četvrtak, 05.04.2007.
Ja i moji poroci
S prvim danom godišnjeg odmora došlo je i nešto slobodnog vremena. Već sam se u komentarima izjadala kako me tuče visoka temperatura, no zapravo i nisam tužna zbog toga. Nekako, tek sam sad prisiljena na totalni odmor - znači ja, kauč i daljinski, te nešto malo bloganja...
Sve me to podsjeća na mene prije nasukavanja tj. braka. Znam, sad će se ekipa iz kluba kompetentnog roditeljstva zgranuti nad tim mojim izrazom, ali ja doista tvrdim da je to tako. Čovjek koji želi biti lojalan partner i dobar roditelj mora se odreći mnogih stvari u svom životu. Naravno, pod preduvjetom da se određena osoba ima čega odreći, jer glupo je pretpostaviti da su svi prije "uozbiljenja" imali buran život pun avantura, poroka i opasnosti. Neki su ljudi već u samom startu "dobro uštelovani" (kako je rekao jedan veliki pjesnik) i nemaju frku s traženjem sebe, autodestruktivnošću i destruktivnošću, u samom su im startu jasni postulati na kojima počiva sretan život i od početka grade život na zdravim temeljima.
Neki su ljudi sami po sebi pametni i sabrani, i svojim postupcima nikada nikoga ne povrijede. Neki ljudi oduvijek vole i prihvaćaju sebe i ništa ih ne može izbaciti iz kolosijeka...
Neki ljudi nisu kao ja...
Ok, sad sam vam sve rekla. Potječem iz stare loze promiskuitetnih alkoholiziranih raspikuća (to bi genetski trebala biti samo jedna četvrtina mene, no izgleda da dominira) i obiteljski mi je život neprirodno stanje organizma, no budući da su druge tri četvrtine mog genetskog materijala naslijeđe mojih predaka vrijednih radnika i seljaka, imam u sebi i strašnu građansku svijest, odgovornost i osjećaj za pravdu. Da, u svakodnevnoj se rutini osjećam nasukano, sapeto, podrezanih krila, no isto tako i odlučno da ovaj pilot projekt isfuram do kraja. Vjerujem da je za to kriva i ova država jer već sam pisala o tome kako se osjećaju roditelji u ovoj zemlji dok ih čelična ruka države snažno stišće za jaja... I ne popušta ni na trenutak, štoviše, čak ih polako zavrće...
Recite mi što hoćete, no doista vjerujem da je slobodan čovjek samo onaj koji nema obitelj. Da sam sama, mogla bih sutra skapavati od gladi pod nekim mostom. Jebalo bi mi se! Ovako, prisiljena sam živjeti malograđanskim životom u strpnji nad vlastitom egzistencijom i budućnošću moje djece, krpanjem kraja s krajem i svakodnevnim povijanjem kičme. Na životu me drže sitne radosti s klincima, daleki planovi o putovanjima, svijetli trenutci u ukradenim epizodama zabave i ugađanja sebi koje si, zapravo, ni ne bih trebala dopustiti...
Premalo zabave, premalo užitaka, premalo slobodnog vremena, lijepe odjeće, izlazaka, delicija, putovanja, dobrih knjiga i filmova, izležavanja, pohvala... Previše neprospavanih noći, velikih odgovornosti, antibiotika, čekaonica, bespomoćnosti, histerije, strahova, nerazumijevanja, malih primanja (btw. vrtić je ponovno besramno poskupio i sad mu je cijena 800 kn), prašine, nereda, prljavog rublja, rupa na čarapama, kredita, neplaniranih izdataka, glupih obiteljskih obaveza i okupljanja, kršćanskih obreda, poslovnih projekata, nametljivih kolega, ambicioznih šefova... Gdje bi tu bio kraj?
Da, i na kraju kako se osjećam kad sve stavim crno na bijelo? Osjećam se kao kastrat u Bečkom koru - krasno pjevam, svi se dive, no oduzeta mi je moja priroda, i da nema ovog bloga, nitko, baš nitko ne bi znao moju tajnu kako nisam natural born mama niti supruga.
Duboko, duboko, ispod skorenih slojeva građanske svijesti mame-lavice, krije se romantična umjetnica, lutalica sklona porocima s gadnom predispozicijom za alkoholizam...
p.s. s godišnjim se opet bacam na duge postove
05.04.2007. u 08:49 •
16 Komentara •
Print •
#
