počeli smo davno
za mene kao da je bilo jučer
za tebe, ponekad mislim, kao da nije bilo
ili je bilo dok si zaržavao dah negdje između ovog i onog otoka
jer ti nemaš poterebu za takvim stvarima
pravim se da mi je svejedno
postaje svejedno
i dalje duboko dišem
čim sam ustala znala sam da će dan biti vjetrovit. s ponešto leda na raskrižjima. pomislila sam kako im je propao izlet. i kako će i dalje prekriveni čarobnim prahom skakati po strunjačama.
pomislila sam kako lagano prodaju prirodu za bolest za užitak. na mreži.
nakon što sam pomela sve dlake s drvenog poda pokušla sam zadžati ravnotežu. uzaludno. padala sam na najmanji šum. ponavljala sam one dvije rečenice u glavi. one rečenice koje trebaju biti narukvice.
nije pomoglo.
sanjala sam o onim tamo paralelnim svjetovima i imala sam točno određen broj
nitko me nije mogao prevariti.
željela sam da me potpuno zametu ti kristalići s neba koji su mi se uplitali u kosu. pomagala sam propolisom. nije bio zahvalan.
potezala sam mu uške lagano. šaptala o bogu. onom našem, onom koji živi samo tu, među našim zidovima od papira.
slušao me. mirno i predano.
čak i onda kada sam se počela spoticati o vlastite laži i stopala.
isprojektirala sam svoju šumu i rijeku. u koju ću se skriti kada ponovno dođe vrijeme za more. jer ne smijem ponovno umrijeti. ne smijem se ponovno predati. moram se održati u ravnoteži. bar jedan put ostati cijela.
Post je objavljen 15.02.2011. u 12:59 sati.