nemam puno ali

imam
crvene kutije jednu na drugoj i tvoju kosu u podrumu
s kosom onog koji sada ima dijete
i živi u obiteljskoj kući
skriva se kada puši hašiš sam od sebe i od nje
crvene kutije jednu na drugoj
kockicu čokolade u ustima
i bacanje frizbija.
uvjeravao si me kako je to naš svemir
jedan jedini
i nitko ne može imati isti
sa svakim detaljem
(onako kako ga mi znamo zamisliti nitko ne zna)
sa zečevima na nebu i
otiscima šapa i stopala na zelenom podu
nisam sigurna kada si se točno pretvorio u odsustvo i prestao brijati bradu
misli tako brzo izmiču
kompozicija i struktura

jednu noć za drugom spavala sam na ledenim pločicama u kuhinji
imala sam samo maleni jastučić pod glavom
pluća su mi ispala
iz inata
sam to napravila
i mogla sam reći nije me briga
uopće me nije briga
(onda sam kuhala domaće sokove,kao da živim na selu, puno sam hodala, iz šetnji sam se vraćala čizama i hlača prljavih od blata, nisam plaćala televiziju, često sam ignorirala zvono na vratima)

hej vi tužni ljudi,
imam crvene kutije naslagane jednu na drugu
i popucane prozore od magle
otok mi je uvijek blizu a riječi često zapinju u grlu
ne znam govoriti dovoljno brzo a moji su snovi zapisani u maleni notesić koji sam kupila pored seine
onda kada sam plakala zbog sata
velikog savršenstva dubine
psa na kiši

počeli smo davno
za mene kao da je bilo jučer
za tebe, ponekad mislim, kao da nije bilo
ili je bilo dok si zaržavao dah negdje između ovog i onog otoka
jer ti nemaš poterebu za takvim stvarima

pravim se da mi je svejedno
postaje svejedno
i dalje duboko dišem


čim sam ustala znala sam da će dan biti vjetrovit. s ponešto leda na raskrižjima. pomislila sam kako im je propao izlet. i kako će i dalje prekriveni čarobnim prahom skakati po strunjačama.
pomislila sam kako lagano prodaju prirodu za bolest za užitak. na mreži.

nakon što sam pomela sve dlake s drvenog poda pokušla sam zadžati ravnotežu. uzaludno. padala sam na najmanji šum. ponavljala sam one dvije rečenice u glavi. one rečenice koje trebaju biti narukvice.
nije pomoglo.
sanjala sam o onim tamo paralelnim svjetovima i imala sam točno određen broj
nitko me nije mogao prevariti.
željela sam da me potpuno zametu ti kristalići s neba koji su mi se uplitali u kosu. pomagala sam propolisom. nije bio zahvalan.
potezala sam mu uške lagano. šaptala o bogu. onom našem, onom koji živi samo tu, među našim zidovima od papira.
slušao me. mirno i predano.
čak i onda kada sam se počela spoticati o vlastite laži i stopala.

isprojektirala sam svoju šumu i rijeku. u koju ću se skriti kada ponovno dođe vrijeme za more. jer ne smijem ponovno umrijeti. ne smijem se ponovno predati. moram se održati u ravnoteži. bar jedan put ostati cijela.