Žuta Minuta

Ne da mi da spavam. Muha. Ne znam koji joj je kurac. Otporna je na Raid sprej protiv muha. Možda je mutant. Pokušavam je uloviti, slijepiti novinom.... izbrisati sa lica zemlje. Brza je i okretna. Zar nešto tako malo može biti tako dosadno. Na izmaku sam snaga, al' ubiću je.... hoću majke mi... ne zvala se ja Leeloo.

Imali su mnogo teških bitaka u životu. Iz svake su izašli podignute glave, kao pobjednici. I iz životnih i iz sportskih. Dosad su osvojili tri naslova evropskog prvaka, a na prošlom svjetskom prvenstvu osvojili su zlatnu medalju. Pobjedom nad Iranom reprezentativci BiH osvojili su jedino preostalo zlato sa velikih takmičenja. Olimpijsko. BH olimpijci u sjedećoj odbojci:


Ismet Godinjak
Adnan Manko
Ejub Mehmedović
Esad Durmišević
Asim Medić
Fikret Čaušević
Zikret Mahmić
Dževad Hamzić
Nedžad Salkić
Safet Alibašić
Sabahudin Delalić
Ermin Jusufović
selektor Mirza Hrustemović
trener Nevzet Alić

Sjedeća odbojka je bosanskohercegovački najtrofejniji sport, a najmanje cijenjen sport. Postigli su sve što se u sportu može postići. Sve su uradili sami. Pomoći nisu imali ni od koga, čak ni one moralne od svojih sugrađana. Pitam se, da li će napokon dobiti poštovanje od zemlje u kojoj je država isključivo sinonim za riječ privilegija i u kojoj je odavno umro ljudski stid. Bravo, momci, osvjetlali ste obraz sebi i nama, koji ga nemamo!

Izbori za miss su mi uvijek nepresušan izvor inspiracije. Razloga je mnogo.
Eto večeras je Bosna i Hercegovina izabrala svoju predstavnicu za miss svijeta. Čak je pobjednica, Njegica Balorda bila moj favorit. To je možda i jedina pozitivna stvar izbora.

Stvarno ne znam ko se bavi organizacijom, ali jel' stvarno misle da je prosječna scena i dobro osvjetljenje dovoljno da to izgleda glamurozno. Ne. Koliko se god oni trudili, uvijek, ali baš uvijek useru nešto. Kao prvo... Za kojeg klinca Mirko Fodor dolazi iz Hrvatske da nam vodi izbor. Taman smo se otarasili dosadne Vlatke Pokos, koja je bila voditeljica svega i svačega, kad se on pojavi. Ofucan scenarij i glupe «doskočice» i Mirkov šatro šarm. Horor.

Dobro, mene izbor za mis generalno nerviraju, ali obožavam ih gledati. Večeras sam tradicionalno gledala sa prijateljicom i tradicionalno smo "pljuvale" po takmičarkama. Možda je to bezobrazno, ali ko im je kriv, nisam ih ja tjerala da se prijave na izbor.

Elem, misice nisu bile loše, uglavnom su bile jako mlade (ili ja starim). Većina ih nije bila ni u planu za vrijeme održavanja OI u Sarajevu 84.


Pored toga što su lijepe, misice moraju biti i talentovane.
Jeste li znali da se hodanje smatra talentom... Daaaa... Većina ih se prošetala po podijumu u manekenskoj maniri. Jebote, ne može svako hodati... to je talenat i po, mislim stvarno. Par ih je pokazalo pjevačke sposobnosti, ali naravno odabir pjesama u (ne)skladu sa pjevačkim sposobnostima. Bilo je tu plesačica... opet, srednja žalost. Ko je god bio u diskoteci mogao je vidjeti gomilu tako talentovanih. Dvije su se rolale u krug (na rolama naravno)... a jedna ili dvije su nešto recitovale. Kao što se može primijetiti... jaaaako su talentovane. Zanimljivo da od 24 djevojke, ni jedna ne svira nešto... ni jedna nema TALENAT... vještinu što ih razlikuje od drugih.


Al' hajde, sve je bilo manje više OK dok ne proglasiše 12 finalistica. Onih ostalih 12 su u dvodijelnim kupaćim kostimima posadili da sjede u prvom redu do kraja manifestacije.



Vidno su se tresle na stolicama, a slijedećih par dana povest će liječeći upalu krajnika, jajnika i ostalog.

Onda je gosp. Fodor najavio 12 finalistica u večernjim haljinama. Hajde rekoh, da se vidi nešto lijepo. Na pozornicu je izašlo 12 djevojaka u snježno bijelim vjenčanicama. Hajde rekoh lapsus lingue, čovjek se zbunio. Ali on još 3 puta ponovi da su mlade dame u večernjim haljinama krojačkog studija tog-i-tog... Možda su to haljine za vjenčanja poslije zalaska sunca.

Dobro, pomislih, barem nisu bile u onim odvratnim jednodijelnim sponzorskim kupaćim kostimima. Kad gle čuda... zadnji izlazak misica bi upravo u tim groznim tamno plavim jednodijelnim kupaćim kostimima sponzora Oriflamea.

Nasadiše im lente, krunu i tu bi kraj. Bezveze.

Miss BiH for Miss World 2004

Pada kiša... ja sam po milioniti put ove godine prehlađena. Dobro možda malo gripozna. Toliko sa čaja popila da imam osjećaj da će mi filter vrećice na uši izaći. A ova kiša nikako ne olakšava stvari.

Tata me jutros pitao jesi li bolesna. Odgovorila sam da nisam. Začudio se... kako nisi... Jedva dišeš, nos ti začepljen... Odgovorila sam da nisam bolesna nego prehlađena.

Mrzim termin "biti bolestan". Na pitanje jesi li bolesna, nikada ne mogu odgovoriti da jesam, bez obzira koliko se loše osjećala. To mi je kao da sam digla ruke u zrak i rekla... bolesti moja ja ti se predajem.

Sjećam se svoje odbrane maturskog rada. Imala sam gnojnu anginu... natekla sva, temperatura 39,3. Jedva na nogama stajala. Ponudili su mi da odgode odbranu za par dana. Nije mi padalo na pamet. Bila sam jedini maturant koji je na svojoj odbrani sjedio sa mamom. Mama me bukvalno čuvala da ne padnem sa stolice. I tako sam ja svojoj komisiji trabunjala o estetici filma. Ne sjećam se te odbrane baš najbolje. Prošla sam.

Nikada nisam bila jedan od onih učenika koji su se izvlačili od ispitivanja bolešću... Išli su mi na živce oni koji se naprasno razbole na jedan dan i onda sutra dođu u školu fully recovered, a mama dođe i opravda časove. Lagati da si bolestan mi je bio pravi idiotizam. Izazivanje sudbine.

Mrzim biti u ovakvom stanju.

Preznojavam se... ne znam jeli od muke, ili zato što mi temperatura pada.

Fale mi još barem dvije ruke i dvije glave. Toliko sam zauzeta ovih dana da ću da poludima. U P. Materinu...

A toliko imam da pišem. Jesen stiže. Želim da poželim svima sretnu jesen... Da nas lijepo vrijeme posluži još neko vrijeme. Htjela bi da pišem o jeseni... Ah, kako inspiracija i želja za pisanjem dolazi u pogrešno vrijeme.

Sutra, odnosno već danas imam ispit... To onaj jedan ispit koji imam osjećaj da nikada neću položiti, a tako sam blizu kraja. Dakle ovih dana sam posvećena učenju. Posao mi ide NIKAKO... Nemam vremena... dakle učim, pa kašljucam na svim ostalim poljima.

Probila sam rokove za predavanje tekstova za magazin za koji pišem. Imam osjećaj da mi mozak ključa.

A tako mi se piše... Toliko tema u poslijednje vrijeme... Aaaaa poludiću.
Najavljujem tekst Darkeri Vs. Šminkeri... Naravno ako mi ne ispari tekst iz glave. Ako ga ne izgura Habermasova Teorija o komunikacijskom djelovanju ili možda Demokratija i mediji bez temelja.

Finih mi se stvari desilo i pored svega ovoga... što će mi opet oduzimati vrijeme, ali naime... Webmaster jedne Sarajevske web stranice se obreo na mom blogu, svidio mu se i ponudio mi da povremeno pišem za njih... To me jako obradovalo.

Nemam više vremena... Moram se vratiti Lasvelovoj paradigmi.

Da mi je samo na jedan dan biti dvoglavo, višeruko čudovište.

Pušenje je gadna navika. Ja sam jedan od onih pušača koji je započeo sa tim dosta rano. U 5. razredu osnovne škole sam kupila svoje prve cigare. Filter 57. Naime bila sam "metalac", Guns'n'Roses su mi bili zakletva. Imala sam dugu neurednu kovrčavu kosu, i Slash mi je bio idol. Sve sam rekla. Cigara u ustima mi je bila zaštini znak.

I tako je prošla osnovna škola, pa srednja škola, pa fakultet... društvo, dreneci, partijanje... Onda su se počela rađati bebe.

Sinoć sam bila kod prijatelja koji imaju dvomjesečnu bebu. I kao u fazonu su, OK je pušiti... beba spava u drugoj sobi, ali....

Roditelji ne puše... u stvari ja sam jedina koja je pušila. Baš ružan osjećaj. Za to veče sam ispušila 3 cigare. Izlazila sam na balkon ko luzer, iako su one govorili da je ok pušiti. Baš me bilo stid nekako.

Recimo kod ovih drugih prijatelja je malo drugačije. Oba roditelja su pušači i puše kad je curica od 10 mjeseci u prostoriji. Tad i ja pušim, ali se trudim što manje. I opet je grozan osjećaj.

Sjećam se u srednjoj školi sam govorila kako mogu prestati pušiti kad god hoću...
Na fakultetu sam govorila isto... mogu ja prestati pušiti, ali ne želim...
A sada, strah me pokušati prestati pušiti....
Šta ako ne uspijem? Pokušala sam žvakati one grozne Nicorette žvake. Fuj.... Isto kao da sadržaj pepeljar saspeš u usta i sažvačeš.

Jebote... pušim već 14 godina.
Definitivno bih trebala prestati pušiti!

Skoro sav je asfalt u mom naselju promijenjen. Napravili su nove stazice preko zalenih površina, zasadili cvijeće, mijenjaju prugu, promijenili su kilometre i kilometre asfalta u gradu i još se dosta toga uradilo za samo 2 mjeseca.

Eeee... da su izbori svake godine kako bi to lijepo bilo. Zemlja bi bila izgrađena, ceste bez rupa.
Evo danas Općina Stari Grad je dala 100 000 KM za izgradnju nove Gazi-Husrevbegove biblioteke. Koliko su glasova kupili tim novcem?! Dvije muhe jednim udarcem...

Gledam plakate po gradu... još je 17 dana do izbora. Sogani:

Stranka za BiH: Svi za sebe ili svi protiv svih.... SVI ZA BIH!
SDP: Hoću budućnost! Hoću istinu! Hoću posao! Hoću SDP!
SDA: SA SDA JAČA BiH!
HDZ: Posložimo kockice zajedno!

Kako to šuplje i lažno zvuči. Da li još iko vjeruje tim praznim riječima?
Kupuju nas našim sopstvenim novcem.
Bljak!

Šta znači univerzalno. Bratoljub Klaić kaže:



Jutros sam bila vani prođem pored izloga i ugledam jedne pravo slatke luckaste gaće. Odlučih da ih kupim. Bile su lijepe, pravo mi se svidjele. Rekoh sebi... probaj ti to za svaki slučaj. Uđem u kabinu, navučem ih, kad ne lez' vraže... one se usjekle na sve strane. Doviknem prodavačici...

- Jel mi možete dati za broj veće, ove su mi male...
- Nemamo veće, to vam je univerzalna veličina... ma sigurno vam mogu.

U meni bijes poče da ključa... Univerzalne... UNIVERZALNE!!!

Otvorim vrata kabine i pokažem joj...
- Jel ovo izgleda da mi može?!?!
- Ma rastegnuće se sigurno....
- Neću da se rastegnu... bla, bla...

(nagovaranje prodavačice da ih kupim završilo je neuspješno)

Mene ta univerzalna veličina jebe u zdrav mozak već duže vrijeme. Naiđem na majicu... legendarna, najbolja... Probam... ali zategne preko grudi i izgleda prekratko. Veličina univerzalna. Situacija se često ponavlja...

Nisam debela. Sasvim normalno sa građena... Nađe se koja kila viška tu i tamo, ali ne možemo svi biti savršeni.

SAVRŠENO = UNIVERZALNO

Pitam se ko je smislio univerzalnu veličinu?! Ko se probudio jedan dan i rekao hajde da zajebemo ženski svijet univerzalnom veličinom!

TEORIJA ZAVJERE

Možda prozvođači dijetalnih proizvoda. Možda muškarci koji ne vole popunjene žene. Možda žene malih grudi koje su ljubomorne na sisate dame.

Ko god da je, posrao mi se u dan.

Još se nisam iznervirala. To ne znači da nisam uspjela druge iznervirati... Dakle o čemu je riječ. Ko me zna, zna jednu važnu stvar o meni. Koju? Ne pitaj me šta mislim, ako ne želiš da čuješ moje mišljenje.
Današnji primjer:
Sjedim sa prijateljicom na kafi.
Ona: Jel' ti se sviđaju ove natikače (slične ovim na slici), sad ih kupila na rasprodaji?
Ja: Ne sviđaju mi se.
Ona: Zašto?
Ja: Zato što ne furam taj stil, ne sviđa mi se.
Ona: Vidi, jelde da ljepše izgledaju na nozi?
Ja: Izgledaju isto.
Ona: Ne, fakat te pitam.. evo da obujem i drugu (obuva drugu, namješta hlače). Zar nisu preslatke na nozi?
Ja: Pa i nisu.
Ona: Koji ti je kurac, pitam te fino, a ti tako...
Ja: Šta hoćeš da ti kažem?! Da su prelijepe?! Natikače su MENI pravo ružne, ni mrtva ih JA ne bi stavila na nogu. Ako se tebi sviđaju super, drago mi je što si ih pronašla... Što me peglaš bezveze?

A ova cura me zna i to dobro me zna i često se zajebe ovako. Pita me za mišljenje.
Dakle kod mene je sve po principu: što na umu, to na drumu. Ako me pitaš za mišljenje dobiješ ga... Dobiješ moje mišljenje. A ne ono što želiš da čuješ.

Fashback... Srednja škola.

Najzgodnija cura u školi stoji u WC-u pred ogledalom, uvlači stomak...
Joj jesam se udebljala... Jedem ko svinja, šta misliš... Vidi li se?
Naravno očekivani odgovor svih drugih je da se kaže:
Ma daaaaj... Izgledaš super... Nisi se udebljala ni grama... Ne pričaj gluposti.
I tako i bude.

Bio je to 2. razred srednje. Stojimo u WC-u i pušimo. I cura iz mog razreda prilazi i pokazuje meni (koja sam u to doba uvijek imala najmanje po 3 aliena na licu) crvenu tačkicu na bradi, sa potencijalom da postane bubuljica normalne veličine.
Ona: Vidi mi bubuljice majke ti... ne znam šta da radim sa ovim svojim licem, grozno je jelde (pored te bubuljice imala je i 2 mitesera na nosu).
Taman sam zaustila da joj kažem... Ma daj šta ti je... Ne pričaj gluposti... Lice ti je super Pogledaj mene... Kad iz usta izađe:
Ja: Pa mogu ti reć' da jeste… Ne znam, trebala bi uraditi nešto po tom pitanju. Jesi li išla kod dermatologa?
Čudno me pogledala, otišla do ogledala i studirala svoje lice...

Od tada ignorišem sve te izjave i upite kojima od mene neko traži da ih razuvjeravam bez potrebe. Vidi mi guzice, nemam struka...

Što se tiče slučajeva kao što je sa prijateljicom sa početka priče, trudim se da budem korektna i da naglasim da se to MENI ne sviđa, da se JA ne slažem... Što ne mora biti i ispravno, ali to je MOJE MIŠLJENJE.

Totalna sam flegma ovih dana. Sve mi je svejedno. Čak ne mogu ni da se iznerviram. Stanje je alarmantno, nisam ništa opsovala ima 2 dana.

Danas sam bila na nekom roštiljanju sa prijateljima i mladim roditeljima. Opet su mi prodavali priču kako u stvari nisam svejsna šta je zadovoljstvo dok ne rodim sebi dijete. Kako je život prazan bez djece. To me obično raspizdi... a danas... ništa.

Gledala sam dnevnik... Uragan Ivan... Sruše, pobi svijeta... Al' jebeš ga... Ako mi uništavamo prirodu, sasvim je prirodno da ona uništava nas. Krug života... Valjda.

Jebote... pa nemam o čemu pisati na blogu.

Sutra odoh na fakutet ganjati profesora da mi da knjigu neku. To bi moglo biti naporno. Ako me to ne iznervira, majke mi ću se morati obratiti stručnom licu. Ovo nije u redu.

Ode mi imidž. Ja sam živčana osoba... nisam nešto naročito lijepa, nisam ni posebno zgodna, prosječno pametna, skromna :)... Živčanost je moja specijalnost, burno reagovanje... Ne znam šta da radim.

Ma briga me.

Jučerašnji dan je bio crn nekakav. Dopizdilo mi je bilo sve, pa sam izašla malo da prohodam. Da očistim misli od pitanja na koja nemam odgovor... na koja odgovor ne postoji.
Po nekoj uobičajenoj rutini, kad sam se vratila, upalila sam TV, kompjuter i otišla do IMF-a. Tu sam naišla na jednu bezveznu temu o izvanju cipela kada se ulazi u kuću.

Bilo je tu onih koji su za, koji su protiv... Rasprava je tekla kao i svaka druga na forumu... našlo se tu i onih koji su rekli da im je apsolutno neprihvatljivo izuvanje/obuvanje... uglavnom gluposti i besmisleno prepucavanje. Ali jedna rečenica mi je zaparala oči...



Često se zna desiti da proklinjem svoju "zlu sudbinu" što sam rođena ovdje gdje jesam.
Kada sam pročitala ovu rečenicu bila sam tako sretna i ponosna na svoje porijeklo.

Zar nije veliko bogatstvo poznavati što više ljudi i običaja. Zar je poštovanje nečijih običaja ružno… Zašto neki običaj, samo zato što je balkanski nije dobar(još ne znam kad je ovo postala pogrdna riječ). Zar su neki su običaji ispravni, a neki ne… Ova osoba ne zna zašto postoji taj turski običaj... u pravu je... Običaj izuvanja došao je sa turskom, a Turci su ga počeli upražnjavati zbog higijenskih razloga.

Osjećam se sretnom... Imam tu sreću i čast da slavim 6 vjerskih praznika godišnje... 2 Božića, 2 Bajrama i 2 Uskrsa. Uvijek jedni drugima čestitamo sa Sretan ti_______! Hvala, također... Bez obzira ko je koje vjere... Tu smo svi da slavimo isto. I svaki praznik je prelijep i svečan. U takvim trenucima se osjećam kao pravi građanin svijeta.

Možda trebaš imati drugačiji mentalni sklop da bi mogao prihvaćati sa radošću tuđe običaje, ili kućni odgoj.... Ne znam stvarno. Da ne bude zabune… Davno sam se odmakla od obuvanja/izuvanja cipela…

Mislim da je 1/100 smisla života učenje… saznavanje… Koliko nas predrasude sprječavaju u tome, a koliko nepoznavanje materije. Sadistico je dole u odgovoru na post napisao: *Muslimani napadaju sve ostali jer su ostali za njih "nevjernici"…*
Ovdje je napravio (nadam se) lapsus. Jer to jednostavno nije istina.

Ne mrze Muslimani, "ostale"… Nažalost većina svijeta misli tako… Ali nisu u pravu. Islam je jedna prelijepa religija… Ali da bi se ta ljepota otkrila, moraš poznavati ljude, običaje… moraš malo živjeti tako. Moraš biti otvoren prihvatanju novih ideja... Ne treba ni jedan običaj (benigni naravno... koji nikoga ne povrijeđuje) smatrati glupim... Treba možda nešto naučiti iz toga... o sebi, o drugima.

I pored svih sranja koje se dešavaju, danas sam sretna i ponosna Bosanka. Možda osjećaj neće dugo trajati, a možda je i lažan... Nebitno... osjećam se sjajno!

Pozdrav vam šalje Leeloo, građanka svijeta… (koliko god to prepotentno zvučalo)

Kada sam naišla na ovo izjavu jednog od uhvaćenih terorista, dugo sam gledala u nju... Pokušavala naći smisao... Šta čovjeka natjera da čini zločin? To je pitanje za psihologe i sociologe... možda oni mogu shvatiti. Kako pogledati ovog čovjeka u lice i vjerovati mu. Čovjeku koji je ušao u školu sa namjerom da ostvari neke svoje ciljeve pod prijetnjom da će ubiti djecu. Nije morao pucati... Sama ideja je zastrašujuća.

Kako shvatiti... Kako odrediti kaznu takvom čovjeku, jer svaka kazna je premalena i beznačajna.

Jednom sam pljunula čovjeka u lice. Prije nekih 10-ak godina, preko kojekakvih puteva izašla sam iz Sarajeva i otišla u posjetu familiji u Kiseljak. U to vrijeme je friško završen sukob između HVO-a (Kiseljak je bio pod kontrolom HVO-a) i Armije BiH. Sjedila sam sa nekim prijateljima mog rođaka. Pitali su me kako je u Sarajevu... Odgovorila sam STRAŠNO... Rat je... grozne stvari se dešavaju, ali najteže mi pada kad djeca ginu. I tako pričala sam dogodovštine među kojim i ovu.

U Sarajevu je pao prvi snijeg... Djeca su izašla i iznijela sanke... da se sankaju... da prave sniješka, da se igraju, uživaju u krnjem djetinjstvu. Pala je granata. U jednoj minuti živahna igra osmero djece utihnula je zauvijek.

Jedan od momaka koji je sjedio za stolom (Hrvat protjeran iz Vareša) sa ponosom je rekao: Mi smo ispalili tu granatu.

Rekla sam mu da to nije smiješno.. ne valja sa takvim stvarima šaliti.

Jesmo, to je kazna za sve protjerane Hrvate.

U momentu sam se osjećala tako nemoćno... gledala sam ga... pokušavala sebe da uvjerim: "nije to rekao, nije to mislio". Da li je to istina ili nije... ne znam. Nije ni bitno... Za mene je zločin i pomisliti, poželiti takvo nešto. Pljunula sam ga u lice okrenula se i otišla.

Koji je zločin bilo kojeg djeteta na ovom svijetu... Možda što je rođeno na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme pa mora ispaštati tuđe zločine.

Poslije ovakvih događaja, kako vjerovati u boga... Ja sam davno prestala. Nagledala sam groznih stvari u svom relativno kratkom životu... Ne mogu se pomiriti sa idejama... "Sve je to volja božija" i "Stići će ga kazna božija" ... Brate i ako jeste... nevalja mu volja.

Pitam se da li kazna uopšte postoji?

Malo kasnim sa ovim, ali ništa zato... Sad sam malo browsala po blogovima i dođem do Anderloga. I tamo tekst o bugovom pogledu na otpuštanje Joyce Park... vjerovatno ste čitali o tome... bug vijest.

Ne mogu da shvatim kako informatički magazin može pljuvati po IT tehnologiji?! Korisnike web servisa za koji je radila Joyce opisuju kao...

Kako jedan IT magazin može nazivati korisnike IT tehnologije gomilom jadnika?! Postoji ona dobra stara izreka...

Prepotentne budale, kako u pisanju tako i u stvarnom zivotu. Ali mozda je to cijena uspjeha....

Danas sam prvi put poslije dolaska sa mora otišla do grada... I vozim se ja pored Alipašinog polja... kad no ne lez' vraže gradi se nešto. Malo bolje pogledam kad na tabli piše Mercator. 7 dana ranije tu je bio parking.

Pa jebemu mater kad me tjera da lajem. Mercator je već izgradio jedan ogroman objekat i zatjerao u crno ogroman broj malih trgovina.

Recimo, ove godine je posebno knjižare zavio u crno. Naime dobili su dozvolu da prodaju školske knjige u svom supermarketu. Uz svaku kupljenu knjigu, dobijete jednu svesku besplatno... Razumijem sve roditelje koji su otišli i kupili školski pribor tamo... ali nije u redu.

Sve ja to kontam... konkurencija i vragovi, ali me pravo nervira što dopuštamo Slovencima da zarađuju na našoj muci. Ja sam (odnosno moji roditelji) jedan od onih deviznih štediša proklete Ljubljanske banke koja je dužna građanima BiH ogromne svote novca.

To su oni isti Slovenci koji ne daju da se izgradi džamija u Sloveniji... Ne uklapa im se u arhitekturu... Ma serem im se u arhitekturu. Što ne pogledaju Sarajevo... grad nevjerovatne arhitekture... grad u kojem se u krugu od 200 metara mogu vidjeti Katedrala, Begova džamija, Pravoslavna crkva i Sinagoga. I vjerujte mi... izgleda nevjerovatno.

Možda malo oštro zvučim... Jebeš ga Slovenci su uvijek bili Slovenci... Na stranu sada oni.

Ljuta sam na domaće vlasti što dopuštaju gradnju još jednog Mercatora 5 km udaljenog od prvog. Ljutim se što se građevinske dozvole daju da bi se malo i privremeno napunio budžet. Što niko ne razmišlja o 100 malih trgovina koje će progutati taj novi objekat.

I onda se pitaju, zašto svi žele da napuste BiH... Zašto se ne zapitaju... Šta mi nudimo svojim građanima da ostanu. Baš sam bijesna...

Već je opšte-poznato da je more pravo mjesto za razna štiva zabavnog karaktera… Uglavnom su to pusti-mozak-na-pašu magazini. Obično za plažu uzmem Cosmopolitan i Klik. Moj dragi je vazda smatrao da je Cosmopolitan jedna ultra glupa novina u kojoj se nema šta pročitati i generalno ne konta zašto ja to čitam. Većinom se slažem sa njim. Obično mu objašnjavam… pa ima štošta za žene.

Poznato je da je Cosmopolitan novina koja uzgaja modernu ženu, koja će zadovoljiti muškarca, biti lijepo obučena, znati niskokalorično (ali zdravo) kuhati, biti sexy, lijepa i emancipovana… sve u isto vrijeme… naravno. Ali ovo nije post posvećen ženskom Cosmu… nego onom za muškarce.

Naime kada smo stigli na more, moj honney-bunny izvuče iz torbe Men's Health. Svibanjski broj. Mislim čula sam nešto o tome, ali jebešga… iako su rekli da nije body builderski magazin, ipak sam očekivala tako nešto.

Otvorih novinu… kad ono jebote Cosmo 100 %… samo umjesto ultra zgodnih manekenki stajali su ultra zgodni manekeni.

Dakle došlo je vrijeme da i muškarci počnu pušiti fore koje mi pušimo već 20-30 godina. Naslovi koji se nalaze unutra su nama ženama jako poznati.

SKINITE TRBUH – Rezultati za samo 4 tjedna
10 STVARI KOJI BI SVAKI MUŠKARAC (U FORMI) TREBAO BITI U STANJU NAPRAVITI
PROBUDITE STRAST U NJOJ – Usavršavajte jednostavne postupke koje pružaju ženama zadovoljstvo
ODJEVENI SA STILOM U SVAKOJ PRILICI
NOVA ISTINA O MASTI
20 NAMIRNICA ZA ZDRAVLJE I SNAGU
SASTANAK NA SLIJEPO
ENERGIJA ZA CIJELI DAN

Nisam mogla da vjerujem, ali majke mi. Možda je ovo već opšte poznata stvar, ali ja sam bila jako iznenađena. Iako se polako izvlačimo iz «balkan boj» načina života, bilo mi je malo neobično.

Znate kako iritirajuće znaju biti one savršene ženske po časopisima… Pitam se kako li je to sa muškim. I upitah dragog… pa jel' valjaju te novine. On će meni:
«Ima dobrih savjeta, ali su na svakoj stranici manekeni jebote… Što ne stave jednog debelog i dlakavog?!» Debelo i dlakavo ne prodaje proizvode za ljepotu i lažne standarde.

Prvog septembra svratili smo do trafike da vidimo šta je novog… I bio je tu novi broj muškog zdravlja. Dragi bez oklijevanja kupi i taj broj. Tu je bio i poklon, tester Nivea Q10 kreme za muška lica… da budu nježna, mekana i blistaju od zdravlja.

I tako ja svom dragom… inače informatičaru, kompjuterašu mrtvom kojem je i krema za ruke bila velika stvar, poželih dobrodošlicu u metroseksualizam.

Pogledao me sa dozom užasavanja u očima i nastavio čitati Men's Health.

I evo stigla sam. Lijepa i osunčana. Jutrošnji pogled u ogledalo je bio mali egoizam trip.
Vrijeme je bilo prelijepo. Sunce ne toliko jako, pa sam dobila lijepu boju.

Odmor je bio tipično penzionerski. Kafa, plaža, kafa, malo skakanja sa mola, kafa, bevanda, ručak-riba, bevanda, bevanda i krevet. Tako 7 dana... 7 prekrasnih dana.

Kao zadnje dvije godine i ove sam čvrsto odlučila da osunčam svoje bijele grudi... isto kao zadnje dvije godine odustala sam. Nemam ćize od bretela, kako izbjeći to davno sam se uštelila.
Inače moje bele grudi sunca nisu vidjele od moje šeste godine... pa mi je opravdanje bilo... planuće... šta ako se ogule... A pravi razlog je... nemam ja muda za to.

Svaki dan samo išli na plažu Veliki Žali... prelijepo je, a bogami i Čehinja ima. Morala sam se zapitati... Šta oni njima u vodu stavljaju pa su onako sisate. Od kada idem na more nisam vidjela Čehinju sa malim sisama.

Moram priznati da sam se osjećala kao u nekoj informacijskoj blokadi. TV-a nigdje na mapi. Slučajno sam uhvatila na radiju za ono sranje sa taocima u Rusiji - Kukavice koje ne zaslužuju da žive.

Pošto smo tu bili i ranije znamo neke lokalce. Bili samo na ručku kod njih 2 puta. I razgovarali smo... samo što ja pola nisam razumjela...

Voda za divno čudo jeste slana Hezus. Ovaj put nisu slagali.

Jedna od novih stvari je da sam naučila roniti. Sad ronjam ko velika... Do brije sam imala onaj tipično ženski sindrom... guzica pluta po površini vode.

Odoh se malo pripremiti za ružnu svakodnevnicu.