|
|
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ovaj je blog posvećen svim ženama
i onima koji o njima žele nešto više znati.
Ovaj je blog posvećen ženama u čast.
JA SAM ŽENA
Ne ljuti se zbog riječi
Što ih nekad kažem
Nakon teške noći
Umorna i snena
Ne čudi se zbog suza
Kad u tami plačem
Ili kad te ljubim
Ja sam žena.
Ne budi me zbog jutra
Draže su mi noći
Šapat ili dodir
Luda igra sjena
Ne trudi se da shvatiš
Nikad nećeš moći
Čudna je to igra
Ja sam žena.
Ja sam žena
Žena što voli
Žena od suza
Strasti i boli.
Ja sam žena
Žena od tuge
Žena što ljubi
Žena ko druge.
Ne traži da ti pričam
Baš sve moje snove
Možda čuješ laži
Kad izlaza nema
Ne trudi se da saznaš
Što je bilo jučer
Ne pitaj me ništa
Ja sam žena.
Meri Cetinić
MA KOLIKO BILA ŽENA
UVIJEK VIŠE TAJNA BUDI
BUDI ŠUTNJA, AL' ISKRENA
NEK' TE VJEČNO SLUTE LJUDI
ŽENA JE STRAST
ŽENA JE MILOST
ŽENA JE NJEŽNA
ŽENA JE SNAŽNA
ŽENA JE MOĆNA
ŽENA JE RANJIVA
ŽENA JE MISLENA
ŽENA JE OSJEĆAJNA
U tami, u strahu one su čekale
i plakale stisnutih zubiju
duboke su tajne u noćima skrivale,
da ih špijuni ne ubiju.
I mračno su tako šutjele, mislile:
gdje su nam sinovi, muževi braća?
Već davno su krenuli skrivenim putima,
ali se nitko ne vraća.
Da, katkad stiže zgužvano pismo
iz krvavih strana, poslano krišom.
A tko ga donije? Neznani kurir
zaklonjen vjetrom, maglom i kišom.
A majke, žene i sestre tad sjele
i vunene čarape pletu.
I povoje slažu i crni kruh mijese
za najdraža bića na svijetu.
To sve nije dosta. Jer jedne će noći
ostaviti radost kućnoga praga.
Sa posljednjim rubljem i rupcem na glavi
nestat će, crne, bez traga.
Ostat' će kolijevka, krov, prazna štala
i zgažena pusta polja.
U utrobi glad je. I grč je u srcu,
a vučja je hrana bolja.
Te ruke, što nekad su skidati znale
sve brige sa domaćih lica,
sad ruše zapreke tvrde sramote
od željeza, betona i žica....
Lik što je dosad ko ikona gledao
na radosti vrta i kuće,
s okivra je sišao i nijemo pošao
da utješi umiruće.
Mnogu je grud pogodilo zrno,
i mnoge su klonule nice.
Mnogu je prekrila šutnja ko krila
avetne, crne ptice.
A što ih to goni naprijed, sve naprijed,
ni bunker ih golem ne plaši?
Veliki val se javlja, pozdravlja:
Tamo su, tamo, naši!
O vama će pjevati narodna pjesma
- čudesa su vaša ko bajke -
Sva stradanja planut će jednom ko baklje
O, sestre!
O žene!
O majke!
Nikola Polić
Ima li netko, tko to nije, pojma kako je teško biti udovica? Kako je teško biti sama? Ostati sama, ili sa djecom, u ova surova vremena. Znate li da izreku : «Žene se dijele na udovice i one koje rade na tome.» ljudi smatraju dobrim vicem. Surovo, zar ne? Osobito iz moje, udovičke prespektive. Znate li da žene koje su same, u Hrvatskoj, i danas doživljavaju kao niža bića. Koliko je branitelja stradalo u ratu, ili nakon rata, kao posljedicu rata? Tisuće.... To je isto toliko udovica ili nešto manje. Te su žene same, tuguju, pate, muče se. Same ili sa djecom. Svi su ti ljudi željeli nešto bolje za sebe i svoju djecu, svoj narod. Barem je to tako izgledalo te davne devedesetprve. Što ja imam danas od toga? Kada je bio na ratištu brinula sam se. Slušala sam ga, voljela, patila s njim. Završio je rat. A rat nije gotov kada se potpiše primirje. A ne. Tada tek počinje. Rat u ljudskim dušama. Rat sa demonima sjećanja nedavne prošlosti. On je nakon rata patio punih deset godina. I onda, jednoga dana, shvatio je da se ne može nositi sa svojim demonima. Otišao je zauvijek. U mir. I neki bolji život. A ja i djeca.... ostala su sjećanja, trag bola i gorčine i mirovina od 1088 kn. Ranjene i pokošene duše nas, koje smo dijelile sa njima u našim najboljim godinama sve strahove, nade, muke. Ljudi tada počnu bježati od vas. Kao da vi nosite smrt. Napuste vas dugogodišnji prijatelji. I tada, kada vam je najteže, kada je najcrniji period vašega života vi ste prepušteni sami sebi. I ne samo da ste izgubili ljubav svojeg života, ne da ste ostali bez oca djeci, ne samo da ste pokošeni bolom... još se morate nositi s tim da vas napuštaju ljudi koji su vam do jučer bili dragi. Na koje ste trošili energiju i ljubav.
Znate li kako je teško gledati čovjeka kojeg volite, kako pati pred vašim očima a vi tu ne možete ništa. Ti su demoni jači. A vi sve slabiji. Iz dana u dan, vaša vas snaga napušta. Prolaze dani, mjeseci i godine... i odjednom shvatite da ne možete više, da sve to nema nikakvog smisla. Odjednom se trgnete. Krenete dalje. Mislite, evo bolje je, na putu sam nečeg boljeg. Ali ništa. Mrak. Za vas i sve oko vas. Nisam jedinstven primjer. U svojoj boli i muci znam da je oko mene tisuće žena koje proživljavaju isto. Ili su proživljavale ili će proživljavati. Tako je to. Zagledajte se u oči žene u crnini. Svu tugu i mudrost svijeta pročitajte u njima. Nemojte misliti da se to događa nekom drugom. Uvijek se i sve događa upravo nama. Čak i ako toga tada nismo svjesni.
