|
|
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ovaj je blog posvećen svim ženama
i onima koji o njima žele nešto više znati.
Ovaj je blog posvećen ženama u čast.
JA SAM ŽENA
Ne ljuti se zbog riječi
Što ih nekad kažem
Nakon teške noći
Umorna i snena
Ne čudi se zbog suza
Kad u tami plačem
Ili kad te ljubim
Ja sam žena.
Ne budi me zbog jutra
Draže su mi noći
Šapat ili dodir
Luda igra sjena
Ne trudi se da shvatiš
Nikad nećeš moći
Čudna je to igra
Ja sam žena.
Ja sam žena
Žena što voli
Žena od suza
Strasti i boli.
Ja sam žena
Žena od tuge
Žena što ljubi
Žena ko druge.
Ne traži da ti pričam
Baš sve moje snove
Možda čuješ laži
Kad izlaza nema
Ne trudi se da saznaš
Što je bilo jučer
Ne pitaj me ništa
Ja sam žena.
Meri Cetinić
MA KOLIKO BILA ŽENA
UVIJEK VIŠE TAJNA BUDI
BUDI ŠUTNJA, AL' ISKRENA
NEK' TE VJEČNO SLUTE LJUDI
ŽENA JE STRAST
ŽENA JE MILOST
ŽENA JE NJEŽNA
ŽENA JE SNAŽNA
ŽENA JE MOĆNA
ŽENA JE RANJIVA
ŽENA JE MISLENA
ŽENA JE OSJEĆAJNA
U tami, u strahu one su čekale
i plakale stisnutih zubiju
duboke su tajne u noćima skrivale,
da ih špijuni ne ubiju.
I mračno su tako šutjele, mislile:
gdje su nam sinovi, muževi braća?
Već davno su krenuli skrivenim putima,
ali se nitko ne vraća.
Da, katkad stiže zgužvano pismo
iz krvavih strana, poslano krišom.
A tko ga donije? Neznani kurir
zaklonjen vjetrom, maglom i kišom.
A majke, žene i sestre tad sjele
i vunene čarape pletu.
I povoje slažu i crni kruh mijese
za najdraža bića na svijetu.
To sve nije dosta. Jer jedne će noći
ostaviti radost kućnoga praga.
Sa posljednjim rubljem i rupcem na glavi
nestat će, crne, bez traga.
Ostat' će kolijevka, krov, prazna štala
i zgažena pusta polja.
U utrobi glad je. I grč je u srcu,
a vučja je hrana bolja.
Te ruke, što nekad su skidati znale
sve brige sa domaćih lica,
sad ruše zapreke tvrde sramote
od željeza, betona i žica....
Lik što je dosad ko ikona gledao
na radosti vrta i kuće,
s okivra je sišao i nijemo pošao
da utješi umiruće.
Mnogu je grud pogodilo zrno,
i mnoge su klonule nice.
Mnogu je prekrila šutnja ko krila
avetne, crne ptice.
A što ih to goni naprijed, sve naprijed,
ni bunker ih golem ne plaši?
Veliki val se javlja, pozdravlja:
Tamo su, tamo, naši!
O vama će pjevati narodna pjesma
- čudesa su vaša ko bajke -
Sva stradanja planut će jednom ko baklje
O, sestre!
O žene!
O majke!
Nikola Polić
Kao uvod citati K. Gibrana:
«Nekada su muškarci ženu gledali kao stoku, koja se kupuje i pošalje iz jedne kuće u drugu. Vremenom njena ljepota uvene i postane kao stari komad namještaja, koji stoji zaboravljen u tamnom kutku.
Moderna civilizacija je ženu napravila malo pametnijom, premda je zbog muške pohlepe povećala njenu patnju. Žena jučerašnjice bila je sretna žena, žena sadašnjice je nesretna domaćica. Nekada je slijepa hodala kroz svjetlo, a danas otvorenim očima tumara po tami. Lijepa je bila u svom neznanju, poštena u svojoj jednostavnosti i jaka u svojoj slabašnosti. Danas je postala ružna u svojoj pronicljivosti, plitka i bez srca u svojem znanju.
Da li će ikada doći dan, kad će se u ženi združiti ljepota i znanje, pronicljivost i krijepost, krhkost tijela i snaga duha?»
Tako je to vidio čovjek koji je umro 1931.g. Na žalost, nije puno fulao.
Nekada su žene živjele u bajci, očuvane od vanjskih utjecaja, bez prava glasa, odgajajući nove generacije i bile su tri stupa kuće. Danas žena glasuje, puši, nosi hlače, drži 4 stupa kuće i pati ko nikada. U današnjem svijetu ženu se ponižava još temeljitije. Jer danas ona zna da je ponižena. Danas zna da ima prava, alin ih vrlo često ne smije sprovesti u djelo. I danas žene tuku, muče, zlostavljaju. I muškarce isto, ali to sada nije tema, sori, dečki. Gubeći polako svoju primarnu ulogu žene, majke, odgojiteljice, utjehe, milosti, srca! Ženu u kući svatko treba dočekati s osmjehom i radošću. Koliko to žena danas doživljava? Žene nisu nikada tako ponižavane kao danas, kada su izgubile ulogu za koju su stvorene. One danas žive sve uloge. Emancipacija – nazadak ili napredak svijeta. Čak se i feminističke udruge ponekad pitaju isto. Bez žena nema svijeta. Žene danas mogu sve. A da li baš trebaju sve to? Mišljenja sam da – NE. Krasno je što žena može baš sve. Što se žena dokazala. Ali što ona od toga ima? Da li je žena kao toplo, emotivno, intuitivno, empatično i nježno biće stvorena da ratuje, vozi mlazne avione, ide na tehnički, mijenja plin? Znam ja da ona to može. Ja sam samohrana majka i idem na tehnički i mehaničaru i mijenjam plin. Da li me to čini; više, ili manje, ženom? Ja sve radim sama. I što treba i što ne treba. Kakvu korist ovo društvo ima od toga? Da li mu ja (ili bilo koja od nas) time uskraćujemo ili mu darujemo? Možda mu uskraćujemo nešto od naše ljepote, nježnosti, ženstvenosti. Žena neće biti poštovana dokle god se bude slikala na naslovnici časopisa gola, u ginekološkom položaju, vjerujte! Dokle god psuje, dokle god je tako dostupna gomili. Više nema tajne, nema čara, nema žudnje za skrivenim. Da li je žena ženstvenija ako probuši pupak, nos, jezik ili se tetovira? Da li je to uistinu ures za najlijpše tijelo Svemira? Tijelo ŽENE! Taj hram Božanske ljubavi stvoren da rađa, da donese na svijet novo živo biće. Da li to tijelo uistinu mora tegliti 50 kg špeceraja? Mora li prljati ruke, te nježne, milujuće, utješne, tople, ljudske, sa uljem iz automobila? Gdje nestaše kavaliri? Različiti smo. Muškarci i žene. Ne bih ja ženama oduzela pravo glasa. Nikako. Ali bih njegovala razlike. U tome je čar. A ne u izjednačavanju. Zašto se onda ne izjednačavamo sa djecom. Da li bi svijet bio bolji da su odrasli=djeca? Ne bi. Ne može biti. A možda i bi. Čini mi se, kroz generacije da bi ovom svijetu bilo bolje da smo svi djeca. Samo da smo malo odgovorniji i mudriji ali tada već ne bi djecom se zvali. Muškarac nije zamišljen da se depilira i šminka... on gubi svoju muževnost trudeći se da bude moderan. Možda ljudi misle da će biti manje rastava ako u brak uđu muškobanjasta žena i feminiziran muškarac. Ma daj! Mo'š mislit! Čemu to vodi? Do kuda će ići izopačenost i dekadencija? Do raspada ove civilizacije? Kao što su se raspale sve prije nje? Možda. Možda ovom svijetu treba JOŠ jedna propast. Ako se ljudski um nije promijenio od doba Aristotela i Platona neka bude tako. Ja sam žena. I ponavljam, sve radim sama. Oko stana, auta, djece, na poslu. Ipak, trudim se, sačuvati dio sebe, svoje ženstvenosti. Za nekoga tko će možda doći. On ne mora biti pećinski mišićavi dlakavac, ali mora biti muško. Mora zračiti muškom energijom. A ne nekom polu energijom. Makar bila i sirova. Samo da je prepoznatljivo muška. I treba biti MUŠKARAC. I ništa više i ništa manje.
