Danas sam na posao stavila sivu haljinicu sa slatkim romantičnim dekolteom. Na noge sam stavila guste crne čarape i crne balerinke na cvjetiće. Raspustila sam grivu, našminkala oči... Osjećala sam se izuzetno ženstveno.
Kolega mi je rekao da mi krasno stoji nova haljina. Ničim izazvan. Rekao je to onako, s tri točkice na kraju. Rekla sam, hvala, tako se i osjećam...
Kolegica mi je rekla da nikad ne bi pomislila da sam nečija mama. Je li to kompliment?
Poslije posla u kafiću (petkom uvijek zapečatimo tjedan cugom nakon posla) jedne su oči bježale na mene sa šanka. Trudila sam se ne uzvratiti pogled.
Nakon cuge otišla sam u knjžnicu potražiti nešto za čitanje preko vikenda. Nakratko sam se izgubila među policama dok nisam pronašla ono što sam tražila. Jedan je mladić (ili mladoliki muškarac) tražio nešto među policama. Budući da nisam mogla pronaći ono što sam tražila, obratila sam se informatorici koji je traženu knjigu pronašla za mene. Mladi muškarac je čekao iako se trudio izgledati kao da nešto gleda. S Houellebecqom u rukama uputila sam se prema pultu. Zaustavio me obrativši mi se pitanjem o tome što čitam. Zatečena, odgovorila sam nešto na brzinu zbunjena njegovim nastupom. Što je to bilo?
Ovako valjda izgledaju počeci ljubavnih priča u negdje u dalekoj,kultiviranoj Europi...
Je li za sve kriva haljina?
Post je objavljen 21.04.2007. u 08:20 sati.