Pozdrav, pogled i osmijeh

Zaposlila sam se u jednom lokalu u sklopu trgovackog centra. Svaki dan gledam stotine ljudi kako ulaze, prolaze, izlaze. Vecina i navrati na kavu... I zanimljivo je da me jos uvijek fascinira ponasanje tih ljudi. Upravo u lokalu imam petero ljudi. Njih troje svaki za svojim stolom i neki decko i cura skupa na kavi. Nitko, ali bas nitko ne komunicira. Svi bulje u mobitel. Vrh je da decko cak ima slusalice na usima i duboko je zagledan u ekran, umjesto da razgovara s njom.
Nisu li kafici nekada bili mjesto za druzenje??
Takoder, "dobar dan,jutro, vecer" je postalo nesto cega se mozemo samo prisjecati. Uletavaju u lokal, sjedaju, dolazis do stola sa sirokim osmijehom i pozdravom, a oni narucuju kavu bez da te pogledaju. Hvala i dovidenja mozete cuti samo ako konobar ima jos snage i volje pokusati izmamiti pristojnost od gosta. Na sto smo spali, da moramo izvlaciti osnove bontona iz ljudi?
A lica svih ti ljudi... umorni, zabrinuti, izgubljeni... hodaju kao da bjeze od samih sebe.
Svaka cast iznimkama!
Onda se sjetim kako sam citala da ce mnogo radnih mjesta nestati jer ce nas zamjeniti roboti. Pa se pitam... hoce li to biti stvarno roboti, onako lim, zeljezo i umjetni mozak ili ce ipak napraviti robote od nas? Robot od krvi i mesa, ogranicene sposobnosti razmisljanja, ispranog mozga pomocu glupih stvari poput ovih pametnih telefona... bez volje i zelje za druzenjem sa drugim ljudskim bicem, razgovorom...
Kazu, smijeh lijeci... ali ljudi se ne smiju vise. Manimo one umjetne osmijehe iza kojih pokusavaju sakriti sve svoje brige i poruciti " odlicno sam, samo nista ne pitaj"!
Provodimo sate na FB, Instagramu... pratimo svaciji zivot u slikama i statusima, nasladujemo se tudoj nesreci kako bi se utjesili. Nema vise ni pitanja kako si, kako ide... sve vidimo na slikama i sami donosimo zakljucke, pobudujemo zavist, ljubomoru. Ne pazimo na druge nimalo, svakome je najteze za onog drugog nikoga nije briga.
Ne znam jeste li probali pozdraviti kada ulazite u bus, ja obavezno kazem "dobar dan" kad ulazim i uvijek me doceka iznenadeno lice vozaca. Jer tko je on da ga pozdravis na ulazu, tko je ona teta na salteru da joj kazem "dobar dan", odmah prelazimo na stvar, zasto bi pozdravio konobara na ulazu, on je tu da bude ljubazan prema meni...
Jesmo li stvarno postali toliko tupi?
Imamo li stvarno toliko obveza i nerazumijevanja za druge da moramo bas u 5 do 9 ici jos nesto samo pokupiti u trgovinu, iako ista radi do 9?
S jedne strane pasivno trazimo da nam bude bolje, a s druge strane aktivno unistavamo svaku mogucnost za to svojim ponasanjem, govorom ( sutnjom).
Sebicnost, tupost, hladnoca... tek tu i tamo koje ozareno lice... a da nije djecje...
Roboti, nista drugo... zasto?