D I L E M A

30.04.2020.

SVJETIONIK

27.04.2020.




Tako nekako osjećam u ovom trenutku..Nema mrak dozvolu da ugasi svjetlo...

nikako...

26.04.2020.

PRED SAN

23.04.2020.

Zaželjela sam sinoć laku noć, ali me anđeo zadržao još malo.

Djevojčica i njena violina, totalno nebeski i totalno rajski osjećaj, sve me odvelo u svijet u kojem ću nadam se, jednom dospjeti, kada se stvori portal iza duge..za sada sam tu.

Kažu, poslije ovog života idemo tamo gdje smo vjerovali da ćemo doći, moje vizije - cvjetne livade, djeca se igraju, naši najmiliji su svi zajedno, svjetlo ne nestaje, prožima sve.


SINE, SRETAN TI ROĐENDAN!

21.04.2020.

Moj Mislav, moj thinker, lijepo moje dijete velikoga srca, danas ima roćkaš.

Zna on, da razveseli kad treba, zna on pogoditi trenutak kada treba utješiti, iako nije velika pričalica..

Volim te, sine, budi mi i dalje ovako velik, srčan i lijep, znam da ova čestitka sad izgleda kao čestitke stila želje i pozdravi, ali baš me briga, ako Bog da, vidjet ćemo se brzo i pravit ću ti sendviče svako jutro, uz gomilu naše slatke slavonske rajčice koju obožavaš.

Takve rajčice nema u Irskoj, na žalost!

Naše sunce i naše nebo rađaju najslađe plodove (pod uvjetom, da ih puževi ne pojedu), ali skrenula ja, ....sa teme mislim... sretansretansretansretansretansretansretansretan

Još jednom, SRETAN TI ROĐENDAN, SINE, ljubi te majka!




KAKO SAM DOBILA KORONU????

20.04.2020.

Mjesecima pratim ovo stanje u svijetu sa coronom, vrlo pomno sam analizirala sve servirano, odvajala žito od kukolja pokušavajući sve to ne napuhavati previše.

Igrom slučaja, kad sam ostala bez posla, dobila sam drugi posao, u drugom gradu i bila presretna što mogu opet raditi ne znajući, da ću ući u samo žarište virusa, na prvu crtu.

U staračkom domu su se počeli redati slučajevi zaraze, umiranja, prvo smo radili totalno nezaštićeni pa onda smo dobili odijela, maskice, da bih nakon dva tjedna bila poslana kući zbog blagog kašlja. No, cijelo vrijeme sam se kljukala đumbirom, limunom, medom i koliko god sam mogla, šetala po suncu, sjedila u divnom dvorištu poput parka uređenom i pokušavala puniti glavu pozitivom. Zbog problema sa početnom astmom, kašalj sam pripisivala tome, popila malo sirupa, udahnula ventolina-koji mi godinama nije trebao i smirilo se.

Nakon par dana, odjednom ne osjećam miris moje omiljene kave, dinstam luk, zagnjurim glavu u tavu..ništa...ne osjećam! E, tu sam se malo blago zabrinula, ali nakon par dana i to je nestalo, a temparaturu nisam imala ni u jednom trenutku. Pripisala sam to prehladi, dok je opet nakon par dana počeo kašalj ovaj puta ozbiljniji. Bezupješno sam pokušavala kontaktirati zdravstvenu službu, da naprave testiranje, govorili bi mi da moram u mjesto gdje mi je doktor, a to je 100 km odavde, ali kašalj je postao jači i kćerka Leonora me bukvalno natjerala, da zovem hitnu pomoć, jer drugačije ne ide.

Ja ne volim bolnice, ali nekako sam osjećala, da moram to napraviti. Odmah su došli po mene, odveli me, strpali u malu sobicu iz koje nos nisam smjela izviriti, napravili testiranje, stavili me na kisik (do onda nisam mislila koliko zrak može biti divan i dragocjen), dali mi antibiotik u venu, infuzije, bili su više, nego divni..Gledala sam te divne sestre kako strpljivo navlače odijela, skidaju naočale, a na licima crveni tragovi. Više puta sam im rekla, neka vas Bog blagoslovi, jer ljubaznost i topla riječ u svoj toj samoći i izdvojenosti, nekome znači više, nego sedativ.

Drugi dan su me pustili kući i rekli su, da će mi javiti rezultat, ako ne nazovu-negativna sam i tek navečer su ipak nazvali. Čovjek bude na kraju pomiren sa svakom situacijom pa i ovom. Osjećam se znatno bolje, mislim da sam najgore pregrmila na nogama, ali mi teško pada što moram još dva tjedna biti zatvorena u svojoj sobi u kući. Izdržat ću, treba i na druge misliti...i da, za sve one koji misle, da je virus lažnjak i fake...nije!

Virus POSTOJI, zarazan je, širi se brzo, ali isto tako ovisi o tome koliki nam je imunološki sistem i jesmo li borci ili nismo. Kuhajte si čaj od đumbira sa limunom i medom, ja sam si stigla prije ovoga napraviti med od maslačka pa i to stavljam u čaj.

Budite oprezni, budite pozitivni i ne šećite se previše među ljudima, ako ne morate, ako imate mogućnost šećite što više vani po suncu, upijte vitamina D i to pomaže i puno puno vitamina C kroz kapsule, ali može i kroz voće, svejedno.

Ja sam coronu dobila radeći sa bolesnima i vjerujem da će ipak proći. Kako čujem, sad je u tom domu još teže. Mnogo štićenika je umrlo, dosta osoblja se razboljelo. Po mom mišljenju, trebalo bi ga zatvoriti, ali tko sam ja da o tome odlučujem, država svoje zna.

Volim vas sve, pazite na sebe i ostanite kod kuće, bar još malo!






I tko kaže da anđeli nisu oko nas?, kako jednom šaptačica anđelima divna Francesca Brown jednom reče.."nikad nismo i nećemo biti sami"..

U kući sa mnom još dvoje ljudi koji rade u domu, ali su i oni sada u izolaciji sa mnom, iako čekaju rezultate testiranja. Oni se mogu još kretati po kući i okolo, ja ne, a baš sam se zaželjela nečeg toplog, juhice, bilo čega, a zabranjen pristup kuhinj i tako, dečko Allesandro, divan Talijan, kaže meni, sad će on skuhati nešto, neki pileći ragu. Ja zahvalno kažem hvala i on meni za manje od sat vremena donese pred vrata najfiniji stew kojeg sam jela..Čak mi je i žemlju ugrijao u mikrovalnoj, da bude topla, jer mi je ponestalo kruha, sutra mi donose namirnice.

I što da kažem? Bog se brine i pokazuje mi kako je Njegova ljubav veća od ičega što našom skromnom percepcijom možemo dokučiti.

Zahvalna na svemu, dišem, volim, živim, zahvaljujem.




Slušam Vannu

Ovo je vrijeme dubokog čišćenja, svaka suza u samoći je kao rijeka ponornica koja se ulijeva u ocean milosrđa kao pustinja koja oblak čeka, čekam te, Bože, ja, samo ti znaš ispuniti srce moje, tebe tražim ja, snago moja i zaštito, u tebi duh moj se odmara.

"Kao košuta što za vodom žudi, žudim za tobom ja, samo ti ćeznja si srca moga tebe slavim ja,kao pustinja koja oblak čeka čcekam te, Bože, ja samo ti ..."


ROĐENDANSKI PERFORMANCE MOJOJ KĆERKI IVANI

18.04.2020.


rođendanski performance mojoj Ivani.

Cheers, ljubav je zakon...

PROLJEĆE U IRSKOJ

17.04.2020.



Malo jutarnjeg udaha i izdaha u dvorištu iza kuće, prepuno ptica, veliki žuti rascvjetani grm je raj za pčele neprestano ga oblijeću, a moja mala vila čuva malu gredicu koju sam okopala, bila je zarasla u travu i mahovinu.

Posadila sam malo ljekovitih trava, nek' se nađe...lavanda, timijan, menta.

Dobbyju bude sasvim dovoljno prostora za trčkaranje, ako nekad budem preumorna za šetnju, slatkiš mali, sve pomno istražuje, samo moram biti prisutna, jer dvorište nije ograđeno, a vodi direktno na cestu, ako se krene malo dalje.










NEŠTO POSEBNO

16.04.2020.



slika: Stella Eszter Komlosi

DEER .... INNOCENT .... and PURE

P O V J E R E N J E

15.04.2020.



... da će svaki novi dan učvrstiti još veće spone između Stvoritelja i stvorenog, da će život nadmašiti očekivanja čovječja i priznati bezgraničje duše

... da će konačno zabljesnuti nova iskra i osvijetliti preostale mračne zakutke podsvijesti

... da ćemo prividne poraze shvatiti kao učenja, a pobjede kao nove stanice na putovanju koje je uvijek..avantura.


OPAJAJTE SE!

14.04.2020.

Opajajte se 'Opojen treba uvijek biti.

U tome je sve: početak i svršetak mudrosti. Da ne osjećate strahovit jaram Vremena, koji vam tišti ramena i prigiba vas zemlji, morate se bez daha opajati. A čime? Vinom, poezijom ili krepošću - kako vam drago. Ali opajajte se. Pa ako se ponekad probudite na stepenicama kakve palače, na zelenoj travi jarka, u sumornoj samotinji svoje sobe, kad je pijanstvo već malo popustilo ili sasvim prošlo, pitajte vjetar, val, zvijezdu, pticu, uru, sve što bježi, sve što jeca, sve što putuje, sve što zbori, pitajte koliko je sati. I vjetar, val, zvijezda, ptica, ura odgovorit će vam:

'Čas je, da se opajate! Da ne budete mučenici i robovi Vremena, opajajte se bez prestanka! Vinom, poezijom ili krepošću - kako vam drago.' Charles Baudelaire

Da li se opajamo ili opijamo?

Toliko toga ponuđenog, kaže pjesnik, opajajmo se, da ne budemo mučenici i robovi vremena.

Kad bi se opijali, bilo sa čime, mogli bi reći, good by trezvenosti. Vrijeme nas drži u šaci, ne znamo za sebe, pa nema veze što smo zarobljeni.. Kako to zvuči orgijastički.. Ako se opajamo, to je sofisticiraniji način konzumiranja..Onako, gutljaj po gutljaj, sa uživanjem, i punom svjesnošću svijeta oko sebe.. Uživati u svojoj vlastitoj otkrivenoj istini, da nismo uznici, nismo robovi, već bića sa dostojanstvom i slobodnom voljom, da to dostojanstvo i održe.

Sada dolazi ono najžalosnije, koje bi trebalo biti najradosnije: šta konzumiramo?
Uglavnom, riječi.. Riječi koje prenose, riječi koje opisuju, riječi koje ranjavaju, riječi koje uzvisuju.
Od prvih riječi izrečenih nekome, gradi se buduće zdanje nečije veze.
Kroz riječi se pakira istina, često upakovana u šareni privlačni papir laži.

Riječima se dirigira, manipulira, riječi nam izlete začas iz usta, ne birajući mete i pogodimo pravo u srce, nehotice nekoga, tko to nije zaslužio.
Medijima upravljaju vladari rječitosti. Idemo, robovi naši, evo vam jeftinoga vina, dajemo vam malo odmora, da se dobro opijete, da nam što bolje služite i vjerujete.
Zašto se misno vino pije samo po gutljaj iz pehara? Pred stadom se mora simbolika održavati na nogama, kad se sve raziđe, bakanalije mogu početi.
Nije to ogorčenost, tek spoznaja uz otvorene oči.
Vlastite izbore za druge ne možemo određivati.
A baš se to pokušava. Kroz carstvo prividne svetosti, ovce se želi održati i podržati, da uživaju u životu žrtvovanja, ali ne za druge.. Za nekog umjetnog Boga, koji traži sve, što više mu dajemo, više dobivamo..
Nije to to..

Opet su riječi pobijedile na šahovskoj ploči života.. Masa će graknuti na pojedinca, koji odjednom izađe iz svega toga, i...zašuti..
Izađe iz okvira, izađe iz zidova, i opet..Umoran od svega nataloženog, odluči poslušati tu tišinu.
Ratovi, ego-tripovi, tko će koga, ako ne svoj svoga, klipovi pod nogama, želje za postignućem i lažnim uzdignućem..O...mamma mia...
Pa dalje..kraljice šopinga, kraljevi mobinga, pokretači i presretači, tamo negdje netko pjeva, na ulici, dok ga u lisicama ne povedu, kao psa na uzici..
Tamo negdje, smak svijeta se sprema, dok većina opijenih drijema.
Tu negdje, još balvani i barikade u srcima čuče, a rekoše, moraju još više o tome djeca da uče..
Ulazim u predvorje prepunog hrama, i skidam pokrov sa stolova, prepun svega, dok puca staklo i razbijaju se boce, a golubovi zarobljeni u krletkama, lete u nebo..
Dosta je parabola, fraza i metafora.
Tko će prvi razodjenuti istinu, ovdje, usred hrama laži i pred licima unezvjerenih i preplašenih ljudi?
Oni još u džepu drže ulaznice od sveg tog cirkusa, i nisu željni pogleda oči u oči..
Željni su još igara.. I kruha, ali ih je netko uvjerio da su igre kruh svagdašnji. Iako i krv poteče, i oči gladijatora u arenama mole ponekad za milost.
E, moja opijenosti, odoh ja ipak, da se opajam a i otpajam..
Opajat ću se pjesmom, poezijom, mirisima svježe pokošene trave, i igrom vjetra, dok mrsi kose brezama i vrbama..
To je moj hram tišine, gdje duša osluškuje bilo besmrtnosti..




SRETNO

12.04.2020.

Sretan i blagoslovljen Uskrs svima, jer za sve je Uskrsnula Ljubav, da bi i u potpunosti živjeli ovaj život koji je tek preludij u simfoniju onoga što nas čeka, ako održimo čisto srce i još čistiju dušu.

DOLAZI NEDJELJA

11.04.2020.



Nakon odslušane mise online, čisto je izašla iz duše ova pjesma.

Nije na križ razapet samo čovjek, razapet je i Bog, ali kao što svećenik reče, danas je petak, ali dolazi nedjelja.

Sve patnje će doživjeti svoju transformaciju i snagom Ljubavi rodit će se nešto novo i bolje.

N O Ć A S

10.04.2020.

pjesma nastala u sitne sate, negdje oko 2:30 ujutro

ZAVJET SRCA

09.04.2020.

Ljubljeni i presveti Trojedini Bože, pred Tvojim velikim i prenježnim srcem prostirem svoje maleno i neznatno srce, usrdno Te moleći, da te otkucaje ljubavi prema Tebi ujediniš s otkucajima ljubavi svoga Ljubljenog Sina Isusa Krista koji je ljubav mog života, moja jedina i najveća ljubav i moje blago kojeg ne želim čuvati samo za sebe.

Pomozi, da kroz pružanje sebe Tebi, mogu biti most preko kojeg će ranjene, nevjerne i umorne duše moći doći k tebi i okrijepiti se vodom Tvoje ljubavi.

Most preko kojeg će prelazeći preko njega, završiti u Tvome naručju, otkud nećeš pustiti natrag, most preko divlje i opasne rijeke grijeha koji svojim virovima vuku u smrtne dubine.

Učini me svojom žrtvom ljubavi i svakog dana me žrtvuj bez prestanka, Tvoj križ na mojim ramenima neka bude ona snaga koja će držati taj most preko rijeke, a moje oči okrenute ponoru gledat će valove rijeke, dok ću po Tvome križu na mojim leđima druge duše trčati k Tebi.

Ljubim te, srce moga srca i krvi moje krvi, koja se razlijeva mojim venama, ponizno Te molim, ljubljeni Isuse, da prihvatiš moju želju i pružiš mi strpljivost, nježnost i blagost naše nebeske Majke Marije i njenu sposobnost, da mirno podnosim patnju, a ljubav uvijek oplemenim vedrinom i osmijehom.

Neka bude tako, dok ne dođe vrijeme da me podigneš i primiš u naručje tvoje. Ako je Tvoja volja, neka taj most traje što duže, jer tješiti Tebe, Kriste, vraćajući Ti ono za što si se utjelovio, patio i umro vraćajući duše za koje umireš stalno od ljubavi, to je jedina želja mog života.

Neka moj život bude proživljen za druge i dar ljubavi drugima kao što si Ti darovao sebe, da bi Te mogli gledati licem u lice.

Lomi svoju malenu hostiju svaki dan i daruj je koliko god hoćeš dušama kojima je to potrebno, jer sva sam Tvoja, sve moje je Tvoje, siromašna i oslobođena svega svoga mogu samo Tebe kroz sebe darivati i neka bude tako, dok me ne uzmeš k sebi i ujediniš sa svjetlom ljubavi Tvoje.

Pružam sebe Tebi i neka moje raskriljene ruke sa križem na ramenima vode preko ponora u život, ljubim Te, daruj da te riječi mogu ti šapnuti do dana kada će vječnost širom otvoriti svoja vrata.

Sva tvoja, sve za Tebe!

U Tvoj dlan urezana i u Tvome srce sklupčana,

Tvoja malena, Tanja Repinac






slika: internet


Oduvijek sam tražila i osluškivala Božji glas koji je ponekad bio šapat, a ponekad snažan, poput grmljavine usred oluje, ali taj glas je uvijek bio nježan i brižan, nikad osuđujući i zastrašujući.

Prvo sam upoznala Očevu ljubav, a tek poslije kroz duboke molitve i meditacije i istinsku ljubav Njegovoga sina, Krista, da bih u jednom periodu života na jednoj životnoj raskrsnici došla do svoje vlastite odluke, zarediti se ili imati obitelj. Odlučila sam se za ono drugo, iako sam se ponekad pitala, jesam li učinila pravilnu odluku. Tek sada kad sam ušla u 60-tu godinu života shvaćam, da se sasvim divno može služiti Bogu i voljeti Krista kroz obitelj i sve one slatke i ponekad teške žrtve koje činim.

Naša obitelj ima blagoslov i kad su djeca bila mala čak smo imali svoj mali obiteljski časopis, „Plamičak“, u kojem smo pisali i crtali naše osjećaje prema Isusu. Veliki dio ovih pjesama je iz tog vremena, a tada smo često posjećivali Karmelićanski samostan u Levanjskoj varoši i njima na poklon odnosili svaki novi isprintani broj. Posebno sam zahvalna mojim dragim sestricama u Karmelu, sestri Paulini i sestri Karmeli koje nas i dan danas nose u srcu i mole za nas.

Kad sam spominjala blagoslov, uvijek pomislim na sitno sjeme gorušice koje se skoro ne vidi, a iz njega naraste veliko drvo. Moja najstarija kćerka Leonora razmišlja o tome, da se zaredi. Sjeme je proklijalo, u njenom srcu dragi Isus je zapalio plamen.

Neka ove moje pjesme budu nadahnuće, njoj i svima koji su na svom istinskom duhovnom putu, koji vole našeg Učitelja i brata Isusa i slijede njegov put.

Tanja Repinac,
Satnica, 26.03.2019.


iz moje 2. zbirke:


http://www.digitalne-knjige.com/repinac2.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-354-186-0 Format: Exe (izvršna datoteka) ISBN 978-953-354-187-7 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

KORACI KROZ TAMNU NOĆ DUŠE, OBASJANI ŽIŠKOM LJUBAVNIM

08.04.2020.

Nije ovo priča koja bi dotakla svojim lakim izričajem obožavaoce lakih ljubavnih romana, ali ovo je priča o ljubavi koju tek sad počinjem pisati velikim slovom.

Ljubav...početna čežnja za njom gurnula me u kuloare razvikanih natpisa, uglavnom preko religija, koje su opet bile vođene nečijom sebičnom pobudom. Religije ne trpe revoluciju i ne trpe ni evoluciju, zadovoljne svojom ukoričenom postojanošću, tek ljudima daju mrve ispod stola, dok se drugi goste, a ja ne stojim na mjestu.

Ljubav želi rasti, ljubav ne trpi ograničenja, ljubav traži sve, ali i daje sve. Ljubav koja diktira zakone i svete riječi, postala je kavez, iz kojeg je moje ptičje srce željelo odletjeti kao dijete kad želi samo krenuti svojim putevima.

On, koji je sve to iz prikrajka promatrao, pustio je... neka bude...

Odrekla sam se sigurne staze, koje su vjekovima popravljali oni, koji su prestrašeni od mraka, odbijali krenuti svojim putevima, brojanice i oltari, tamjan i svijeće, opijajući pjev na korovima, one djetinje poveznice sa blagdanskim ugođajima.

Oprostite na opraštanju od svega toga, ne želim ničije staze ispravljati ni popravljati, ja sam svjesno uronila u noć svoje duše, koja me vodi malenim žiškom u ruci, sigurno, ka cilju, ja sam dio mraka, ja upijam mrak, ali se ne gubim u njemu, mrak mi postaje suputnik, mrak mi postaje prijatelj, koji mi ne postavlja zamke, nego poštuje moju hrabrost prepuštanja u njegove ruke.

Moj žižak se ne gasi, mrak je maternica iz koje će iznjedriti moj krik radosti kada uronim u ljubav, koju pišem velikim slovom: Ljubav, mrak je moja majka koja me rađa i čuva pod srcem, Otac je Svjetlo u kojem ću počinuti, žižak u mojoj duši je njihov združeni dah, koji nikad u meni nije prestao disati.

Ja koračam kroz tamnu noć duše obasjanu svjetlom i nije to lako, zato ne osuđujem i ne prosuđujem one koji se ljuljuškaju u sigurnoj zipci naučene vjere, ali zipku opet ljulja nevidljiva Majka skrivena iza ikona na zidu i Otac, koji tek treba istinsku nadu usaditi.

Sve ono drugo, koje čuva i pazi, tek je naličje Istine, djeca naučenih riječi, odrastaju uz očuha i maćehe i bezbrojne, stroge čuvarice, koje paze na red i zakon kao u internatima, jer zidvi crkava zaista su postali internati, a silni sljedbenici, zapravo su djeca, kojima se stavlja mlinski kamen oko vrata, umjesto da ih se pusti da sazrijevaju i istražuju pa što ako ponekad padnu i zaplaču ili se zaprljaju u igri ili odbijaju ponuđeno, jer žele nešto drugo?

Ljubav iza zidova gleda kroz zidove, ali se ne miješa u osobne izbore, koji više ni ne mogu biti osobni, jer se ograničavaju na dvije mogućnosti: da ili ne..prihvatiti ili odbiti: ako odbiješ, svijet i nebo te osuđuju, a ako prihvatiš, sve dobivaš, oim istinske Ljubavi. Osoban izbor se ne ograničava i ne svodi na uski dijapazon ponuđenog.

Ja sam izašla iz zidina i krenula u noć čvrsto držeći svoj maleni žižak u ruci.




https://www.magicus.info/ostalo/price/koraci-kroz-tamnu-noc-duse-obasjani-ziskom-ljubavnim

SKULPTURA

07.04.2020.


Ova skulptura (Disinganno, 1757.) djelo je Francesca Queirola.

Trebalo mu je 7 godina da je završi.

Svi su mislili da je nemoguće uspjeti, osim njega.

I mreža je mramor.




Panem et circenses - kruha i igara

06.04.2020.

A što da se kaže pred presudnu utakmicu kad će se cijela infrastruktura Lijepe naše zaustaviti? Dobro, ne baš cijela, hitni slučajevi u bolnicama, operacije koje ne mogu čekati, mislim da će kirurzi operirati sa slušalicama na ušima i mobitelom omotanim zaštitnom folijom, da se ne propusti niti jedan važan trenutak igre koja znači život ili smrt.

Možda pretjerujem, hoće to malo kod mene, ali sve sa dubokim razlogom, jer svaki duboki razlog ima i duboku pozadinu. Volim pogledati utakmicu i naravno da srcem navijam za obezvrijeđenu i poniženu Lijepu našu, ali isto tako vidim što se događa iza zidova arene gdje se netko bori za trenutak kada će svi palčevi biti u zraku, a neće biti spušteni dolje.

Na društvenim mrežama podijeljene grupe, dok jedni gorljivo ističu svoju ljubav prema vatrenima, čisto domoljubno, drugi to koriste za tiho paradiranje nacionalizma, jer ne možeš biti navijač, domoljub, ako nisi bar malo nacionalist.

E, pa, ja sam navijačica, volim svoje, ali ne želim da me se trpa u koš sa nekim kvazi neonacionalistima koji će rukom na srcu pjevati himnu, a ispod bijele košulje poput mutiranog supermena nositi crnu majicu sa slavnim velikim slovom U.

Nisam spomenula treću grupu na društvenim mrežama koja ne paradira i čisto u tišini ističe pravu istinu koja baš nekima ne leži u trenucima prije početka svih početaka, prije dana D kada će svi biti totalno u kolektivnom transu ne razmišljajući hoće li poslije imati za kruh, jer igra je umjesto kruha ponuđena, a hoće li imati za režije, jer neke karte za Rusiju su koštale pravo bogatstvo, krediti su podignuti da bi se uživalo u budućim trenucima slave.

Prava istina je transparentna, vrišti do neba i natrag, da se trebamo probuditi iz kolektivne hipnoze, progledati i pogledati istini u oči i bar se zapitati, može li bilo koji predsjednik, bilo koja stranka, učiniti bilo što, da se zaustavi egzodus Hrvata, da se ljudima da poštovanje i dohoci povećaju na jedan pristojan nivo, a ne se zavlačiti u svlačionice i grliti znojne igrače, u smislu “neka vas moj zagrljaj blagoslovi, drugo vam ne mogu ponuditi“.

Budimo realni: nismo na nivou nekih zapadnih zemalja i nismo toliko pametni i produhovljeni, da bismo mogli učiniti nešto više, bar na one koji sjede u vladi mislim.

Zašto nismo? Pa jer još uvijek primitivizam i netolerancija živi u glavama vladajućih, a kako vlada vuče konce, tako maleni igraju.

Ukradene milijarde nitko ne može vratiti. Zadužili su nas još nekoliko generacija iza mene i jedini način, da ljudima malo zamažemo oči je dati im igara, jer kruha više nema. Kontejneri se redovito pregledavaju, ljudi bukvalno nemaju za preživjeti, dok neki kupuju karte za svjetsko prvenstvo o cijeni novog automobila. Kad bi im se reklo, da pogledaju stvarno stanje oko sebe, odgovorili bi: "meni dobro, briga me, siromasi su sami krivi što nemaju."

I tako se vrtimo u krug, arena je krug, igrači u areni se igraju pred narodom i carem, a što ako izgube?

Silni novci uloženi u te rituale zadovoljstva bit će bačeni u vjetar, igrači će biti anatemizirani i posuti kletvama vjernika koji su od svega napravili kult, poteći će suze pokajnice, umjesto suza radosnica i sve će zamrijeti u trenutku, umjesto da sve prihvatimo sa zahvalnošću čak i možebitni poraz, jer nema perfekcije kad je ljudski rod u pitanju, mi ćemo se pretvoriti u jednu tužnu pogrebnu povorku.

Dečki se trude i dogurali su hrabro do polufinala. Ne pravim fetiš oko toga i bit ću presretna, ako dođu do vrh, srcem sam uz njih, ali gledam i dalje, puno dalje iza svega.

Neće biti ni kraj svijeta ako izgubimo, ali ni rađanje novog ako pobijedimo. Stvarnost će nas i dalje čekati raširenih ruku sa željom da promijenimo nešto, ako išta možemo promijeniti.

LJEPOTA

05.04.2020.



200-year-old cherry tree in Japan

sve sa Facebooka

KRATKO

04.04.2020.

NAKON SVEGA

03.04.2020.

DIRATI(SE) ILI NE DIRATI? MEDITEJŠN DEEP...

02.04.2020.

Da, kako je ono počelo jučer?
Dozivanjem kiše...

A umjesto kiše, dozvale se dobre sexy vibre..
Oli je moja čarolija nešto krivo ispala, oli se Svebog nasmijao, pa rekao, ajmo malo pojačati energije, pa onda prizivati dažd..
Nema dažda bez groma..
Nema sexa bez početne struje, groma, koji zapali cijeli sistem, pa onda rezultira vodom, vlagom sudbonosnom, vlagom spasonosnom..
Kundalini počinje vatrom, završava vodom, koja se opet pretvara u vatru..
Bilo na koji način, ta vatra ne smije stati ni prestati..
Diranjem sebe ili drugog, nevažno..
Treba je oslobađati..
Tko kaže da se nikad dotaknuo nije, taj se ili pravi mrtav, ili nije zapravo uopće živ..
Druge varijante nema..

Prirodno je biti prirodan..
Dati duši oduška..
Odušak=oslobađanje..
Šapne meni u uho jedna bakica, ima skoro 90- "Znaš, ima nešto što nikad nisam izgovorila u životu.."
"A što to?"-pitam je..
"Kurac"..gotovo da je nisam razumjela, koliko je to tiho rekla..
Pa ja vas pitam: u čemu je problem?
Odživjeti život tabuizirano, toliko, da je čarobnu riječ koja stvara život čak zabranjeno glasno izgovoriti?
Tko se to igra Sveboga i uvodi zakone i norme koji sa Bogom veze nemaju?
Uostalom, prirodnost treba njegovati..
Ne anarhiju niti kaos..
Priroda je samo naizgled kaotična, ali zapravo savršeno skladna..
Kao i ljudsko biće..
Zna od pamtivijeka kako treba živjeti i kako se razvijati, bez uvođenja posebnih zakona..
Prema tome, nema filozofiranja...
Ili onoga.."Ju, kakve su to nekulturne prostačine..govore o drkanju i jebanju..Ja sam to odaaaaavno prevazišla i to ne radim više..
Dobro, kad samo pomislim na to, priznam to kao grijeh i maknem iz svoje glave..."
Takvi koji su takvi, zapravo su nikakvi...Nedefinirani do daske..
Trebaju se definirati i izraziti...
Inače, kao što rekoh, ili se prave mrtvi, ili zapravo, uopće ne žive...




https://www.magicus.info/pomoc-i-samopomoc/manualne-tehnike/diratise-ili-ne-dirati-meditejsn-deep

DOM U IRSKOJ

01.04.2020.

Nakon jutarnje šetnjice sa Dobbyjem, rascvjetana forzicija udomila se u mojoj vazi.

Sa prozora pogled na krug narcisa koji plešu proljetno kolo u dvorištu ispred kuće, iza kuće je još ljepše ali o tome drugi puta.

Na mom prozoru Vila čeka porođenje novoga svijeta, jaje je čudesni kamen, donesen iz Engleske, ne znam zašto, volim ga jako.

Kućica za vile gdje patuljak leži na pragu, a mali Pan ćaska sa prijateljicom anđelicom, . Snovolovka čuva sakupljene loše snove, kasnije će ih filtrirati i pustiti u nebo kao proljetne tople iskrice sunca.

Sve je mirno unutar moga kruga, strah je negdje izvan praga moga doma..Ako i dođe, prihvatit ću ga kao dio moga bića, ali isto tako ću ga i otpustiti.








<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.