Sinoć sam već smućena od očaja promrmljala sebi u bradu… Bože! Trebam čudo! I krene današnji dan pun čuda. Prvo mi je došla jedna slatka sms poruka starog prijatelja iz studentskih dana, tako da ipak nisam ostala prikraćena za valentinovsku čestitku, dobila sam malu čudesnu porciju romantike, koja me je na tren vratila unatrag…daleko. Moj službenopotpisani inače ne drži do umjetnih komercijalno izazvanih izljeva ljubavi i strasti-pod moraš. (Pssst. Tiho budite!)
Nije prošlo ni pet minuta, dolazi poštar i nosi mi službeno pismo koje čekam već dvije pune godine. Nije da se nisam počela tresti. Jedva sam otvorila kovertu.
Ma, to je duga priča. Šaljemo već mjesecima molbe državi, točnije HZZO-u za sklapanje ugovora o suradnji. I konačno, raspisaše natječaj u 10-om mjesecu lani, i nakon prikupljene tone dokumenata i ne puno manje plaćenih računa javnim bilježnicima, svakodnevne vožnje prema Zagrebu,(to mi jedino nije smetalo, dapače!), otvorili su ponude i rekli: sad čekajte!
I evo, dočekala sam-čudo. Uvrstili su nas! Smatraju nas sposobnima i zadovoljavamo sve tražene uvjete. Sad još samo da im se dopadne prostor i kadrovi. Možda ja na kraju i dobijem taj ugovor.
Ma sretna sam ko mali majmun danas! Imam osjećaj kao da se dugo borim, a danas se osjećam- pobjednički!
U knjižnicu sam uletila 5 minuta pred zatvaranje. A na pultu stoji knjiga "Tečaj čuda". Gledam ja nju već dugo u VBZ-u, ali 400-tinjak kuna mi je uvijek bilo nekako too much for that. I sad mi se smješka s pulta, kao da mi govori, evo, ne moraš me kupiti, samo me, daj više-uzmi.
Dođem doma, a prijateljica s 5-og kata mi daje CD od Boltona za slušanje, prženje i još štošta… Savršen kraj savršenog dana.
Sutra sam u Istri cijeli dan. Kad nisam već potegla do Kringe u subotu… A sutra se ide, nema razmišljanja o alternativama.
A sada – Michael Bolton, gospodo!
|