ponedjeljak, 06.06.2011.
'Povjesničarka' Elizabeth Kostove
Nakon pročitanje knjige mogu reći da je ovo jedna od knjiga koje sam teško pročitala do kraja. Radnja je vrlo spora i vodi nas iz jednog grada Europe u drugi. Pošto sam i sama bila u Istanbulu nedavno, zanimali su me dojmovi samih likova o nekim znamenitostima spomenutog grada. No, njih se grad više dojmio nego mene, iako sam i sama teško vjerovala da se nalazim u tako povijesno važnom gradu.
Kada šesnaestogodišnjakinja u bogatoj knjižnici svoga oca pronađe dobro skrivenu knjigu i hrpu požutjelih pisama koja počinju riječima „Moj dragi i nesretni nasljedniče“, počet će potraga najopskurnijim putevima povijesti, utemeljena na činjenici toliko apsurdnoj koliko i mogućoj: Drakula, krvožedni Vlad Tepeš je živ.
Priča se istovremeno razvija u tri različita razdoblja. Prvo razdoblje: tridesetih godina prošlog stoljeća, profesor Bartholomew Rossi, nakon što mu je maštu i povjesničarski duh zaokupila neobična knjiga, krenuo je u potragu za Drakulom. Stravični i krvavi događaji ubrzo će ga natjerati da odustane, sve dok dvadeset godina kasnije istu knjigu ne pronađe Paul, njegov student. Ubrzo nakon toga, Rossi misteriozno nestaje, a Paul i tajanstvena Helen pokušat će riješiti zagonetku. Treći pripovjedni niz počinje dvadeset godina kasnije – nekadašnji student sada je ugledni diplomat, a sudbonosnu je knjigu pronašla njegova kći. Paul je nestao, ostavivši neshvatljivu poruku: „Otišao sam pronaći tvoju majku.“ Majku koja je mrtva već dvadeset godina!
Ne mogu se oteti dojmu da sam stalno čekala da se nešto važno za radnju dogodi, no dok se to stvarno i dogodilo nisam imala osjećaj da je to toliko važno. Čekam, čekam, čekam i na kraju se dogodi nešto nezanimljivo. Moje je mišljenje da je knjiga mogla biti puno bolje i zanimljivije napisana i da bi onda bila pravi hit. Najzanimljiviji dio knjige je bio onaj u kojem profesor Rossi opisuje svoj susret s Drakulom, kakav je dojam on ostavio na njemu. Eto jednog dijela tog opisa:
„...Ugledao sam vatru na ognjištu, prigušeni crveni plamen. Gorjela je u nadsvođenom kamenom kaminu i bacala dovoljno svjetla da obasja površinu više komada masivnog starog pokućstva – veliki pisaći stol prepun papira, izrezbarenu škrinju, dva, učinilo mi se, visoka četvrtasta naslonjača. U jednom od njih, meni okrenut leđima, prednjim dijelom prema vatri, netko je sjedio posve nepomično – iznad naslona nazirao sam mračan obris...“
„...Na bolnim sam nogama polagano stupio na svjetlo vatre, a kad sam zaobišao veliki naslonjač, onaj lik polagano je ustao i okrenuo se prema meni... Imao je dugačku, kovrčavu, tamnu kosu koja mu se spuštala na ramena. Nešto u njegovim pokretima na neopisiv se način razlikovalo od kretnji živog čovjeka, no nisam znao odrediti je li zbog tog brži ili sporiji.“
„...Drakula je sjedio zagledan u vatru bez dima, uspravljene glave nad širokim ramenima. I protiv volje razmišljao sam o tome kako su mu odrubili glavu – što se toga tiče, slagali su se svi prikazi njegove smrti. Kako sad ima glavu ili je sve to iluzija? Ovratnik elegantne tunike dizao se i dopirao mu do brade, a tamne kovrče spuštale su se preko njega i padale na ramena.“
Čitajući ovu knjigu osjećala sam psihički umor, gotovo ljutnju i frustraciju; željela sam da se već jednom dogodi neki važan događaj, neka prekretnica u radnji. Zato sad mogu reći da sam sretna što sam je napokon pročitala do kraja. Iako sam uglavnom nezadovoljna pročitanim, osjetila sam želju za istraživanjem života jedne od najvažnijih ličnosti europskog srednjeg vijeka: Vlada Tepeša. Možda je to dobar pokazatelj; da knjiga ipak nije za baciti ako te tjera da i dalje razmišljaš o njoj.
- 10:09 -
