Zoroblog
15.04.2008., utorak
Recenzija: Bojno polje Istra
 DANILO BROZOVIĆ: »BOJNO POLJE ISTRA«, NAKLADA ZORO 2008. Antiratni zakoni cyberpunka Prvi roman Danila Brozovića pati od mana i vrlina autora koji se do tada uglavnom vješto snalazio u strukturi kratke priče. Radnja je ubrzana, čak i prebrza, te stoga ne daje vremena za pomnije razmišljanje o prezentiranim temama »Bojno polje Istra« mladog autora Danila Brozovića iz Đurđevca, u izdanju Naklade Zoro, a kao dio njihove biblioteke Warp, roman je brojnih presedana u hrvatskoj SF produkciji, a osim očigledno provokativne teme krasi ga i jedna od najvećih početnih naklada za takvu vrstu romana - čak 3.000 primjeraka. Brojka ne mora čuditi jer je roman prodavan na kioscima i to za popularnu cijenu, a s naslovom koji je autor odabrao namjernom aluzijom na »Bojno polje Zemlja« L. Rona Hubbarda priskrbio mu je zavidnu »automatsku« reklamu. Brozovićev prvijenac punokrvni je cyberpunk roman koji poštuje sve zakonitosti tog podžanra te ne donosi nikakvu inovaciju u taj beznadan prostor bliske budućnosti u kojem mafija i multinacionalne korporacije vladaju svijetom koji je pak doslovce podijeljen na dva dijela: onaj prividan i onaj realan. Potka romana smještenog u bliskoj budućnosti je rat Istre za odcjepljenje od Hrvatske koja još uvijek nije uspjela ući u Europsku uniju i u kojoj vlada mafijaš Martin Korajzl. Radnja romana prati put vrhunskog hakera Olivera Riemera od dobrovoljca Hrvatske vojske do prelaska u pobunjeničku istarsku armiju te njegovu ljubavnu priču s natporučnicom Marinom. Prvi roman Danila Brozovića pati od mana i vrlina autora koji se do tada uglavnom vješto snalazio u strukturi kratke priče. Naime, radnja je ubrzana, čak i prebrza te stoga ne daje vremena za pomnije razmišljanje o prezentiranim temama. Dijalozi su britki i ponekad zbunjujući zbog kombinacije brzine i težine koje tu i tamo prekine neka engleska upadica ili citat pokoje pjesme Haustora. Znaju zasmetati i česta ponavljanja poput »mrski neprijatelj« ili »miris zdravog znoja odrasle žene« koja umjesto da funkcioniraju kao lajtmotiv (što bi u duljem i razrađenom tekstu najvjerojatnije bolje djelovalo) zazvuče kao smetnja ili kriva nota u kraćoj skladbi. No, Brozović je majstor kratke rečenice koje su zapravo (ostavimo li antiratnu potku sa strane) najveći adut njegovog prvijenca. Kao što smo napomenuli, sve zakonitosti cyberpunka su na mjestu, pa je sam glavni lik individualist koji misli da ima detaljno razrađen vlastiti moralni kodeks, ali koji prolazi kroz promjene a da se u njima sam suštinski ne promijeni. U tom prostoru neodlučnosti - biti u ratu i ujedno protiv njega, boriti se u prividnoj stvarnosti i u realnom svijetu - Brozović ne uspijeva razraditi lik do njegovih krajnih konotacija. Namjerno ili ne, napušta ga u limbu mogućnosti a da ga ne odredi do kraja. Iako mu to možda i nije bio cilj, Danilo Brozović je od Olivera Riemera stvorio lik koji izgleda kao da je proizašao iz pera P. K. Dicka, a koji se spletom okolnosti našao u romanu Williama Gibsona. Tema odcjepljenja Istre korištena je pošteno i funkcionalno, kao manji segment u većoj priči o gluposti rata i nemogućnosti pobjede koju je autor razradio do kraja, ali ju je također previše puta ponavljao kroz roman da bi ostala svježa i tijekom posljednjeg »obračuna« Riemera i Korajzla. Ostaju odlične i poetične scene u kojima se Riemer »ušteka« i ratuje u prividnoj realnosti gdje se najbolje vide Brozovićeve literarne sposobnosti. U spretnijim je rukama »Bojno polje Istra« mogao postati kultnim romanom, ovako je zapravo samo dobar upliv mladog autora u romaneskne vode, od kojeg (ako malkice uspori radnju romana i produbi priču svojih budućih radova) možemo s pravom očekivati zrelija i kompleksnija djela kakvima cyberpunk, pa i znanstvena fantastika općenito obiluju. Boris VINCEK (Prenijeto iz Glasa Istre od ponedjeljka, 14. travnja 2008.) |
