četvrtak, 16.02.2012.
Dvadeset godina dvoje ljudi
Dvadeset godina dvoje ljudi svedeno na samo jedan dan, i to jedan poseban dan. Dan Sv. Swithina, 15. srpanj.
Noć uoči zadnjeg velikog ispita ovaj semestar, ja pišem o životu dvoje ljudi. Dvoje najposebnijih ljudi koje sam imala prilike upoznati; Emmi i Dexteru. David Nicholls je čovjek koji je uspio stvoriti likove o čijim ćete sudbinama razmišljati dugo, dugo nakon što ih upoznate. Vjerujem da će tako biti i meni.
Pa da vas ne zbunjujem previše, evo o čemu je riječ u knjizi koja mi je zaokupila um posljednja tri dana.
Ova gorko-slatka romansa započinje 15. srpnja 1988. na Dan svetoga Swithina, britanskoj varijanti Dana svisca. Emma i Dexter provode noć nakon što su diplomirali. Između njih razvija se neobičan odnos čije uspone i padove pratimo tijekom idućih dvadeset godina – uvijek na isti dan, 15. srpnja. Ona je ljevičarka, želi spasiti svijet, protivi se imperijalnoj politici zapadnoga svijeta, želi pisati, radi u meksičkom restoranu, putuje s kazališnom grupom… On je dokoni sin dobrostojećih roditelja, samodopadni egoist burnoga seksualnog života. Njegova je karijera u usponu. On je mladi televizijski voditelj imbecilnih emisija. Previše razlika? Ne, između njih postoji ono nešto...
Emma i Dexter čine se potpuno različitim, no kao što ovaj kratki sadržaj kaže, između njih postoji ono nešto. Ono nešto što ih je držalo skupa svih ovih dvadeset godina, iako je njihov odnos prolazio kroz uspone i padove. Knjiga počinje njihovim razgovorom nakon noći provedene u krevetu poslije proslave diplome (detalje te noći vam ne želim otkriti); razgovarali su o svojim ciljevima u životu i što žele raditi nakon što su diplomirali; život je pred njima. Dok je Emmin cilj promijeniti svijet nabolje, Dexterov je dobro se provoditi u životu, što uključuje i konzumaciju alkohola i droga. On nakon diplome proputuje cijeli svijet od Kine, Indije do Italije i natrag, dok je Emma zaglavila radeći bezvezne poslove (npr. spomenuti meksički restoran). Iako se rijetko viđaju, Dexteru Emma stalno fali, a najviše dok popije čašicu-dvije alkohola, pa je u sličnoj situaciji dok je bio u Tajlandu, odlučio poslati Emmi pismo neka mu se pridruži jer mu jako nedostaje. To pismo igrom slučaja nikad nije bilo poslano, no to nije jedina situacija dok se Dexter zaželio Emme. Čudno, tolko je voli, a ponaša se prema njoj kao da je zamjenjiva roba kad naiđe, na primjer, neka zgodna plavuša; parafraziram: "Ma mogu odgoditi večeru s Emmom, neće se ona ljutiti." U nekim trenucima prepoznala sam sebe u Emmi, ali i u Dexteru.
Dexter je u dvadeset godina imao nebrojene djevojke, opijao se, drogirao i bio slavna televizijska faca koja je na kraju spala na rad u kuhinji restorana što je dotuklo njegov ego. Njegov odnos prema Emmi se mijenjao, od prijateljstva do požude i na kraju ljubavi, a ponekad niti nije znao cijeniti njezinu prisutnost u svojem životu, dok je Emma stalno bila, više ili manje potajno, zaljubljena u njega očekujući da će joj on uzvratiti osjećaje, iako je i ona sama imala nekoliko partnera. No, kako su godine prolazile, on ju je sve više i više razočaravao kao osoba, postao je bezobrazni alkoholičar sklon autodestruktivnom ponašanju. Ostale detalje iz njihovih života vam ne želim otkriti jer su predobri i prezanimljivi da bih ih vam ovako uništila.
Iako ovo zvuči kao veoma loš ljubić, nije tako. Iznenadili biste se! Ovaj roman je doslovno pogled u svijet dvoje najnormalnijih ljudi koje si možete zamisliti. I zato mi se sviđa; Emma i Dexter su osobe sa vlastitim stavovima, pogledima na svijet i željama.
Kraj neću previše komentirat. Samo ću reći da je takav kraj bio očekivan s moje strane.
Kao i svaki dobro prodan roman, i ovaj je dočekao svoju ekranizaciju. Glavne uloge su dodijeljene glumcima kojima savršeno pristaju. Anne Hathaway kao Emma i Jim Sturgess kao Dexter. Evo par lijepih slika s imdb-a:
Mogu reći da sam zadovoljna ekranizacijom. Nemam niti jednu zamjerku. Ali, ako želite Emmu i Dextera upoznati malo bolje, uzmite ovu knjigu u ruke i smijte se i plačite s njima.
- 21:22 -
