Jedan je pametan čovjek rekao da je biti u vezi jedno specifično stanje i usporedio ga je s onim čeznutljivim sjećanjem na dane djetinjstva i , sigurna sam da se sjećate, vječnu neutaživu glad za vrtuljcima. Dok si na zemlji, gledaš prekrasno šarenilo, slušaš primamljivu glazbu i ciku onih koji su dio te čarolije, i sve što želiš je biti gore, no nakon nekoliko krugova uviđaš da su sjedalice stare i hrđave, i da ti je u biti zlo... Ipak, kad se na kraju opet dočepaš tla, čini ti se da bi opet gore.
I tako u nedogled...
Nikad u životu nitko mi nije bolje ilustrirao taj problem.
Osjećate li se i vi ponekad tako?
Post je objavljen 25.04.2007. u 22:35 sati.