Znaš li ti, što mi znači tvoja ljubav?
Znaš li ti, koliko se bojim biti sama.
Sama bez tebe?
Sanjam tvoje ruke, tvoj zagrljaj, tvoj dah.
Ljubim te noćima...
Ne odlazi, plačem u snu. Bojim se tvoga nestajanja.
Zakuni se svemu ti dragom, da nikad otići nečeš,
jel moja ljubav ima moć da uguši živote mnoge,
ako ti ne budeš tu.
Stoga ostani, ali onda znaj da to želim zauvijek,
i da tražit ćustavri koji puta nemoguće,
ali ne zaboravi da te volim...
Da mene već davno nebi bilo da ti nisi tu.
Tolike su se stvari promijenile, toliko događaja obilježilo ove godine.
Toliko se moja duša promijenila, koliko očvrsnula, toliko usahnula.
Nedaj da se predam.
Ostani tu...
Budi tu. Svakog dana, sata, minute.
Svake sekunde.
Dragocjenost si koja mi znači više od života.
Sekunda s tobom, znači više od besmrtnosti.
Sekunda u tvom naručju, znači više od svih bogatstava ovoga svijeta.
Ako me uzmeš zauvijek... Znaj...
Znaj da ćeš me gledati svake sekunde do kraja života,
jel se od tebe ne mogu više odvojiti...
Sekunde brojat ću do vječnosti...
Volim te!
***

Zvuk kajanja, zvuk borbe.
Tražiš li izlaza iz labirinta života.
Što su ti putokazi?
Kojim putevimaideš?
Bježati, skrivati se. Trčati samo da odeš.
Odeš što dalje.
Tamo gdje je nepoznato mjesto našim dušama.
Utihnuti sni, usnule zore,
ljepota ljubavi.
Što htjela bih imati, što htjela bih znati,
zar postoje dani i odgovori bez pitanja.
Tko radi budale, od svemogućeg svijeta.
Ljubav ne umire, ja se nedam.
Ali svemu dođe kraj, i mojim pjesmama nestat će stihova,
jel ih neće više nitko pisati...
***

Nije li suđeno, svakom biću,
svakome... Da bude stretan...
Barem jednom.
Nije li dan život svakome, da uživa u njemu?
Vrijeme je...
Da se vidi i smijeh na mome licu.
Vrijeme je da svane sunce i u mom životu.
Svatko ima granica,
granica boli.
Ja želim uživati, smijati se....
Zar je nedopušteno.
Vrijeme prolazi, ali moje vrijeme tek dolazi.
Vrijeme sreće, vrijeme ljubavi.
Jedva čekam taj dan.
Budi samnom, djeli sreću samnom,
smij se samnom...
Voli me...
Bez tebe, što će mi sve?
Samo ti, ti si razlog mojim osmjesima!
***

Ljepota života... Ljepota disanja...
Življenja...
Živite... Divite se tomu...
Stvoreni ste da ljubite... Da volite...
Da se brinete o životu,
da stvarate život...
Budale jedne, zar ne vidite da uništavate sve...
Umjesto da stvarate... Uništavate...
Umjesto da živite, vi umirete...
Stvorili ste svijet... Kakav nije trebao biti...
Onaj tko vas je pustio...
Mora da zna što radi...
I to dobro...
Jel bi inače, sve sravnao sa zemljom...
I napravio ispočetka...
Uistinu se nadam da zna što radi...
Jel inače smo u ****lji...
***

Letio je nad prostranstvima, nad carstvima ljepota.
Bio je znan, bio je kralj...
Brionuo se za sve, kraljevao nad svakim...
Na usponu snaga...
Bio je jak!
Bio je uzor, idol toga kraja...
Riskirao je sve... Kada pojavila se tišina...
Crni oblaci, nadvili se nad prostranstvima...
Siva magla, obavila duše sve...
Sva ona hrabrost... Ostala mu u srcu...
No boriti se nije mogao sam...
Ništa, ništa nije mogao sam...
Njegov položaj,
nije više značaj imao...
Postao je samo jedan...
Jedan od mnogih u nizu...
Odustao je...
Prestale su patnje, došlo je sunce...
Uzdiognuo se opet, ponosit i jak..
Krilima jačim i snažnijim do sad..
Jel saznao je...
Da nikad nije bio sam...
***

Potonula je duboko,
tražila spas nije...
Našla se u svijetu iz kojeg povratka nema...
Nije nalazila puta van...
Otisnula se u nepoznato...
Nikad viđeno prije...
Našla ljubav suđenu...
Našla sreću neviđenu...
Vjerovati ili ne...
Zapitala se...
San ili java...
Razaznati nije znala...
Opijala se duhom novoga svijeta...
Nove ljubavi i nedirnute sreće...
Ništa više nije htjela,
želje su nestale,
želje i stara sijećanja...
Ljubila je strasno...
Ružičasto gledala na sve...
Jednog dana, probudi je zvuk...
Grak crne vrane... Zvuk crne prošlosti...
Pojavio se od nikud... I vratio ju u stvarnost...
Nema više sreće, nema više ljubavi...
Ostaje samo nada...
Javaljaju se zaboravljene želje...
Umrjeti!
***

Izbrisat ću sve, sve što postoji...
Stvoriti novi svijet,ljepotu i ljuba...
Prijajatelje stvorit ću iz čitavog svijeta...
Samo da ne moram biti ovdje... Samo da nađem bolji život.
Svijetla se gase... Stojim u mraku...
Padam i ne vidim izlaz...
Tonem dublje i dublje... Nije me strah...
I onako je sve gotovo...
I onako nema spasa više za mene...
Što bilo bilo je...
Doživjet ću svoj najveći strah:
Živjeti onako kako ne želim...
Zašto si me Bože uopće stvorio...?
Zar imam neku svrhu, neki cilj osim samo donositi bol,
i živjeti u patnji???
Ako imam, daj da shvatim što prije,
jer ovako više ne mogu... Ne želim...
Ćemu sve?
Tone sve u san... Tako i moja volja.. Tone...
Ali ne u san... Ne u san.. Bezdan.. Ništa drugo.
Čemu ciljevi, čemu nadanja...
Zar ne živimo samo da bi umrli..
Zar nije to u stvari naša svrha?
Smrt i ništa drugo?
Neka vrijeme požuri...
Želim se maknuti odavdje...
***

Tko trži mojom dušom,
u nadi povrata vječnosti.
Tko stvara sumnju u mom srcu,
i nada se proširenju znanja umova.
Gdje nema strasti, gdje nema ljubavi,
moj život prestaje u noći i boli.
Samo strah iz srca umire u nadi nečega
što ne postoji, čega nema.
Ne stvara se sjenka, ne postoji život,
zašto umiru sjećanja i nade u bolje sutra.
Zar ne vidite da je sve ovo samo komedija,
samo pozornica naših života
i san svega ilustriranoga u našim nepostojećim umovima.
Širim neznanje,
bojim se da sreća ne postoji.
Duh tone u bezdanu, u vrtlogu patnje.
Vijori se zastava bijela,
zastava koja predstavlja odustajanje...
Ja više ne mogu dalje,
ne postoji sutra za mene...
Nestat ću,
i nitko neće žaliti...
Bit će vam svima lakše.
***