Ima li netko, tko to nije, pojma kako je teško biti udovica? Kako je teško biti sama? Ostati sama, ili sa djecom, u ova surova vremena. Znate li da izreku : «Žene se dijele na udovice i one koje rade na tome.» ljudi smatraju dobrim vicem. Surovo, zar ne? Osobito iz moje, udovičke prespektive. Znate li da žene koje su same, u Hrvatskoj, i danas doživljavaju kao niža bića. Koliko je branitelja stradalo u ratu, ili nakon rata, kao posljedicu rata? Tisuće.... To je isto toliko udovica ili nešto manje. Te su žene same, tuguju, pate, muče se. Same ili sa djecom. Svi su ti ljudi željeli nešto bolje za sebe i svoju djecu, svoj narod. Barem je to tako izgledalo te davne devedesetprve. Što ja imam danas od toga? Kada je bio na ratištu brinula sam se. Slušala sam ga, voljela, patila s njim. Završio je rat. A rat nije gotov kada se potpiše primirje. A ne. Tada tek počinje. Rat u ljudskim dušama. Rat sa demonima sjećanja nedavne prošlosti. On je nakon rata patio punih deset godina. I onda, jednoga dana, shvatio je da se ne može nositi sa svojim demonima. Otišao je zauvijek. U mir. I neki bolji život. A ja i djeca.... ostala su sjećanja, trag bola i gorčine i mirovina od 1088 kn. Ranjene i pokošene duše nas, koje smo dijelile sa njima u našim najboljim godinama sve strahove, nade, muke. Ljudi tada počnu bježati od vas. Kao da vi nosite smrt. Napuste vas dugogodišnji prijatelji. I tada, kada vam je najteže, kada je najcrniji period vašega života vi ste prepušteni sami sebi. I ne samo da ste izgubili ljubav svojeg života, ne da ste ostali bez oca djeci, ne samo da ste pokošeni bolom... još se morate nositi s tim da vas napuštaju ljudi koji su vam do jučer bili dragi. Na koje ste trošili energiju i ljubav.
Znate li kako je teško gledati čovjeka kojeg volite, kako pati pred vašim očima a vi tu ne možete ništa. Ti su demoni jači. A vi sve slabiji. Iz dana u dan, vaša vas snaga napušta. Prolaze dani, mjeseci i godine... i odjednom shvatite da ne možete više, da sve to nema nikakvog smisla. Odjednom se trgnete. Krenete dalje. Mislite, evo bolje je, na putu sam nečeg boljeg. Ali ništa. Mrak. Za vas i sve oko vas. Nisam jedinstven primjer. U svojoj boli i muci znam da je oko mene tisuće žena koje proživljavaju isto. Ili su proživljavale ili će proživljavati. Tako je to. Zagledajte se u oči žene u crnini. Svu tugu i mudrost svijeta pročitajte u njima. Nemojte misliti da se to događa nekom drugom. Uvijek se i sve događa upravo nama. Čak i ako toga tada nismo svjesni.
Post je objavljen 21.12.2006. u 14:36 sati.