Jbg... Počeo sam upisivati linkove na blogove osobnih favorita, pa sam skužio da će uvijek netko faliti (možda sasvim nezasluženo)...
Favoriti su mi tu negdje u komentarima.
Kruha i igara
20.09.2010. ponedjeljak
Kad klijenti kažnjavaju
Svakodnevno slušamo priče radnih kolega, susjeda ili rođaka (a ponekad nam niti ne trebaju tuđe priče kraj brojnih vlastitih) o kašnjenju plaćanja kredita, režija i slično.
Ponekad se među tim pričama nađu i one o opomenama, tužbama ili čak isključenju struje ili telefona zbog neplaćenog računa.
I, kad čujete takvu priču, pada li vam na pamet koliko je taj sustav zapravo hladan, nemilosrdan i nehuman? Pada li vam na pamet računica koliki ste silan novac ostavili npr. tamo nekom pružatelju usluga telekomunikacije za sve one silne godine korištenja njegovih usluga?
Pada li njima na pamet ideja da bi možda trebali pogledati TKO je taj pretplatnik iliti klijent, koliko dugo posluje s njima i koliki je potrošač?
Danas sam dobio "opomenu pred tužbu" od banke u kojoj imam kredit za auto. Zbog nekih šestotinjak kuna razlika koje su se kroz sedam godina redovite otplate stvorile zbog nekih sitnih razlika u tečaju ili datumu plaćanja. DVA MJESECA prije isteka kredita. Kredita čije rate su plaćane svakoga mjeseca.
OPOMENA PRED TUŽBU za razlike koje ću platiti bez prevelikih problema (osim što ću ovaj mjesec imatu dvostruku ratu), kao što sam ih zapravo i planirao platiti na isteku kredita. Dakle - za dva mjeseca.
Samo je jedna razlika: nakon današnje opomene, s tvrtkom "Volksbank Hrvatska" više nikada neću imati bilo kakvog dodira. Ni u kakvom aranžmanu.
Njih to vjerojatno neće previše pogoditi, ali mislim da će npr. naš stari, dobri T-HT uskoro razmišljati drugačije.
Sličnu stvar sam nedavno doživio i od njih. Zbog lošeg perioda u poslu i kod njih sam morao zakasniti s plaćanjem po jednog računa za mobitel, internet i fiksni telefon. Nakon isključenja odlaznih poziva i poruka na mobitelu odlučio sam prijeći drugome operateru čim mi isteknu ugovori s T-HTom. Krajem godine mi ističu ugovori za adsl i MaxTV na DVIJE telefonske linije, a za godinu dana i pretplatnički ugovor za mobilnu telefoniju. Dakle, za dva-tri mjeseca T-Com ostaje bez moje DVIJE telefonske linije i pretplata za adsl-internet i MaxTV, a za godinu dana i T-Mobile bez jedne pretplate (potrošnja 300-500 kn mjesečno kroz posljednjih 7-8 godina).
Možda će i drugi operater imati slične metode, no bez problema ću mu dati toliko godina koliko sam ostavio i THT-u, a sigurno za to vrijeme taj novi operater neće biti toliko bahato i bezobrazno skup.
A koliko slušam od drugih ljudi (već duže vrijeme), od T-HT-a odlaze mnogi.
Ljudi su tako čudne biljke... Nije to ništa nova, no ipak me svaki put uspije iznenaditi.
Proteklih dana radio sam nešto vezano uz nadolazeći koncert narodnjačke zvijezde Halida Bešlića u mom gradiću Paytonu. Iako nisam obožavatelj tog tipa glazbe znam dosta njih koji jesu, te sam od organizatora pokupio nekoliko ulaznica (točnije 5 komada) s ciljem da njima obradujem one koji bi to rado otišli poslušati.
I sad... Lako sam poklonio prve dvije, nećakinja se tome obradovala. Slijedeće dvije čekale su na odgovor zainteresiranih sat-dva, a kako odgovora nije bilo lako su pronašle zainteresiranije vlasnike.
Na kraju priče ostala mi je još jedna ulaznica.
Odgovor prvozainteresiranoga za ponudu bio je: "A jebiga, bih ja, ali kad nemaš dvije... Pa šta ću onda s tom jednom?"
Sličan odgovor dobio sam na još jednom mjestu.
A DA SE NETKO MOŽDA SJETI KAKO BI SE ONA DRUGA MOGLA - KUPITI ??
Ili možda - da ja kupim drugu, pa da ih onda mogu pokloniti u paru?
Na kraju sam nekako riješio i tu petu. Uzela žena za sina i njegovu curu, kaže - dat će im novac za onu drugu (eureka!).
Sumrak pameti iliti sat vrijedan pola milijuna dolara
Jedan od naslova koji su mi danas zapeli za oko jest i onaj o krađi 525.000 dolara vrijednog sata Rafaelu Nadalu.
Prva pomisao bila mi je "Kakav je to sat? Neki vremeplov?"... Druga pomisao bila je "Dabogda ga nikad ne našli".
Svi mi težimo blagostanju, u manjoj ili većoj mjeri. I ja bih htio imati npr. bolji auto. Ili stan projektiran i uređen po svome ukusu. I ne mogu reći da znam kako bih se ponašao prema novcu da ga zarađujem baš puno.
Kada bih bio bogat poput npr. Ivice Todorića, vjerojatno bih imao neku ludu pilu, koja bi "povlačila" deseterostruko bolje od moje Škode. Možda bih imao i jahtu, da na njoj rashladim i zabavim sebe i svoje društvo za vrućih ljetnih mjeseci. Možda bih imao i kuću s bazenom.
Jer, auto služi da se njime voziš. Razliku između neke male Škode i Ferrarija se sigurno može osjetiti. Takvu Škodu baš i ne možeš voziti sportski. Razliku između malog gumenog čamca i 20-metarske luksuzne jahte također možeš osjetiti, isto kao i razliku između kuće kojoj prokišnjava krov i one kojoj se ne može naći zamjerka.
Ali, u čemu je razlika između sata od 52,5 dolara i onoga "vrijednog" 525.000 jebenih dolara?? Ovaj drugi ljepše izgleda? Ili je poanta u "zadovoljstvu" jer TI ZNAŠ da tvoj sat košta toliko novaca?
Zašto taj sat nije mogao koštati 100, 500 ili (već bolesnih) 5.000 dolara?
Kako bih se osjećao kada bih npr. znao da će tamo netko možda i skončati svoj život ili živjeti otežano jer si ne može platiti neku skupu operaciju u inozemstvu dok mene s ruke gleda pol milijuna dolara vrijedan sat? Ili da tamo neko darovito dijete ne može na faks jer si to ne može priuštiti?
Koliko se stipendija može izgurati s 525.000 dolara? Koliko se raznih medicinskih aparata može kupiti za taj novac?
Koliko se stanova ili kuća može kupiti za one najugroženije?
Možda bih se vozio u Ferrariju s guštom. Plovio jahtom. Kupao se u vlastitom bazenu. S guštom. Bez grižnje savjesti. Možda.
Ali, kada bih na ruci nosio sat od pola milijuna dolara, zaslužio bih da me bace u WC-školjku i za mnom puste vodu. Jer to nije ništa drugo nego bolesno izdrkavanje.
Isto to zaslužuje i Rafael Nadal. Ili, ako ništa drugo, barem da nikad ne pronađu to njegovo pol-milijunsko govno.
