na prvom mjestu...

Dragi moji,

evo malo se odužio moj jučerašnji posjet prijateljima. Moram priznati da s obzirom na moje "stanje", mi je godilo cijelu noć provesti u ugodnom društvu i razgovoru. I sinoć smo se doticali raznih tema koje su me potaknule na razmišljanje i za koje me zanima i vaše mišljenje, ali to ćemo nekom drugom prilikom.

Jučer sam obećala napisati svoj zadnji post, vezano za brojne komentare koje sam imala priliku pročitati na svom i vašim blogovima. Pa ću to sada i ispuniti....

Kada se sada spomene odlazak iz Hrvatske, mene obuzme neki osjećaj koji ni ne znam riječima opisati. Ne idem, ne želim otići.... Kao prvo, mentalitet!! Sjećam se kada je provedena anketa nakon ulaska u EU u kojoj su ljude nasumično ispitivali kako se sada osjećaju i doživljavaju - kao građanin EU ili balkancem. Smiješno mi je bilo kada je 80 % odogovora bilo - građanini EU! Po čemu, molim vas? Zašto se sramite onoga što zapravo jeste?? Pa čak ni po samim standardima ne spadamo pod građane EU... Ok, otvorile su nam se granice, prilike, mogućnost za boljim radnim mjestom i "boljim" životom.

I svaki dan more natpisa u novinama - ISELJAVANJE MLADIH, ODLAZAK IZ HRVATSKE.... Trbuhom za kruhom... Poštujem! Neki su odlaze sada, neki su otišli davno prije... Nije lako... Ostavljaš iza sebe obitelj, prijatelje i okrećeš novu stranicu u svome životu u nepoznatom svijetu. Samo to probijanje do uspjeha vani, nije med i mlijeko... Mnogi koji odu u Njemačku, opet rade za "naše" i ispaštaju jednako, ako ne i više, nego da su ostali u Hrvatskoj.

No, dobro... poanta. Recimo, odem... Volim svoju zemlju i svaki dan se pitam, poput mnogih od vas, kamo ide naša lijepa domovina. Novac nema više nikakvu vrijednost... Uđeš u trgovinu, u letu zgrabiš 5 stvari koje su ti neophodne za život i na blagajni te šokira cifra. Neuređeni sustav u mnogim stvarima. Cijene goriva u nebesima, poskupljenje plina, struje, vode... bla bla bla... a plaće... prosječne na papiru, nešto na crno ili ju čekaš dok ne crkneš jer poslodavac eto NEMA odkuda da te plati. Slobodni dani i tvoj privatni život je luksuz u nekim firmama... Jednom prilikom sam pitala poslodavca neka mi pokaže di sam potpisala da se u korist firme odricem svog privatnog života i slobodnog vremena. Neke stvari novac ne može kupiti!!

Vide to i oni izvana... oni koji su otišli prije puno godine, pa sada nakon 20 i kusur godina sa nostalgijom promatraju svoju domovinu. Pa tamo u tuđini ponosono opisuju žitna polja Slavonije i prekrasan Jadran, koji će uvijek biti dio njih. Neki od njih su radili i zarađivali, te gradili kuće u Hrvatskoj jer računica je jasna. Kada dobije njihovu mirovinu, vrati se u Hrvatsku i ovdje će živjeti kao bubreg u loju... Za razliku od nas koji ovdje crnčimo kod nekog privatnika, dolazimo na posao sa temperaturom 40 jer ako odemo na bolovanje, znamo što će nas dočekati kada se vratimo. Pretačemo iz šupljeg u prazno, ponekad... I onda kada napokon i ako imamo sreće i doživimo tu mirovinu, dobijemo mizeriju od 2000 kn pa ti živi i uživaj u starosti!

Onda se pitam... Cijela dijaspora uredno izlazi na glasanje na svim izborima, zbog starih uvjerenja i velikog domoljublja, glasaju za stranku koju oni smatraju najboljom za nas... navrate s vremena na vrijeme sa pričama kako je tamo dobro, kako je sve uređeno, kako nema ovoga, nema onoga... i jadni li mi...

Zašto onda, ako već toliko volite svoju domovinu ne djelujete? Ne učinite nešto da ju podignete? Zašto ne uložite te svoje silne novce, koje kao uspijete uštediti gore, ne omogućite Hrvatima radna mjesta u domovini? Odvažite se! Dođite, otvorite nešto ovdje, plačajte silne namete i osigurajte si pravo glasa, dajte Hrvatima da rade za vas, ali budite uzoran i pošten poslodavac poput onoga kod kojeg vi radite... Dignite na noge žitna polja Slavonije... Neka zaživi selo, stočarstvo, poljoprivreda....

Ne... to je preteško... Lakše je uložiti novce u apartmane na moru - laka lova, ugostiteljskim objektima u kojima će Vaš cijenjeni narod crnčiti za Vas za siću, jer nemamo baš puno izbora... Kao da nam lupate šamare i smijete se u facu iz dana u dan....

I onda, kada se argumentirano žalimo na istu tu Hrvastku, njezino uređenje, pozivate se na neko domoljublje i nazivate kukavicama one koji se ne boje reći istinu!

HRABROST!!! To je odlika ljudi koji su i dalje tu, bez obzira na svaku činjenicu koja nas s vremena na vrijeme natjera na razmišljanje o odlasku, mi smo i dalje tu. Plačamo poreze, prireze, abnormalno skupu uvoznu hranu za koju zapravo ni ne znamo šta jedemo, svaki dan točimo automobile bez obzira koja je cijena goriva, iz svojih plaća dajemo u mirovinski fond svotu koja bi mi itekako dobro došla iz mjeseca u mjesec kako bi naši umirovljenici dobili svoje mirovine, a za koju sami nismo sigurni da ćemo ikada doživjeti. Rađamo djecu ovdje, borimo se sa poslodavcima i tresemo pred njima kad moramo reći da smo u drugom stanju, jer svjesni smo da to djete treba prehraniti, odškolovati, ali znamo da nakon što se vratimo s porodiljnog naše radno mjesto više možda neće biti slobodno.

Na svakom razgovoru za posao:
"Dobar dan, recite svoja iskustva"
" Recite, jeste li udani?"
" Imate djecu ili ih planirate u neko dogledno vrijeme"

Biti majka je danas luksuz!! Svaki poslodavac te gleda kao šugu... Jer odmah vidi bolovanja, probleme, neučinkovitost....

Djeca?? Budimo iskreni, koliko vani dobivate za djecu? Kolike su mogućnosti za njih vani? A što imaju u Hrvatskoj?? I opet, mi "kukavice" podižemo svoju djecu u domovini.

Pokušala sam otvoriti firmu i omogućiti ljudima radna mjesta... Ubili me nametima i davanjima koja dan danas nemaju smisla... Ubrzo sam zatvorila jer sam vidjela da neću moći isplatiti radnike kako sam planirala... Mlada, naivna, pomalo brzopleta - al sam naučila i izvukla pouku. Ali bez obzira, htjela sam učiniti nešto da bar nekolicini bude bolje, i meni samoj.... Nisam uspjela... Sada radim za privatnike, na par mjesta nisam dobila plaću niti računam na te novce.. al kopam, borim se i ostajem. Račune platim redovito ili sa mjesecom zaostatka, otplačujem ovrhu koja, umjesto da se smanjuje, zbog neisplata plaće nekada i naraste... Jer kamata na kamatu i ulaziš u začarani krug vječnog dužnika...Bojim se uopće računati koliko je već moje nerođeno dijete dužno svojoj domovini!

Ali tu sam... i ne idem! I zato, molim Vas, svi koji ste živjeli u "starom sistemu" koliko god i on težak bio, pa otišli i stali na svoje noge, upoznali "bolji" život, ne nazivajte nas kukavicama kad pljujemo po ovome do čega smo došli.Jer vjerujte mi, hrabrost je biti ovdje!! I isto tako svi vi koji osjetite potrebu za prepucavanjem i objašnjavanjem nekome tko na svojoj koži ne osjeti kada dođe razlika struje u abnormalnim ciframa, a zna da ako ne da pola svoje plaće na to, bude sjedio u mraku i koštat će ga još skuplje kada bude ponovno uključivao, a u frižideru samo svjetlo i vidi - nemojte!! Nije vrijedno!

Lako je pročitati članak u novinama u kojem piše kako je zbog ovršnog zakona krov nad glavom izgubila obitelj sa troje male djece i reći jadni su... Teško je djelovati! Kako sam već rekla, mnogi su sagradili kuće ovdje, ostavili stanove koje uredno iznajmljuju na crno za nenormalne cifre. I to govorim iz iskustva... Pa što onda tu istu obitelj, kad toliko volite svoju domovinu, imate pravo glasa ovdje i "susosjećate" sa svojim narodom ne smjestite u svoje kuće, stanove?

I mogla bi ovako sa pitanjima unedogled... Ne želim nikoga uvrijediti niti prozivam ikoga! Svaka čast pojedincima koji su stvarno dobre duše... Ali takvi i šute i djeluju!!

Dragi moji blogeri... glavu visoko gore i budite ponosni na ono što jeste i di jeste!!!

NA PRVOM MJESTU BUDI ČOVJEK!!!