ugurana u blogeditor čini mi se da još spavam
prostor koji nalijeće pred moje oči
nalik je novoj ptici na mom nebu
gledati u nju
(to sasvim strano biće)
a gura me u unutrašnje sklonište

alarmi
bombe
magarci
kokoši
sve divlje
plemenite
riječne riječi
komešaju se
inate

pa ispišu dobro znani krug
koji nije ništa drugačiji
od sve moje prošlosti
nanizane
po danima satima minutima
objave

mnogo godina,kad dodirnu jedna drugu,
shvatim,uistinu shvatim tko sam,
sve naočigled nebitne sjene tvore krov,
osjećam se sigurna u sebi,
mnogo koraka,kad se spoje u krug,stvore maleno jezero simbola,
promatram u srž,
suze se nalakte,
smijeh se nabora,
sve što ispočetka zatitra u odrazu stakla,
raspoznaje svoju bit,
tu i ja pronađem svu ljubav koju imam za dati,
zatvorim čvrsto tamu pod jastuk,
snovima širim dugu,
i dugo dugo tapkam pjesme,
sve one šuljalice koje ti dotaknu trepavice,
jer sam tvoja žena koja ima prošlost,
koju ćeš moći voljeti pred kraj dana,
jer je stvarano za tebe.