25.10.2010. ponedjeljak
Ej, Vlado... Gadiš mi se!
Ako bi se zapitali koja je emocija u većine Hrvata dovoljno snažna da u drugi plan potisne sve druge dojmove o društvenopolitičkom životu ove države, onda je to svakako GAĐENJE. Gađenje koje običan, mali čovjek u posljednje vrijeme osjeća prema svojoj vladi, svome saboru, ali i političarima općenito.
Sav taj cirkus od podmetanja, podvaljivanja, olajavanja, krivičnih djela, navodnih krivičnih djela, bahatosti, arogancije, nesposobnosti i praznih riječi slaže u očima prosječnog promatrača sve jasniju sliku očaja.
Ivo Sanader... Obraz debljine đona vojničke čizme... I što se mi više tome obrazu čudimo, on postaje sve deblji i deblji...
I nikome ništa. Ivo se ceri. I šamara cijelu Hrvatsku. A mi šutimo i okrećemo i drugi obraz.
Ostali... Jaca, Hebranzi, Milinovići, Šeksovi, Bebići i slični... Ma, "čisti" svi. Anđelčići.
I lažu, svi.
Otpadnici ili žrtvena janjad su krivi za sve, ostali baš ništa nisu znali.
A ti isti otpadnici, opet, odbijaju šaptom pasti, pa se u svom hropcu ne libe ocrniti svoje dželate. Lažu li i oni?
S druge strane, oporbenjaci čekaju kao zapete puške, vlastohlepni i bezobzirni preko svake mjere i granice dobroga ukusa. Ako su neki Josipovića (koji se, čini se, jedini drži predizbornih obećanja i jasno trasiranog puta) nazvali lignjom, kako bi nazvali Milanovića? Žabom? Glistom? Pužem golaćem? Ili samo neukusno agresivnim, vlastohlepnim ljigavcem?
Želim li da ova vlada ode? DA!
Tko će ju zamijeniti?
NE ZNAM!
Kome bi dao svoj glas?
NIKOME!
Kome vjerujem? Gotovo nikome.
A cirkus nam se i dalje ceri u face iz svojih fotelja. A mi okrećemo i drugi obraz. Što ćemo okrenuti kad i taj odrveni?
Dupe, valjda.
Kapacitet smo mi Hrvati, da... To što mi možemo otrpiti bez da uzvratimo šamar ne može niti jedna druga nacija na svijetu.
Svi mi imamo obraz kao đon.
Neki od šamaranja, neki od rođenja.
(stavljam ovo pod politiku i seks)
|
- 01:38 - Komentari
(3) - Ispis
- #
19.10.2010. utorak
Kredit u Volksbank – nikad više
Podnaslov ovog teksta bi mogao glasiti i "Kad vam istu stvar naplaćuju 3 puta", ili, ironično - "Volksbank - povjerenje povezuje". Ili slično.
Priča je jednostavna i ne predugačka.
Korisnik sam 7-godišnjeg kredita banke Volksbank d.d. i osim toga s njima nemam nikakva posla, svi drugi novčani poslovi su mi negdje drugdje.
Priznajem, neuredno plaćam kredit. Toliko neuredno da npr. platim ratu (oko 650 kn) 12-og ili 15-og u mjesecu, umjesto prvoga, kada bih trebao. Priznajem da sam se na opomene o dugovanju tj. kamatama nastalim zbog toga oglušio.
Rate sam plaćao redovno, hoću reći – nikad niti jedna nije izostala. Sporni su samo datumi. Razliku sam planirao platiti na kraju kredita, ionako se od toga ne može pobjeći.
31.08.2010. poslali su mi opomenu o dugovanju (379,25 kn za kamate), konkretniju nego prije, s prijetnjama kako će poduzeti "prisilne mjere naplate kredita". Nisam odmah reagirao, imao sam puno posla tih dana. Reagirao bih da sam odmah otvorio kovertu, no eto- nisam.
Nisam znao da su 14.09.2010. poslali dopis o zaplijeni plaće u poduzeće u kojem sam zaposlen. Nisam znao jer korisnike kredita o tome nitko ne obavještava, a tvrtka u kojoj radim je dovoljno velika da iz računovodstva ne obavještavaju svakog ponaosob o takvim postupcima. Dakle, zbog 379,25 kn kamata od kojih sigurno ne bih pobjegao, meni, koji sam im svakoga mjeseca kroz 7 godina (na dan opomene imao sam još 3 rate do isteka kredita) platio ratu kredita – SJELI SU NA PLAĆU. S nalogom da mi se svakog mjeseca skine 900,00 kn, pa sve do podmirenja punog iznosa kredita.
Nije čak ni to sporno. Pitanje je KOLIKO JE TO FER ili nije, ali nije sporno, jer – banke nisu fer niti humane i to svi znamo. Poslali su mi opomenu, ja nisam platio i sjeli su mi na plaću. OK. Super.
Ali... Priči tu nije kraj. Ne znajući za obustavu na plaći, otišao sam 21.09.2010. u poslovnicu Volksbank u Vinkovcima provjeriti koliko točno iznosi taj dug (kamate), s namjerom da to platim. Tamo su mi uredno i hladno obračunali 642,31 kn (kao da mi nije poslana obustava na plaću) i ako to platim, onda sam, kao, na nuli do prispjeća slijedećeg anuiteta. Istog dana to sam i platio.
Istoga dana od njih mi je krenula nova opomena na iznos od 690,38 kn (jer moja uplata još nije bila proknjižena). Kada je stigla, na nju sam se oglušio jer sam znao da to stanje nije realno. Umjesto toga, nakon nekoliko dana sam dobio novu opomenu na iznos od 62,07 kn. Na dan primitka opomene im je to i plaćeno.
13.10.2010. iliti jučer odbijeno mi je 900,00 kn od plaće. Smatrao sam to računovodstvenom greškom, nisam to jučer više stigao provjeriti. Na banku nisam sumnjao jer sam im platio sve što su mi u prethodnim kontaktima izračunali (ako je po zadnjoj opomeni bilo 62,07 kn duga kojeg sam platio odmah, tada bi sve trebalo biti OK, zar ne?). A budući da nisam sumnjao na njih, jučer sam im uplatio i redovnu ratu u iznosu od 647,89 kn.
Danas sam išao provjeriti i tada je razjašnjeno otkud je plaća manja. Šok.
Dakle, u mjesec dana uplatio sam im 2.252,27 kn (ako uračunam i tih 900 koje su sami otkinuli). U tom svemu su i troškovi opomena - 2 x 55 kn te jedan fantomski koji se nigdje ne pojavljuje u pisanom obliku, ali ga spominju kao uračunatog – nekih 200 kn troška obustave na plaću.
Moja plaća je cca. 3.800 kn.
Koliko sam danas shvatio, preplaćeno mi (čini se) neće vratiti odmah, već će se to obračunati na preostalim potraživanjima (prilikom prispjeća slijedećeg anuiteta). Ovaj mjesec od svoje plaće ja nikako ne mogu preživjeti, jer rata za Volksbank nije novac potrošen na hranu, niti za račun za struju, telekomunikacije, za benzin ili ostalo.
Istu, gotovo identičnu priču čuo sam prije nekoliko dana od jedne obitelji. Isto, isto. Zaplijena plaće, paralelno s njom i nove opomene, a sve to pri samom isteku kredita. I na samom kraju preplata, pa onda potraga za vlastitim novcem. Opet Volksbank, naravno. I - naravno - nitko se ne pita od čega će živjeti ljudi kojima su oni svojim paralelnim naplatama uzeli VEĆI DIO plaće. To je, čini se - NORMALNO. Normalno je da se klijent koji im je svakoga mjeseca platio ratu zbog 379 kuna duga osjeća kao progonjena zvijer. Normalno je da čovjek zbog 379 kuna duga od kojeg ionako neće pobjeći i administrativnog nemara zbog kojeg je u konačnici dao više od pola mjesečne plaće banci možda mora razmišljati kako će prehraniti vlastitu obitelj (sreća u nesreći je da ja nikoga na uzdržavam, a mogu samo zamisliti kako bi to bilo npr. da imam dvoje djece i nezaposlenu suprugu).
A sve to samo zato jer njihovi krasni službenici i dalje na upit obračunavaju dugove, šalju nove opomene i sve to, kao da nalog za zapljenu plaće ne postoji i samim time istu stvar naplaćuju više puta. Nisu oni krivi. To je politika banke.
Dakle, na sve njihove argumente postoji samo jedan logičan protuargument:
Ako ste mi nastavili naplaćivati kredit po obračunatim dugovanjima, zašto niste povukli zahtjev za pljenidbom plaće prema kojem se svakog mjeseca do isteka kredita s moje plaće plijeni 900 kn, ili, u suprotnom - ako mi od plaće plijenite 900 kn svakoga mjeseca do isteka kredita, otkud vam pravo da mi i dalje šaljete opomene o dugovanjima na iznose obračunate nevezano za spomenutu pljenidbu?
Nije kriva ona žena na šalteru, koja je očigledno pod stresom i imam dojam da bi se slomila da sam na nju podigao glas. Nije kriv ni onaj zaštitar koji stoji na dva metra od nje. Zapitajte se zašto se ta žena trese kao prut i zašto kraj nje stoji zaštitar. I da li ste u bilo kojoj drugoj banci vidjeli takve scene.
I tada će vam biti jasno što je Volksbank i na koji način posluje.
APDEJT 1: Danas je 19.10. Moji su u firmi uplatili zaplijenjene iznose prema Volksbank za nas četvero još 14-og. Dakle, prije 5 dana. U Volksbank još pojma nemaju o tome, jel... :)))
Danas sam opet bio u vinkovačkoj poslovnici Volksbank. Ovaj put sam razgovarao s tamošnjim šefom. Koji tvrdi da će mi se isplatiti preplaćeno (radije bih da se koristi izraz "oteto") čim se bude vidjelo na računu. Pa sam mu rekao da se uhvati telefona i da provjeri, jer je to sigurno već kod njih, ali njima treba 16 svjetlosnih godina da to proknjiže na pojedinačne kreditne račune. Na što je on meni rekao da toga još NEMA kod njih i da nema što provjeravati.
Osim toga, upoznao me s činjenicom da bih ja trebao biti zahvalan što se to sve pregovara u Vinkovcima, jer sam kredit digao u Osijeku i tamo bih se njima zapravo trebao obraćati. Izašao mi je u susret, jel... Valjda su oni neka druga firma.
Na tren me je zbunio tvrdnjom da mi na opomenama piše da sam im trebao javiti kada platim taj iznos naveden u opomeni (kao, ja sam kriv što mi je sve to naplaćeno dvaput). Što nije istina, tamo piše "Ukoliko ste u međuvremenu podmirili dospjelo dugovanje", što ja shvaćam kao da bih trebao javiti ukoliko sam im platio do primitka opomene (ili čak prije nego što su ju poslali, zbog mogućeg kašnjenja vezanog uz knjiženja i sl.) . Koliko shvaćam do sada, troškovi opomena su 55 kn, ne vjerujem da bi ih vratili tj. odbili da sam im javio.
Na pitanje da li je to meni naplaćeno 200 kn u ime "troškova zapljene" plaće, što mi je netko od njih spomenuo u usmenom razgovoru, ali sad više ne uspijevam naći da li to igdje piše, gospodin voditelj poslovnice je rekao da mi ne zna odgovoriti na to pitanje.
Čekam dalje. Nazvat će me, kažu. Ako ne budu zvali za 3-4 dana, zvat ću ja njih. Ne planiram posuđivati novac zbog njihovih sranja. A tražim način da se ova priča malo potegne po medijima. Jer to je jedna od mnogobrojnih gotovo identičnih priča vezanih uz Volksbank.
APDEJT 2:Novac je vraćen 20.10.2010. i to isključivo iz razloga jer sam bio uporan. Čak je od samog povrata novca bilo važnije vidjeti što će se dogoditi, jer, sudeći po reakcijama mojih Volksbankara, nije bilo puno šanse za to. Zatražio sam i knjigovodstveni ispis za taj svoj kredit (moram li napominjati da su ga naplatili 55 kn?), kad sam ga dobio neke stvari su postale jasnije - npr. da je procedura zapljene plaće naplaćena 250,00, dok je već za nekoliko dana išla nova opomena koja je opet naplaćena 55 kn.
Sve u svemu, tražim konkretnije medije koji bi se pozabavili ovim. Ukoliko je nekome s televizija i iz značajnijih novina ovo zanimljivo, spreman sam to popratiti potrebnom papirologijom. Kontakt je blues.mack@gmail.com .
|
- 13:42 - Komentari
(0) - Ispis
- #
05.10.2010. utorak
Feminizam iz ded :))
Rekoh jaranici feministici na Fejsu da u Hrvatskoj za nju više nema posla. Jerbo je ono najosnovnije već postignuto, a više od toga neće postići ni u slijedećih 150 godina.
Na što je ona meni rekla da se moje najosnovnije i njezino najosnovnije razlikuju kao nebo i zemlja. Na što sam ju zamolio da mi definira utopiju, tek da čujem da li je ikad čula za taj pojam. :))))
Da, imam taj dojam. Feminizam je ostvario ono najosnovnije. Društvo je pokrenuto u tolikoj mjeri da se zbog nasilja nad ženama, otvorenog seksističkog omalovažavanja ili bilo kakve javne, otvorene diskriminacije odmah mobiliziraju mediji, nadležne službe i organizacije (vladine i nevladine), počinitelji se razapnu širom HR medijskog prostora i ne postoji nitko tko bi se usudio javno usprotiviti toj zahuktaloj, pravedničkoj mašini.
Dakle, ustrojeni su mehanizmi reakcije, zaštite ljudskih prava, postoji javna osuda nasilja i diskriminacije nad ženama. Nitko se više za silovanu ženu javno ne bi usudio reći "sama je to tražila", nitko više batinanje žene u obitelji ne bi ocijenio kao "normalnu" obiteljsku stvar.
Zaštitom prava žena brinu se udruge, institucije, zakoni. Da, postoji još puno sitnica koje se treba unaprijediti, no nitko više ne okreće glavu niti sliježe ramenima.
I to je to.
Za više od toga potrebno je djelovati prema svijesti samih ŽENA u ovom šarolikom društvu, u ovoj šarolikoj državi koju podjednako čine Istra i Lika, Zagreb i Slavonija, Split i Zagora... A sve to još začinjeno i trash-ideologijom novovjekih lutkica koje pumpaju sise, peglaju bore i stišću pun gas suprotno od pravca ravnopravnosti.
Feminizam je u ovakvom društvu postigao svoj maksimum, pridobio je one otvorenije, odbio one konzervativne. I tu se baš ništa ne može promijeniti. Ono ostalo prije će se postići nekim širim, tišim, manje agresivnim djelovanjem, edukacijom i sličnim sredstvima.
Cijelo društvo zapravo treba još dobrano sazrijeti, civilizirati i educirati se. Sad je na dobrom putu, no taj će potrajati.
Problem Hrvata je prije svega demokratska svijest, a tek onda sve ostalo. A dok je ona na ovako niskim granama da vječito tolerira nesposobnost, primitivizam, isprazne priče i kriminalne afinitete vladajućih garnitura, sve ostalo može biti samo na još nižim.
A postoji tu i ono na što se feministicama odmah digne kosa na glavi, a ja ću tu uvijek podebljati upitnik: nije li možda i sama priroda ta koja je u nekom svom sitnome genu ideju ravnopravnosti među spolovima osudila na propast ?
|
- 01:13 - Komentari
(6) - Ispis
- #
02.10.2010. subota
Majčinstvo i (ili) karijera
Jedna od tema oko kojih se najlakše zakuha rasprava na internetu jest i ona o koegzistenciji majčinstva i karijere u žena.
Ekstremni konzervativci bi najradije zabranili ženama da uopće rade. I ekstremne konzervativke, naravno. :))
Njihov stav po kojem je muškarčevo da radi, a ženino da čuva djecu ne bih previše komentirao, jer da su stavovi takvih bili jedini, danas bi još uvijek umjesto motornih brodova morima plovili jedrenjaci čiji se kapetani ne bi usudili otploviti daleko, da ne padnu s ruba svijeta u ponor bez dna, vještice bi bile spaljivane na lomačama, a ja bih možda bio kmet nekog Tahijevog potomka.
No, niti na onaj posve suprotni stav po kojemu se mogućnost koegzistencije majčinstva i karijere u potpunosti podrazumjeva ne bih automatski klicao s oduševljenjem.
Da se razumijemo - smatram da žena u životu treba raditi, voziti automobil, imati jednako pravo glasa u bračnoj (ili izvanbračnoj) zajednici i jednaku slobodu mišljenja i kretanja kao i muškarac.
Nitko danas ne može osuđivati ženu koja odluči graditi karijeru, ili NE imati djecu. Ili jedno i drugo.
Ipak, suživot kvalitetnog majčinstva i značajnije karijere smatram utopijom. A utopija je, kao što već znate – nešto nedostižno. Zapravo, sve se svodi na to čemu ćete u životu dati prioritet – poslu ili obitelji. Oni koji prioritet daju obitelji rade onoliko koliko je potrebno da svoj posao odrade korektno, da za njega dobiju plaću i da svoje slobodno vrijeme mogu posvetiti sebi i svojoj obitelji.
Oni koji prioritet daju poslu rade više od prosjeka, "drogiraju" se napretkom i promaknućima i redovno zapostavljaju vlastiti život nauštrb posla.
Čest izgovor ovih drugih je upravo vlastiti život, obitelj i njezino blagostanje tj. budućnost. Malo proziran izgovor, jer jako dobro znamo da se dugogodišnji stil života jako teško može promijeniti iz korijena. Dakle – karijerist vjerojatno nikada neće postati obiteljski čovjek. Njega doma nikada nema kada je to najpotrebnije.
Toliko o karijerizmu. Sad ćete reći da se majka s početka priče negdje izgubila, da pišem općenito. Ne, nije. Majka karijeristica ponaša se na isti način kao i otac karijerist – prednost će, svjesno ili nesvjesno dati poslu.
Sad će se možda naći neka feministica koja će spomenuti kako dijete ima i oca. Daaa... No, još uvijek sam se spreman tući u bilo kakvoj raspravi braneći tezu kako je važnost majke u procesu odrastanja prirodno naglašenija i da bi njezina veza s djecom trebala biti čvrsta i neupitna.
Sve ovo je, naravno, tek vlastito razmišljanje o jednoj kompleksnoj temi, bazirano na osobnim iskustvima i promatranju svijeta oko sebe. U jednom razgovoru prije par dana dotakao sam se teme djece "gastarbajtera" koja su odrastala daleko od roditelja (a koji su svoju udaljenost nastojali kompenzirati novcem i ostalim materijalnim sredstvima). Zaključak je bio da su ta djeca redovno izrasla u problematične, nesamostalne ljude, često i teže ovisnike o alkoholu i opijatima, sklone tjelesnom nasilju, kriminalu i inim nepodopštinama.
Mislim da djeca trebaju imati svakodnevno, čvrsto utočište u svojim roditeljima da bi se razvila u sretne, zadovoljne i samostalne jedinke. A vjerujem u taj biološki "software" koji u toj priči prednost i veću važnost daje majci.
Dakle, mislim da se uspješno majčinstvo i zapaženija karijera nikako ne mogu naći u istome filmu.
|
- 19:24 - Komentari
(2) - Ispis
- #
|
