Žuta Minuta

Prije mjesec dana pjevala sam uspješnicu Bijelog Dugmeta.. "svi odoše a jaaa ostaaa"... E sad je obrnuto.. svi se vratili, a ja odoh.

Nadam se da ću biti smještena u ovoj kućici... Bila sam tu i ranije... Prelijep pogled. Jednostavno sa zaljubljena u kućicu. Zaton Veliki... Ljepota.

Soba mi izgleda kao da je u nju pala bomba. Još ništa nisam spremila... Neka polako. Od mora me dijeli nekih 12 sati i 350 Km.

Krećem sutra ujutro u 5. Jedva čekam. Kao po običaju, neću moći spavati. Isto sam malo dijete...

Jučer sam bila na depilaciji... Sfušerila me kozmetičarka, mamu joj njenu. Moram se dorađivati. Danas sam primjetila da mi je istekao pasoš... PANIKA!!!

Ubjedili su me da mogu sa ličnom kartom. Ako koga znate u Doljanima... recite im da puste kratko ošišanu plavušu sa alienom na čelu. Ne, nisam ga se riješila.. malo se stabilizirao.

Odoh se sada pakovati...

Pišemo se za 7 dana.

Sve vas voli Leeloo.

Jutros se javio bol u predjelu čela... ali nije bila glavaobolja. Glavobolju bih bolje podnijela... rađala se potkožna bubuljica. Kurva jedna.

Nešto kasnije počinje bjesomučna borba sa gore navedenom. Sve što sam ikada pročitala po kojekakvim magaznima bilo je primjenjeno... dakle. Led.... i dalje raste... Led, malo duže držanje (zavezala maramu oko glave sa kockicom leda). Rezultat... voda mi curi niz lice, prokleta nevodootporna maskara je ostavila trag, bubuljica se povećala...

Pojavila se glavobolja... ratovanje na 2 fronta. Smrznuo mi se mozak.

Analgin u usta... Pogled u ogledalo... tuga u očima... očaj u srcu... Dakle idemo dalje.

Kaladont... više slojeva. Očekujem da prestane rasti... 3 sata kasnije... bubuljica postaje veća... javio se bol u žalucu od Analgina.

Pijem pola litra jogurta... kažu to je dobro za želudac.

Sada je već primila oblik... izdigla se. Obično pomaže zinkova pasta. Nanosim sloj... debeo sloj... stavljam flaster preko toga... i mislim... Majku ti tvoju... ugušiću te...

Maloprije... skidam flaster... da se umijem... sweet-jesus-mary-and-joseph... izgledam ko đavolje nedonošče... Rog sa desne strane je izrastao... u punoj veličini... mašala!

Danas sam išla kod frizera... da me ošiša... frizura mi je bila u komi. Sada imam cijeli 1 cm kose na glavi... licem mi dominira ova grozna napast.

Odustajem od borbe... pametniji popušta.

A sutra... sutra ću joj j***ti majku, makar mi ostao na čelu krater neviđenih proprcija... Ima da joj pokažem čija majka crnu vunu prede.

Zašto će im vazelin... Pa da se lakše uvuku amerikancima u šupak. Naime njihova je ideja da pošaljemo 36 vojnika-deminera u Irak. Blago nama. Njihovo prosto objašnjenje za tu brilijantnu ideju je... Znate oni su pomogli nama, pa je vrijeme da mi pomognemo njima. A znate... oni će nam pomoći da uđemo u EU. Pa jebo vas... oni su u americi, 70% Evrope se ne slaže s njima. Đizus! Ah da... Naš lijepi i pametni Sulejman Tihić (koji BTW ima i svoju web stranicu check this out) koji čini 1/3 našeg bajnog predsjedništva je dodao još... Učestvovanje BH vojnika u Iraku pomoći će borbi protiv terorizma. Pa majka mu stara, čovjek ne može a da se ne zapita... jel on gleda vijesti?!

Za taj poduhvat potrebno je izdvojiti 2,5 miliona maraka. Ali dobro, nama pare ionako rastu na grani... samo uberemo. A to što je pola BiH pokriveno minama... Ma šta fali, zar je to toliko bitno. Bolje da ih čuvamo, da ne bi morali minirati opet slijedeći put kad zaratimo. Pa muka mi je od njih, povraća mi se.

Čitava BiH je protiv slanja... vijeće ministara, građani... al' jebš građane... Kao da se njih nešto pita. Kada je krenula čitava frka i kada su se pisale peticije protiv toga naše predsjedništvo je bilo na kolektivnom godišnjem odmoru. Jebote 3 (TRI) predsjednika imamo i svi su oni odlučili da bi najbolje bilo da pošaljemo vojnike u Irak, a onda su (većinom) o državnom trošku otišli (u isto vrijeme) hladiti muda u slanoj vodi.

BiH je zemlja u kojoj se desilo toliko ratnih zločina, zemlja koja se svojski bori da zločinci budu izvedeni pred lice pravde... Barem se tako činilo, jer su naši pametnjakovići bez ikakvog pogovora potpisali sporazum da američke vojnike nećemo ganjati za eventualne ratne zločine... Čitava evropa nas molila da to ne potpisujemo, obećavala nam pomoć za sve ono što nam amerikanci uskrate tom beskrupuloznom ucjenom, ali ne... mi smo se morali naguziti amerima.



Hajde dobro i da kažemo da će nam to pomoći da uđemo u EU. Isto kao da nam je to jedina prepreka ulaska... Zemlja je podjeljena na 2 dijela, imamo oko 140 ministara samo u Federaciji BiH, u školama se uče 3 različita (a opet ista jezika), nezaposlenost je idiotski velika, organizovani kriminal hara... I na kraju, je li iko od vlasti ikada običnom narodu objasnio šta ulazak u EU znači za jednu zemlju jadnu poput naše?

Danas blog čitav dan kašljuca. Bolestan je... Ponaša se kao da ima proljev... Malo malo, pa ga nema... Otišao u WC da kaki. Sram ga bilo. Da se to desilo neko drugi dan vjerovatno bi bila iživcirana, spominjala se dariu familije (bez uvrede)... Ali ne, danas sam happy. Zašto?! Zato što u petak navečer (ili u subotu ujutro)...

ODOH NA MOREEEEEE!!!!

Baš kad sam izgubila svaku nadu... desilo se čudo. Izleti neka šema, tamo-vamo... i tako odoh ja na 7 dana u Zaton veliki. Već se vidim. Šlauf sa patkicom i brćkam se u plićaku. Samo se nadam da će me vrijeme poslužiti... Ma jebeš ga... I da kiša pada svih sedam dana, sjediću na balkončetu i cugati neko vino.

Nadala sam se honoraru, ali izgleda da ništa od toga... Inače bi se nervirala do neba, ipak... smanjen mi je budžet, ali šta me briga... odoh na more.

Ispod mog prozora asfaltiraju ulicu čitav dan... Pneumatska bušilica... Buka ubi. Ali ima nešto što više iritira od toga... mali valjak koji pišti (piiiip, piiiip, piiiip...) svaki put kad ide u rikverc... a to je često. Mozak na slamku pije... Inače bi stajala na prozoru, nervirala se, prostačila... ali ne mogu. Idem na more.

Dakle ukoliko do sada nije jasno šta želim da kažem, mislim da je red da ponovim još jednom...

Idem na more.

Ideeem na more.. lalalalala.

Ja sa TV osoba. Televizija je za mene jedan od najboljih izuma ikada. Ali postoje stvari na TV-u koje kad vidim želim nauditi sebi. Prerezati vene, progutati živu, zabiti glavu u ekran... Automatski mijenjam program, ako ne nađem daljinski upravljač iz prve, pretvaram se u manijakalno čudovište koje se dere na TV aparat, ubjeđuje ga da je glup i slično.

Stvari koje mi posebno idu na živce su reklame. E sada i tu se može napraviti jedna mala podjela... Reklame za deterdžente, reklame za uloške i ostale.

Deterdženti... Koristimo ih svi... Ja recimo Ariel (mama kupuje, a ja nastavila). To ne značim da me njihove reklame ne nerviraju, oooo... da. Mrzim ih. Sada su u fazonu oni odstranjivači mrlja.. Bio Shout, Vanish Oxy Action, pa Ava Oxy... Đizus Krajst!!! Pa da poludiš. Svaki put kada pogledam jednu od tih reklama, bukvalno osjetim odumiranje moždanih ćelija. Koje je to vrijeđanje inteligencije. Svakom svojom novom reklamom govore kako su lagali u prošloj. E sad imamo uber, giga, mega poboljšani sastojak koji otklanja mrlje bolje nego ikada. I tako iz reklame u reklamu. Ne mogu da vjerujem da im te reklame pale... da im neko vjeruje. Očito da vjeruje, jer se nastavljaju reklamirati.

Moja All Time Favorite najgluplji deterdžent reklama je ona iz porodice Bonux... Sweet Jesus!!! . Ko razgovara tako?!?!?!

Ulošci... koriste ih žene. I oni nešto vazda poboljšavaju... te krilca (istina, jesu revolucionarna), te upijajuća jezgra, te površina koja propušta tečnost u uložak, ali ne da joj gore, ne propušta tekućinu kroz uložak (kako da je propušta kad se stavili najlon ispod)... Vrhunac uložak-reklamnog idiotizma su mi bila ona flexy krilca... "prate pokrete vašeg tijela". Kao pravi idiot, odmah sam potrčala da kupim... Ništa samo još jedan glupi marketinški trik koji sam popušila. Kad logično pogledaš... kakve veze imaju male faltnice na krilcima?! Ah taj Always! Ne znam jesu li možda muškarci pravili reklamu, jer koja bi žena koja je probala Always uloške rekla da su udobni?! Činjenica stoji da Always ulošcima spavam kao beba. Zašto?! Zato što se osjećam kao da sam u peleni. Ustanem sa stolice, čujem ga kako šuška dok hodam... a kondenzaciju ne želim ni da spominjem (god bless tampone).

Deterdženti za pranje suđa... Kako su te maloumne. Ne mogu se tačno sjetiti koji je deterdžent u pitanju (ima ih tako mnogo), ali reklama ide ovako... Muškarci izvaljeni ispred TV-a, a ženskice poletno krenu na pranje suđa, pa svršavaju na bogatu pjenu, na uklanjanje masnoće i onda zoom na ruke prekrivene pjenom... i kaže ona... "tako je nježan prema mojim rukama", *bljuv*. Pa onda maži ruke deterdžentom, a ne kremom. Toliko je glupih da se čovjek jednostavno ne može odlučiti za najgluplju... Možda ona Fairy sa dva sela koja naprave dernek pa peru onu ogromnu tepsiju.... U jednom od sela dovoljni je da zaprijetiš... "nemoj da ti ja Fairya zovem!", a ona se od straha sama opere.

Tu su i razne paste za zube, kozmetika, kremice… o njima neki drugi put, kad mi se useru u ćeif gledanja televizije.

Konzumacija raznih vrsta hrane, dovela me do blagog zatvora koji je trajao 2 dana. Dobro, nije baš damski da to spominjem, ali tako je.

Kada god dođe trenutak za duži boravak u c-u, ponesem neko zanimljivo štivo. Najdraža WC literatura mi je Klik. Baš čovjeka opusti. No pojavio se problem... zadnje izdanje Klika nisam kupila. Inače mi to ne bi predstavljalo problem, jer su tu razni deterdženti, kremice, omekšivači, gelovi... Ali to sam sve iščitala u četvrtak, tako da još uvijek nisam zaboravila da u mojoj maski za lice od avokada glavne sastojke čine KALOIN, ALCOHOL, POLYSORBATE 20, TITANIUM DIOXIDE (?!).

Enivejz sjedim tako, kad odjednom... IDEJA!

Tako uzmem laptop u ruke, downloadam par blogova i pravac na mjesto gdje i car ide sam. ::LUCY FAIR:: (molim te nemoj ovo shvatiti kao uvredu, jer nije) uz tebe mi je vrijeme proletjelo u sekundi.

I tako ja odlučih posvetiti post ovo prilici.

U potrazi za odgovarajućom sličicom, naletjela sam na "književni pravac" posvećen čitanju u WC-u.

Naišla sam i na jednu zanimljivu polemiku o čitanju u toaletu.

Sto ljudi, sto ćudi... pa samim tim za svakog ponešto. Tako je i sa Bathroom Reader's Institutom. Uncle John's Bathroom Reader je posvećen svim čitačima u kupatilu. Oni su tu da vas zabave, pa imaju i posebno izdanje sa mozgalicama.

Možete zaviriti u neka izdanja kao recimo ovo. Savršene nebuloze za ubijanje vremena. Naravno, sve su dostupne preko Amazona.

Još zanimljivih knjiga pogodnih za čitanje u WC-u, toaletu, kupatilu, hali mogu se pronaći na Toilet Paper Worth Reading.

Ako neko zna da je neki izdavač izbacio neku od ovih knjiga na ex-yu tržiše, nek mi javi.

Aaaaaj tako mi je vruće... Topim se... Ne mogu ni da radim, ni da razmišljam... Sva sam usporena. Svaki i najmanji napor tjera me na znojenje.... Bljak.

U trenutku kada pomislim na ovaj bljak dio... sjetim se.. Pa to i nije tako loše s obzirom da mi sada slijedi 6 mjeseci zime... Sarajevske zime.

U septembru počinje kiša... i kiša, i kiša.... Više se i ne sjećam kada smu u Sarajevu poslijednji put imali Miholjsko ljeto.

U oktobru zahladni i počne da propadiva onaj prvi snijeg... ne zadržava se nigdje, ali pada. Hladno je u srcu.

Novembar... Za jednu noć je napadalo oko 50 cm snijega. Zimske ekipe su uhvaćene nespremne, kao i obično. Uvijek su nespremni za snijeg zimi. Kretanje gradom postaje horor.

Decembar... snijeg pomalo paducka... čisto da se obnovi ono što se istopi. Više 10000 zimskih ekipa ne može pomoći da se očisti grad. Nije ni bitno, magle su tako guste da ne vidiš po čemu hodaš. U slučaju pada... to je bi led.

Januar... tradicionalno najhladniji mjesec... temperature bolno niske -10 do -20. Psuješ toplanama ves po redu. Magla se ne predaje. Pokušavaš zbrisati na jednu od obližnjih olimpijskih planina. Najbolje bi bilo na Trebević, olimpijska planina usred grada, (how cool is that), ali ne može... mine.

Nema više onih dana kada sunce "grije" čitav dan, a vani puca srce od zime... Znate ono.. probudiš se ujutro, snijeg na sve strane... toliko blještavila da ne možeš gledati. Ne samo jedna beskonačna magla.

Februar... snijeg se otopio. Iako vam vaš unutrašnji glas govori da to nije tako, svim srecem se radujete... evo, otišla je... neće više padati i biti tako hladno.

Budite se ujutro... pogld kroz prozor... snijeg do koljena. Jedno je bilo tačno... nije više TAKO hladno...
A snijeg samo pada i topi se... mjesec dana bljuzgavice, mokrih nogu.

Mart... Mart je zadnjih par godina bio onako dosta proljetan... Malo kiše, malo sunca... nije loše, s obzirom kavi su dani iza.

April... Budite se, kad ono obijelio snijeg. To nije snijeg koji će ostati, obično se otopi do 12, ali vam sjebe um i volju za životom.

Onda ide maj... i radosti ljeta se bliže.

I na kraju... ma nek je vruće, nek gori... Lakše mi se rashladiti, nego ugrijati. Tuširaću se 10 puta dnevno. Nekada sam bila fan zime... ali onda kada mi je naveći problem bio naći dobru stazu za sankanje.

Evo me među kulerima. WOW poseban osjećaj...
Hvala na ovoj časti. Ima par ljudi kojima dugujem zahvale za ovaj uspjeh:

Kao prvo, zahvaljujem se B(l)ogu što mi je omogućio sve ovo što imam... pa i editor koji radi u Mozilli
Onda bi htjela da se zahvalim majci što me rodila (što je sa ocem ljubav vodila)
Želim da zahvalim babi što je rodila mamu, pa je ova rodila mene...
Želim da zahvalim svim MTV zvijezdama koji su mi dali inspiraciju da se zahvaljujem
Želim da zahvalim i Ronhillu Lights, što me trovao u momentima kada mi je to bilo potrebno...
Želim da se zahvalim tastaturi i mišu... koji su podnosili proljevanje kafe po sebi... i opet preživjeli i omogućili mi ovaj trenutak.
Želim da zahvalim i Nikoli Tesli za naizmjeničnoj struji, Đordanu Brunu... što je rekao "ipak se okreće",

I na kraju.... želim da zahvalim svim svojim fanovima...

BEZ VAS NE BI BILA OVDJE GDJE JESAM!!!

HVALA!

:D

Jesu li žene stvarno glupe... ili sam ja fanatična po tom pitanju... ne znam stvarno. Ali sex bez kontracepcije (a ne želiš dijete) je meni čista ludost.

Neželjena trudnoće je meni bio ultimativni strah. Iz tog razloga (iako sam imala prilike i ranije) svoje prvo seksualno iskustvo imala sam sa 18 godine. Zašto?! Da se ne-daj-bože nešto desi mogu sama otići i abortirati bez znanja i pristanka roditelja. Kažem ne daj bože... jer evo za tih 7 godina, ne znam jesam li 2 puta imala nezaštićen seks... I to je bilo ono na moru... malo se cugne prošeta po plaži... ostalo je poznato. Moj moto je bolje spriječiti nego liječiti.

Zašto ova priča. Sinoć sam izašla sa nekim prijateljicama iz srednje, i ova kao...
- Joj kasni mi 8 dana, moram sutra kupiti onaj test za trudnoću.
Ima neku stalnu vez od 3,5 godine. Još uvijek studira. I ja kao u čudu....
- Pa zar ne koristite neku zaštitu?!
- Neudobno mu je sa kondomom, ne voli ga koristiti (?!).
- NJEMU NEUDOBNO?!?! Pa jesi li ti glupa ili nešto... I sada, šta ako ostaneš trudna?
- Pa moram završiti faks... vjerovatno bi abortirala....

Koji bolid majko moja.



Kad se ova druga javi (kao znak podrške... ?!).
- Hajd, pa ne koristim ni ja ništa, znam da nije u redu... bezveze rizik, al štaćeš, tako je!.
I ja samo gledam u nju... i jednostavno ne mogu da vjerujem. Nisu klinke... imaju li trunke mozga?! Naime, ova druga je nedavno izgubila nevinost, pa sva u fazonu... sex 6 puta za jednu večer.

I opet nešto u priču o tome i pitam ja
- Pa majke ti, šta kažeš ginekologu kada te pita za kontracepciju?
- Nisam bila nikada kod ginekologa... Nekako mi neugodno otići...

A nije ti se neugodno je*ati...Majko mila.

Sve se nešto buse... kao moderne žene. Ma moderne my ass. Stvarno mi nije jasno, kako mogu živjeti tako? To mi je nepoštovanje sebe i života.

Upravo sam slagala linkove blogova sa desne strane, kao da to izgleda malo urednije. I odlučih od manjeg ka većem. Jel' se meni samo čini... ili skup ovih linkova neodoljivo podsjeća na kondom?!

Zašto se ljudi uopšte vjenčaju, žene, udaju, vežu čvor??? Ako izuzmemo ljubav (svi su zaljubljeni i vole u barem jednom dijelu svog života), jeli zato što misli da im je vrijeme, nemaju pametnija posla ili je to nešto što jednostavno mora doći poslije veze?

Zašto se pitam ovo? Evo recimo prijatelj moga darlinga. Izmisliću imena jer nije uredu da koristim prava. Recimo Ivica i Marica.

Ivica je bio normalan momak... zajebancija i tako to.. Onda je upoznao jako čudnu Maricu. Koja je živjela u mom naselju. Ja sam njoj učinila nešto nažao kada sam imala možda 13 godina... Ja se nje ne sjećam, ali ona kaže da me zna... ali nije bitan naš odnos....

Elem, od kada su se upoznali, prestala su zajednička druženja sa Ivicom, jer njegova cura mene ne voli... Kad bi se našli na kafi, uvijek je bila priča kako ne može više, kako će raskinuti... i raskidali su.. pa se mirili, pa opet prekidali...

Dvije godina kasnije vjenčali su se... prema pretpostavci mojoj i darliga mi moga... to je bilo na njenu inicijativu (ili je on pravo glup, što je moguće). I bila je svadba... (žalopojke koje je pričao mom darlingu slijede) Nakon toga su počeli "problemi".... Stambeno pitanje... Uvalili su se u kredite, kupili neki mali stan u koji su se njeni starci preselili, a oni su otišli u veliki trosobni. Kupili novi namještaj... Slijedeća stavka, ona želi dijete... On nije za... Ona se ne slaže, ali dobro...

Odmah poslije toga slijedi uskraćivanje sexa... Gljivične infekcije...

I tako on ide svake subote i nedjelje na pecanje sa svojim vjenčanim kumom... Vikendom nisu skupa. Počeli su raditi na djetetu... Zbog nedostatka sexa ili šta?

Jeli Marica cura koja je pomislila pa 25 godina mi je... vrijeme je da se udam, zasnujem porodicu... Ne znam. Jesu li se vjenčali zato što je to next step?

Prekosutra se otvara 10. jubilarni Sarajevo Film Festival.
SFF je rođen u opkoljenom Sarajevu 1995. godine. Kao svako ratno dijete bio je malo neuhranjen, ali isto tako, kao svako ratno dijete... nije se dao.

Za svoj 2. rođendan, 1996. Festival je dobio Otvoreno kino, koje će postati lajt motiv festivala, za koje će se uvijek tražiti karta više. Uspravio se na noge, "prestao se držati za stolić te je prohodao".

1997. godine festival je fino napredovao. Dobio je na boji i na težini. Kako smo mi Bosanci tersovi i spremni smo popljuvati sve što stignemo, dolazak Johna Malkovicha (znam kako ovo snobovski zvuči) natjerao je i one najveće "pljuvače" da se počeškaju po glavi i kažu možda će od ovoga nešto biti. Te godine festival je otvoren odličnim filmom Ademira Kenovića "Savršeni krug", a zatvoren filmom "Welcome to Sarajevo", Michaela Winterbottoma. (ili je bilo obrnuto, ne sjećam se više).

1998. zbog prve poslijeratne posjete jadranskoj obali, ovaj festival sam propustila, ali činjenica je da je dobro napredovao.

1999. Odrastao je... Postao je pravi veliki festival. Sa Festivala je izvještavalo 209 akreditovanih novinara iz svih dijelova Bosne i Hercegovine i iz inostranstva. Reportaže sa Festivala emitirane su, između ostalih, i na TV Arte, na Euronewsu, na hrvatskoj i slovenačkoj televiziji, Canal Plus – Španija.

2000. O festivalskoj veličini nije više potrebno govoriti. Dokazao se. Anegdota - Jedan dan poslije posla sa kolegicom sam sjela u kafe Linea M. Poslije par trenutaka sam primijetila da za susjednim stolom sjedi Steve Buscemi - SAM! Još uvijek sam bila u fazi zaluđenosti filmom Reservoir Dogs. I jedno vrijeme sam pokušavala neprimjetno buljiti u njega (sama konstrukcija ove rečenice opisuje nemogućnost radnje). Kada je primijetio (a nije mu dugo trebalo) upoznao se sa mnom. Dodao je kako ga u gradu svi primjećuju i prepoznaju, ali mu niko ne prilazi da ga moli za slike i autograme i kako je užitak biti u Sarajevu. Nedugo zatim je otišao, a ja sam bila ponosna što sam Sarajka. Slijedeće veče sam malo zakasnila na projekciju (čitaj: došla 1 minutu prije projekcije). Slobodan je bio samo prvi red... U otvorenom kinu sa gigantskim platnom i lošim stolicama, to je samoubistvo. Prvog filma se ne sjećam, a drugi je bio The Million Dollar Hotel. Kad ne lez vraže, do mene sjede jedan od scenarista filma... Bono himself. Mislim da je razumljivo zašto mi je to bila omiljeni festival.

2001. Festival je otvoren filmom Ničija zemlja. Za njegov daljnji uspjeh znate. Bile su organizovane radionice i seminari. Izbor publike za najbolji film je Ničija zemlja, Danisa Tanovića

2002. Dječiji program je bio organizovan i ranije. Ove godine je organizovan prijevoz za mališane širom BiH, kako bi došli i pogledali najveća ostvarenja u oblasti gdječijeg filma. Inače i sama sam redovni posjetilac gdječijeg programa. Publika je najboljim filmom u programu Open Air proglasila američki film Lilo&Stitch.

2003. Probio je cifru od 100 000 posjetilaca, festival je pratilo 277 akreditovanih novinara iz 25. zemalja svijeta. Apsolutni pobjednik ovog bio je Pijer Žalica sa odličnim filmom Gori vatra.

2004. I eto ga, stiže za 2 dana. Zbog izmjene režima rezervacije karata, nisam uspjela za sada nabaviti ni jednu. Karte su se rezervisale telefonskim putem. Od otvaranja telefona, pa 15 minuta kasnije broj je biralo 30 000 ljudi.

Koga interesuje šta će se na festivalu prikazivati ove godine mogu dowloadovati program ovdje (desni klik, Save Target As)

SFF 10 Brošura

Ne mogu za sebe reći da sam neki veliki filmofil, ali imam manije s vremena na vrijeme (kao danas) da odvojim čitav dan na gledanje filmova. Otišla sam u vedeoteku i vratila se sa 4 DVD-a. Na repertoaru sam imala neke favoritese, koje sam gledala više puta i neke friške... koji su potencijalni favoritesi.

I tako sam uzela film About a Boy. Film sa Hughom Grantom... Ovo je jedan od filmova koji me oduševi jednom, ali nema svrhe gledati ga ponovo. No nisam ga spomenula zbog toga. Uvijek mi bude žao kada pogledam neki dobar film koji je urađen po knjizi koju nisam pročitala. Znam da film nikada nije dobar kao knjiga, ali jednostavno nemam volje poslije filma da pročtam knjigu. Izgubi onu posebnost... vizualizaciju koju sama sebi stvorim. Da je uzmem sada čitati, vidjela bi u glavi glumce koji su u filmu.

Filmovi na repertoaru:
Prohujalo s vihorom - Jednostavno obožavam ovaj film
Pocahontas - Crtić
Brilijantin - Travolta, mjuzikl... love it
About a Boy - Već spomenut..

Pogledala sam i dva domaća filma iz privatne kolekcije:
Balkanski špijun - Nevjerovatan film
Varljivo leto '68 - Jako zabavan film

Pa jebote da se ubiješ. Naime ovih dana sam bila u nekoj frci non-stop. Bila sam malo sjebana, brat se vratio u London... Nekako tužni dani.

I tako ja poslije dobrog provoda u subotu navečer, sjela za komp da malo da se opustim. Hajd rekoh da bacim koju pametnu na blog. Mašina je bila upaljena čitav dan i onako... malo je usporila. Restart je bio nužno zlo. Kad ono šta me dočeka... Windows se ne može loadati, hall.dllmissing or corrupted, bla, bla... re-install. Pa majke mi da mi je čekić bio pri ruci slupala bi ga. Pa nema ni mjesec dana da sam mu zveknula novu instalaciju, pizda mu materina.

Pa kako onda da ne psujem, kako da se ne nerviram? I tako sva iznervirana, ubacim CD Linuxa... Jebote, operativni sistem mi se učita sa CD-a... sve radi osim Interneta, ali to nije do njih nego do mog ISP-a. Ali eto kažu da će i to uskoro moći. Jedva čekam, da odjebem ovaj Microsoft više...

Al eto ima i nešto dobro... Jako me obradovala činjenica da mogu koristiti blog editor na Mozilli.

Dopizdilo mi je više gledati jeli izašao neki novi SP da zakrpi rupe u IE... koji je zajebi i švicarski sir što se rupa tiče.

Od ovog kompjutera ću zaraditi čir na želucu.

I eto, danas je meni i mom darlingu 6. godina veze.... Jebote 6 godina. Kako se po datumu da uočiti... za moj rođendan na snazi je bilo muvanje... a dva dana kasnije smo izašli "on a date" i još uvijek smo skupa... Proslavićemo propisno u subotu, jer se ja baš ne osjećam najbolje.... malo da ukinem ovaj alkohol iz krvi. Grozno... ima 10 dana samo pijem. Nije ni čudo što sam ko slina.
Nisam inače čovjek od pezije, ali ova pjesma mi je ultimativno ljubavna... Kada neko kaže šta je ljubav... ja bi mu rekla ovo.



Mali patetika attack, ali šta ćeš.

Malo sam pripita, pa možda naću biti baš najrazumljivija... Ti prijatelji... Evo večeras sam izašla sa nekom bivšom rajom iz kvarta... ono kao rođendan. Nisu mi ništa kupili, ali su mi poklonili dobar provod i hvala im na tom najboljem poklonu.... Nice...

Izašli smo u pivnicu, nacugali se, plesali, slušali rock n roll... zabavila sam se kako odavno nisam. Opet sam se osjećala mlado (da se razumijemo, nije da sam stara, jelte). Ali sinoć sam bila na nekoj fancy večeri... nije loše, ali jebeš ga mlaka atmosfera... Nije to moj filing. Stol za četvoro i pazi na visinu glasa da ne ometaš one za susjednim stolom.

Sada odoh nabaciti slušalice na uši i utonti u san sa Queen Live at Wembley...

Sutra me čeka gadan mamurluk... ali neka baš... zaslužila sam :)))

Prvi rođendan kojeg se sjećam je 7. Na taj dan dobila sam svoje prve Disco role. Sjećam se mama me probudila rano i rekla da idemo u grad da kupimo nešto dok nije postalo vruće... Bio je to standardan izlazak mama, tata i ja... Mala šetnja po gradu, ćevapi u "Devetki", sladoled u "Egiptu". N a povratku smo svratili u prodavnicu i mama je rekla da izaberem sebi roušule... Krenula sam pravo za crvene disko role. Mama me pogledala i rekla... "Sine za godinu dana ćeš ih prerasti, neće ti moći više..." Kako sa mojom mamo nije bilo priče... sa suznim očima vratila sam ih na policu. Uzeli smo obične role koje su se mogle povećavati i smanjivati po veličini. Bila sam sretna... ipak role su role...

Navečer se slavio moj rođendan... To su više bila slavlja za odrasle nego za djecu... Prišao mi je brat i dao jednu kutiju. Unutra su bile one crvene disko role. Mama je rekla... "to ti je od brata, a one druge... njih ćeš moći nositi još deset godina". Kako sam samo bila sretna...

Tako je bilo nekada... A za ovaj rođendan... Moj dragi mi je dao svoju kreditnu karticu i rekao: "Idi i troši", Brat mi je dao njegovu kreditnu karticu i rekao: "Evo kupi si nešto". Drgarica me nazvala pred rođendan i rekla šta ti treba, da ti kupim...

Ne znam, nekako je nestalo onog faktora iznenađenja. Otvaranje poklona... da se iznenadim, da ne znam šta je unutra.

Prije tačno 25 godina svijet je ugledala moja malenkost. 9. augusta 1979., u 11.25 došla sam kao četvrti član porodice. Zdrava beba, teška 3500 g. duga 51 cm. Ovo je moj put...

Do svoje 6. godine sam bila sretno i bezbrižno dijete sa interesom i talentom za gimnastiku. 15. maja 1986. godine, pridržavajući svoga rođaka padam na kamen, a on na moju ruku. Otvoreni lom lijevog lakta. Od tog dana počinje moje dugogodišnje mlatretiranje sa tom povredom. Do 3. razreda osnovne operisana 5 puta. Bila sam posjetilac mnogih banja, ali ništa... ruka je i danas u kur*u.

Rano sam narasla visoka pa sam u osnovnoj imala nadimak Razija Mujanović… nedugo zatim opalio me pubertet svom snagom, pa sam bila Raza sa velikim sisama. Taj period svog života nisam baš najbolje podnosila.

1991 godine krenula sam u 6 razred osnovne škole... počeli su problemi samnom... (mala se furala da je metalac) Tada sam pušila već godinu dana, a onda je na red došlo oh-o ljepilo... Zašto oh-o? Pa djevojčica je htjela da duva sintelan, ali joj je bio skup. Imala sam gomilu izostanaka, loših ocjena, krivotvorenih ocjena... i često bila pod utjecajem sintelana... Padala sam iz dva predmeta na 3. tromjesečju i bila pred izbačenje iz škole... Više niko nije znao šta da radi samnom. Onda je došao 6. april 1992 i tada se promijenilo sve.

Nekom rat, drugom brat.... Za mene je rat bio dobra stvar... prestala sam srljati u propast i počela da čitam. Čitala sam sve što mi je stiglo pod ruku. Završilaratnu osnovnu školu sa odličnim. Upisala sam gimnaziju.

Počele su se dešavati iste stvari kao i sa osnovnom… nije mi se išlo u školu. Sada su na red došle trava, bobe, speed.... No za razliku ekskurzija sa ljepilima, za ovo sam uradila domaću zadaću. Djelovanje, opasnosti... i još koješta. Završila sam gimnaziju vrlodobrim i odmah sam se zaposlila. Ljepota od života. Dvije godine sam radila za svoje potrebe... Radila sam što sam stigla... Bila sam sekretarica, PR Asistent, koordinator projekta, kvazi kompjuteraš.... Dvije godine konstantnog provoda.... partyanja, duvanja drogiranja i rada. Čak sam uspijevala uskladiti sve. Nikada nisam pretjerivala.

Onda je to postalo loše... nekako non stop su ljudi umirali od droga...

Podvukla sam crtu... sabrala, oduzela... i zaključila idemo dalje sa obrazovanjem. I evo me tu sam.... Batrgam se. Radim što stignem uglavnom za male pare…. Jebiga šta ćeš?! Ostalo mi je još malo do završetka faxa, a onda biće kako bude… Prevalila sam 1/4 vijeka, još uvijek se dobro zabavljam i imam namjeru još neko vrijeme…

Dobila sam zadatak da napravim kao neki best of web stranica za nas ženke. I tako sam se zadala u potragu... Šminka, frizura, moda, zdravlje.... I u toj potrazi naletila sam na stranicu SMS Dijeta.

Za sudjelovanje u projektu sms dijete prijavljuje se e-mailom. Kada se prijavi 50 sudionika idejni tvorac ove gluposti će vas kontaktirati i krenuti sa tom dijetom Cijena programa mršavljenja sms porukama iznosi 55 kuna. (Metoda mršavljenja sms porukama je intelektualno vlasništvo autora. Nije dozvoljeno njeno korištenje bez pismene dozvole autora.)

Na stranici postoji i forumčić... (jako je slabašan, pa ga nemogu nazvati forumom). Jedan od postova napisao je smsdiet.net i kaže...



Čudo svjetsko... stvarno?!?! Troši se više kalorija hodajući nego sjedeći...

SMS dijeta vam slaže namirnice po boji. I na kraju od jednih postova kaže:
Jabuka + mobitel + voda = recept uspješne dijete

I na kraju naravno, vrijeme je da se ograde i zaštite od tužbi:


Baš me interesuje da li se iko prijavio za ovaj program, i jeli ovo još jedno prodavanje "muda pod bubrege".

Trovanje stomaka.... uuu gadno. Jučer sam imala izlet u grad. Na autobuskoj stanici sam pojela pljeskavicu sumnjivog izgleda, a i godišta... Po svemu sudeći izgleda da smo bili vršnjaci. Sa pljeskom sam popapala i neku gadnu bajku (kratkosilazni akcenat na A).

Poslije pola sata čudne stvari su se počele dešavati u mom stomaku. Došla sam kući i onda je počeo ulomak moje izvedbe opere rigoleto. Večer sam provela bolje se upoznavajući sa svojom WC šoljom. Onda je došlo zatišje. Oko 3 sata ujutro sam bila toliko gladna da sam morala nešto pojesti (iako su me uvjeravali da to nije pametno). 15 minuta kasnije ja i wc šolja smo bili na drugom sastanku. Situacija je bila alarmantna. Pošto su me smarali konstantni odlasci do šolje i kreveta pokupila sam dekicu i gomilu nekih jastuka i preselila se u kupatilo. I bogami na trećem sastanku ja i moja šolja provedosmo večer zajedno... Završila sam knjigu koju sam guslala već mjesec dana...

Evo sada pijem nezaslađeni čaj i grickam komadić prepečenca. Bljak. A ja i WC šolja... Pa mislim da ćemo ostati sam prijatelji.

Sinoć sam ga sanjala.... moju prvu ljubav. Eeee kako je to bilo davno. Zvao se Bojan Krstić... kad se samo sjetim koliko sam puta napisala njegovo prezime uz moje ime. Tipična nesretna prva ljubav. On je bio glavna faca u školi, a ja sam bila onako geekee dijete, malo muškobanjasta i jako mršava... Ponekad mi se znao nasmijati, ali to nije bio onaj osmjeh koji sam ja htjela da vidim, nego "vidi-i-ona-se-zatreskala-u-mene" osmijeh. Kad je počeo rat on je otišao... Mislila sam da ću umrijeti... Nisam.

I eto sinoć sam ga sanjala, kao odraslog, ali jednostavno sam znala da je to on... Imao je one nevjerovatne plave oči, loknicu crne kose preko čela i savršen osmjeh... Nije ništa radio samo je stajao i gledao me. Smiješio mi se... onim osmjehom koji sam oduvijek željela da uputi meni. Nisam odavno sanjala ljepši san.

Čula sam da je negdje u Novom Sadu... da ga život nije mazio.

Predivan san.

Jebeno težak dan. Nije bilo toliko posla, ali došao je onaj trenutak kada mi je dopizdilo sve... Jednostavno nisam mogla više da slušam nikoga... Pokupila sam torbu i ubacila kameru u nju... Ne znam zašto, obično je ne nosim sa sobom iz 2 razloga... Nisam baš neki fotograf i kamera je jaaako skupa, a nije moja. No nebitno to.

Zaputila sam se ka malom brdašcetu iznad mog naselja koje se zove Mojmilo. Kroz glavu su mi se motale mračne misli... o životu, o budućnosti, o preživljavanju u ovom okrutnom svijetu. Sve je izgledalo beznadežno. Osjećala sam se kao da sam sama na ovom svijetu.

Popela sam se na vrh, zapalila cigaru i gledala naselje u kojem živim već 20 godina. Osjetila sam neku bajku na ruci. Instiktivno sam je stresla, ali mali kukac je ostao na njoj. Mali leptir. Malo sam ga gledala, a on je nepomično stajao na mojoj ruci... nisam više bila sama. I onda mi je sinulo... pa jebote imam kameru, bila bi to cool fotka.

Polako sam izvadila kameru, uključila macro mod, a on je i dalje nepomično stajao. Naštimala sam se i uslikala ga. Odmah nakon slikanja pokrenuo se, raširio krila i odletio.

Odmah sam dobila neki osjećaj da će stvari krenuti na bolje... Možda ne danas, a možda ne ni sutra, ali jednog dana... Ne znam zašto, ali mi je neki glas u glavi rekao... to mora da je dobar znak. Još neko vrijeme sam sjedila gore i vratila se puna neke čudne energije. Biće bolje... mora.

Jel' vjerujete u znakove?

U subotu je bio koncert Dine Merlina. Koncert nije bio namjenjen građanima BiH koji žive tu... koncert je bio namjenjen bosancima iz dijaspore.

Sredinom jula u gradu se sve više počinju primjećivati strane registracije, Njemačka, Holandija, Danska, Austrija, Švicarska... Dijaspora stiže. Uvijek ih možete primjetiti u gradu, a jučer je bio posaban dan. Dijaspora koja je došla u BiH na ljetnji godišnji odmor slila se u Sarajevo... Naravno na koncert.

Izašla sam sa svojim dragim van u poslijepodnevnu šetnju i izgledalo je kao da smo u nekom drugom gradu. U grad nekog ludog kodeksa oblačenja. Preovaldavale su godine od 13 do 25 i svi propisno uniformisani. Kombinacije roze I bijele, hlače do pola lista, duga kosa, plava ili sa pramenovima i svi oni hitaju ka koševu. Zaustavljaju na ulici ljude i pitaju za pravac, slikaju se... Na ulicama samo strane registracije.

Sjeli smo u Imperijal, da pojedemo sladoled. Imam (verovatno ružan) običaj... ne da prisluškujem, nego jednostavno registrujem šta se priča za susjednim stolom. Zapelo mi je za uši "... ma teško je i gore... od kako je euro došao, nikako nam nije lako..."

Uvijek mi se kosa digne na glavi od ovakvih priča. Oni dođu iz jebene Njemačke u BOSNU i kukaju kako je teško. A nama ovdje kao ruže cvijetaju…. I samo čekamo da nam dođe neko da nam se požali.

A BiH se fino pripremi za naše iseljenike. Uzmimo za primjer GSM usluge…Od kako je u Sarajevu puštena Ultra (pre-paid usluga GSM) u opticaj prije 5 godina nije napravljena ni jedna promjena... cijene su iste, slanje poruka unutar BiH je moguće, vani ne… ne radi više ni jedna opcija.

Od ove godine specijalno za dijasporu je pušten u prodaju Ultra Holiday. Za 13 KM dobijete SIM karticu koja vrijedi 30 dana + 5 KM na računu. Telecom će uzeti pare, a za stalne korisnike ih boli kurac. Ne smeta… uzmi te im pare… ogulite ih do kože, ali nemojte nas jebavat u zdrav mozak.

Za vrijeme koncerta padala je kiša. 50 000 ljudi je kisnulo (iako je ovo zvanična cifra, mislim da se sa brojkom malo pretjeruje...) Zlobna sam… Bilo mi je jako drago, nek kisnu. Ulice grada su bile nekako lijepe… Kao da je kiša oprala sve... Nije bilo one subotnje gužve, nije bilo glava sa kockastim frizurama, nije bilo papanluka…