|
|
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ovaj je blog posvećen svim ženama
i onima koji o njima žele nešto više znati.
Ovaj je blog posvećen ženama u čast.
JA SAM ŽENA
Ne ljuti se zbog riječi
Što ih nekad kažem
Nakon teške noći
Umorna i snena
Ne čudi se zbog suza
Kad u tami plačem
Ili kad te ljubim
Ja sam žena.
Ne budi me zbog jutra
Draže su mi noći
Šapat ili dodir
Luda igra sjena
Ne trudi se da shvatiš
Nikad nećeš moći
Čudna je to igra
Ja sam žena.
Ja sam žena
Žena što voli
Žena od suza
Strasti i boli.
Ja sam žena
Žena od tuge
Žena što ljubi
Žena ko druge.
Ne traži da ti pričam
Baš sve moje snove
Možda čuješ laži
Kad izlaza nema
Ne trudi se da saznaš
Što je bilo jučer
Ne pitaj me ništa
Ja sam žena.
Meri Cetinić
MA KOLIKO BILA ŽENA
UVIJEK VIŠE TAJNA BUDI
BUDI ŠUTNJA, AL' ISKRENA
NEK' TE VJEČNO SLUTE LJUDI
ŽENA JE STRAST
ŽENA JE MILOST
ŽENA JE NJEŽNA
ŽENA JE SNAŽNA
ŽENA JE MOĆNA
ŽENA JE RANJIVA
ŽENA JE MISLENA
ŽENA JE OSJEĆAJNA
U tami, u strahu one su čekale
i plakale stisnutih zubiju
duboke su tajne u noćima skrivale,
da ih špijuni ne ubiju.
I mračno su tako šutjele, mislile:
gdje su nam sinovi, muževi braća?
Već davno su krenuli skrivenim putima,
ali se nitko ne vraća.
Da, katkad stiže zgužvano pismo
iz krvavih strana, poslano krišom.
A tko ga donije? Neznani kurir
zaklonjen vjetrom, maglom i kišom.
A majke, žene i sestre tad sjele
i vunene čarape pletu.
I povoje slažu i crni kruh mijese
za najdraža bića na svijetu.
To sve nije dosta. Jer jedne će noći
ostaviti radost kućnoga praga.
Sa posljednjim rubljem i rupcem na glavi
nestat će, crne, bez traga.
Ostat' će kolijevka, krov, prazna štala
i zgažena pusta polja.
U utrobi glad je. I grč je u srcu,
a vučja je hrana bolja.
Te ruke, što nekad su skidati znale
sve brige sa domaćih lica,
sad ruše zapreke tvrde sramote
od željeza, betona i žica....
Lik što je dosad ko ikona gledao
na radosti vrta i kuće,
s okivra je sišao i nijemo pošao
da utješi umiruće.
Mnogu je grud pogodilo zrno,
i mnoge su klonule nice.
Mnogu je prekrila šutnja ko krila
avetne, crne ptice.
A što ih to goni naprijed, sve naprijed,
ni bunker ih golem ne plaši?
Veliki val se javlja, pozdravlja:
Tamo su, tamo, naši!
O vama će pjevati narodna pjesma
- čudesa su vaša ko bajke -
Sva stradanja planut će jednom ko baklje
O, sestre!
O žene!
O majke!
Nikola Polić
Moramo li birati? Da li je važan izgled? Ova nova kampanja za prirodan izgled je najbolja kampanja što nam se desila zadnjih 2006. godina. Hvala Bogu za nju. I onima koji je osmisliše. Kao zdravstveni radnik znam da mršavo nije zdravo. To za početak. Kao žena u nekim godinama (čitaj 36 punih) znam da muškarci ne vole mršave (barem pravi muškarci). Neki muškarci vole dlakave, neki vole i celulit, obješene grudi (podsjećaju ih na majčinstvo), trbuh, salo na bokovima (da se imaju za što primiti). Većina ni ne primjećuje ono što je nama strašno. Ali primjećuje da ste iskompleksirani. Samo ne zna čime. Oni ionako uočavaju cjelokupni utisak koji ostavljate. Znam isto tako da ono što je seksi, ne mora biti estetski savršeno. Možda on neće primjetiti novi ruž, ali će primjetiti kada zračite sigurnošću. Ono što suprotan spol privlači je u nama, a ne na nama. Dakle, ono što iz nas zrači. Najljepša osoba može biti prestrašna ako je namrgođena. Nema lijepog lica bez osmjeha. Njime se treba naoružati. A ne šminkom. Dobar duh i pozitivno razmišljanje zrače iz čovjeka. Takav će čovjek privući gomilu. Neće ga privući mrgud koji će mu zagorčavati život. Odgovarala sam mnogima na postove o debljini i mršavljenju. Dakle htjedoh jednom zauvijek reći; najbolja dijeta i najzdravija je: NIKAD SIT I NIKAD GLADAN. Nemojte jesti ako ste usamljeni. Provjereno – ne djeluje. Hrana nije utjeha na duge staze. Hrana nije ljubav. Hrana nije prijatelj. Ne trpajte u sebe dostupno. To je možda najlakši i najbrži put do trenutnog ispunjenja ali je, kao i svi lakši, pogrešan. Ispunite se duhovnošću. Biti zadovoljan sam sa sobom je najbolji recept. U svakom smislu. Čovjek se ne smije kažnjavati. Izjedanjem ili bilo čime. A prejedanje je kazna. Čemu to? Toliko je ljepote na ovom svijetu. Toliko divnih ljudi, postova, knjiga, glazbe... uživajte! Prepustite se životu da vas nosi. Nije sve ni u novcu ni u hrani. Srodnu dušu možete naći i dopisujući se, ne morate je vidjeti. To nije važno. Ljude ionako privuče kemija, a ne fizika. Nitko nije savršen. Upravo ono što je jedinstveno u svakome od nas, je ono što će ljudi prepoznati. Ukusi su, na svu sreću, različiti. Ljepota ionako počiva samo u očima onoga koji promatra.
Feministička bajka o princezi i žabi
Jednom davno, prije mnogo godina, živjela je jedna prelijepa i nezavisna princeza, puna samopouzdanja.
Jednog lijepog dana, dok je šetala parkom, u bari je vidjela žabu. Odjednom, žaba joj počne govoriti:
- "Jednom davno, bio sam lijepi princ, ali je zla vještica bacila čini na mene i pretvorila me u žabu. Da bi se čarolija razbila mora me netko poljubiti. Zato, molim te, poljubi me i vrati me u ljudski oblik. Moći ćemo se vjenčati i preselit ćemo se u zamak sa mojom mamom. Ti ćeš mi kuhati, čistiti i čuvati djecu, a ja ću te voliti i bit ćemo sretni do kraja života..."
I uveče, dok je večerala žablje batake, princeza se još uvijek se smijala i ponavljala: "Ne bih rekla"
OBILJE MIRA I BLAGOSLOVA
NEKA SE PROSPE PO VAMA
ŽELI VAM VAŠA ŽENA
DRAGI MOJI!
Noć je sveta.
Badnjak je.
U ovoj vam noći želim da pronađete mir.
Da osjetite Ljubav.
Da podijelite Ljubav.
Da budete mir.
Da širite dobro.
Želim vam da budete.
Da osjetite sav blagoslov ove svete noći.
Čestit Božić želi vam Vaša Žena.
Ne zaboravite sve koji su u potrebi.
Pomolite se za njih.
Pomognite kome možete.
Nosite ovaj dio duohvnosti uvijek sa sobom kroz život.
Činite dobro i onima koji to vama ne čine.
Sve što radite sebi radite.
Svako dobro želim vama.
Žena.
Životna priča
Kad sam imao četrnaest godina, nadao sam se da ću jednog dana imati djevojku.
Sa šesnaest godina imao sam djevojku, ali nije imala strasti, pa sam zaključio da mi treba strastvena djevojka sa životnim žarom.
U koledžu sam se zabavljao sa strastvenom djevojkom, ali je bila suviše emotivna. Sve je bilo dramatično, bila je kraljica drame, sve vrijeme je plakala i prijetila samoubojstvom. Tada sam zaključio da mi je potrebna stabilna ličnost.
Sa 25 našao sam veoma stabilnu djevojku, ali je ona bila dosadna. Bila je potpuno predvidljiva i nikad se nije uzbuđivala ni oko čega. Život je postao toliko dosadan da sam zaključio da mi treba malo uzbudljivija djevojka.
Sa 28 godina našao sam uzbudljivu djevojku, ali nisam mogao držati korak sa njom. Jurila je od jedne stvari do druge, nikad se nigdje ne zadržavajući. Radila je lude iznenadne stvari i činila me je isto toliko jadnim koliko i sretnim. U početku je bila zabavna i vrlo energična, ali nije imala nikakav pravac. I tako sam odlučio da nađem djevojku koja ima jasne ciljeve.
Kad sam napunio 31 godinu, našao sam pametnu, ambicioznu djevojku, koja je stajala čvrsto na zemlji i nju sam oženio. Ona je bila toliko ambiciozna da se razvela od mene i uzela mi sve što sam imao.
Sad sam stariji i mudriji i tražim djevojku sa velikim sisama.
Mladi kralj Artur je bio iznenadjen i uhvaćen od monarha susjednog kraljevstva dok je kradom lovio u njegovim šumama. Monarh ga je mogao ubiti na licu mjesta jer je to bila kazna za sve one koji bi krali na monarhovom imanju, ali se on pokolebao pred Arturovom mladošću i simpatičnošću, i ponudio mu je slobodu u zamjenu za odgovor na jedno teško pitanje. Šta ustvari žele žene? Ovakvo bi pitanje ostavilo bez riječi i najstarije mudrace i mladom Arturu se činilo da je prosto nemoguće odgovoriti na njega. Kako god bilo, bolje je i pitanje nego umrijeti obješen, tako da se vratio u svoje kraljevstvo i počeo ispitivati svoje podanike. Razgovarao je s princezama, kraljicom, prostitutkama, časnim sestrama, mudracima, pa čak i sa dvorskom ludom...jednom riječju, sa svima. Ali nitko mu nije dao zadovoljavajući odgovor. Međutim, svi su mu savjetovali da potraži odgovor kod stare vještice, jer ga je ona jedina i znala. Cjena bi bila visoka, jer je stara vještica bila nadaleko poznata po svojim basnoslovno skupim uslugama. Došao je najzad i zadnji dan godine i Artur nije imao drugog rjesenja već da razgovara sa vješticom. Ona je pristala dati odgovor, ali u zamjenu za slijedeću cijenu: željela je da se uda za Sir Gawain-a, najplemenitijeg viteza Okruglog stola i Arturovog najboljeg prijatelja. Mladi Artur je prestravljeno gledao; bila je grbava i uzasno ružna, imala je jedan jedini zub, širila je oko sebe takav smrad koji ga je tjerao na povraćanje i ispuštala je neobične krike i zvukove. Nikad Artur nije u svom životu vidio odvratnijeg stvorenja. Pri samoj pomisli da zamoli svog prijatelja da oženi ovo stvorenje, uplašio se i posustao. Ali Sir Gawain je saznao što se dogodilo i odlučno rekao da je žrtvovanje za život svog prijatelja i za očuvanje Okruglog stola vrijedno toga. Najavljeno je vjenčanje, nakon čega je stara vještica u svojoj paklenoj mudrosti rekla: "Svaka žena želi da bude vlasnica svog života!" Čim je to izgovorila, svi prisutni su odmah priznali da je izrekla veliku mudrost i da je potpuno u pravu. Isto tako, da je i mladi Artur spašen. Tako je i bilo. Čim je cuo odgovor, monarh susjednog kraljevstva je vratio Arturu slobodu i pravo na život. Vjenčanje je obavljeno i to gala; prisustvovali su svi dvorjani i niko više od Artura nije osjećao i olakšanje i težinu u isto vreme. Sir Gawain je bio nasmiješen sve vrijeme, ljubazan i pun poštovanja, po svom starom običaju. Stara vještica je napravila pravi skandal svojim najgorijim načinom ponašanja: ždrala je kao zvjer, bez korištenja pribora za jelo-rukama, i uz to proizvodila zastrašujuće urlike i zvuke, a da ne spominjemo nepodnošljivi smrad. Konačno je došlo i vrijeme prve bračne noći i dok je čekao svoju novovjenčanu mladu da mu dođe u krevet, Gawain je ugledao kako mu prilazi najljepše žensko stvorenje koje je ikad u životu mogao zamisliti. Sav očaran je upitao što se dogodilo, na što mu je mlada djevojka odgovorila da je to ona, vještica, ali da će pola vremena provesti s njim kao vještica, a pola kao mlada djevojka i to sve zato što je on bio dobar prema njoj sve vrijeme. Isto tako, upitala ga je koji njen aspekt želi preko dana, a koji preko noći. Koje okrutno pitanje! Gawain je požurio sa razmišljanjem. Da li da preko dana ima divnu djevojku koju će moći svima pokazivati bez straha i srama, a noću u intimnosti svog kreveta imati monstruoznu vješticu??? Ili pokazivati prijateljima preko dana vješticu, a trenutke bračnog sladostrašća provoditi sa divnom djevojkom???
Šta biste vi izabrali? Gawain-ov odgovor se nalazi malo niže, ali prije čitanja, donesite svoju odluku.
Plemeniti Gawain joj je rekao da joj pušta na volju da sama odluči. Čim je to čula, vještica je rekla da će uvijek biti u obliku mlade djevojke, i danju i noću, jer ju je on poštovao i dozvolio joj da bude vlasnica svog života.
Koje je naravoučenje ove priče?
Nije bitno da li je žena lijepa ili ružna. U suštini...........uvijek je vještica.
Ima li netko, tko to nije, pojma kako je teško biti udovica? Kako je teško biti sama? Ostati sama, ili sa djecom, u ova surova vremena. Znate li da izreku : «Žene se dijele na udovice i one koje rade na tome.» ljudi smatraju dobrim vicem. Surovo, zar ne? Osobito iz moje, udovičke prespektive. Znate li da žene koje su same, u Hrvatskoj, i danas doživljavaju kao niža bića. Koliko je branitelja stradalo u ratu, ili nakon rata, kao posljedicu rata? Tisuće.... To je isto toliko udovica ili nešto manje. Te su žene same, tuguju, pate, muče se. Same ili sa djecom. Svi su ti ljudi željeli nešto bolje za sebe i svoju djecu, svoj narod. Barem je to tako izgledalo te davne devedesetprve. Što ja imam danas od toga? Kada je bio na ratištu brinula sam se. Slušala sam ga, voljela, patila s njim. Završio je rat. A rat nije gotov kada se potpiše primirje. A ne. Tada tek počinje. Rat u ljudskim dušama. Rat sa demonima sjećanja nedavne prošlosti. On je nakon rata patio punih deset godina. I onda, jednoga dana, shvatio je da se ne može nositi sa svojim demonima. Otišao je zauvijek. U mir. I neki bolji život. A ja i djeca.... ostala su sjećanja, trag bola i gorčine i mirovina od 1088 kn. Ranjene i pokošene duše nas, koje smo dijelile sa njima u našim najboljim godinama sve strahove, nade, muke. Ljudi tada počnu bježati od vas. Kao da vi nosite smrt. Napuste vas dugogodišnji prijatelji. I tada, kada vam je najteže, kada je najcrniji period vašega života vi ste prepušteni sami sebi. I ne samo da ste izgubili ljubav svojeg života, ne da ste ostali bez oca djeci, ne samo da ste pokošeni bolom... još se morate nositi s tim da vas napuštaju ljudi koji su vam do jučer bili dragi. Na koje ste trošili energiju i ljubav.
Znate li kako je teško gledati čovjeka kojeg volite, kako pati pred vašim očima a vi tu ne možete ništa. Ti su demoni jači. A vi sve slabiji. Iz dana u dan, vaša vas snaga napušta. Prolaze dani, mjeseci i godine... i odjednom shvatite da ne možete više, da sve to nema nikakvog smisla. Odjednom se trgnete. Krenete dalje. Mislite, evo bolje je, na putu sam nečeg boljeg. Ali ništa. Mrak. Za vas i sve oko vas. Nisam jedinstven primjer. U svojoj boli i muci znam da je oko mene tisuće žena koje proživljavaju isto. Ili su proživljavale ili će proživljavati. Tako je to. Zagledajte se u oči žene u crnini. Svu tugu i mudrost svijeta pročitajte u njima. Nemojte misliti da se to događa nekom drugom. Uvijek se i sve događa upravo nama. Čak i ako toga tada nismo svjesni.
Glasam za dekriminalizaciju ženskog orgazma!!! Zašto dekriminalizacija? Tu riječ koristim zato što mi se čini da unatoč svim ženskim časopisima, knjigama i uputama za uživanje žena u seksu, velika većina žena nije isti nikada doživjela. I ne samo da mi se čini nego sam uvjerena u to. Muškarci nisu očito dovoljno evoluirali kao ljubavnici. I dalje im je dovoljno njihovo uživanje, pri tom zaboravljaju da je suština seksa u davanju. Sjećam se divnog članka od prije petnaestak godina naslova: Ne postoje frigidne žene, postoje samo nestrpljivi muškarci!!!! Na vlastitom iskustvu uvjerih se da je gore navedeno istina. Upoznah savrešnog ljubavnika strastvenog, prepunog mašte, topline i interesa za moj užitak. On je bio moj suprug i nakon 18 godina veze dokazivao mi je koliko vrijedi. Sigurna sam da je njegovo uživanje bilo povećano mojim. Dakle žene, savjetujte se, razgovarajte, otkrivajte svoje tijelo i tražite samo dvije stvari: «Da bi ušao u vaš krevet dovoljan je prezervativ i dobra volja, a da bi iz njega izišao dovoljan je orgazam (ili preko nekoliko njih)». Stvoreni smo za užitak. Iskoristite anatomiju i prirodu, maštajte, eksperimentirajte, uživajte! Jednom se živi. Sretno svima!
Kao uvod citati K. Gibrana:
«Nekada su muškarci ženu gledali kao stoku, koja se kupuje i pošalje iz jedne kuće u drugu. Vremenom njena ljepota uvene i postane kao stari komad namještaja, koji stoji zaboravljen u tamnom kutku.
Moderna civilizacija je ženu napravila malo pametnijom, premda je zbog muške pohlepe povećala njenu patnju. Žena jučerašnjice bila je sretna žena, žena sadašnjice je nesretna domaćica. Nekada je slijepa hodala kroz svjetlo, a danas otvorenim očima tumara po tami. Lijepa je bila u svom neznanju, poštena u svojoj jednostavnosti i jaka u svojoj slabašnosti. Danas je postala ružna u svojoj pronicljivosti, plitka i bez srca u svojem znanju.
Da li će ikada doći dan, kad će se u ženi združiti ljepota i znanje, pronicljivost i krijepost, krhkost tijela i snaga duha?»
Tako je to vidio čovjek koji je umro 1931.g. Na žalost, nije puno fulao.
Nekada su žene živjele u bajci, očuvane od vanjskih utjecaja, bez prava glasa, odgajajući nove generacije i bile su tri stupa kuće. Danas žena glasuje, puši, nosi hlače, drži 4 stupa kuće i pati ko nikada. U današnjem svijetu ženu se ponižava još temeljitije. Jer danas ona zna da je ponižena. Danas zna da ima prava, alin ih vrlo često ne smije sprovesti u djelo. I danas žene tuku, muče, zlostavljaju. I muškarce isto, ali to sada nije tema, sori, dečki. Gubeći polako svoju primarnu ulogu žene, majke, odgojiteljice, utjehe, milosti, srca! Ženu u kući svatko treba dočekati s osmjehom i radošću. Koliko to žena danas doživljava? Žene nisu nikada tako ponižavane kao danas, kada su izgubile ulogu za koju su stvorene. One danas žive sve uloge. Emancipacija – nazadak ili napredak svijeta. Čak se i feminističke udruge ponekad pitaju isto. Bez žena nema svijeta. Žene danas mogu sve. A da li baš trebaju sve to? Mišljenja sam da – NE. Krasno je što žena može baš sve. Što se žena dokazala. Ali što ona od toga ima? Da li je žena kao toplo, emotivno, intuitivno, empatično i nježno biće stvorena da ratuje, vozi mlazne avione, ide na tehnički, mijenja plin? Znam ja da ona to može. Ja sam samohrana majka i idem na tehnički i mehaničaru i mijenjam plin. Da li me to čini; više, ili manje, ženom? Ja sve radim sama. I što treba i što ne treba. Kakvu korist ovo društvo ima od toga? Da li mu ja (ili bilo koja od nas) time uskraćujemo ili mu darujemo? Možda mu uskraćujemo nešto od naše ljepote, nježnosti, ženstvenosti. Žena neće biti poštovana dokle god se bude slikala na naslovnici časopisa gola, u ginekološkom položaju, vjerujte! Dokle god psuje, dokle god je tako dostupna gomili. Više nema tajne, nema čara, nema žudnje za skrivenim. Da li je žena ženstvenija ako probuši pupak, nos, jezik ili se tetovira? Da li je to uistinu ures za najlijpše tijelo Svemira? Tijelo ŽENE! Taj hram Božanske ljubavi stvoren da rađa, da donese na svijet novo živo biće. Da li to tijelo uistinu mora tegliti 50 kg špeceraja? Mora li prljati ruke, te nježne, milujuće, utješne, tople, ljudske, sa uljem iz automobila? Gdje nestaše kavaliri? Različiti smo. Muškarci i žene. Ne bih ja ženama oduzela pravo glasa. Nikako. Ali bih njegovala razlike. U tome je čar. A ne u izjednačavanju. Zašto se onda ne izjednačavamo sa djecom. Da li bi svijet bio bolji da su odrasli=djeca? Ne bi. Ne može biti. A možda i bi. Čini mi se, kroz generacije da bi ovom svijetu bilo bolje da smo svi djeca. Samo da smo malo odgovorniji i mudriji ali tada već ne bi djecom se zvali. Muškarac nije zamišljen da se depilira i šminka... on gubi svoju muževnost trudeći se da bude moderan. Možda ljudi misle da će biti manje rastava ako u brak uđu muškobanjasta žena i feminiziran muškarac. Ma daj! Mo'š mislit! Čemu to vodi? Do kuda će ići izopačenost i dekadencija? Do raspada ove civilizacije? Kao što su se raspale sve prije nje? Možda. Možda ovom svijetu treba JOŠ jedna propast. Ako se ljudski um nije promijenio od doba Aristotela i Platona neka bude tako. Ja sam žena. I ponavljam, sve radim sama. Oko stana, auta, djece, na poslu. Ipak, trudim se, sačuvati dio sebe, svoje ženstvenosti. Za nekoga tko će možda doći. On ne mora biti pećinski mišićavi dlakavac, ali mora biti muško. Mora zračiti muškom energijom. A ne nekom polu energijom. Makar bila i sirova. Samo da je prepoznatljivo muška. I treba biti MUŠKARAC. I ništa više i ništa manje.
Već dugo na ovom blogu nisam ništa pisala. Ipak, čitan je. Vrijedi truda.
Što vam novo mogu napisati? Trenutno sam okupirana odgojem svoje djece. Promijenili su školu. Završavaju prvo polugodište u novoj školi. Prije su išli u Walfdorsku. Nakon smrti mojeg muža, više je nisam mogla plaćati. Toliko je promijena u njihovu životu. Ali, dobro se nose s tim. Ipak, ja sam u želji da im malo olakšam, popustila sa autoritetom. I pogriješila. Sada mi se to vraća. Da izbjegnem veću štetu, i da oni ne stradaju u društvu i životu, još i više, moram malo poraditi na strogoći. Ja to ne volim. To nisam ja. Ali moram. Uvidjela sam, nadam se, dovoljno rano, da strog odgoj, nije nužno loš odgoj. Nekada sam tako mislila. I skoro mi je sve izmaklo iz ruke. Oni sada imaju samo mene. Nema više nikoga tko će pomoći. Nema više nikoga tko će biti podrška. Ali ni novih autoriteta. A ako ne vjeruju meni, kome će? Nije to lako, dragi moji. Ali, budem ja to. Luijepo vas pozdravljam i želim svima lijepu noć i ugodan vikend.
Vaša Žena.
Kišilo je nad Zagrebom već treći dan za redom. Zahladilo je prenaglo. Sjedila je u autobusu i promatrala kapi kiše kako se cijede niz blatan prozor. Ljudi su brzo hodali želeći se što prije skloniti od vjetra i kiše. Slušala je walkman i tonula sa svakom novom pjesmom u sve veći ponor tuge. Ponekad je stvarno teško, pomislila je. Već je dugo znala da nije sretna i da nije zadovoljna životom koji živi. Ali je nekako uspijevala progurati dane. Dani su prolazili u zavaravanju da može, da je dobro i da će to sve proći. Ali ponekad bi svanuo i ovakav dan kada nije bilo snage za zavaravanje same sebe. Dan kada je bila svjesna da pati, da nema smisla glumiti i bježati od sebe. I ma kako bila ponosna što je još jednu noć izgurala sama takav bi je dan vratio godinu unatrag. Sve što se trudila izgraditi pod parolom NORMALNOG ŽIVOTA rušilo bi se kao kula od karata. A tada bi bila još tužnija, jer je osjećala kao da je izdala sebe u tom svom svkodnevnom igarnju uloge ŽENA KAO I SVE DRUGE. Ta dva razloga za tugu ponekad nije mogla podnijeti. Nije se mogla pomiriti s tim da je za nju bolje nastaviti s ovakvim životom a razum je govorio upravo to. Bila je tužna. Nije se često prepuštala očaju, ali danas se osjećala upravo na rubu očaja.
Ženska molitva
Molim Te, Bože, za...
Mudrost - da razumijem svog muškarca
Ljubav - da mu opraštam
Strpljenje - za njegova raspoloženja
... Jer, Bože, ako Te budem molila za snagu - prebit ću ga na mrtvo ime.
Amen.
Kažu da žene čuvaju uspomene. Vjerojatno. Nama to znači više nego muškarcima. Zašto? Nemam pojma. To je naš mentalni sklop. Takve smo. Čemu nam to služi? Mene uspomene vrate u te dane, događaje. Ponekad čak osjetim isti osjećaj (tamo negdje u trbuhu) kao i tada, dok se to događalo. Ponekad u sjećanje dozovem mirise okoline.
Kažu da je sreća lijepa tri puta:
Dok je čekaš
Dok se događa
I kada je se sjećaš.
Možda zato čuvamo uspomene.
Čini mi se, kada bi ih bacila, kao da bi bacila dio sebe, dio neke prošlosti, koju vrijedi čuvati. A možda se i varam. Ne bih odbacila prošlost. Samo bih odbacila uspomenu na nju. Možda mi ona nije potrebna. A možda, samo možda... ja još ne mogu bez nje.
Svakako ću uvijek čuvati stvarčice za djecu: narukvicu iz rodilišta, prvi dar, brzojave, čestitke.... ima toga. To će djeci, jednom, biti neopisivo drag podsjetnik na vrijeme, kojega se ne sjećaju. To su za mene samo uspomene. Njima će to biti mnogo više. Dašak minulih vremena koji će moći opipati. Osjetiti. Imati. Samo njihovo i samo njima čuvano.
