I evo stigla sam. Lijepa i osunčana. Jutrošnji pogled u ogledalo je bio mali egoizam trip.
Vrijeme je bilo prelijepo. Sunce ne toliko jako, pa sam dobila lijepu boju.
Odmor je bio tipično penzionerski. Kafa, plaža, kafa, malo skakanja sa mola, kafa, bevanda, ručak-riba, bevanda, bevanda i krevet. Tako 7 dana... 7 prekrasnih dana.
Kao zadnje dvije godine i ove sam čvrsto odlučila da osunčam svoje bijele grudi... isto kao zadnje dvije godine odustala sam. Nemam ćize od bretela, kako izbjeći to davno sam se uštelila.
Inače moje bele grudi sunca nisu vidjele od moje šeste godine... pa mi je opravdanje bilo... planuće... šta ako se ogule... A pravi razlog je... nemam ja muda za to.
Svaki dan samo išli na plažu Veliki Žali... prelijepo je, a bogami i Čehinja ima. Morala sam se zapitati... Šta oni njima u vodu stavljaju pa su onako sisate. Od kada idem na more nisam vidjela Čehinju sa malim sisama.
Moram priznati da sam se osjećala kao u nekoj informacijskoj blokadi. TV-a nigdje na mapi. Slučajno sam uhvatila na radiju za ono sranje sa taocima u Rusiji - Kukavice koje ne zaslužuju da žive.
Pošto smo tu bili i ranije znamo neke lokalce. Bili samo na ručku kod njih 2 puta. I razgovarali smo... samo što ja pola nisam razumjela...
Voda za divno čudo jeste slana Hezus. Ovaj put nisu slagali.
Jedna od novih stvari je da sam naučila roniti. Sad ronjam ko velika... Do brije sam imala onaj tipično ženski sindrom... guzica pluta po površini vode.
Odoh se malo pripremiti za ružnu svakodnevnicu.
|
