666999

vrijeme se vuče ko dunavska teglenica. prelazak iz zime u ljeto u samo nekoliko sati pretvorilo me u tropskog lenjivca (kad bolje razmislim ujutro nam se njuške baš i ne razlikuju previše). elan za posao pada mi brzinom kazaljke za gorivo šumaherovog ferrarija. od osam do devet srćem kavu i hvatam zalet za neki smisleni posao, a onda na prozor zakuca vručina i počnem disati na škrga ko naši reprezentativci protiv đapanaca.

e, da, svoj sam dični komp dao u ruke vrlom majstoru i… ''ala je opravio, svaka mu čast…''. pomislih tada, kad već imam novi stari komp ajd da zatražim adsl (nije meni zbog veće brzine, boljeg protoka niti da vidim golog gobca nego da dobijem đaba onaj iPod – ma kad je đaba nek je i govno). i zatražim ga. u međuvremenu podnesem zahtjev za prekid suradnje starom provajderu. stari otkaže u roku od dva dana, a novi se još uvijek ne javlja. pasmater i takvoj ažurnosti (i jednih i drugih). jebla vas europa… dvadeset dana bez kućnog pristupa na net, a mjesec pun neradnih dana ko pas buha.

od zadnjeg javljanja prošla i proslava x-te godišnjice mature.
bilo je… nekako sjetno. a kao da je bila nedavno ta sredina svibnja, davne neke godine s kraja stoljeća kad poslijednji puta iskoračišmo iz velike zgradurine kaki boje, ostavivši iza sebe drvene klupe, stolice s metalnim nogama, zelenu ploču s ''proricajućom'' porukom ''JEBI SE ŠKOLO!'', ucviljene profesore i gomilu raskidanih knjiga i, puni mladelačkog oprimizma, krenušmo cestom od žute cigle.
i sve ove godine koračali smo po toj toj cesti snova, jahali oblake, lovili zvijezde, ganjali karijere, šljakali, učili… i opet se sreli. na žalost, ne svi. neki su se na tom putu i pogubili. odabrali krive oblake. slijedili daleke zvijezde. odlepršali, kao ptice selice, u neke daleke krajeve.

počelo je organizacijskim zavrzlamom i neopisivim trudom. uporno sam, po n-ti put nazivao neka meni čudna ''zamjenska'' prezimena, neke stare telefonske brojeve i neke daleke rođake što bi možda mogli znati gdje li je sada ''nestala generacija''. kako je teško pokupiti tu raštrkanu dječurliju, uskladiti datum, vrijeme, restoran, jelovnik… (slijedeći puta ovu organizatorsku zajebanciju prepuštam nekom sa živcima ko tenkovska gas-sajla)

- halo, oprostite što se ispričavam, ja bih trebao Gospođu M…
- a tko je treba?
- Zlo-i-naopako, znate, išli smo zajedno u školu, pa… slavimo godišnjicu mature…
- e, nema nje, ali ostavite broj pa će vam se javiti…
i ostavih broj, ali… hoće li se javiti?

tatina Zlatna Ribica, sadašnja Gospođa M, bila je divno čeljade s kojim sam dvije godine dijelio školsku klupu. prijatelji. i u dobru i u zlu. a onda, krajem rujna, na jednom tulumu u čast Sv. Mihovila (i mojih staraca koji su, na nekoliko dana ostavili praznu kuću), jedan je Pijani Brbljavac između nas spustio metalni rolo (kao onaj s kojim su se nekada zatvarala vrata dućana), ali to je jedna druga priča… jednom ću vam je, možda, ispričati…

daklem, skupilo se nas prekonekoliko. u večini dobrostojeći (ne novčano, naravno), ali nekima, ne žalost, više niti Dobra Vila nebi mogla pomoći. što ćeš, napustila ih kosa, zubi, smisao za humor, pamet (neke već poodavno) i samo se pivska trbušina opire sveprisutnom egzodusu. ali svejedno, bilo mi ih je drago vidjeti. pa ipak smo skupa, pod velikim odmorom, trusili pivo u ''birtiji u susjedstvu'', smišljali psine profesorima cjepljenim protiv humora i prisegnuli ''suhim kurcem'' da ćemo se nalaziti svaku obljetnicu pa makar…. pizda ko izda!

woouuu, 1440 sati… odoh ja malo i raditi… treba danas zaraditi za koricu kruha... sreća pa nisam privatnik, ovih bi dana bio na kruhu i vodi....

drage moje i dragi moji, čitamo se - brzo adsl-om ili đabalesku preko firme...