subota, 23.07.2011.
Finale križarske trilogije Jana Guilloua
Došlo smo i do toga, dame i gospodo. It's the end of an era! Era Arna Magnussona, njegovih religijskih pitanja i razmišljanja i ere, pa zapravo njegova života. Složit ću se u potpunosti s kritikom Norrköpings Tidningara: „Roman koji utjelovljuje čistu radost pripovijedanja, lijepa priča koju treba imati pri ruci kad god poželite dobru knjigu.“ Da se ne zaletim i ne kažem previše, zasad ću vam dati kratki sadržaj preuzet sa znanja:
Godine 1192., nakon dvadeset godina službe u Svetoj zemlji kao vitez templar, Arn Magnusson vraća se u Zapadni Götaland. Sa sobom dovodi strance i donosi znanja koja će biti preduvjet za jedno posve novo vrijeme u cijeloj Europi i koja će od malene zemlje seljaka na dalekom sjeveru stvoriti novo i moćno kraljevstvo....
No, Arn i njegova voljena Cecilia, duboko uvjereni kako je ljubav snažnija od politike, dovode zemlju u novu opasnost...
Kraljevstvo na kraju puta finale je trilogije koja je postala pravi viteški ep.
Ova trilogija zaista jest jedan viteški ep, jer lika kao što je Arn Magnusson ne susrećemo svugdje. On je bogato razrađen, sa svojim principima i svojim znanjem koje je dobio odrastajući u samostanu pod budnim okom oca Henrija i brata Guilberta i najvažnije, služeći kao vitez templar u Svetoj zemlji. Njegova strpljivost tijekom više od dvadeset godina mu se isplatila, jer u trećem i zadnjem dijelu križarske trilogije on se vraća u svoju zemlju k svojoj voljenoj Ceciliji. Pomoću svog znanja on svoj posjed u Forsviku i bratov u Arnasu pretvara u prave utvrde, spremne u slučaju novog rata koji je uvijek tu negdje. Stranci koje je doveo sa sobom pomažu mu napuniti blagajne Forsvika izrađujući razne predmete; staklene čaše, vrške strijela, mačeve, štitove... A najvažnije je to što će izvježbati mlade dječake u moćne ratnike kakvih ima samo u Svetoj zemlji. Ostatak priče vam ne želim otkriti jer je pravi užitak čitati finale ove izvanredne trilogije koja je u tako kratkom vremenu osvojila moje srce. Doslovno. Dobiva čistu peticu od mene!
Zanimljivo je kako je autor u povijest Švedske ukomponirao i potpuno izmišljen lik; u njegovoj priči Arn Magnusson je djed jarla Birgera, stvarnog lika koji je zauzeo vlast u Istočnom i Zapadnom Götalandu i Svealandu 1251. godine. Isto tako je pomoću našeg najdražeg lika, Arna, objasnio potpuno neobjašnjive pobjede zapadnih Göta protiv danskog kralja Valdemara Pobjednika koji je podupirao Sverkera Karlssona u bitki kod Lene 1208. godina i bitki kod Gestilerena 1210. Da znam više o povijesti Švedske vjerojatno bih više uživala u tom dijelu knjige, ali nažalost to tako nije bilo, što ne znači da se ne divim piščevom pothvatu. Isto tako mi je žao što ne znam ništa o pjesmi o Suneu i Heleni i otmici iz samostana koja je izgleda vrlo poznata i iz razdoblja u kojem je naš Arn živio. Usprkos tome, moram priznati da je palo i nekoliko suzica prilikom čitanja zadnje stranice omiljene mi trilogije. Živio Arn Magnusson!
- 11:52 -
