ponedjeljak, 30.04.2007.
Odlazak
Nisam se mogla sjetiti ni kako ni kada sam se popela na autobus. Činilo mi se da se već satima vozim. Bez torbe i jakne, u crnom džemperu i i hlačama bez džepova.
Sa sobom ništa nisam imala i nisam znala što bih s rukama. Lica oslonjenog o prljavo orošeno staklo promatrala sam kaplje kako se cijede do gumenog rubnika, a zatim titrajući nestaju u ponoru nevidljivom mojim očima.
Možda je sve trajalo sat, a možda i cio dan; doba dana nije se moglo odrediti od kišnih oblaka koji su zastirali grad.
Tišina polupraznog autobusa, šištanje i kloparanje poda mnom, slike koje klize iza orošenog stakla. Ljudi koji žive neke svoje živote i ja koja živim ovaj svoj prljavi i usrani - na kontrapunktovima dobra i zla, morala i nemorala... Jezičac vage koji nepogrješivo ukazuje da ću se vrtoglavo stromvaliti u tlo, poput Ikara. Težinu moje malenkosti neće zadržati ni cijeli svijet protiv mene na drugoj strani vage.
Kosa mi se na glavi diže od snažnog osjećaja da padam ravno na dno.
Dno?
Tako kratak put. Neki bespredmetan razgovor koji sam vodila to popodne i čovjek s kojim sam spavala iste večeri; bezimeni i beznačajni podatci koji će me samo još dublje otisnuti u glib.
Čak me ni dobar čovjek poput Josipa neće moći sačuvati od same sebe.. Razdat ću se u milijun bezvrijednih komadića, dat ću se u bescijenje - svima. Živu ću samu sebe rasuti tako da će rasipanje mog pepela, jednog dana nakon što umrem, biti samo bijedna simbolika moga življenja: ova nije znala ništa sačuvati za sebe...ili od sebe.
Odlazim...
Pokušat ću još jednom isponova. Možda negdje daleko postoji netko tko neće na mom licu iščitati da sam bezvrijedna, možda će netko previdjeti praznine u meni, možda će mi netko htjeti dati šansu i tek možda ju ja ovog puta neću uprskati, iako ne vidim zašto bi drugi put bilo drugačije.
Ipak, pokušavat ću uvijek iznova, i gubiti - nema veze, sve dok se ne istrošim kao stari sapun, i na kraju se toliko stanjim da se slomim...
Novi grad, novi ljudi, novi život - ovaj put mora biti bolje.
30.04.2007. u 14:57 •
11 Komentara •
Print •
#
srijeda, 25.04.2007.
Mono ili stereo
Jedan je pametan čovjek rekao da je biti u vezi jedno specifično stanje i usporedio ga je s onim čeznutljivim sjećanjem na dane djetinjstva i , sigurna sam da se sjećate, vječnu neutaživu glad za vrtuljcima. Dok si na zemlji, gledaš prekrasno šarenilo, slušaš primamljivu glazbu i ciku onih koji su dio te čarolije, i sve što želiš je biti gore, no nakon nekoliko krugova uviđaš da su sjedalice stare i hrđave, i da ti je u biti zlo... Ipak, kad se na kraju opet dočepaš tla, čini ti se da bi opet gore.
I tako u nedogled...
Nikad u životu nitko mi nije bolje ilustrirao taj problem.
Osjećate li se i vi ponekad tako?
25.04.2007. u 22:35 •
7 Komentara •
Print •
#
subota, 21.04.2007.
Poziv na seks?!
Danas sam na posao stavila sivu haljinicu sa slatkim romantičnim dekolteom. Na noge sam stavila guste crne čarape i crne balerinke na cvjetiće. Raspustila sam grivu, našminkala oči... Osjećala sam se izuzetno ženstveno.
Kolega mi je rekao da mi krasno stoji nova haljina. Ničim izazvan. Rekao je to onako, s tri točkice na kraju. Rekla sam, hvala, tako se i osjećam...
Kolegica mi je rekla da nikad ne bi pomislila da sam nečija mama. Je li to kompliment?
Poslije posla u kafiću (petkom uvijek zapečatimo tjedan cugom nakon posla) jedne su oči bježale na mene sa šanka. Trudila sam se ne uzvratiti pogled.
Nakon cuge otišla sam u knjžnicu potražiti nešto za čitanje preko vikenda. Nakratko sam se izgubila među policama dok nisam pronašla ono što sam tražila. Jedan je mladić (ili mladoliki muškarac) tražio nešto među policama. Budući da nisam mogla pronaći ono što sam tražila, obratila sam se informatorici koji je traženu knjigu pronašla za mene. Mladi muškarac je čekao iako se trudio izgledati kao da nešto gleda. S Houellebecqom u rukama uputila sam se prema pultu. Zaustavio me obrativši mi se pitanjem o tome što čitam. Zatečena, odgovorila sam nešto na brzinu zbunjena njegovim nastupom. Što je to bilo?
Ovako valjda izgledaju počeci ljubavnih priča u negdje u dalekoj,kultiviranoj Europi...
Je li za sve kriva haljina?
21.04.2007. u 08:20 •
11 Komentara •
Print •
#
srijeda, 11.04.2007.
Nemojte me ništa pitati... Godišnji još uvijek traje, klinci ne idu u vrtić, dane provodim sadeći cvijeće i cvatuće grmiće po vrtu. Jedino što me ovih dana brine jesu osnovna pravila hortikulturalnog dizajna. Gdje palmicu, a gdje atičok? Znam, znam... Nikako ne blizu, a između obavezno nešto nježno i okruglasto da razbije šiljatu komponentu bodljavih gospođica.
Kakvo slikanje, ovo je prava umjetnost. Za par dana možda i bacim koju fotku da vidite kakva čuda mogu stvarati kad nisam zgažena poslom.
Pozdrav iz mog privatnog parkića!
11.04.2007. u 13:52 •
8 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 08.04.2007.
Predrasude o blogerima
Postoje neke teorije koje govore kako su blogeri ljudi nerazvijene socijalne inteligencije koji dane provode na kompjutoru. Ljudi često misle da "zdrava" jedinka nema što raditi za kompjutorom osim ukoliko joj je to posao, a ljude koji vršljaju po blogovima smatraju nesposobnim promašenim slučajevima, izgubljenim pojedincima bez prijatelja i društvenog života, luzerima najgore kategorije koji žive u lažnom svijetu i najčešće se predstavljaju kao netko drugi i drugačiji od samoga sebe.
Zapravo, i sama sam naišla na mnoge blogove koje sam prepoznala kao "lažne", no u usporedbi s ostalim blogovima, ovi su u uvjerljivoj manjini. Upravo činjenica da smo ovdje anonimni, daje nam slobodu da budemo iskreni i slobodno progovorimo o svojim najvećim strahovima, greškama i neuspjesima.
Ja sam, na primjer, mnogima rekla da imam blog, ali ni u ludilu nisam pristala reći adresu jer sam već u tom trenutku znala da bi mi spoznaja kako moji poznanici čitaju moje"umotvorine", može samo odmoći i zatvoriti me u svijet laži u kojem ionako živim, pa takav blog doista ne bi imao smisla.
Zbog posla kojeg radim, u stvarnom životu moram uvijek biti pametna, odmjerena, politički korektna, i doista ne želim biti takva i ovdje.
Ovdje želim biti revoltirani protudržavni element, nepismena prostakuša, napaljena koketa...nije bitno - jer nema granica dobrog ukusa...
Isto tako, ljudi vjeruju da poznanstva s bloga nužno vode u neke romanse. Zapravo, stvorio se kult nekakvih zakulisnih ljubavnih peripetija koje prakticiraju upravo poznanici s neta. Oh super, opet predrasude. Već vidim kako prosječan građanin zamišlja masnokose, prištave blogere s debelim naočalama kako ugovaraju tajne urotničke sastanke i "grijehom" okrunjuju svoje blogersko poznanstvo. "Noćas će se pariti nakaze i zvijeri..."
Oprostite, nije li ljubavnika lakše pronaći u stvarnome životu? Nema li dovoljno nezadovoljenih očajnika oko nas? Samci, dečki u "sretnim" vezama, nezasitni, oženjeni, udovci, raspuštenci - što se kaže od 14 do 77... Gdje god pogledaš oko sebe, svuda su usamljeni i nesretni muškarci spremni na snošaj. Ili možda ja to tako samo želim vidjeti?!
Teško je biti realan kad je seks u pitanju...
Ok, znači nismo tu radi seksa, nismo tu radi zamjenskog društvenog života, nismo tu radi ostvarivanja neke lažne fantazije o nekom drugačijem životu...
Zašto smo ovdje?
Možda samo želimo ostaviti trag, zapisati vlastitu misao, poslati je u svijet, ostaviti je budućim naraštajima... Čak i ako nema nikakvu umjetničku, znanstvenu ili štotijaznamkakvu vrijednost. Kao što su naši pretci za sobom ostavljali nakit, oružje i oruđe, tako ćemo mi ostaviti svoje blogove. U njima se ogleda duh vremena i misao društvene mase, sjaj i bijeda epohe...
Stara maksima ljudske civilizacije - ostaviti trag...
08.04.2007. u 07:54 •
9 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 05.04.2007.
Ja i moji poroci
S prvim danom godišnjeg odmora došlo je i nešto slobodnog vremena. Već sam se u komentarima izjadala kako me tuče visoka temperatura, no zapravo i nisam tužna zbog toga. Nekako, tek sam sad prisiljena na totalni odmor - znači ja, kauč i daljinski, te nešto malo bloganja...
Sve me to podsjeća na mene prije nasukavanja tj. braka. Znam, sad će se ekipa iz kluba kompetentnog roditeljstva zgranuti nad tim mojim izrazom, ali ja doista tvrdim da je to tako. Čovjek koji želi biti lojalan partner i dobar roditelj mora se odreći mnogih stvari u svom životu. Naravno, pod preduvjetom da se određena osoba ima čega odreći, jer glupo je pretpostaviti da su svi prije "uozbiljenja" imali buran život pun avantura, poroka i opasnosti. Neki su ljudi već u samom startu "dobro uštelovani" (kako je rekao jedan veliki pjesnik) i nemaju frku s traženjem sebe, autodestruktivnošću i destruktivnošću, u samom su im startu jasni postulati na kojima počiva sretan život i od početka grade život na zdravim temeljima.
Neki su ljudi sami po sebi pametni i sabrani, i svojim postupcima nikada nikoga ne povrijede. Neki ljudi oduvijek vole i prihvaćaju sebe i ništa ih ne može izbaciti iz kolosijeka...
Neki ljudi nisu kao ja...
Ok, sad sam vam sve rekla. Potječem iz stare loze promiskuitetnih alkoholiziranih raspikuća (to bi genetski trebala biti samo jedna četvrtina mene, no izgleda da dominira) i obiteljski mi je život neprirodno stanje organizma, no budući da su druge tri četvrtine mog genetskog materijala naslijeđe mojih predaka vrijednih radnika i seljaka, imam u sebi i strašnu građansku svijest, odgovornost i osjećaj za pravdu. Da, u svakodnevnoj se rutini osjećam nasukano, sapeto, podrezanih krila, no isto tako i odlučno da ovaj pilot projekt isfuram do kraja. Vjerujem da je za to kriva i ova država jer već sam pisala o tome kako se osjećaju roditelji u ovoj zemlji dok ih čelična ruka države snažno stišće za jaja... I ne popušta ni na trenutak, štoviše, čak ih polako zavrće...
Recite mi što hoćete, no doista vjerujem da je slobodan čovjek samo onaj koji nema obitelj. Da sam sama, mogla bih sutra skapavati od gladi pod nekim mostom. Jebalo bi mi se! Ovako, prisiljena sam živjeti malograđanskim životom u strpnji nad vlastitom egzistencijom i budućnošću moje djece, krpanjem kraja s krajem i svakodnevnim povijanjem kičme. Na životu me drže sitne radosti s klincima, daleki planovi o putovanjima, svijetli trenutci u ukradenim epizodama zabave i ugađanja sebi koje si, zapravo, ni ne bih trebala dopustiti...
Premalo zabave, premalo užitaka, premalo slobodnog vremena, lijepe odjeće, izlazaka, delicija, putovanja, dobrih knjiga i filmova, izležavanja, pohvala... Previše neprospavanih noći, velikih odgovornosti, antibiotika, čekaonica, bespomoćnosti, histerije, strahova, nerazumijevanja, malih primanja (btw. vrtić je ponovno besramno poskupio i sad mu je cijena 800 kn), prašine, nereda, prljavog rublja, rupa na čarapama, kredita, neplaniranih izdataka, glupih obiteljskih obaveza i okupljanja, kršćanskih obreda, poslovnih projekata, nametljivih kolega, ambicioznih šefova... Gdje bi tu bio kraj?
Da, i na kraju kako se osjećam kad sve stavim crno na bijelo? Osjećam se kao kastrat u Bečkom koru - krasno pjevam, svi se dive, no oduzeta mi je moja priroda, i da nema ovog bloga, nitko, baš nitko ne bi znao moju tajnu kako nisam natural born mama niti supruga.
Duboko, duboko, ispod skorenih slojeva građanske svijesti mame-lavice, krije se romantična umjetnica, lutalica sklona porocima s gadnom predispozicijom za alkoholizam...
p.s. s godišnjim se opet bacam na duge postove
05.04.2007. u 08:49 •
16 Komentara •
Print •
#
utorak, 03.04.2007.
Još dva dana do godišnjeg odmora
Osjećam se kao da sam ispod vode
i lica okrenutog površini,
gledam kristalne mjehuriće zraka
kako se sljubljuju s nebom,
a mene tek centimetri
dijele od udisaja,
od života...
03.04.2007. u 14:47 •
6 Komentara •
Print •
#
