Večer u klubu (Christian Gailly)









Kad se sklopim pored tebe, zaboravim na ono što činim pred drugima.Odložim masku pa...
Jazz je uvijek naš,i noć.
Pa se prisjetim studenog,jer tad smo živjeli želju,pa brže zaklopim oči,
ništa mi ne može promaknuti.
I ti si bliži no ikada.
Debbie i Simon su svoju sreću zgrabili za vrat,al oni su samo likovi.
Kad sam čitala,bilo je sve puno erotike.
Kao i tvoj dah,oko mog pupka.
Uvijek mi se zavrti u glavi.
I sad, pa slušam Petra Ugrina...( jer osjećam tvoje korake kako mi prilaze,sasvim polako,pustit ću ovu stvar ispočetka...)

Sve ću ti ispričati.
Sve o čemu žudiš,sve o čemu moraš znati.
Sve ću ti reći,neću se štedjeti,niti išta zaobilaziti.
Svaku radost koju mi budiš,svaki ću ti dio sebe dati.
Pričat ću ti sve,a ništa od tog neću znati, ikada više ikome ponoviti.

Daniela Trputec, dosad manje poznata mlada autorica, dobila je priliku predstaviti svoju neobjavljenu zbirku pjesama pod nazivom: OD KOJE SAM TVARI NAČINILA SEBE!
Nadam se da ćete se odazvati i pružiti priliku poeziji da pronađe svoj put do vas. Pjesme su moderne tematike, neskriveno samožive i šokantne.
Pokušavaju uzdrmati do dna bića i izazvati na nove korake.

Svojevrsni razgovor vodit će Alojz Majetić koji će izravno postavljati pitanja mladoj autorici. Ležerno, bez dlake na jeziku nastojat će prenijeti publici posebnost Danieline poezije. Osim dijaloga Daniela će čitanjem stihova, čiji svijet nesebično želi dijeliti radi doticanja neke druge sfere zajedništva, uključiti publiku u čin međusobnog povezivanja koje bismo najjednostavnije označili: Autor-Knjiga-Publika-Knjiga-Autor


Bacchus
10. veljača 2010
20:00h

Zagreb
Trg kralja Tomislava 16

snijeg zgusne prozore
moji se vidici šire u horizontu svijesti
bože koliko me guše glasovi koji ostaju za mnom
zašto odzvanjaju u noćnim krajolicima
ispuštam crvenilo licu
da nitko ne zamijeti bol koja me udara lijevom rukom
u lijevo srce
u lijevu dušu
u lijevi pokret
u sve lijevo
u sve divlje i nemirno u meni
snijeg gusti
sve ću rastjerati
svima ću zaprijetiti
samo da ne ostanem ovako gladna življenja
ovako gladna običnih kavana i glasovira
običnih koraka što odzvanjaju ulicama
ovako gladna
ovako ostavljena okružena ljudskim oblicima
bože ovako sama sa svima

glazbala se njišu od stajanja,hodnik je već sasvim teško probavljiv,
stalno me udaraš laktom o rebra,pa se duboko nasmiješiš,kao da ćeš zadržati dah i zaroniti ispod parketa.
violina puca po šavovima,opet se grlimo.
klavir je raštiman,umjesto njemu ugađaš meni.
sladoled je modre boje,nebo se zeleni,sunce smo načinili od ljubavi.
ispreplićemo prste i snove,planove i mogućnosti.
ništa nije trajnije od tvog blještavog džempera.
upozoravaš me na riječi,one zabranjene i one pogodnije.
razaraš me toplim dahom tvoje lijeve strane bića.
hrastovina ispušta mirise jeseni,vraćamo se u boje naše sobe,
mirnoća se lijepi za nepce.
gladna sam,
ti si uvijek gladna čitanja,
diktira u kameru,
da nam ostane za jedno drugo postojanje pod stolovima,
kao kad sam bila dijete,odgovaram mu.
zakopča patentni zatvarač,označi novu stranicu,ispusti čajnik u sudoper,
pa se glasno opomene.
pokrivač utone u njegovu kožu.
i dugo dugo ne čuje se ništa.
a onda jutro odzvoni budilica.

iza rezotina ostane zaudaranje.
između dvije linije,bruse se kristali.
knjigu ne možeš namještati po svom.u njoj su likovi spremni na otimačinu,
kad ih ugledaš naoružane do zuba,shvatiš gdje si cijelo vrijeme čekao svoju novu šansu.
ako pišeš,ako si već spreman postati prozaist.
s tim da će te poezija uvijek ispočetka nagraditi uzmicanjem.
o tom vam pričam.

riječi nisu nestale, udaraju o zidove, skrivam se od njih.
kotrljanje između strofa prepuštam metaforama.
sebi dajem otpor.
strah se nametnuo,jer je sve lijepo ugurano u lijes i spušteno u
crni grumen nepostojanja.