skočili bismo u rojeve zvijezda,
zar ne
onda kada se naruši energija zidova i
imaš namršteno lice
vrhovi kose plutaju na vodi
a onda
nedostajanje
toliko jako muči prazninu i
loptica među zubima nije dovoljna kako bi
ispravila sve ono
što smo propustili
slagali
zatrpavali smo nogama i pijeskom ostatke
ostataka
kako nitko ne bi primjetio
koliko smo blizu

zelena kornjača ubrzava
a moj krevet miriše na najljepše borove
na masline
narezane točno na polovici
(baš onako kako volim)
sve što zagrizem premekano je
a nepce prekriveno oblacima
onda kada imaš namršteno lice
rastuže se rojevi zvijezda
u koje skačemo (zar ne)
i nestanu
u plićaku boja i tučaka
istruganih lotusa
modrih koljena

Mogla bih, zapravo trebala bih nešto uraditi, sebi ili bilo kome tko se nađe na putu. Nešto reći, vrisnuti, luđački se nasmijati. Nacrtati ruku na licu, utisnuti dlan u zemlju, pijesak, svježi asfalt. Bilo što. Trebala bih plakati, jer sve mi stoji u plućima, pritišće organe, briše smjehove. Stoji nešto što ne mogu progutati, niti s alkoholom, niti s umirujućim čajevima. Ne mogu izdahnuti niti na stijeni, niti na vježbama disanja. Nešto što moj svijet smanjuje i pretvara u čahuru. E, to nešto stoji u plućima poput tumora i nagriza te večeri u kojima se sve čini sasvim dobro, sasvim solidno, sve do jednog trenutka. Do trenutka kad se raspem po birtijama i ne znam što gledam i kuda i zašto baš tuda i zadnje kapi ulijevam u grlo točno prije ulaska u tramvaj. I tako to biva svaki put kada se izgubim sama od sebe. I kada odvojim trepavice jednu od druge.
Ovdje simbioza ne postoji. Ovdje svatko živi za sebe. Svatko puni svoje bokale i priča svoje priče. Svatko voli na drugačiji način, nekog drugog, onako svemirski. Kao što ja znam, svatko zna, i svatko misli da samo on zna i razumije.
Hladnoća je došla do koljena.
Teško je njima objasniti sužavanje tunela i rotacijska svjetla, onaj san kad zapinješ u sivim cijevima, psihodeliju trenutka i mrtve filozofe (umrli su od predoziranja teškim drogama, jedan dio je u bolnicama, drugi u haremima u Tunisu).
Mogla bih plakati, zapravo trebala bih, ali sada, glava nekako drukčije reagira, ne znam zbog čega. Kao da je netko slomio prste, kao da smo se zarazili ozbiljnošću i svjesnošću. Kao da sam naučila kako treba reagirati. Smanjila sam si svijet na čahuru. I ona boli. Dobila sam modrice na noktima. Kako je bilo lijepo skupljati polomljene grane i hvatati sjene stabala s tobom. U zadnje vrijeme prekrivena sam psećom dlakom. Netko tko me pronađe namučit će se. Pobjeći će.
Dobro sam skrivena. Iza vlati trave koje uvećavaju moje nebo.
.
Ne želim biti potreba i ne želim imati sreću.
Nije to to. Nije to za mene.
.
Tu i tamo kažu da sam komplicirana. Neodlučna. Hirovita. Nedosljedna. Površna. Da brzo odustajem. Da sam hladna, tašta. Da mi se ne može vjerovati.
Da sam slika.
Opravdavam se. I bježim. Čim pogriješim pobjegnem, među okrhnute pločice, blizu štednjaka na drva, pa stišćem trbušne mišiće u tišini i mirisima zelenog i plavog neba,

krumpira pravo iz zemlje, kišnice u crvenim kantama, ljiljana i ljubičica koje se ljeti zalijevaju u predvečerje kada svi mirišu na sol i ugrijana sjedala automobila, a kosa im je polumokra i blago uvijena, i nude te svježinom u posudama, cvrčcima, onda kada je mir na vrhuncu i dan se stišava, u ušima i glavama, i mogla bih plakati od savršenstva, biciklom se vrtiti u najužim krugovima, poletjeti na mlazu vode iz gumene cijevi.

Čim pretjeram sakrijem se pod papire, pod slova i tražim od sebe disciplinu znajući da je pretjerivanje dio mojih ruku i da vriskovi ne mogu samo tako prestati. Zatežem kosu u jednu stranu i kitim se perjem s Lokruma. Posipam kapke naribanom limunovom korom a pred mene postavljaju kilometre pergamenta. Mogla bih šetati do iznemoglosti.

Kažu sada je takvo razdoblje. Možemo šutjeti više i manje nam je stalo.

Imala sam ja cijeli jedan život prije ovog. O njemu znam jako malo. Sjećam se samo da sam uvijek bježala.

Moja igra je prestala. Onda kada sam tromo pala na nečiju odrezanu kosu misleći kako ona nije jednaka životu prije ovog. Prestala je onda kada sam mjesecima nakon bila spremna sretno dočekati kišu na bilo kojem mjestu. Naučila sam vezivati čvor i letjeti a more je svejedno ulazilo kroz nos, iglice sa smolom na vrhovima podbadale su rebra.
I ponovno nisam mogla objasniti vrelinu na ramenima, proširene pore, iznošeni traper, muškarce u izlozima.
Raširene ruke, poput aviona sam, koji ne leti kući.
.
Moguće da sam pogriješila, dragi. Svi razlozi zakopali su te negdje duboko pod zemlju, na mom najbližem otoku na svijetu, odsjekli su te od sunca, raskomadali i bacili kao hranu morskim zvijezdama. Oprosti. Ovo je postalo sve, samo ne mir. Kako da se uvučem ponovno pod kapke, obećajem, prosut ću se ponovno, nek boli, nek ostanu pravilni krugovi utisnuti u moje slabine, obraze, stopala i šake.
.
Cijeli je i nije okrhnut, unatoč činjenici da sam se trudila da se razbije, barem malo, da padne, da sleti, da mi bude lakše disati, kada ga vidim bar malo uništenog.
Na kraju ljeta bila sam slijepa od svjetla, strpljivost me odvukla na rub magle, u središte sreće. Nisam mogla predvidjeti šutnju toliko duboku da nastavim po svom, unatoč lenti vremena preskakala sam boga i more i kilometre kako bih ponovila ono njegovo jutro, u kojem nisam bila ništa ljepša, ništa trijeznija, ništa dosljednija ni pristojnija, nimalo drugačija.
A svejedno sam sjajila, sjebano sam sjajila i gledala kroz te prozore koji nikad nisu bili veći, iza kojih svjetlo nikad nije bilo toliko plavičasto.