nemam puno ali

imam
crvene kutije jednu na drugoj i tvoju kosu u podrumu
s kosom onog koji sada ima dijete
i živi u obiteljskoj kući
skriva se kada puši hašiš sam od sebe i od nje
crvene kutije jednu na drugoj
kockicu čokolade u ustima
i bacanje frizbija.
uvjeravao si me kako je to naš svemir
jedan jedini
i nitko ne može imati isti
sa svakim detaljem
(onako kako ga mi znamo zamisliti nitko ne zna)
sa zečevima na nebu i
otiscima šapa i stopala na zelenom podu
nisam sigurna kada si se točno pretvorio u odsustvo i prestao brijati bradu
misli tako brzo izmiču
kompozicija i struktura

jednu noć za drugom spavala sam na ledenim pločicama u kuhinji
imala sam samo maleni jastučić pod glavom
pluća su mi ispala
iz inata
sam to napravila
i mogla sam reći nije me briga
uopće me nije briga
(onda sam kuhala domaće sokove,kao da živim na selu, puno sam hodala, iz šetnji sam se vraćala čizama i hlača prljavih od blata, nisam plaćala televiziju, često sam ignorirala zvono na vratima)

hej vi tužni ljudi,
imam crvene kutije naslagane jednu na drugu
i popucane prozore od magle
otok mi je uvijek blizu a riječi često zapinju u grlu
ne znam govoriti dovoljno brzo a moji su snovi zapisani u maleni notesić koji sam kupila pored seine
onda kada sam plakala zbog sata
velikog savršenstva dubine
psa na kiši