovatno bi me sada poltergeist uvlačio u TV (ako vam digresija nije jasna - sat bi i mrtve probudio).

Dakle sa buđenjem se probudila i glavobolja.... Ali ne obična glavobolja... nego majka svih glavobolja. Ali to nije sve... želudac mi je gorio... kao da sam pojela... hmmm... vatrene kugle... (ko jede vatrene kugle?! šta su vatrene kugle?!) Katastrofa. Što bi reklo.. idi kupuj 100% sok narandže... (to mi šatro pomaže) I tako je i bilo.

Na brzinu uletih u kupatilo pljusnuh lice vodom i ne gledajući se u ogledalo izađoh iz kuće po sok i cigare. Pošto mi se pijaca nalazi 10 metara od zgrade izašla sam u ofucanoj majici i trenerci koju koristim za spavanje. Uletih po svoje potrepštine i vidim ja svi nešto čudno gledaju u mene... al' ne hajem. Kupujem što mi treba i vraćam se kući... Voda za kafu je prokuhala, sipam si sok i palim cigaretu... Krenuh po analigin... za glavobolju i prođoh pored ogledala... imam šta vidjeti.... Čitavo lice mi je zamazano bijelom pastom, čak i kosa oko lica... Zašto niko ništa nije rekao ostaje misterija... valjda je zabavnije tako... pa ne bih ni ja nikome rekla. Hitam u kupatilo na umivanje, ali svi moji pokušaji da odstranim tu smjesu sa lica vodom, ostaju bez rezultata.

Nakon više pokušaja kombinacije - krema, topla voda, sapun i kvalitetno trljanje frotirom... lice se pojavilo... crveno ko paradajz... No ipak pore su ostale popunjene mojim milion dolara vrijednim izumom. Odlučih da se odmorim i opustim... Posrčem kafu, zapalim cigar i krenem se spremati, jer moja dobra prijateljica brani diplomski rad. Gledam na sat 08:45... Taman dovoljno vremena da krenem...

Obula sam se i skontala da nisam popila ništa za oslobađanje od ove grozne glavobolje. Uzeh analgin i ja, seljanka... odlučih da ga popijem potežući sok iz tetrapaka. Sa velik uspjehom zalih majicu, džemper i hlače... presvlačim se... Vrijeme 09:05, nema teoretske šanse da stignem...

Aaaaa... što razvukoh ovaj post. I sad da ne bude... buuhuu... kuka zbog kreme na licu... krema je samo uvertira u jedan apsolutno blamaža dan.