Drago Orlić, Štorice od štrig i štriguni, Naklada ZORO, Zagreb–Sarajevo, 2008.
Bogatstvo pučkog kazivanja ili trebao bi nam krsnik
Više od stotinjak pričica, fragmentarnih zapisa i kazivanja nalazi se u drugom, dopunjenom i proširenom izdanju Štorica od štrig i štriguni, koje je sakupio i priredio poznati istarski pisac i pjesnik Drago Orlić. Prvo izdanje objavljeno je 1986, a ovo drugo obogaćeno je opsežnim Rječnikom i Dodatkom (izbor iz stručne literature i iz istarske beletristike: Mate Balota, Vladimir Nazor, Milan Rakovac i dr.) te novim zgodbama iz istarske pučke predaje, sabranim u deset poglavlja: Urečljivac, Mora, Štrige i štriguni, Krsnik, Orko, Mrtvi, Perojski pop, Kljuka, …i druga zlamenja, Versi od štrig i štriguni). Urednik Davor Šišović u pogovoru Štrige i izvanzemaljci duhovito je zaokružio taj pionirski, marni, ali i domoljubni prinos očuvanju djedovine, autora te osebujne knjige Draga Orlića:
»Za istarsku su usmenu pučku baštinu štrige i ostala bića iz ove knjige poput izvanzemaljaca u popularnoj kulturi dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća: nitko ne priznaje da u njih vjeruje, ali mnogi će reći da ‘nečega tu ipak ima’.«
Ova specifična knjiga, u težnji da od zaborava sačuva pučku predaju i posebnost usmenog kazivanja, donosi jedan začarani svijet u kojem osim straha od uroka, mora (i mornjaka!), štriga i štriguna, usporedno žive i tzv. krsniki, žestoki protivnici spomenute vještičje populacije, koji brane preplašeni puk, opsjednut praznovjericama svih vrsta. Krsnik se dragovoljno upušta u borbu protiv svih nedaća koje donose štrige i štriguni. Iz žestokih obračuna na križanjima s kojih vodi put u selo, oni, kršnjaki – izlaze kao pobjednici. Tko zna, možda bi nam upravo danas, kad nam prijete svakovrsne krize i kad nam ne ide baš sve od ruke, trebao jedan takav krsnik:
»Kršnjak se rodi u košuljici, i to biloj, a jak je za dvanajst drugih.
Kršnjak se rodi s crlenom beriton, a more se tući usrid noći z sto štrig na srid križine. Ča bi ljudi prez kršnjaki?«
(Koliko je jak kršnjak?)
Ovakvih i sličnih štrigunskih udžbenika bilo je zasigurno u onom tzv. mračnom srednjem vijeku. I onda su štrolige čarale i znale načiniti efikasnu preventivu da bi se izbjegle ili otklonile bolesti (kuhinjski nož i zrcalo pod kušinom – pašada i špegalj – a u sobi još grst česna). Jer, kad bi se mora ili štriga pogledale u zrcalo, pao bi im mrak na oči, a potrebiti siromašić bi se škapulal. Jasno, da je u ritualu kaštiga zbog nepodobnih čina bilo razlika. U srednjem bi vijeku štrigu (višću) spalili na lomači, a u našem pitomom i blagom istarskom podneblju, za štrigun bi »kazali roge i po tri put pljuknuli za njoj«.
U ovoj knjizi štorica (ako je ne ureknu te se ona proširi uzduž Lijepe Naše) bit će posla i za literate, fantastičare i ine duhovite narativce, ćapane od štrig. Meni osobno najštrigunskije su priče o kljuki (kvaki). To su najprefriganije smicalice koje izazivaju neku zluradu veselost: Kako će ostavljena djevojka napakostiti nevjernu mladiću ili mladić djevojci? Svrha je toga čaranja s kljukom da ono dvoje »neće više moći delati amor«. U inat (ili dišpet) baci se (va crikve, pri obredu vjenčanja), razrezani »stari šoldo priko glave«, uz neizbježan povik: »Kada se ta dva kusa jopet skupe, neka se i oni u postelji skupe.« Ne znam kako bi u ovdašnjim globalističko-medijskim zavrzlamama djelovao taj recept, jer su nam svekolike popularne revije pune sastava, rastava, uroka, zvjezdoznanskih čaranja i kljuka. Kao da su svi ćapani od štrig.
Za kraj (da ne ureknem!) neću pohvaliti Orlićeve Štorice od štrig i štriguni, nego ću, u skladu s njegovim istarskim pučkim praznovjericama (prema kojima se »najprije pogrdi ono što se želi hvaliti«), kazati: Vražji libar, ma dela pijacer!
Ljerka Car Matutinović
(Vijenac, broj 395, 23. travnja 2009.)
Post je objavljen 08.03.2010. u 23:37 sati.