Sinoć sam ga sanjala.... moju prvu ljubav. Eeee kako je to bilo davno. Zvao se Bojan Krstić... kad se samo sjetim koliko sam puta napisala njegovo prezime uz moje ime. Tipična nesretna prva ljubav. On je bio glavna faca u školi, a ja sam bila onako geekee dijete, malo muškobanjasta i jako mršava... Ponekad mi se znao nasmijati, ali to nije bio onaj osmjeh koji sam ja htjela da vidim, nego "vidi-i-ona-se-zatreskala-u-mene" osmijeh. Kad je počeo rat on je otišao... Mislila sam da ću umrijeti... Nisam.
I eto sinoć sam ga sanjala, kao odraslog, ali jednostavno sam znala da je to on... Imao je one nevjerovatne plave oči, loknicu crne kose preko čela i savršen osmjeh... Nije ništa radio samo je stajao i gledao me. Smiješio mi se... onim osmjehom koji sam oduvijek željela da uputi meni. Nisam odavno sanjala ljepši san.
Čula sam da je negdje u Novom Sadu... da ga život nije mazio.
Predivan san.
|
