slika: internet

Vraćam se kući, sutra sam u Hrvatskoj i u svom domu

Tri malena anđeleka danas su mi došla i donijela poruku.

Zanimljivo, anđeo Noel je moj anđeo čuvar (osim arkanđela Mihaela), davno prije sam u meditaciji-molitvi pitala za njegovo ime-rekao je Noel. a Noel je Božićni anđeo, a ja sam rođena uoči Božića.

Noel znači i "dan rođenja"

Ja sam se rodila mrtva, babica me je jedva oživjela, a znam da je uz nju i Noel bio.

Uz Noela drugi anđelčići imaju poruke vjera i radost.

Ima li ljepšeg odgovora na sve moje trenutne dileme i pitanja?

Tvoj anđeo Noel je uz tebe, vjeruj i raduj se pa da bih išta rekla, dem tim putem cijelo vrijeme, samo ponekad zastanem, a onda se oni pojave.

Koliko god uvećali leptira pod lupom ili mikroskopom, leptir ostaje leptir i svaki njegov dio voli i čezne za cvijetom koji je njegova ljubav. Da ga raščlanimo na dijelove, opet će biti to što jest.

Njegov nijemi vokabular će biti samo o cvijeću ni o čemu drugom. Ponekad će sletjeti i na koju glavicu kupusa, ali to neće umanjiti njegovu profinjenost.

Muha uvijek ostaje muha. Ponekad poželi obući se u leptira, ali njenu čežnju odaje vokabular i leti tamo gdje je čežnje nose i dosade joj leptirove tlapnje o ljubavi i cvijeću i bude čak ponosna što je to što jest, međutim, Kreator je iz nekog razloga stvorio i jedno i drugo.

Jedno za jedne stvari, a drugo za druge i tako to treba gledati.

sinoćnje nebo iznad Slavonskog Broda i je li to sasvim normalno?

foto: Gorana Blazevac

O, ne! Znam da se to moralo desiti, ali uvijek me rastužuju rastanci, iako znam da su privremeni.

Dragi anđeo, mačak Bob, napustio je ovu zemaljsku dolinu, a prije toga spasio Jamesu život, time što je James prestao biti beskućnik, a i narkoman, kad se mačak niotkud pojavio na ulici i nikad se nije odvajao od Jamesa sve do smrti.

U međuvremenu dotakao je srca milijun ljudi, a James je zajedno sa njim nastavio pomagati beskućnicima i ovisnicima.

O tome postoji i knjiga "Street Cat named Bob", a snimljen je i predivan film.

R.I.P. Bobe, nadam se da ću dotaknuti tvoju ginger-šapicu kad i ja dođem jednom u zemlju iza Duge, andjele.

Pogledajmo naše oko, jabučicu, zjenu, kroz koje primamo slike, utiske, koji opet preko mozga odlaze u neki skroviti arhiv duše. Naše oko skriva maleni svemir, u njemu malena planeta koja prima doživljaje u svoju orbitu.



Sad ćete reći da opet mozgam, a ne..ima razlike i u mozganju. Ako pokušamo u sve što vidimo i osjetimo unijeti dozu opuštenosti i dozu smijeha, život će poprimiti bar na trenutak drugačije boje. Ovako, kad sve uredno primamo i arhiviramo, stalno razmišljajući o tome, da li nešto nedostaje, da li je dobro posloženo, da li će drugi nešto reći ili neće, postajemo dosadni čuvari skladišta vlastite arhive duha.

Slike su uglavnom iste, jer drugačije ne primamo, a ne primamo, jer ne želimo VIDJETI drugačije.

Kad smo zadnji puta svoj raskošni stol, prepun obilja, blagoslovili, makar jednim osmjehom umjesto, da smo mozgali o tome ima li dosta umaka, da li je preslano, preslatko, nedostaje li desert na kraju ili ne?

Neka nam osmijeh izmami samo jedno sretno, skromno dijete koje negdje daleko od naših očiju, svoju zdjelicu riže blagoslivlja radošću više nego mi naš prepun stol.

Kad smo zadnji puta metle gledali kao stvari za igru, umjesto da ih danonoćno koristimo samo za neizostavno čišćenje, onako, zaplesali sa jednom, pustili valcer ili zajahali pa postali u trenutku coprnice bez imalo grižnje savjesti što će nebo i ukućani reći??

Koliko puta smo razmišljali o tome kako nam je izba tijesna i kako bismo je trebali preurediti, urediti, svatko mora svoju sobu imati, jedno ili dvoje djece i roditelji, premalo je za njih 200 kvadrata? Pa se kuka kako se nema, kako drugi imaju bolje, više, a mozak samo mozga i sive slike prerađuje, dok one prave neki drugi vide i smiju se...

Koliko puta smo uzdahnuli kad smo se pogledali u ogledalo?

Godine čine svoje, treba se prilagoditi i ne daj Bože biti drugačiji, nego primjeren svojim godinama, a baš tako postajemo duplo brže stariji i sumorniji. Tko ne dozvoli godinama da ga zarobe, taj će se zadnjim izdahom nasmijati u brk onima koji se ne znaju igrati.

Sad ćete reći opet: Baka punkerica, tko normalan može u tim godinama to učiniti? Stvar opuštenosti i dopuštenosti..

Kad smo zadnji puta sjeli na ljuljačku koja nas je privlačila u parku?

Dobar je to osjećaj kao da oblake dodiruješ nogama puštajući sve svoje zarobljene ptice iz duše da polete, ali ne... mozak kaže da u parku nekog ima, možda netko gleda, ako gleda, možda te proglase nenormalnim, jer odrasli moraju držati na sebi masku zrelosti i tako, opet suspregnutost, dok radost čeka svoje otisnuće.

Kad smo se zadnji puta nekom izbeljili, onako, više šaljivo nego ozbiljno, ali jezik pružamo obično uvijek u ozbiljnoj konotaciji pa prema tome, od ovoga ništa i tko je vidio, da ozbiljan i kulturan čovjek nekome pokaže jezik??

Kad smo zadnji puta (ako se radi o partnerima) izmjenjivali nježnost pred djecom, makar zagrljajem?

Sve to treba dubok uvod i razmišljanje, što, kako i kada, a vrijeme prolazi, mozganje isključuje spontanost, a spontanost rađa osmijeh i produbljuje ljubav i zacjeljuje napuknuta srca.

Uglavnom, mislim da smo došli do toga, da se portal opuštenosti opet treba pronaći, a onda u njega zaći meditacijom ili blic-rasvjetljenim trenucima spoznaje, svejedno.

https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/previse-mozgamo-premalo-se-smijemo

Tko nas to gleda?

Nije to naše zrcalo, to je pogled iza zrcala, pogled stvarnosti koju niječemo. Nismo mi veći, nego životinje, možda čak ni pametniji, jer da jesmo ne bismo bili u ovom ludilu danas.

Pamet nam je darovana, da se razvijamo duhovno i da volimo i poštujemo život i prirodu oko nas, a mi se ponašamo kao da nemamo pameti uopće.

Evo jedne netočne informacije: moj Dobby nema pedigre i nije razmažen kao neki drugi možda, ovisi sve o vlasniku. Moj je totalno normalan kao i drugi psi, vrlo pametan i umiljat, samo što je mali i ne cvili i ne laje bez razloga, ljubav pokazuje na druge načine i ne pada mu na pamet, da nekoga od ljudi ugrize.

Zna nekad zalajati i biti ljut na nekog psa većeg od sebe, možda jer se boji, još ako je drugi pas mužjak, ali trebate ga vidjeti kako prilazi manikiranim i friziranim ženkicama na ulici: ja ga držim na uzici, malo se poljube, ženkica ode, a on čeznutljivo gleda kako ženkica mrda svojom malom ženskom psećom guzom u odlasku.

Mda, trebala bih ga kastrirati, ali sve nešto odlažem, nekako mi je ovako prirodniji i pod nadzorom je, ali vidjet ću, ako ga kastriram, slijedi debljanje pa time i skraćivanje vijeka..ili se varam?

Ja bih voljela da ga imam dugo dugo.

OVO JE MOJ DOBBY

Moja mama Helena, seka Vera i mala Wendy-Tanjica sa korpicom koju joj je mama napravila.

Mama je tada bila na oporavku u Lipiku nakon moždanog udara, ja sam imala mislim 3 godine. Moždani udar je doživjela kad je prvi puta bila na moru, u Crikvenici, zadržali je 3 mjeseca u Rijeci, poslije 6 mj. u Lipiku, tako da smo dugo bili razdvojeni, iako sam je posjećivala, vjerujem da joj je bilo teško, jer je živjela za svoju djecu.

Nas četvero djece, osim sestre koja je već tada bila udata, bilo je rasuto svuda. Otac je otišao svojim putem.

Kad se sjetim djetinjstva, bilo je tužnih trenutaka, ali bilo je isto tako puno divnih, a oprostila sam svima kojima sam mogla, jer samo Bog zna kakvo je čije srce u potpunosti.

Ne valja nositi teret neopraštanja u svijet iza ovoga. Svi smo mi krhki i ranjivi i trebamo shvatiti da stalno griješimo, ali kroz greške pokušavamo nešto naučiti.

Opraštanje je prvi korak.

Chhhhuuuuttt ...

Ovdje u Irskoj-Mullingaru, bila je jedna zanimljiva akcija, prije mjesec dana, u znak zahvalnosti zdravstvenoj službi, ljudi i djeca obojali su malo kamenje i ostavili ga na najčudnijim mjestima po gradu.

Poslije nitko na to više nije obraćao pažnju, a ja sam se osjećala kao dijete kad traži skrivena uskršnja jaja, nisam forsirala, jednostavno kao da sam bila vođena, svaki kamen je imao svoju poruku, svoju energiju i tako sam ih sakupljala i stavljala kod mojih biljčica.

Kad bih se vraćala kući, znala bih se umoriti, krenem prečicom, kad ono-kamen u travi. Kad bih sa psićem šetala uz kanal-opet, da malo odmorim na klupi, a na toj klupi-čeka me kamenčić.

Jedan je bio sakriven u odbačeno suho korijenje drveta. Jedan mi je posebno posebno drag ne znam zašto, možda radi kombinacija boja ili energije, njega imam uz anđela na radnom stolu.

Sad ih gotovo više ne nalazim, akcija je prestala, ali i dalje se prepuštam vođenju. Za mene-ništa što postoji nije neživo- sve ima svoje kretanje kroz energiju i zato uživam u svemu što otkrijem da mi nešto poručuje.

Spectacular Sun halo over Kobarid, Slovenia on May 22nd.

Photo by Gregor Vojščak Photographer - posted with permission.

Fotografija snimljena sa svemirske stanice - Irska bez oblaka...već dva tjedna sunčano gotovo ljetno što nije baš uobičajeno za Irsku klimu, čak ni ljeti (bar ove 4 godine koliko sam skoro tu) nisu te temparature trajale toliko dugo, ako se zadesio koji topli dan Irci bi slavil, zato i govore uvijek o vremenu i suncu.

Najčudnije mi je što noćne temparature ne prelaze 17 stupnjeva C, a znalo je biti par puta predvečer i 22.