Postoje neke teorije koje govore kako su blogeri ljudi nerazvijene socijalne inteligencije koji dane provode na kompjutoru. Ljudi često misle da "zdrava" jedinka nema što raditi za kompjutorom osim ukoliko joj je to posao, a ljude koji vršljaju po blogovima smatraju nesposobnim promašenim slučajevima, izgubljenim pojedincima bez prijatelja i društvenog života, luzerima najgore kategorije koji žive u lažnom svijetu i najčešće se predstavljaju kao netko drugi i drugačiji od samoga sebe.
Zapravo, i sama sam naišla na mnoge blogove koje sam prepoznala kao "lažne", no u usporedbi s ostalim blogovima, ovi su u uvjerljivoj manjini. Upravo činjenica da smo ovdje anonimni, daje nam slobodu da budemo iskreni i slobodno progovorimo o svojim najvećim strahovima, greškama i neuspjesima.
Ja sam, na primjer, mnogima rekla da imam blog, ali ni u ludilu nisam pristala reći adresu jer sam već u tom trenutku znala da bi mi spoznaja kako moji poznanici čitaju moje"umotvorine", može samo odmoći i zatvoriti me u svijet laži u kojem ionako živim, pa takav blog doista ne bi imao smisla.
Zbog posla kojeg radim, u stvarnom životu moram uvijek biti pametna, odmjerena, politički korektna, i doista ne želim biti takva i ovdje.
Ovdje želim biti revoltirani protudržavni element, nepismena prostakuša, napaljena koketa...nije bitno - jer nema granica dobrog ukusa...
Isto tako, ljudi vjeruju da poznanstva s bloga nužno vode u neke romanse. Zapravo, stvorio se kult nekakvih zakulisnih ljubavnih peripetija koje prakticiraju upravo poznanici s neta. Oh super, opet predrasude. Već vidim kako prosječan građanin zamišlja masnokose, prištave blogere s debelim naočalama kako ugovaraju tajne urotničke sastanke i "grijehom" okrunjuju svoje blogersko poznanstvo. "Noćas će se pariti nakaze i zvijeri..."
Oprostite, nije li ljubavnika lakše pronaći u stvarnome životu? Nema li dovoljno nezadovoljenih očajnika oko nas? Samci, dečki u "sretnim" vezama, nezasitni, oženjeni, udovci, raspuštenci - što se kaže od 14 do 77... Gdje god pogledaš oko sebe, svuda su usamljeni i nesretni muškarci spremni na snošaj. Ili možda ja to tako samo želim vidjeti?!
Teško je biti realan kad je seks u pitanju...
Ok, znači nismo tu radi seksa, nismo tu radi zamjenskog društvenog života, nismo tu radi ostvarivanja neke lažne fantazije o nekom drugačijem životu...
Zašto smo ovdje?
Možda samo želimo ostaviti trag, zapisati vlastitu misao, poslati je u svijet, ostaviti je budućim naraštajima... Čak i ako nema nikakvu umjetničku, znanstvenu ili štotijaznamkakvu vrijednost. Kao što su naši pretci za sobom ostavljali nakit, oružje i oruđe, tako ćemo mi ostaviti svoje blogove. U njima se ogleda duh vremena i misao društvene mase, sjaj i bijeda epohe...
Stara maksima ljudske civilizacije - ostaviti trag...
Post je objavljen 08.04.2007. u 07:54 sati.