Opajajte se 'Opojen treba uvijek biti.

U tome je sve: početak i svršetak mudrosti. Da ne osjećate strahovit jaram Vremena, koji vam tišti ramena i prigiba vas zemlji, morate se bez daha opajati. A čime? Vinom, poezijom ili krepošću - kako vam drago. Ali opajajte se. Pa ako se ponekad probudite na stepenicama kakve palače, na zelenoj travi jarka, u sumornoj samotinji svoje sobe, kad je pijanstvo već malo popustilo ili sasvim prošlo, pitajte vjetar, val, zvijezdu, pticu, uru, sve što bježi, sve što jeca, sve što putuje, sve što zbori, pitajte koliko je sati. I vjetar, val, zvijezda, ptica, ura odgovorit će vam:

'Čas je, da se opajate! Da ne budete mučenici i robovi Vremena, opajajte se bez prestanka! Vinom, poezijom ili krepošću - kako vam drago.' Charles Baudelaire

Da li se opajamo ili opijamo?

Toliko toga ponuđenog, kaže pjesnik, opajajmo se, da ne budemo mučenici i robovi vremena.

Kad bi se opijali, bilo sa čime, mogli bi reći, good by trezvenosti. Vrijeme nas drži u šaci, ne znamo za sebe, pa nema veze što smo zarobljeni.. Kako to zvuči orgijastički.. Ako se opajamo, to je sofisticiraniji način konzumiranja..Onako, gutljaj po gutljaj, sa uživanjem, i punom svjesnošću svijeta oko sebe.. Uživati u svojoj vlastitoj otkrivenoj istini, da nismo uznici, nismo robovi, već bića sa dostojanstvom i slobodnom voljom, da to dostojanstvo i održe.

Sada dolazi ono najžalosnije, koje bi trebalo biti najradosnije: šta konzumiramo?
Uglavnom, riječi.. Riječi koje prenose, riječi koje opisuju, riječi koje ranjavaju, riječi koje uzvisuju.
Od prvih riječi izrečenih nekome, gradi se buduće zdanje nečije veze.
Kroz riječi se pakira istina, često upakovana u šareni privlačni papir laži.

Riječima se dirigira, manipulira, riječi nam izlete začas iz usta, ne birajući mete i pogodimo pravo u srce, nehotice nekoga, tko to nije zaslužio.
Medijima upravljaju vladari rječitosti. Idemo, robovi naši, evo vam jeftinoga vina, dajemo vam malo odmora, da se dobro opijete, da nam što bolje služite i vjerujete.
Zašto se misno vino pije samo po gutljaj iz pehara? Pred stadom se mora simbolika održavati na nogama, kad se sve raziđe, bakanalije mogu početi.
Nije to ogorčenost, tek spoznaja uz otvorene oči.
Vlastite izbore za druge ne možemo određivati.
A baš se to pokušava. Kroz carstvo prividne svetosti, ovce se želi održati i podržati, da uživaju u životu žrtvovanja, ali ne za druge.. Za nekog umjetnog Boga, koji traži sve, što više mu dajemo, više dobivamo..
Nije to to..

Opet su riječi pobijedile na šahovskoj ploči života.. Masa će graknuti na pojedinca, koji odjednom izađe iz svega toga, i...zašuti..
Izađe iz okvira, izađe iz zidova, i opet..Umoran od svega nataloženog, odluči poslušati tu tišinu.
Ratovi, ego-tripovi, tko će koga, ako ne svoj svoga, klipovi pod nogama, želje za postignućem i lažnim uzdignućem..O...mamma mia...
Pa dalje..kraljice šopinga, kraljevi mobinga, pokretači i presretači, tamo negdje netko pjeva, na ulici, dok ga u lisicama ne povedu, kao psa na uzici..
Tamo negdje, smak svijeta se sprema, dok većina opijenih drijema.
Tu negdje, još balvani i barikade u srcima čuče, a rekoše, moraju još više o tome djeca da uče..
Ulazim u predvorje prepunog hrama, i skidam pokrov sa stolova, prepun svega, dok puca staklo i razbijaju se boce, a golubovi zarobljeni u krletkama, lete u nebo..
Dosta je parabola, fraza i metafora.
Tko će prvi razodjenuti istinu, ovdje, usred hrama laži i pred licima unezvjerenih i preplašenih ljudi?
Oni još u džepu drže ulaznice od sveg tog cirkusa, i nisu željni pogleda oči u oči..
Željni su još igara.. I kruha, ali ih je netko uvjerio da su igre kruh svagdašnji. Iako i krv poteče, i oči gladijatora u arenama mole ponekad za milost.
E, moja opijenosti, odoh ja ipak, da se opajam a i otpajam..
Opajat ću se pjesmom, poezijom, mirisima svježe pokošene trave, i igrom vjetra, dok mrsi kose brezama i vrbama..
To je moj hram tišine, gdje duša osluškuje bilo besmrtnosti..