Drago Orlić, Štorice od štrig i štriguni, Naklada ZORO, Zagreb–Sarajevo, 2008. Bogatstvo pučkog kazivanja ili trebao bi nam krsnik Više od stotinjak pričica, fragmentarnih zapisa i kazivanja nalazi se u drugom, dopunjenom i proširenom izdanju Štorica od štrig i štriguni, koje je sakupio i priredio poznati istarski pisac i pjesnik Drago Orlić. Prvo izdanje objavljeno je 1986, a ovo drugo obogaćeno je opsežnim Rječnikom i Dodatkom (izbor iz stručne literature i iz istarske beletristike: Mate Balota, Vladimir Nazor, Milan Rakovac i dr.) te novim zgodbama iz istarske pučke predaje, sabranim u deset poglavlja: Urečljivac, Mora, Štrige i štriguni, Krsnik, Orko, Mrtvi, Perojski pop, Kljuka, …i druga zlamenja, Versi od štrig i štriguni). Urednik Davor Šišović u pogovoru Štrige i izvanzemaljci duhovito je zaokružio taj pionirski, marni, ali i domoljubni prinos očuvanju djedovine, autora te osebujne knjige Draga Orlića: »Za istarsku su usmenu pučku baštinu štrige i ostala bića iz ove knjige poput izvanzemaljaca u popularnoj kulturi dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća: nitko ne priznaje da u njih vjeruje, ali mnogi će reći da ‘nečega tu ipak ima’.« Ova specifična knjiga, u težnji da od zaborava sačuva pučku predaju i posebnost usmenog kazivanja, donosi jedan začarani svijet u kojem osim straha od uroka, mora (i mornjaka!), štriga i štriguna, usporedno žive i tzv. krsniki, žestoki protivnici spomenute vještičje populacije, koji brane preplašeni puk, opsjednut praznovjericama svih vrsta. Krsnik se dragovoljno upušta u borbu protiv svih nedaća koje donose štrige i štriguni. Iz žestokih obračuna na križanjima s kojih vodi put u selo, oni, kršnjaki – izlaze kao pobjednici. Tko zna, možda bi nam upravo danas, kad nam prijete svakovrsne krize i kad nam ne ide baš sve od ruke, trebao jedan takav krsnik: »Kršnjak se rodi u košuljici, i to biloj, a jak je za dvanajst drugih. Kršnjak se rodi s crlenom beriton, a more se tući usrid noći z sto štrig na srid križine. Ča bi ljudi prez kršnjaki?« (Koliko je jak kršnjak?) Ovakvih i sličnih štrigunskih udžbenika bilo je zasigurno u onom tzv. mračnom srednjem vijeku. I onda su štrolige čarale i znale načiniti efikasnu preventivu da bi se izbjegle ili otklonile bolesti (kuhinjski nož i zrcalo pod kušinom – pašada i špegalj – a u sobi još grst česna). Jer, kad bi se mora ili štriga pogledale u zrcalo, pao bi im mrak na oči, a potrebiti siromašić bi se škapulal. Jasno, da je u ritualu kaštiga zbog nepodobnih čina bilo razlika. U srednjem bi vijeku štrigu (višću) spalili na lomači, a u našem pitomom i blagom istarskom podneblju, za štrigun bi »kazali roge i po tri put pljuknuli za njoj«. U ovoj knjizi štorica (ako je ne ureknu te se ona proširi uzduž Lijepe Naše) bit će posla i za literate, fantastičare i ine duhovite narativce, ćapane od štrig. Meni osobno najštrigunskije su priče o kljuki (kvaki). To su najprefriganije smicalice koje izazivaju neku zluradu veselost: Kako će ostavljena djevojka napakostiti nevjernu mladiću ili mladić djevojci? Svrha je toga čaranja s kljukom da ono dvoje »neće više moći delati amor«. U inat (ili dišpet) baci se (va crikve, pri obredu vjenčanja), razrezani »stari šoldo priko glave«, uz neizbježan povik: »Kada se ta dva kusa jopet skupe, neka se i oni u postelji skupe.« Ne znam kako bi u ovdašnjim globalističko-medijskim zavrzlamama djelovao taj recept, jer su nam svekolike popularne revije pune sastava, rastava, uroka, zvjezdoznanskih čaranja i kljuka. Kao da su svi ćapani od štrig. Za kraj (da ne ureknem!) neću pohvaliti Orlićeve Štorice od štrig i štriguni, nego ću, u skladu s njegovim istarskim pučkim praznovjericama (prema kojima se »najprije pogrdi ono što se želi hvaliti«), kazati: Vražji libar, ma dela pijacer! Ljerka Car Matutinović (Vijenac, broj 395, 23. travnja 2009.) |
< | ožujak, 2010 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv